E-biblioteka

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

O jeziku i stilu fra Grginu: još jednoč

(kao vertikalnome kontinuitetu stilematike franjevačkih spisatelja Bosne srebrene)

Odakle: još jednoč?

Odatle što sam, nema tomu mnogo – kol’ko jučer, 1972, u nekoč Sarajevu, a za prvog simpozija o fra Grgi Martiću, podastro referatak:

Možemo li što u tekstovima fra Grge Martića naći jezično inspirativnim i danas? Naslovno mi pitanje bilo navijački prozirno, a – Dakako da dȁ – odgovor nije bio nimalo nepretkažljiv...

Dopustit ću si ponoviti, pa obnoviti, čime mislim da bi nas mogao inspirirati jezik i stil fra Grgine književnosnoga proznog jedinca – Zapamćenja,1 gdje se dadu prepoznati mnoge napuštene, ili zapuštene, vlastitosti što ih i od njega neharno baštinimo; rado to imenujem vlastitostima klasične pučke štokavštine kao supstratom, i fra Grginim stvaračkim amalgamom kao adstratom.

Ponoviti!

U prvom navratu, u sarajevskom, dostatnim primjerima bili su analitički potkrepljivani:

  1. ostvaraji slobodnog neupravnog govora kao sofisticirane pripòvjednē tehnike, inače izvan horizonta očekivanja u teksturi folklorne stilizacije, kakva je Martićeva, pretežito;
  2. vokabularski nonpurizam u dokaz nefrustrirane spisateljske i govorne individualnosti;
  3. umijeća kontaminacije dijaloga s naracijom; i
  4. uspjele provedbe načela asimetrične rečenične kompozicije kao deautomatiziran iskaz...

Obnoviti!

U drugom navratu, zgodom ovoga Skupa,2 i opet ću se latiti Zapamćenjā, pa imenovati stavak po stavak svojega temata kao stilske postupke virtualno inspirativne te nasljedovanja vrijedne i dan-danas:

  1. ritmizacija enklitikom
  2. ekonomizacija iskaza
  3. relikt versifikacijskog arhetipa
  4. afiksalne tvorbe
  5. diskontinuiranost iskaza
  6. infinitivni proširak predikatu
  7. pomnost u redu riječi
  8. interpolacije kao specifične ritmizacije
  9. aloglotizmi s mikro-kontekstom
  10. nekoliki metaforizirani frazeologizmi
  11. stilotvornost leksemskih rekcija.

Sad, malen jedan digresivni kuriozum. Vrijedi spomenuti još jedan prozni, no neknjiževnostan tekst: Hercegovci,3 objavljen kad je mladić Grgo, potpisan Ljubomir, Hercegovac, imao jedva dvadeset; to je croquis etnološko–folkloristički gdje se romantički veliča psihofizička konstitucija Hercegovčeva; pa detaljistički opisuje, očito svečanō, odelo i u Hercegovke; pa poznata, još formulaična, »nemila sudba« kad »nauke tu pod teškom muslimanskom rukom cvetati, hudožestva i zanati razprostranjivati se i zemlju bogatiti ne mogu«; pa: Veroispovedanije i zbog ovog rađajuća se među narodima mrzost,4 pa: Vozpitanije i roditelja počitanije, i: Bogopočitanije... Uveselenija...

Sâm Martićev početak ovome je »krokiju« sažetak:

Krasno, ugodno i polezno je narodu... razmišljati i... soveršeno ponjatije sebi pribaviti truditi se. Trud ovaj sve druge trudove prevozilazi; ...svaki treba da gledi sa svojim narodom, njegovim običajima, načinom mišljenja i delanja, položenijem fizičeskim i političeskim, istorijom starