Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

O jeziku u časopisu »Jezik« iliti »Jezikova« pojavnost od osnutka do kraja pedesetih godina


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

1. Uvod

Pedesete su godine dvadesetoga stoljeća bilo vrlo burno razdoblje u povijesti hrvatskoga jezika. S jedne su strane bile vrijeme znatne neslobode u kroatističkomu djelovanju, a s druge ipak slobodnije nego što je to bilo šezdesetih godina pa se ta jezikoslovna i društvena previranja unekoliko mogu iščitati iz same pojavnosti časopisa koji se predstalja u ovomu radu. Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, pojavio se u jesen 1952. godine u Zagrebu, u izdanju Hrvatskoga filološkoga društva. Časopis prati ritam akademske godine pa svako godište ima po pet brojeva koji izlaze svaka dva mjeseca od rujna ili listopada jedne kalendarske godine do svibnja ili lipnja iduće kalendarske godine. Tako je bilo na početku, tako je i danas, šezdeset i osam godina od njegova osnutka.

Jezik se pojavio u vremenu kada je hrvatski službeno bio jezik. Tada su i državne vlasti priznavale da su hrvatski i srpski dva jezika jer su se službeni tekstovi izdavali i prevodili na srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik, a na ta je četiri jezika proglašen i novi ustav (v. npr. Moguš 2009, Katičić 2013). Pojava časopisa Jezik, posebno njegova podnaslova, bila je jedan od poticaja da se krene u poznati Novosadski dogovor koji je kao prvu točku imao da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik, a kao sedmu da zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Tako da je građa koja se raščlanjuje u ovomu radu nastala netom prije oduzimanja samosvojnoga imena hrvatskomu jeziku, izvedenice hrvatski, tijekom toga oduzimanja (1954. uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo je »Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa«1 koja je završavala u rujnu, a od 8. do 10. prosinca »posle svestrane diskusije« došlo je do tzv. Novosadskoga tzv. dogovora) i u prvim vremenima oduzetoga hrvatskoga imena i svođenja na složenicu hrvatskosrpski ili srpskohrvatski. Završna je točka vrijeme kada je dovršen još neotisnut čudan zajednički (!) pravopis, a zapravo su to bile usprkos glavnini jednakoga sadržaja dvije različite knjige, na različitomu pismu i s različitim abecednim redom natuknica u popisnomu dijelu: latinički Pravopis hrvatskosrpskoga književnoga jezika i ćirilični Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, izišle u dva grada dviju republika 1960.2

U ovomu će se radu raščlaniti neki izravni i neizravni stavovi uredništva koji se mogu odčitati pomoću osnovnih podataka o liku prvih osam godišta časopisa Jezik, od akademske godine 1952/53. Pokušat će se odgovoriti na istraživačka pitanja o okolnostima u kojima je časopis izlazio: kako se nazivao hrvatski jezik u različitim vidovima časopisa, tko su bili najčešći autori znanstvenoga dijela časopisa te kakvi su bili savjetodavni članci u popularno-znanstvenoj rubrici »Pitanja i odgovori«. Drugim riječima, promatrat će se dio nečega što bi se moglo nazvati pojavnošću časopisa, u ovom slučaju Jezikovom pojavnošću u njegovu djetinjstvu i dječaštvu jer će se proučavati ono što se može zaključiti izvanjskim proučavanjem njegova tekstualnoga lika: uredništvo, autori, struktura, rubrike, oglasi, naslovi, jezici pisanja, a posebno ime jezika kojemu je časopis posvećen. Ne će se baviti cjelokupnim likom i djelom časopisa jer će se grafički lik tek spomenuti, a djelo, tj. sadržaj tekstova tek donekle, u raščlambi uvodnika na početku i objašnjenja promjene naslova na kraju. Kao što se primjerice danas zna istraživati jezični krajolik (eng. language landscape ili linguistic landscape), poznat u hrvatskome i kao jezični okoliš ili jezični krajobraz, kako bi se među ostalim očitali (ne)izravni stavovi prema jeziku u društveno-zemljopisnomu prostoru, tako i ovaj rad pokušava prema časopisnoj pojavnosti očitati odnos prema usmjerenosti časopisa i neke od stavova onih koji su uređivali časopis. Nakon raščlanjivanja uvodnika u prvomu broju u radu će se opisati tek neka od svojstava časopisa Jezik pedesetih godina. Više o Jezikovoj povijesti u ovomu razdoblju može se pročitati u Spomenici Hrvatskoga filološkoga društva, u radovima Stjepana Babića (1980, 2004, 2005) i Sande Ham (2007), posebno u odnosu na uredničku djelatnost Ljudevita Jonkea.

Građa – Promatrano razdoblje obuhvaća osam godišta Jezika, ukupno četrdeset brojeva, a trideset i devet sveščića zbog jednoga dvobroja u VIII. godištu. Svako je godište imalo po 160 stranica pa je ukupna građa 1280 stranica časopisa. Uz 160 stranica korica (2 prednje i 2 stražnje), koje su uglavnom imale tekst na sebi, to iznosi 1440 stranica. Iako bi pedesete godine zapravo završile s 2. brojem VIII. godišta koji je izišao u prosincu 1959, u građu su uključena još tri broja: dvobroj 3/4. (prvi dvobroj od osnutka) izdan u travnju 1960. i završni broj toga godišta izdan u lipnju 1960. Naime, godišta se promatraju kao cjelina, a tako su im označene i stranice. K tomu su u dvobroju članci isključivo referati s II. Jugoslavenskog kongresa slavista u Zagrebu od 23. do 27. rujna 1959, njih osam.

2. Uvodnik

U nastavku će se kratko raščlaniti namjera samoga časopisa, ali donekle pokazati i kakav je jezik kojim je ona iskazana na temelju »Uvodne riječi« prvoga broja u rujnu 1952., koju potpisuje Uredništvo. Tekst je dostupan na mrežnim stranicama hrčak.srce.hr u presnimljenu obliku. Ovdje je cijeli tekst prepisan i naveden u (1). U njemu su dijelovi koje bi danas autori vjerojatno drugačije napisali, uključujući i razlike u pisanju zareza po današnjemu pravopisu (najčešće je višak, piše se ispred svih surečenica, što se danas ne čini).

(1)

i. Pojava Jezika, časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika, nije slučajna. Izazvala ju je potreba, kakvu u današnje doba osjeća svaka književnost. Služba našega književnog jezika u posljednje se vrijeme tako razgranala, da se pred nama svaki čas javljaju problemi, o kojima treba da rekne svoje mišljenje i lingvistička teorija. Tako bogat, živ i elastičan organizam, kao što je jezik, ne može biti pušten sam sebi; istina, lingvistička teorija ne smije i ne može jezik sapeti u lance, ali ona, izvan svake sumnje, može koristiti njegovu razvoju ističući njegove odlike i ustavljajući njegove nastranosti. Nije čudo, što se u tako širokom toku, kakvim danas teče naš književni jezik, pojavljuju i nezdravi i štetni nanosi. Zadaća je našeg časopisa, da u tom pravcu pomogne pravilnom razvoju našega književnog jezika, da istakne osnovni princip svakoga, pa i našega književnog jezika, princip elastične stabilnosti, i da isto tako pomogne jeziku, da udovolji svim potrebama svojih različitih funkcija, a među njima nije na posljednjem mjestu ni funkcija pjesničkoga jezika.

ii. Valja s priznanjem istaći, da su naši književnici i lingvisti u svim vremenima pokazivali istinsku ljubav i veliku brigu prema jeziku. Otkako su Hrvati prije osam i po stoljeća zapisali prvi oveći tekst svojim jezikom na Baščanskoj ploči, otkako je Marko Marulić prije četiri stotine i pedeset godina ispjevao prvo veće hrvatsko pjesničko djelu »Juditu« (1501), otkako je Ljudevit Gaj 1836. udario temelje modernom hrvatskom književnom jeziku, hrvatski se književni jezik razvija i u širini i u pravilnosti marom i brigom mnogih pregalaca. U posljednjem razdoblju lingvističkih nastojanja oko čistoće našega književnog jezika uz Vatroslava Rožića i dra. Nikolu Andrića valja u prvom redu istaći veliku pojavu našeg jezičnog kodifikatora i purista, dra. Tomu Maretića. Ali ipak, bacivši i samo letimičan pogled na taj rad, mi ćemo brzo uočiti, da je predmet izučavanja naših lingvista u prvom redu bio narodni jezik, povijest jezika i dijalekti, sve korisna područja lingvističke djelatnosti. Ali jer je pritom bilo dobrim dijelom zanemareno proučavanje suvremenoga književnoga i pjesničkoga jezika, ne ćemo biti preuzetni, ako sad ova pitanja istaknemo u prvi red.

iii. Jednom je već kod Hrvata izlazio časopis za kulturu književnoga jezika. »Hrvatski jezik«, 1938.-1939., pod uredništvom dra. Stjepana Ivšića. Taj je časopis bio kratka vijeka, i to nas obvezuje, i lingvističke i književne radnike, kao i našu javnost, da prionemo radom i pretplatom uz naš novi časopis, da bi on mogao što dulje vršiti svoj korisni zadatak. Samo dulje postojanje ovakva lista može dati trajne rezultate.

iv. Časopisi za kulturu književnoga jezika izlaze već i u Beogradu i u Sarajevu. Beogradsko kulturno središte nastavilo je 1949. izdavanje časopisa »Naš jezik«. (Izdaje ga Srpska akademija nauka, Institut za srpski jezik. ) Sarajevsko kulturno središte počelo je 1949. izdavati časopis »Pitanje savremenog književnog jezika«. (Izdaje ga Institut za savremeni jezik pri Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.)

v. I Hrvatsko filološko društvo u Zagrebu smatra svojom dužnošću, da izdaje časopis, koji će se brinuti o čistoći i pravilnosti književnoga jezika. Naš će časopis u svemu surađivati s navedenim časopisima u duhu međusobnog potpomaganja i uzajamnog poštovanja usvajajući svako njihovo ispravno i nepristrano gledanje na sva pitanja našega književnoga jezika. No zagrebačko kulturno središte ima i svojih posebnih teškoća i potreba, kojih nema Beograd ni Sarajevo, jer su svi kulturni radnici Beograda i Sarajeva iz štokavskih krajeva, a zagrebački nisu. Oni su u velikom dijelu čakavci i kajkavci, pa će se naš časopis morati obazirati i na tu činjenicu, pogotovu zato, što je i stara hrvatska književnost pisana na sva tri narječja.

vi. Naš će časopis u prvome redu donositi rasprave i članke o čistoći i pravilnosti suvremenoga književnog jezika. On će štampati i članke iz prošlosti hrvatskoga jezika, koliko su u vezi sa suvremenim književnim jezikom, i članke iz šireg područja nauke o jeziku, koliko se odnose na stvaranje i oblikovanje književnoga jezika. No računajući s prijekim potrebama naših književnika, pisaca, učenjaka, novinara, glumaca, nastavnika osnovnih, srednjih i visokih škola kao i svih ostalih pismenih ljudi, Uredništvo će u ovom časopisu rado odgovarati na sva pitanja, koja mu se budu postavljala, imajući uvijek na umu, da je prvi i najvažniji zadatak našega časopisa, da pomaže onima, kojima je pomoć u jeziku potrebna. Tako će se uklanjati teškoće, koje se javljaju i kojih još uvijek ima dosta. Svojim snagama i snagama svojih suradnika nastojat će oko usavršivanja književnoga jezika i odabiranja u njemu onoga, što je najbolje, najljepše i najpravilnije i što je postalo zajedničkom svojinom najboljih književnika na hrvatskoj i srpskoj strani.

vii. Uredništvo poziva sve, koji se zanimaju za jezična pitanja, da svojim člancima, prilozima i pitanjima potpomognu njegov rad.

2.1. Sadržaj uvodnika

Sanda Ham (2007: 88) navodi da je taj članak »programatski – najavljuje opseg i dubinu Jezika, njegovo tematsko i jezikoslovno usmjerenje – pisat će se o pitanjima suvremenoga književnoga jezika na suvremeni način (o povijesnim pitanjima koliko ona zadiru u suvremeni jezik), poštovat će se pri tom princip elastične stabilnosti i višefunkcionalnost, poštovat će se hrvatska tronarječnost, odgovarat će se na čitateljska pitanja«. Kada se, dakle, u kratkim crtama prepriča sadržaj uvodnika, pokazuje se da su neki dijelovi očekivani i razumljivi. Jasno je da se objašnjava razloga nastanka, tematika i smjer časopisa. Razumljivo je i da se najavljuje kako će se objavljivati teorijski jezikoslovni članci o stvaranju i oblikovanju književnoga jezika te da će časopis imati savjetodavnu ulogu pa će odgovarati na pitanja raznolikih kategorija čitatelja, ali će i »nastojati oko usavršivanja književnoga jezika i odabiranja u njemu onoga, što je najbolje, najljepše i najpravilnije«.

Za pojavnost časopisa osebujno je da na kraju poziva na suradnju sve koje jezik zanima, ne samo stručnjake, a časopis je očito i znanstven i stručan. To pokazuje kako je imao važnu društvenu namjeru. Nije obično da se ističu višestoljetna povijest hrvatskoga jezika (kada je časopis usmjeren na suvremeni jezik); važnost književnika i jezikoslovaca (danas su jezikoslovci znatno bitniji od književnika, neki čak niječu da jezik književnosti pripada standardu); odabrani kulturno važni događaji i osobe; članci iz prošlosti hrvatskoga jezika povezani sa suvremenim književnim jezikom (zašto ako su objavljeni?); prethodni važan, a kratkotrajan časopis nazvan Hrvatski jezik urednika Stjepana Ivšića 1938/39. (zašto je ovo novi, a ne nastavak staroga časopisa?); stanje u Beogradu i Sarajevu, koji imaju svoje časopise i njihove izdavače te suradnja s njima (kako to časopisi surađuju?); objašnjavanje da su hrvatsko razlikovno obilježje tri narječja i stare hrvatske književnosti na njima (djeluje kao opravdavanje jer bi to trebala biti općepoznata činjenica); da će osim nastojanja oko odabira najboljega, najljepšega i najpravilnijega odabirati i ono »što je postalo zajedničkom svojinom najboljih književnika na hrvatskoj i srpskoj strani«. Djeluje kao da je jedna od neizravnih poruka uvodnika: mi već dugo imamo svoju književnost, svoju kulturu, svoje jezikoslovce, svoje govornike, svoja narječja, čak i jedan, ma kako kratkotrajan časopis poput ovoga novoga pa imamo pravo na svoj časopis i brigu o svojemu jeziku kao i oni u Beogradu i Sarajevu – oni se ne će znati dobro brinuti za naš jezik, ali mi ćemo ih poštovati i potpomagati u svemu u čemu su u pravu i nepristrani (jer mogu biti u krivu i pristrani).

2.2. Jezik uvodnika

Kada se pogleda cjelina jezika kojim je »Uvodna riječ« pisana, to je hrvatski standardni jezik s drugačijim pravilom pisanja zareza od današnjega, ali se pokazuju i neki odmaci.

Pomalo je neobičan slikovit jezik kojim je napisan prvi odlomak uvodnika, pun je personifikacija. Književnost osjeća potrebu, a razne potrebe imaju i jezične uloge, tj. funkcije; svaki se čas problemi javljaju (umj. npr. pojavljuju); jezik je bogat, živ i elastičan organizam, koji teče širokim tokom, ali se u njemu pojavljuju nezdravi i štetni nanosi, on ne može biti pušten sam sebi (kao dijete?). Časopis ima zadaću: pomagati jeziku da udovolji svim potrebama svojih uloga i (kao i teorija) pomicati pravilan razvoj jezika, te isticati (!) općejezično načelo književnoga jezika – elastičnu stabilnost. Posebno se kao važna ističe uloga pjesničkoga jezika – očit je eufemizam da on(a) nije na posljednjemu mjestu. Najzanimljiviji je dio o jezikoslovlju: lingvistička teorija treba reći svoje mišljenje (kao da ona nije osnovno polazište jezikoslovnoga časopisa), ona ne smije jezik sapeti u lance (kao psa?), niti to može (ako ne može, a ne može, onda je bespotrebno navoditi da ne smije), ali mu može poticati razvoj ističući mu odlike i zaustavljajući mu nastranosti (kao nemoralan, bolestan čovjek). Očito se nije govorilo baš o jezikoslovlju, o teoriji, nego o jezikoslovcima i njihovu standardološkomu djelovanju.

Riječi – Osim drugačijih pravopisnih pravila, najviše u pisanju zareza jer se ne bi stavljali prije svake surečenice, da uredništvo danas piše, najviše bi promjena bilo u rječniku. Neke bi se riječi preuzete iz stranih jezika ili međunarodnice zamijenile hrvatskima zbog potrebe za visokim stilom pisanja: lingvistička teorija ili djelatnost bila bi jezikoslovna, lingvisti bi bili jezikoslovci, problemi bi i u trećoj rečenici prvoga odlomka bili teškoće, kao i u predzadnjoj rečenici šestoga odlomka, princip bi bio načelo, štampati bi bilo tiskati, nauka o jeziku bila bi znanost o jeziku, funkcija bi bila uloga. Po načelu biranosti hrvatskih riječi i stilu: časopis ne bi vršio, nego obavljao svoj zadatak; izostavio bi se uvijek iz surečenice kojih još uvijek ima dosta, kao i mi iz rečenice Ali ipak, bacivši i samo letimičan pogled na taj rad, mi ćemo brzo uočiti; po bi bilo pol; usavršivanje bi bilo usavršavanje, a pragmatike radi učenjak bi bio znanstvenik; pitanja se ne bi isticala u prvi red, nego u prvi plan; u velikom dijelu bilo bi vjerojatno velikim dijelom. K tomu treba da rekne bilo bi treba reći.

Navezak – Pridjevi i zamjenice sustavno bi imali navezak jer u uvodniku nije sustavan. Genitivni su pridjevi i zamjenice u tekstu kada su sami većinom napisani s naveskom: kulturu književnoga jezika (2×), prošlost hrvatskoga jezika, funkcija pjesničkoga jezika, oblikovanje književnoga jezika, usavršivanja književnoga jezika, zadatak našega časopisa, osnovni princip svakoga, ali su se pojavili i bez naveska -a: članke iz šireg područja, zadaća našeg časopisa, u duhu međusobnog potpomaganja i uzajamnog poštovanja – dakle osam navezaka (književnoga 4×, hrvatskoga, pjesničkoga, našega, svakoga) prema četiri bez njega (šireg, našeg, međusobnog, uzajamnog).

Kada su u nizu, preteže (6×) pisanje naveska u prvomu, a njegovo izostavljanje u ostalima: kulturu hrvatskoga književnog jezika, služba našega književnog jezika, razvoju našega književnog jezika, čistoće našega književnog jezika, pravilnosti suvremenoga književnog jezika, svakoga, pa i našega književnog jezika. Međutim, u nizu se pojavljuje i pisanje s dva naveska: proučavanje suvremenoga književnoga i pjesničkoga jezika, pitanja našega književnoga jezika (što je zapravo radi razaznatljivosti riječi uslijed sprječavanja jednačenja, razumljivosti i melodioznosti hrvatskoga jezika bolje). Jednom se pojavljuje i pisanje bez naveska: pojavu našeg jezičnog kodifikatora, što se može smatrati propustom.

U dativu bi danas pridjevi i zamjenice imali navezak -u, iako nije sigurno bi li ga imao samo prvi: modernomu ili sva tri: modernomu hrvatskomu književnomu jeziku. Za lokativ nije jasno (koje bi bilo) načelo odabira jer se pojavio i bez naveska i s naveskom: u prvome redu i u prvom redu, na posljednjem mjestu.

3. Opći podatci

Neki podatci o djetinjstvu ovoga časopisa koji će se navesti u ovomu poglavlju: o sastavu i broju autora, broju objavljenih radova, naslovu, čak i oglasima na koricama časopisa, kriju u sebi zanimljivosti koje se mogu bolje razumjeti ako se znaju povijesne okolnosti toga razdoblja te ishod. Međutim, i samo navođenje ili kratki opis tih podataka pokazuju neizravne stavove jer pridonose liku, odnosno pojavnosti časopisa.

3.1. Jezik tekstova

Naziv hrvatskoga jezika – Svih je 40 brojeva godišta koja su izlazila pedesetih godina imalo hrvatsko ime jezika, što također pokazuje cjelovitost godišta i još je jedan od razloga da se u građu uključi cijelo VIII. godište. Naime, IX. godište izišlo je s promijenjenim podnaslovom – Časopis za kulturu hrvatskosrpskoga jezika.

Naslov hrvatskoga jezika – Naslov je časopisa, tj. njegovo ime na naslovnici, bio u promatranomu razdoblju jednak: Jezik – časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika – s naveskom na prvomu, bez naveska na drugomu pridjevu. Tako je bilo i na unutrašnjim koricama u broju 1, ali je u 4. i 5. broju iz travnja 1954. pisalo na njima Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, dok je na naslovnici i dalje drugi pridjev bio bez naveska. Ta činjenica svakako nije slučajna, jer se propustom lakše može smatrati izostavljanje naveska nego stavljanje u podnaslov koji je dotada uvijek bio drugačiji. Uz spomenuta oba naveska u »Uvodnoj riječi« to pokazuje i blagu sklonost za sustavnim, a ne raznolikim stavljanjem genitivnoga naveska koje se začudo ustalilo kao proizvoljno pravilo (nepoznata i nejasna razloga). Od 1. broja III. godišta, listopada 1954, opet i na stražnjim unutrašnjima koricama nema naveska u književnog.

Na naslovnicama oglašavanih tiskovina (v. § 3.5) ime hrvatskoga jezika pojavljivalo se kao hrvatski ili srpski (pravopis, gramatika), hrvatski (engleski i njemački rječnik), hrvatskosrpski (talijanski, francuski, grčki rječnik, poslije nova izdanja njemačkoga) te naš jezik (tekst oglasa o talijanskomu rječniku), materinski jezik (preporuka Zbornika recitacija nastavnicima materinskoga jezika, 3. broj V. godišta).

Jezik članaka – Većina je članaka u Jeziku pedesetih godina pisana hrvatskim književnim jezikom. Dio je, posebno u prvim brojevima, pisan srpskim jezikom. To nije sasvim razumljivo zbog naravi časopisa, ali jest razumljivo zbog društveno-političke naravi razdoblja u kojemu je izlazio i zadatka koji je Jezik imao, a koji nije mogao posve slobodno obavljati.

U odnosu na narav časopisa posve je neobičan osmi rad u predzadnjemu broju VIII. godišta jer je na makedonskomu, na ćirilici i govori o leksičkoj pojavi u makedonskomu jeziku, a nije završen: tiskan mu je samo prvi dio jer završava tekstom: (Nastavit će se.) Taj, dakle, tekst nije ni na hrvatskomu jeziku, niti na običnomu, glavnomu hrvatskomu pismu niti govori o hrvatskomu jeziku ili njegovoj kulturi. Drugim riječima, uopće ne pripada u tematiku časopisa. U tomu dvobroju najavljivan izlazak »iz štampe zajedničkog hrvatskosrpskog pravopisa sada je već pitanje samo nekoliko mjeseci« (Jonke 1960: 65). U 5. broju samo su četiri članka, od čega drugi i treći ne pripadaju u tematiku časopisa: završetak spomenutoga članka Blagoje Korubina (1960) iz prethodnoga dvobroja (dakako na ćirilici, iako je naslov u sadržaju na latinici) te rad slovenske jezikoslovke Brede Pogorelec (1960) na slovenskome i o slovenskome.

Što govore ti članci na slovenskome i makedonskome? Ta dva jezika nisu smatrana jednim s hrvatskim i srpskim. Makedonski se s obzirom na svoju mladost (službeno je postao književni jezik 1944) nikada nije pokušavao službeno ugurati pod kapu jednoga jezika, a slovenski se u odnosu na hrvatski pokušavao potrpati u relativno kratkomu razdoblju, tijekom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada je u njezinu ustavu 28. lipnja 1921. u čl. 3 navedeno da je »Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački« – izdavane su knjige poput Stanojevićeve (1925–1929) Narodne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke u četiri knjige ili Poljančeve (1936) Istorije srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika.3 Pedesetih godina samosvojnost tih dvaju jezika nije bila nimalo upitna. Zato su onda oni uključeni? Da se podsjeti na zajedništvo četiriju jezika koja su postojala u prvim poratnim godinama? Da se pokaže: ako ćemo jugoslavenske jezike, onda sve? Da se kaže: ovi jezici imaju pravo biti svoji, a mi ne? Jer teme nisu opće, o povijesti književnoga jezika ili postupku standardizacije, nego o leksiku i sintaksi.

3.2. Uredništvo

Odgovorni je urednik bio Ljudevit Jonke, a ostali su članovi uredništva bili: Antun Barac, Josip Hamm, Mate Hraste, Petar Skok, Sreten Živković. U prvomu broju drugoga godišta u uredništvu više nisu Antun Barac, Petar Skok i Sreten Živković, a na posljednjoj stranici prvoga broja u zadnjem odlomku stoji rečenica kao u (2).

(2)

Po odluci odbora Hrvatskog filološkog društva broj je članova uređivačkog odbora smanjen zbog tehničkih razloga, što znači, da časopis i dalje nastavlja istim putem.

Međutim, u 2. broju II. godišta opet je i Sreten Živković naveden kao član uredništva i tako je bilo u preostala četiri broja toga godišta, a od III. do VIII. časopis je uređivao samo trojac Josip Hamm, Mate Hraste i Ljudevit Jonke.

3.3. Autori

U rubrici »Članci« ukupno je bilo 74 autora (ukupni je broj veći jer se iz godišta u godište pojavljuju i isti autori). Zanimljivo je da su se dva autora pojavila samo kao suautori, i to u dva rada, mijenjajući redoslijed imena: Mate Zorić i Frano Čale, Frano Čale i Mate Zorić, a za članke je to tada bila rijetkost u hrvatskoj filologiji. Trojica urednika napisala su i jedan troautorski rad: Josip Hamm, Ljudevit Jonke i Mate Hraste.

Plodniji autori – U broju napisanih članaka prednjači odgovorni urednik Ljudevit Jonke s dvadeset i jednim člankom, od čega jedan u troautorstvu s J. Hammom i M. Hrastom, koji je drugi po broju sa šesnaest članaka. Međutim, zanimljivo je da Lj. Jonke nije napisao bar po jedan članak u svakomu godištu, propustio je sedmo godište. Jedini je autor koji je baš u svakomu godištu imao članak Dalibor Brozović, on je s četrnaest članaka treći po plodnosti u pisanju članaka; četvrti je Bratoljub Klaić s trinaest, a spomenuti Josip Hamm peti s deset članaka. Šesti je Miroslav Kravar s osam članak, sljede četiri autora sa šest članaka: Alija Nametak, Pavle Rogić, Stjepan Ivšić i Stjepan Krešić, četiri s pet članaka: Zdenko Škreb, Petar Skok, Veljko Gortan i Milan Šipka, dva s četiri: Zlatko Vince i Sreten Živković, šest s tri: Stjepan Babić, Ivo Brabec, Slobodan Kovačević, Antun Barac, Milan Moguš i Rikard Simeon. Po dva članka napisalo je dvanaest autora: Alija Selmanović, Božidar Finka, Ilija Mamuzić, Ismet Smailović, Ivo Ladika, Josip Tabak, Josip Valković, Stanko Hondl, Tomislav Prpić, Vladimir Anić, Mate Zorić i Frano Čale.

Jednokratni autori – Još je četrdeset autora napisalo po jedan članak u najopsežnijoj rubrici članci, među njima i tri žene: prva je autorica Antica Menac u II. godištu, potom Milojka Malinar u IV, Milka Turić u VII. i slovenistica Breda Pogorelec u VIII. Ostali su Antun Šojat, Slavko Pavešić, Josip Vončina, Zvonimir Junković, Žarko Muljačić, Antun Hurm, Mirko Deanović, Malik Mulić, Pavao Cindrić, Zdravko Malić, Tvrtko Ćubelić, Vladimir Rem, Vlado Petz, Dragutin Leskovar, Ante Erdeljac, Antun Šimčik, Danijel Dunkić, Fran Tučan, Jakov Ivaštinović, Jakšić Ravlić, Jovan Vuković, Vinko Friščić, Kuzma Moskatelo, Marijan Stojković, Marko Kosor, Milan Sevaković, Mirko Petravić, Niko Berus, Nikola Rončević, Nikola Španjol, Asim Peco, Juraj Kallay, Mihailo Stevanović, Janez Rotar, Vaso Tomašević, Blagoja Korubin.

Usmjerenost i poznatost autora – Prema popisu se vidi da su neki od autora članaka danas poznati stručnjaci koji su se bavili hrvatskim jezikom, kao znanstvenici poput uredničkoga trojca; kao prevoditelji, za što su trebali biti vrsni znalci i hrvatskoga poput Josipa Tabaka; kao profesori na fakultetu ili u školama. Drugi su se (poglavito ili isključivo) bavili književnošću, hrvatskom poput književnoga povjesničara i kritičara Antuna Barca, književnoga teoretičara i povjesničara Zdenka Škreba, povjesničara književnosti i folklorista Tvrtka Čubelića; talijanskom poput Mate Zorića, a treći su se bavili (i) kazalištem, poput Pavla Cindrića. Neki su od njih hrvatski jezikoslovci koji su se stručno proslavili baveći se poglavito stranim jezicima, a kontrastivno ili prijevodima hrvatskim, primjerice talijanskim Mirko Deanović i Josip Jernej, poljskim Zdravko Malić, njemačkim Antun Hurm. Četvrti su danas manje poznati ili nepoznati, bar u širim krugovima. Poneki su bili i stručnjaci drugih područja, poput pedagoga Vlade Petza ili hrvatskoga stomatologa i dentalnoga antropologa Jurja Kallaya. Međutim, postoji među autorima članaka skupina filologa srodnih jezika: srpskoga, slovenskoga i makedonskoga, koji su objavili članke koji se nisu bavili kulturom hrvatskoga književnoga jezika, poput spomenutih slovenista Brede Pogorelec i Janeza Rotara ili makedonista Blagoja Korubina. To je u odnosu na usmjerenost časopisa neobično, dakle znakovito i pokazuje položaj hrvatskoga u to vrijeme. Upućuje na to da je uredništvo s jedne strane na neki način moralo objavljivati članke usmjerenošću neprikladne časopisu, a s druge je moguće željelo dovesti do apsurda izbor članaka mladoga časopisa za kulturu hrvatskoga književnoga jezika.

3.4. Struktura časopisa

Časopis se tih godina sastojao od različitih vrsta radova, uglavnom svrstanih u šest dijelova (prema godišnjemu sadržaju): I. »Članci«, koji je glavni i najopsežniji znanstveno-stručni sadržaj časopisa, II. »Pitanja i odgovori«, III. »Osvrti« (u kojima se nalaze i prikazi) IV. »Vijesti« (dodano u drugomu godištu), V. »Iz školske prakse« (dodano u trećemu godištu), VI. »Nekrolozi« – dodano u četvrtomu godištu, na prvomu mjestu u svakomu broju jer su umrla četiri hrvatska filologa, od kojih čak dvojica članova prvoga uredništva: Dragutin Boranić (1. rujna 1955. u 86. godini), Antun Barac (1. studenoga 1955. u 62. godini), Mihovil Kombol (9. studenoga 1955. u 73. godini) i Petar Skok (3. veljače 1956. u 75. godini). U prvomu broju prvoga godišta bila su samo prva tri dijela (ona su stalna i danas), pri čemu su se i u njemu krile vijesti u zadnja dva osvrta pa je u novomu godištu to samo formalizirano. Osim dijela o školskoj praksi, ostali su dijelovi zadržani i do danas, s time da su uvedene i neki novi, poput obljetnica ili pjesama.

U tablici 1 navedeni su podatci o broju članaka pojedinih dijelova časopisa. Kao što se vidi iz te tablice, raspon je »Članaka« od 18 do 31, najčešće 29 (mod i medijan, prosjek 26,5). Raspon je broja autora tih članaka od 15 do 25, srednja vrijednost 19 (medijan i prosjek, mod je 16). U »Pitanjima i odgovorima« raspon je od 4 do 17 radova, srednja vrijednost 10 (medijan i prosjek). U »Osvrtima« je objavljeno radova u rasponu od 5 do 20, srednja vrijednost 13 (medijan, prosjek 13,5, mod 20). Brojke pokazuju da su članci brojčano važniji od ostalih dijelova, a po broju stranica znatno su važniji od ostalih. To znači da je časopis usprkos poznatim popularnim rubrikama poglavito znanstven.

Tablica 1. Podatci o strukturi Jezikovih rubrika po godištima i broju radova u njima

GodišteI.II.III.IV.V.VI.VII.VIII.godištaraspon
Godina52/53.53/5454/55.55/56.56/57.57/58.58/59.59/60.   
I. Članci 25 29 29 31 30 29 21 18 212 8 21–31
Autori članaka 16 20 25 23 15 20 17 16 152 8 15–25
II. Pitanja i odgovori 16 17 11 5 13 8 4 6 80 8 4–17
III. Osvrti 10 13 20 13 12 20 13 5 106 8 5–20
IV. Iz školske prakse 2 4 2 3 2 13 5 0–5
V. Vijesti 3 4 5 4 16 4 0–5
VI. Nekrolozi 4 4 1 0–4
Broj stranica 160 160 160 160 160 160 160 160      

Kada se pogledaju brojke, pokazuje se velik raspon u broju članaka: od 18 do 31, što znači da je najmanji broj tek 58% najvećega, pitanja i odgovora od 4 do 17 (najmanji 23,53%) te osvrta od 5 do 20 (najmanji 25%), a isto tako u odnosu osvrta prema pitanjima i odgovorima: na početku je osvrta bilo manje (10 vs. 16, 13 vs. 17), poslije samo dva puta za jedan manje (12 vs. 13, 5 vs. 6), a u ostalim je godištima osvrta bilo i znatno više (20 vs. 11, 13 vs. 5, 20 vs. 8, 13. vs 4).

Kako su pitanja i odgovori normativni savjeti i objašnjenja o normi uglavnom namijenjeni širemu čitateljstvu, a osvrti prikazi knjiga, radova, komentari natpisa, kronologije sastanaka, obavijesti..., katkada granica nije čvrsta, pa se zato podjela u svakomu broju i sadržaju svakoga godišta katkada razlikuju, kao što se razlikuje poredak rubrika.

Redovitost izlaženja brojeva, što ni jednomu našemu ozbiljnomu časopisu nije lako ni danas kada je jezikoslovaca toliko više, i uspjeh da svako godište ima 160 stranica potvrđuje trud oko potrebe za dugim obavljanjem svoje časopisne dužnosti (nakon žala o kratkomu vijeku časopisa Hrvatski jezik) spomenute u (1).

3.5. Korice i dodatci

Naslovnica časopisa Jezik je od početka do kraja istraživane građe ima jednostavan naslov u dvije boje, u kojemu je samo velikim obojenim (crvenim, plavim...) slovima otisnuta riječ jezik, ispod manjim crni fontom podnaslov časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, velika brojka redoslijeda sveska (od 1 do 5), bijelim slovima u obojenoj liniji ime izdavača, a ispod toga mjesec i godina.

Unutrašnja početna strana korica – Na unutrašnjoj strani korica, lijevo, nalazi se sadržaj broja u kojemu su prilozi smješteni pod ime rubrike, a na dnu podaci o izdavaču, imena uređivačkoga obora, glavnoga i odgovornoga urednika te podatci o slanju rukopisa, izlasku, pretplati. Podatak o broju sveska, godištu te mjesecu i godini izlaska nalazi se na prvoj stranici, iznad naslova prvoga članka.

Unutrašnja zadnja strana korica – Na stražnjoj unutrašnjoj stranici stražnjih korica uglavnom su stajali većim slovima podatci o časopisu Jezik, o ritmu izlaska (svaka dva mjeseca, pet puta godišnje), o naslovniku za rukopise (Uredništvo Jezika, Zagreb, Filozofski fakultet, Slavenski institut, Trg maršala Tita 12), o pretplati i dopisima upravi Jezika (Školskoj knjizi, Zagreb, Ilica 28, pošt. pret. 72), o čekovnomu računu, godišnjoj pretplati (od početka do kraja 180 dinara, za inozemstvo 300 dinara) i cijeni pojedinoga broja (40 dinara). Dakle, katkada su jednaki podatci bili na unutrašnjim stranicama korica. Katkada je pisalo još nešto, npr. poziv svim ljubiteljima jezika i književnosti i filolozima da se učlane u Hrvatsko filološko društvo u Zagrebu i da se pretplate na Jezik (prvi broj) ili obavijest o članarini HFD-a (10 dinara u 2. broju I. godišta, a dvostruko, tj. 20 din. na mjesec od 3. broja 1957. do 5. broja VIII. godišta). Katkada su ti podatci upotpunjeni i promidžbenim tekstom, poput Filolozi! Učlanite se u svoje Društvo i osigurajte svojom pretplatom njegovo glasilo! (1. broj I. godišta) ili pobudnicom: Naš je zadatak i naša je dužnost, da poradimo na tome, kako bi se u drugom godištu udvostručio broj čitalaca i pretplatnika Jezika (5. broj I. godišta).

Zadnja strana korica – Najčešće su na stražnjim koricama ili dodanim stranicama na kraju časopisa znali stajati oglasi. Jasno, tekst oglasa sastavljao je oglašavač, ali su urednici dopuštali, vjerojatno katkada i sami pozivali ili poticali da se promiču pojedine knjige jer su većinom bile filološke, iako ne isključivo. To su bili gotovo uvijek (samo tri puta ne) oglasi izdavačkoga poduzeća Školske knjige (ŠK), Ilica 28 (koje je poslije desetljećima suizdavač Jezika).

U naslovima oglašavanih djela vidi se katkada ime jezika i to pripadaju li posve naravi časopisa, naravi školskoga predmeta, filološkomu pogledu na jezik ili ne pripadaju tematici časopisa. Za neke su knjige oglasi očekivani jer su jezikoslovne, posebno osnovni priručnici., dakle pripadaju humanističkomu području, polju filologija i grani kroatistika. Oglašene su dvije gramatike:4 nova Gramatika hrvatskog ili srpskog jezika I. Brabeca, dr. M. Hraste i dr. S. Živkovića (1/I, treće izdanje 3, 4, 5/VII) i Staroslavenska gramatika dr. J. Hamma (3, 4, 5/VII) i dva pravopisna priručnika: Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika dr. D. Boranića, deseto izdanje (1. i 2. broj I. godišta) i Pravopisni priručnik za pisanje glasova č, ć dž, đ, ije, je i e T. Peruška za učenike, a i nastavnike, kako kaže ŠK »izišlom u pomanjkanju Boranićeva, a u očekivanju novoga« (4/V), Pravopisni priručnik za pisanje glasova č, ć dž, đ, ije, je i e prema X. izdanju Boranićeva pravopisa, uz konzultiranje drugih pravopisa i rječnika (5/V, 2/VI). Samo je jedna teorijska jezikoslovna knjiga: Uvod u opću lingvistiku dr. S. Živkovića (3, 4, 5/VII).

Najviše je dvojezičnih rječnika, koji pripadaju i još jednoj grani: novi Hrvatsko-engleski rječnik prof. M. Drvodelića (5/I); Njemačko-hrvatski rječnik prof. dr. A. Hurma (upravo izišlo, 5/II). Preokret u oglašivaču, izdavačkoj kući, a time i na koricama Jezika, nastaje u broju 4/III. od travnja 1956. kada se pojavljuje oglas o velikomu Hrvatskosrpsko-talijanskomu rječniku M. Deanovića i J. Jerneja (u oglasu se govori o pitanjima »našega suvremenog jezika«, nigdje se ne spominje ime jezika; treće, dotjerano i prošireno izdanje oglašeno je u 1. i 2. broju VIII godišta); Francusko-hrvatskosrpski rječnik V. Putanca (4, 5/VI); rječnik dr. A. Hurma, II. izdanje zove se Njemačko-hrvatskosrpski rječnik (1, 2/VIII), a rječnik priređivača N. Majnarića i O. Gorskoga Grčko-hrvatskosrpski rječnik (3/4, 5/VIII).

Druge oglašavane knjige pripadaju književnosti, što s jedne strane također pokazuje znatno bližu povezanost jezika i književnosti, tj. važnost književnosti u očima tadašnjih jezikoslovaca (što je imalo i svoju stručnu stranu jer su jezik, zemljopisna i narodnosna pripadnost bili bitna podloga hrvatskomu književnomu jeziku), ali i ciljanoga Jezikova čitateljstva – nastavnici hrvatskoga (materinskoga) jezika: Izbor iz slovenske lirike B. Žganjera i Epske narodne pjesme T. Čubelića (2. broj II. god.); popis sniženih udžbenika i priručnika ŠK (3/II); izdanja s izabranim tekstovima iz strane i domaće književnosti za školsku lektiru učenika viših razreda srednjih škola (4/III); Čitanka iz naše i strane književnosti za V. razred gimnazije (2/IV); Dobra knjiga – biblioteka djela domaćih i stranih pisaca prema nastavnom planu za više razrede osmogodišnjih škola i niže razrede gimnazije (3/IV); Nazorov Veli Jože (5/IV); Zbornik recitacija (ur. G. Vitez) koji se preporučuje nastavnicima materinskoga jezika (3/V); Kako su stvarali književnici I V. Pavletića (1/VI); Jugoslavenska lirika moderne priređivača P. Laste (3/VI).

Treća skupina knjiga pripada samo humanističkim znanostima: izdanje latinicom Historija naroda Jugoslavije I – do početka XVI. stolj. (1/II, 1/IV); Zbornik radova Filozofskoga fakulteta – Knjiga II. 1954, te Knjiga I. 1951. godine (5/II); Historija muzike III. Josipa Andreisa s napomenom da su I. i II. dio ove knjige rasprodani! (2/III);5 Historijski zbornik (br. 3/III); Peristil – zbornik radova za povijest umjetnosti i arheologiju (5/III).

Neki brojevi nisu imali oglas, a u dva je oglašavana novootvorena knjižara Školske knjige u Bogovićevoj 1a (1, 2/V).

U jednomu je broju obavijest o izlasku Umjetnosti riječi, časopisa za proučavanje književnog izraza, u izdanju HFD-a (4/V), a u dva poziv na obnavljanje pretplate toga časopisa čije »Uredništvo polazi od činjenice, da je književno djelo riječju izražena umjetnina, pa težište proučavanja književnog djela polaže na proučavanje jezičnog izraza« (1, 2/VII).

3.6. Pitanja i odgovori

Dok je rubrika »Članci« u znanstvenomu dijelu, namijenjena poglavito znanstvenicima i stručnijemu čitateljstvu, slična mnogim drugim hrvatskim časopisima, rubrika »Pitanja i odgovori«, namijenjena je najširemu čitateljstvu. Ona je upadljiv i društveno najprepoznatljiviji dio časopisa Jezik sve do danas. Svojim naslovom radovi u ovoj rubrici jasno ističu problem i teže jednoznačnomu odgovoru na kraju članka. Na kraju prvoga godišta uredništvo je reklo kao u (3).

(3)

Po želji čitalaca, izraženoj u mnogim dopisima, časopis će u drugom godištu proširiti rubriku »Pitanja i odgovori« i uspostaviti što prisniji dodir sa srednjom školom. Pozivaju se pretplatnici i čitaoci »Jezika«, da i dalje ostanu vjerni ovom časopisu, koji se bori za pravilnost i ljepotu jezičnog izraza.

Ti članci pedesetih godina već naslovima pokazuju da s današnjega stajališta pripadaju različitim skupinama.

Neki danas ne bi imali naslov koji imaju, npr. »Još o jeziku naše štampe« (Rogić 1954), »O nekim izdavačkim i tehničkim griješkama« (Selaković 1952) jer bi riječi štampa i griješkama bile tisak i grješkama (ili greškama).

Drugi su danas prevladan problem koji uopće ne bi pripadao suvremenomu kroatističkomu savjetništvu jer današnji čitatelj samo po naslovu zna jedini odgovor, npr. »Prijevod, prijepis, prijenos ili prevod, prepis, prenos« (Jonke 1952a) ili »Slovenski ili slovenački« (Hamm 1952a) – zna se da je u hrvatskomu standardu samo prijevod, prijepis, prijenos i slovenski.

Treći su djelomično prevladan problem, npr. »Ofanziva i tank ili ofenziva i tenk« (Hamm 1952b) jer je danas samo ofanziva, a tank i tenk imaju jasno različito značenje i vjerojatno ih izvorni govornici uopće ne povezuju.

Četvrti imaju više od jednoga spomenutoga obilježja, npr. i nestandardni naslov i prevladan problem kao »Da li Rumun ili Rumunj, Talijan ili Italijan?« (Skok 1953) jer bi naslov počinjao riječima Je li ili bi samo navodio različite izraze da su danas prisutne obje riječi, posebno Rumun.

Peti se i danas, sedemdesetak godina nakon izlaska rada, pojavljuju kao normativni problem, npr. »Peti svibanj ili peti svibnja« (Jonke 1952b), »Gdje, kuda, kamo?« (Vince 1954), ili pitanje, npr. »Moje kolege ili moji kolege« (Hraste 1953).

Iako se o pitanjima iz navedene rubrike mnogo toga može zaključiti po samomu naslovu, kada se pogledaju sadržaj i razlozi pojedinih preporuka, pokazuje se da se u njima štošta krije: svijest o promjenljivosti jezika, o raznolikosti dijalekta ili regiolekta hrvatskih izvornih govornika, ali i argumentacija koja je uz jezikoslovnu i kulturna i politička.

Navest će se jedan primjer, koji ujedno objašnjava zašto je uloga književnosti bila toliko važna pedesetih godina. Danas nespostojeći problem, spomenuti slovenski ili slovenački, jer je u hrvatskomu jedini točan naziv jezika zapadnih susjeda slovenski, što je Hamm (1952b) u svojemu članku potkrijepio, potaknuo je najprije srpskoga jezikoslovca na članak »Slovenački ili slovenski« (Moskovljević 1953), a potom Uredništvo (1953) da u istomu broju objavi »Osvrt na Moskovljevićeve zaljučke«. Pitanje i dio Hammova članka naveden je u (4).

(4)

U posljednje vrijeme neki za ono, što pripada Slovencima, pišu da je slovenačko, a drugi da je slovensko. Koji je pridjev bolji?

Za nas je ono, što pripada Slovencima, slovensko. Mi smo taj pridjev primili od samih Slovenaca, koji su nam susjedi i koji svoj jezik zovu slovenskim jezikom, svoje nošnje slovenskim nošnjama i koji, napokon, svojega poročevalca (svoj vjesnik) zovu »Slovenskim poročevalcem«.

Srbi, koji nisu u neposrednom susjedstvu sa Slovencima, stvorili su pridjev od imena Slovenac, pa slovenačkim zovu sve ono, što mi zovemo slovenskim. Slično smo i mi učinili sa Slovacima, koji svoj jezik također zovu slovenskim (slovjenskim), a nisu nam neposredni susjedi: i mi smo od imena Slovak načinili pridjev slovački, pa jezik Slovaka zovemo slovačkim, a njihovu Maticu, koju oni zovu Matica slovenska, zovemo Maticom slovačkom.

Kod Srba se pridjev slovenski upotrebljava u onom značenju, koje kod nas ima pridjev slavenski, pa treba koju reći i o tome. (...)

Postavlja se pitanje, ne bi li se to dalo izjednačiti, jer je neprilično, da u stvarima, koje su važne i o kojima se kod nas često piše, ista riječ kod jednih znači jedno, a kod drugih drugo. Međutim, tu ima teškoća. Za nas bi bilo neprilično, da pridjevu slovenski proširimo značenje na sve što je slavensko, jer bismo se tako – pošto dosta Slovenaca živi u našoj sredini i pošto smo i inače s njima usko vezani – lako izvrgavali nesporazumcima, koji bi mogli biti neugodni. Osim toga, oblike sa a podržavaju i svi strani jezici, a i svi naši istaknutiji pisci od Šenoe, Đalskoga, Leskovara i Kranjčevića do Nazora i Tina Ujevića pisali su tako. (...)

S druge strane, čini se, da ni Srbi ne bi imali mnogo volje da se odreknu onih oblika, na koje su u svojoj književnosti navikli, tako da će se morati prepustiti vremenu, da ono i u tom pitanju kaže odlučnu riječ. (...) Drugo je pitanje, naravno, kako će se to primiti, i hoće li pisci – koji u prvom redu o tome odlučuju – te oblike prihvatiti...

Očito je da se uredništvo Jezika borilo s razgraničavanjem hrvatske norme od bliskosrodnoga jezika srpskoga, koji su se smatrali jednim jezikom: našim, zajedničkim, srpskohrvatskim, što se vidi iz navoda M. M. Moskovljevića (1953: 153) u (5).

(5)

Ne bi se moglo reći da su razlozi kojima je J. H. potkrepio svoje mišljenje potpuno uverljivi i neoborivi. Da vidimo prvo kako stoji stvar s pridevima slovenski i slovenački. Po njegovu mišljenu, Hrvati treba da upotrebljavaju pridev slovenski za ono što pripada Slovencima, zato što su im oni neposredni susedi, a Srbi mogu govoriti slovenački, jer im nisu susedi. Po zakonima našega jezika, zajedničkog i srpskog i hrvatskog, prisvojni pridev za imenicu Slovenac može biti samo slovenački, onako isto kao što je od Sremac pravilno načinjeno sremački (sremski je od Srem), od Obrenovac obrenovački, od Babogredac babogredački i sl. A pridev slovenski je načinjen od imenice Sloven, pa ne može ni značiti nešto što pripada Slovencima. A ako Slovenci taj pridev upotrebljavaju u tom smislu, to je njihova stvar,[6] koja ne može vredeti za one koji govore i pišu srpskohrvatski, čak ni za Hrvate, mada su oni neposredni susedi Slovencima.

(...) Zaključak. Svi naučni razlozi govore za to da svi koji govore i pišu hrvatskim ili srpskim jezikom upotrebljavaju samo pridjev slovenački kao reč kojom se kazuje pripadanje Slovencima, napr. slovenački jezika, a kao zajedničko ime svih srodnih nam naroda da upotrebljavaju reč Sloveni i pridev slovenski. Jer mnogo je logičnije i za jedinstvo književnog jezika opravdanije upotrebljavati reči koje su pravilno načinjene po zakonima toga jezika i kojim govori većina Jugoslavena, nego odbacivati ih kad to ne može biti opravdano nikakvim naučnim razlozima.

Kao što se vidi, »naučni« razlozi zapravo su bili argumenti jačega i većine. Uredništvo je odgovorilo kao u (6).

(6)

Uredništvo je donijelo članak uvaženog jezičnog stručnjaka Miloša M. Moskovljevića po načelu slobodne izmjene misli premda se ne slaže ni s njegovim mišljenjem ni s njegovim tonom. Nije točno da je J. Hamm tvrdio, da mi govorimo slavenski zato, što tako govore stranci, kao što nije točno ni to, da posvojni pridjev od imenice Slovenac može biti samo slovenački. Da je sve onako kako M. S. M. hoće, to bi moralo vrijediti i za druge, pa bi i Rusi svoje slav- morali primijeniti u slov-, a makedonski se jezik više ne bi smio zvati makedonski, nego makedonački, slavonski se dijalekti ne bi smeli zvati slavonski, nego slavonački, a kajkavski bi pisci postali kajkavački, a ne kajkavski. Prema tome otpadaju i »naučni« razlozi, na koje se pisac poziva, a što se opet »logike« tiče – Rešetar je još prije trideset godina pisao, »da od Jugoslavija može logički i gramatički da bude samo Jugoslaven« (pa će prema tome i pridjev od te imenice biti jugoslavenski).

U vezi s člankom prof. Moskovljevića valja istaći i to, da je već pokazna točka, s koje polazi pisac, pogrešna. U području jezika nema pri pravilnim tvorbama ni diktiranja ni nametanja. Jezik nije matematika, pa se pored hercegovački, njemački i sl. govori i piše bosanski, makedonski, dalmatinski i sl. Pa kad je dakle J. H. rješavao ovo pitanje u okviru njegove upotrebe u hrvatskoj književnosti od Gajevih vremena do danas, tada on nije imao namjere da nešto propisuje za upotrebu u srpskoj književnosti. Jer ne smijemo se varati: premda nam je narodni jezik isti, ipak su se u književnostima dvaju naroda, Hrvata i Srba, razvile neke različnosti, koje zbog različitog razvitka i prilika imaju pravo da žive u okvirima svojih književnosti, dokle god korisno vrše svoju funkciju. I upravo je u protivnosti s modernim lingvističkim načelima, ako tko na osnovu upotrebe u jednoj književnosti pobija drugačiju upotrebu u drugoj književnosti. Tom pogrešnom metodom M. S. M. došao je do sasvim pogrešnog zaključka, koji pobija i književna i govorna praksa na hrvatskoj strani. Tvrdnja, da »svi koji govore i pišu hrvatskim ili srpskim jezikom upotrebljavaju samo pridev slovenački... reč Sloveni i pridev slovenski« ne odgovara činjeničnom stanju i potpuno je kabinetski zaključak piščev.

Ali ni po jada za to! Ovaj problem ima i svoju osjetljiviju stranu. Ako itko, a ono su lingvisti dužni da budu širokogrudni u ocjenjivanju takvih dvostrukosti i da se klone svakog nametanja, jer ono donosi samo štetu i jednoj i drugoj strani. Kao što iz tradicije i prakse srpske književnosti izvire upotreba riječi slovenački, slovenski, Sloveni, isto tako iz tradicije i prakse hrvatske književnosti izvire upotreba riječi slovenski, slavenski, Slaveni. To lingvisti znaju, i to ne treba nikoga da smeta. Dokle će to tako biti, to zavisi o daljem razvitku jezika obiju književnosti. Bez širokogrudnoga prilaženja ovakvim problemima dolazi se nužno do pogrešnih zaključaka.

4. Promjena imena časopisa

Ljudevit Jonke bio je jedan od sudionika tzv. Novosadskoga dogovora. Stoga je u časopisu Jezik tijekom pedesetih godina izvještavao o sastancima koji su do toga došli, pri čemu su ti izvještaji pisani s jedne strane administrativno, a s druge pozitivno. Na kraju je u prvomu broju IX. godišta objavio tekst s objašnjenjem te promjene (Jonke 1960). Iako taj tekst pripada šezdesetim godinama, pokazuje kako je i zašto Uredništvo moralo popustiti u nazivanju imena vlastita jezika, iako se tomu odupiralo svih godina nakon Novosadskoga dogovora, kada je njegov glavni oglašavač, izdavač Školska knjiga, još 1954. promijenio naziv jezika hrvatski u hrvatskosrpski (talijanski rječnik, poslije njemački i drugi). Kako objašnjenje nije dugo, navodi se u (7). Budući da je taj tekst morao biti vrlo promišljeno napisan, k tomu je kao promjena naslova mogao dugo čekati, nije nevažno vidjeti kako je izravno i neizravno potkrijepljena promjena koja je mogla biti i konačan udarac naravi časopisa.

(7)

Kao što su čitaoci primijetili, u podnaslovu časopisa »Jezik« proširen je naziv hrvatskoga jezika u hrvatskosrpski jezik. To je učinjeno prema zaključku upravnog odbora Hrvatskog filološkog društva od 16. veljače 1961., a u skladu s novosadskim zaključcima o hrvatskosrpskom jeziku i pravopisu iz god. 1954. Učinjeno je to tek sada jer je ovo zapravo prvo godište »Jezika« nakon izlaženja latiničkoga »Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika« (Zagreb 1960) i ćiriličkoga »Pravopisa srpskohrvatskoga književnog jezika« (Beograd 1960). Sada se i gramatike i rječnici i svjedodžbe i naučni jezični instituti i na hrvatskoj i na srpskoj strani služe dvostrukim nazivom jezika da bi se već i u samom imenu jezika naglasilo da je to jezik i Hrvata i Srba. Tako se od najnovijeg vremena i Institut za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu prozvao Institutom za srpskohrvatski jezik.

Nadamo se da će čitaoci »Jezika« pravilno shvatiti ovu širokogrudnu odluku obadviju strana koja odgovara i naučnoj spoznaji. To dakako ne znači da se u privatnom životu jezik mora samo tako nazivati i da to mora biti baš uvijek. Osnovno je da se u službenoj upotrebi jezik naziva povezivanjem obadviju narodnih pridjeva, da ne bi dolazila do izražaja nikakva isključivost, nego naprotiv snošljivost i razumijevanje u jezičnim pitanjima na objema stranama.

Kao što se vidi u (7), objašnjenje nema ni otvorenost ni tona koji je imalo Uredništvo u (6), nego je vrlo suzdržano i vrlo šturo. Jasno, ako se zna cijela situacija s jezikom u društvu i sve što je pisano samo u Jeziku prije toga, mnogo će toga biti razumljivo. No ako bi se gledala poglavito sama izjava, čitatelj bi mogao imati različita pitanja.

Izlazak pravopisa kao prijelomna točka – Najprije se navodi da je promjena u skladu sa zaključkom koji je donesen pet-šest godina prije toga, ali se pokazuje da je tzv. zajednički (a zapravo dvojni jer ni pismo ni naslov nisu jednaki) pravopis bio prijelomnica. Je li se čekalo da on doista iziđe, je li to bilo opravdanje? Jer razumljivo je da se pravopisna pravila mogu točno provoditi tek kada pravopis iziđe (iako smo u novijoj hrvatskoj povijesti imali primjer da se udžbenici koji se predaju na natječaj ministarstva moraju uskladiti s pravopisom koji još nije izišao), no naziv jezika nije pravopisno pitanja pa se mogao promijeniti već 1955. da se htjelo i moralo (o borbi i ulozi pravopisa u to vrijeme v. npr. Babić 2005: 88–95).

Dvostrukost naziva – Potom se kazuje kako se sada i (što znači da neki jesu i prije) gramatike, rječnici, svjedodžbe i naučni (danas bi to bilo znanstveni) instituti na hrvatskoj i srpskoj strani (koje li su to strane: zemljopisne, političke, narodne?) služe dvostrukim nazivom. Dvostruki je naziv zapravo hrvatskosrpsko/srpskohrvatski, kako se poslije često događalo, a ne samo jedan od njih, a primjer koji Lj. Jonke navodi kao primjer, naziv Instituta SANU, ima samo »jednostruki« naziv, kao uostalom i svaki od pravopisa.

Naglašavanje imenom – Dvostrukost, koja se u spomenutomu nazivu i nazivu jezika u Jeziku očito očituje kao dvojnost (dubleta), uvedena je »kako bi se već i u samom imenu jezika naglasilo«, što znači da se to (i) drugdje (gdje?) naglašava (pa se naglašavanje imenom pridružuje) da je to jezik i Hrvata i Srba. To bi značilo da je ime važan dokaz za pripadnost, posvojavanje jezika nekoga naroda, u ovomu slučaju dvaju naroda.

Širokogrudnost odluke – Jonke kaže kako se (urednici) nadaju da će čitaoci Jezika pravilno shvatiti ovu širokogrudnu odluku obadviju strana. To znači da pretpostavlja (mogućnost) da ju čitatelji ne shvate pravilno, nego krivo, pa bi ona mogla biti i štetna po čitatelje. Izjavljuje da je sama odluka širokogrudna, čime je suprotstavljena mogućoj uskogrudnoj, ali i neutralnoj, odnosno da je odluka (zapravo ustupak) veća nego što bi se očekivalo ili moralo. Tima ublažava moguću čitateljsku ljutnju i osjećaj nepravde, ili pak prisiljenosti. Odgovor Uredništva u (6) može razjasniti na što se zapravo odnosi ova širokogrudnost.

Obje strane – Autor kaže kako su obje strane širokogrudno odlučile, što znači da je bilo moguće da samo jedna širokogrudno odluči, druga ne. Ako je tako, koja to strana ne bi bila »širokogrudna« – strana koja je krenula s anketom o srpskohrvatskom jeziku i organizacijom odlučivanja u svojoj republici, gdje je bila premoćna, ili strana koja je na nagovaranje da ne ide u Novi Sad nevoljko zaključila da mora poći kako bi se bar nešto spasilo (objašnjenje Lj. Jonkea svjedoku S. Babiću, osobni razgovor).

Znanstvena spoznaja – Tek se nakon ove nade u istoj, zavisnoj surečenici kazuje kako »ta velikodušna odluka« odgovara i naučnoj spoznaji, no nije rečeno kojoj. Teorijskoj? Primijenjenoj? Sociolingvističkoj? Standardološkoj? I kakva je bila, posve znanstvena, bez uplitanja politike? Bilo bi dobro da ju se navelo, potkrijepilo ili uputilo na nju. Nije jasno ni bi li druga »neutralna« ili »uskogrudna« odluka odgovarale znanstvenoj spoznaji ili ne bi, iako djeluje kao da ne. Dakle, spominjanje znanstvene spoznaje daleko je od prvoga mjesta u tekstu, važniji su pet-šest godina stari novosadski zaključci, tisak pravopisa, nazivi gramatika i pravopisa, tekstovi u svjedodžbama, naziv instituta, prihvaćanje čitateljstva pa tek onda znanstvena spoznaja. Znanstveno-popularni časopis čiji znanstveni i stručni članci zauzimaju glavninu sadržaja trebali bi znanstveni argument smatrati najvažnijim i pretpostavlja se da je tako bilo i s uredništvom Jezika. To što nisu počeli tekst s njim ili ga nisu jače istaknuli, a niti su ga naveli i objasnili, pokazuje da nije bio baš jak.

Osobna uporaba – Odmah poslije surečenice u kojoj se tvrdi da odluka odgovara znanstvenoj spoznaji slijedi umirivanje mogućih zaprepaštenika koji bi smatrali da moraju mijenjati naziv svojega jezika i u privatnomu životu, ali se kaže dvoje: kako u njemu to ne bi trebalo biti jedina mogućnost, a ako i jest, ne bi trebala uvijek takva biti.

K tomu se privatno suprotstavlja službenomu u kojemu je ključno povezivanje obaju narodnih (!) pridjeva kako ne bi dolazila do izražaja nikakva isključivost (što znači da je ima, samo se ne želi da dođe do izražaja), nego naprotiv snošljivost (nasuprot nesnošljivosti) i razumijevanje (nasuprot nerazumijevanju) u jezičnim pitanjima na objema stranama.

5. Zaključak

Kao što se vidi iz navedenih nekih proučenih vidova pojavnosti časopisa Jezik pedesetih godina, prema autorima, strukturi, rubrikama, naslovima članaka i jeziku na kojemu su napisani, ali i imenu jezika kojemu je časopis bio usmjeren, čak i oglasima, moglo bi se zaključiti kako su poglavito društveno-političke okolnosti djelovale na časopis. Sam opis pojedinih vidova pokazuje da je i samo uređivanje, prihvaćanje članaka, bilo borba, što se očituje i u tako rubnomu dijelu pojavnosti časopisa kao što su oglasi i nazivi jezika na njema, posebno u odnosu na naziv samoga časopisa. Pojavnost časopisa podupire iskazana i neiskazana nastojanja njegovih urednika da izdrže političke pritiske uslijed tadašnje društvene i jezikoslovne situacije, ali i da njeguju osebujnost hrvatskoga jezika gdje god to mogu. Sustavna raščlamba autora, naslova i tema svih radova po rubrikama te odnos članaka napisanih hrvatskim jezikom ili ostalima mogla bi pokazati još neka zanimljiva obilježja toga časopisa u promatranomu razdoblju. A nadasve bi to pokazala sustavna raščlamba sadržaja svih radova i njihova jezika.

Literatura

  • Babić, Stjepan. 1980. Jezik časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. Spomenica Hrvatskoga filološkoga društva 1950–1980. Zagreb: Školska knjiga.
  • Babić, Stjepan. 2004. Hrvanja hrvatskoga. Zagreb: Školska knjiga.
  • Babić, Stjepan. 2005. Temelji hrvatskomu pravopisu. Zagreb: Školska knjiga.
  • Ham, Sanda. 2006. Povijest hrvatskih gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Ham, Sanda. 2007. Ljudevit Jonke kao Jezikov urednik i suradnik. Jezik 54/3: 86-93.
  • Hamm, Josip. 1952a. Slovenski ili slovenački. Jezik I/1: 28–29.
  • Hamm, Josip. 1952b. Ofanziva i tank ili ofenziva i tenk. Jezik I/2: 59–60.
  • Hraste, Mate. 1952. Boranićev pravopis. Jezik I/1: 31–32.
  • Hraste, Mate. 1953. Moje kolege ili moji kolege. Jezik II/2: 61–62.
  • Jonke, Ljudevit. 1952a. Prijevod, prijepis, prijenos ili prevod, prepis, prenos. Jezik I/2: 59.
  • Jonke, Ljudevit. 1952. Peti svibanj ili peti svibnja. Jezik II/1: 121.
  • Jonke, Ljudevit. 1960. Promjena u naziv časopisa. Jezik 1/IX: 32–33.
  • Katičić, Radoslav. 2013. Hrvatski jezik. Zagreb: Školska knjiga.
  • Korubin, Blagoja. 1960. Po povod nekoi pojavi vo rečnikot na sovremenite pisateli. Jezik VIII/4, 5: 139–143.
  • Moguš, Milan. 2009. Povijest hrvatskoga književnoga jezika. Treće prošireno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  • Moskovljević, Miloš. 1953. Slovenački ili slovenski. Jezik I/5: 153–155.
  • Pogorelec, Breda. 1960. Začetni problemi sistematičnega raziskavanja slovenske sintakse. Jezik VIII/5: 143–155.
  • Poljanec, Radoslav Franjo. 1931. Istorija srpskohrvatskog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola. Beogradu: Narodna prosveta.
  • Poljanec, Radoslav Franjo. 1936. Istorija srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola. Popravljeno IV. izdanje. Zagreb: Kom. prodaja dvorske knjižare Vasić (Vasić i Horvat).
  • Poljanec, Radoslav Franjo. 1940. Istorija srpskohrvatskog i slovenačkog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola. Zagreb: Izdanje kreditne i pripomoćne zadruge profesorskoga društva.
  • Rogić, Pavle. 1954. Još o jeziku naše štampe. Jezik III/4?: 126–127.
  • Rotar, Janez. 1959. Slovenski i makedonski jezik na srpskohrvatskim slavističkim katedrama. Jezik VIII/5: 99–105.
  • Selaković, Milan. 1952. O nekim izdavačkim i tehničkim griješkama. Jezik I/3: 94–95.
  • Skok, Petar. 1953. Ofanziva i tank ili ofenziva i tenk. Jezik I/2: 60–61.
  • Uredništvo. 1952. Uvodna riječ. Jezik I/1: 1–3.
  • Uredništvo. 1953. Osvrt na Moskovljevićeve zaključke. Jezik I/5: 155–156.
  • Vince, Zlatko. 1954. Gdje, kuda, kamo? Jezik III/3: 90–91.

Prilozi

Tablica 2. Popis Jezikovih autora rubrike Članci pedesetih godina

GodišteI.II.III.IV.V.VI.VII.VIII.Ukupno
Godine52/53.53/5454/55.55/56.56/57.57/58.58/59.59/60.
Broj autora 16 20 25 22/3 15 20 17 16 152 9
Broj članaka 25 29 29 31 30 29 21 18 212 8

Tablica 3. Popis Jezikovih autora rubrike Članci pedesetih godina

GodišteI.II.III.IV.V.VI.VII.VIII.Ukupno
Godine52/53.53/5454/55.55/56.56/57.57/58.58/59.59/60.
Vladimir Anić 1 1 2 2
Stjepan Babić 1 1 1 3 3
Antun Barac 2 1 2 2
Niko Berus 1 1 1
Ivan Brabec 1 1 1 2 2
Dalibor Brozović 2 1 1 2 2 2 3 1 14 8
Pavao Cindrić 1 1 1
Frano Čale i Mate Zorić 2 2 1
Tvrtko Čubelić 1 1 1
Mirko Deanović 1 1 1
Danijel Dunkić 1 1 1
Ante Erdeljac 1 1 1
Božidar Finka 1 1 2 2
Vinko Friščić 1 1 1
Veljko Gortan 1 2 2 5 3
Josip Hamm 1 3 1 3 1 9 5
J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
Mate Hraste 2 2 2 2 4 1 2 15 7
J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
Stanko Hondl 1 1 2 2
Antun Hurm 1 1 1
Jakov Ivaštinović 1 1 1
Stjepan Ivšić 2 3 1 6 3
Ljudevit Jonke 4 3 2 3 5 1 2 20 7
J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
Zvonimir Junković 1 1 1
Juraj Kallay 1 1 1
Bratoljub Klaić 2 2 1 1 3 3 1 13 7
Blagoja Korubin (mak) 1 1 1
Marko Kosor 1 1 1
Slobodan Kovačević 1 1 1 3 3
Miroslav Kravar 1 1 3 2 1 8 5
Stjepan Krešić 2 2 2 6 3
Ivo Ladika 1 1 2 2
Dragutin Leskovar 1 1 1
Zdravko Malić 1 1 1
Milojka Malinar 1 1 1
Ilija Mamuzić 1 1 2 2
Antica Menac 1 1 1
Milan Moguš 2 1 3 2
Kuzma Moskatelo 1 1 1
Malik Mulić 1 1 1
Žarko Muljačić 1 1 1
Alija Nametak 2 3 1 6 3
Slavko Pavešić 1 1 1
Asim Peco 1 1 1
Mirko Petravić 1 1 1
Vlado Petz 1 1 1
Breda Pogorelec (slo) 1 1 1
Tomislav Prpić 1 1 2 2
Jakša Ravlić 1 1 1
Vladimir Rem 1 1 1
Pavle Rogić 1 1 1 1 1 1 6 6
Nikola Rončević 1 1 1
Janez Rotar (slo) 1 1 1
Milan Selaković 1 1 1
Alija Selmanović 1 1 2 2
Rikard Simeon 1 2 3 1
Petar Skok 2 1 1 1 5 4
Ismet Smailović 1 1 2 2
Mihailo Stevanović 1 1 1
Marijan Stojković 1 1 1
Antun Šimčik 1 1 1
Milan Šipka 3 2 5 2
Zdenko Škreb 1 1 1 1 1 5 5
Antun Šojat 1 1 1
Nikola Španjol 1 1 1
Josip Tabak 1 1 2 2
Fran Tučan 1 1 1
Milka Turić 1 1 1
Vaso Tomašević (srp) 1 1 1
Josip Valković 1 1 2 2
Zlatko Vince 1 1 1 1 4 4
Josip Vončina 1 1 1
Jovan Vuković 1 1 1
Mate Zorić i Frano Čale 2 2 1
Sreten Živković 1 1 2 4 3

Tablica 4. Popis Jezikovih autora rubrike Članci pedesetih godina

GodišteI.II.III.IV.V.VI.VII.VIII.Ukupno
Godine52/53.53/5454/55.55/56.56/57.57/58.58/59.59/60.
Broj autora 16 20 25 22/3 15 20 17 16 152 9
Broj članaka 25 29 29 31 30 29 21 18 212 8
Najplodniji autor bio je Lj. Jonke
Ljudevit Jonke 4 3 2 3 5 1 2 20 7
J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
Više od 10 članaka napisala su 4 autora
Mate Hraste 2 2 2 2 4 1 2 15 7
J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
Dalibor Brozović 2 1 1 2 2 2 3 1 14 8
Bratoljub Klaić 2 2 1 1 3 3 1 13 7
Josip Hamm 1 3 1 3 1 9 5
J Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke 1 1 1
8 članaka napisao je 1 autor
Miroslav Kravar 1 1 3 2 1 8 5
Po 6 članaka napisala su 4 autora
Stjepan Ivšić 2 3 1 6 3
Stjepan Krešić 2 2 2 6 3
Alija Nametak 2 3 1 6 3
Pavle Rogić 1 1 1 1 1 1 6 6
Po 5 članaka napisala su 4 autora
Veljko Gortan 1 2 2 5 3
Petar Skok 2 1 1 1 5 4
Milan Šipka 3 2 5 2
Zdenko Škreb 1 1 1 1 1 5 5
Po 4 članka napisala su 2 autora
Zlatko Vince 1 1 1 1 4 4
Sreten Živković 1 1 2 4 3
Po 3 članka napisalo je 6 autora
Stjepan Babić 1 1 1 3 3
Antun Barac 2 1 2 2
Ivan Brabec 1 1 1 2 2
Slobodan Kovačević 1 1 1 3 3
Milan Moguš 2 1 3 2
Rikard Simeon 1 2 3 1
Po 2 članka napisalo je 12 autora
Vladimir Anić 1 1 2 2
Frano Čale i Mate Zorić 2 2 1
Božidar Finka 1 1 2 2
Stanko Hondl 1 1 2 2
Ivo Ladika 1 1 2 2
Ilija Mamuzić 1 1 2 2
Tomislav Prpić 1 1 2 2
Alija Selmanović 1 1 2 2
Ismet Smailović 1 1 2 2
Josip Tabak 1 1 2 2
Josip Valković 1 1 2 2
Mate Zorić i Frano Čale 2 2 1
Po 1 članak napisalo je 40 autora
Niko Berus 1 1 1
Pavao Cindrić 1 1 1
Tvrtko Čubelić 1 1 1
Mirko Deanović 1 1 1
Danijel Dunkić 1 1 1
Ante Erdeljac 1 1 1
Vinko Friščić 1 1 1
Antun Hurm 1 1 1
Jakov Ivaštinović 1 1 1
Zvonimir Junković 1 1 1
Juraj Kallay 1 1 1
Blagoja Korubin (mak) 1 1 1
Marko Kosor 1 1 1
Dragutin Leskovar 1 1 1
Zdravko Malić 1 1 1
Milojka Malinar 1 1 1
Antica Menac 1 1 1
Kuzma Moskatelo 1 1 1
Malik Mulić 1 1 1
Žarko Muljačić 1 1 1
Slavko Pavešić 1 1 1
Asim Peco 1 1 1
Mirko Petravić 1 1 1
Vlado Petz 1 1 1
Breda Pogorelec (slo) 1 1 1
Jakša Ravlić 1 1 1
Vladimir Rem 1 1 1
Nikola Rončević 1 1 1
Janez Rotar (slo) 1 1 1
Milan Selaković 1 1 1
Mihailo Stevanović 1 1 1
Marijan Stojković 1 1 1
Antun Šimčik 1 1 1
Antun Šojat 1 1 1
Nikola Španjol 1 1 1
Fran Tučan 1 1 1
Milka Turić 1 1 1
Vaso Tomašević (srp) 1 1 1
Josip Vončina 1 1 1
Jovan Vuković 1 1 1
Bilješke

1 Sam je naziv ankete sugestivan jer pretpostavlja srpskohrvatski jezik pa bi prema današnjemu načelu teško prošao sito etičnosti istraživanja.

2 Cijela je situacija donekle slična jezičnim i pravopisnim zbivanjima četrdesetak godina prije toga. Jovan Skerlić objavio je 23. prosinca 1913. »Anketu o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti«, a kao posljedica pravopis koji je dotada izišao u šest izdanja i zvao se Hrvatski pravopis (I. Broz 1892, 1893, u redakciji D. Boranića 1904, 1906, 1911, 1915) postaje Pravopis hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (Boranić 1921), »doživjelo je deset izdanja« (Hraste 1952: 31), zadnje 1951, godinu dana prije pokretanja časopisa Jezik.

3 Zanimljivi su naslovi različitih izdanja te knjige: Radoslav Franjo Poljanec (1931) Istorija srpskohrvatskog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola, Beograd: Narodna prosveta; II. izdanje izišlo je 1933. u Beogradu, III. izdanje 1934. Poljančevo IV. popravljeno izdanje izišlo je 1936. u Zagrebu naslovljeno Istorija srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola. Izdavač je Kom. prodaja dvorske knjižare Vasić (Vasić i Horvat). Za autora se navodi da je profesor Drž. klas. škole Vit. kralja Aleksandra I. Ujedinitelja u Zagrebu. Na trećoj stranici stoji i »Ovaj udžbenik preporučio je Gl. prosvetni savet S. br. 3 od 5-III-1936 i odobrio gospodin Ministar prosvete odlukom S. n br. 8948 od 31. III. 1936 godine«. Godine 1940. u Zagrebu je izišlo novo izdanje naslovljeno Istorija srpskohrvatskog i slovenačkog književnog jezika s pregledom naših dijalekata i istorijskom čitankom: za više razrede srednjih škola, Zagreb: Izdanje kreditne i pripomoćne zadruge profesorskoga društva.

4 Više o gramatikama toga doba v. Ham (2006).

5 Andreisovo je, u oglasu nespomenuto, I. izdanje 1942. naslovljeno Povijest glazbe.

6 Da je stvarno proradio projekt srpskohrvatskoslovenačkoga jezika ni dvadesetak godina prije toga, ne bi se tvrdilo da je njihovo ime njihova jezika njihova stvar.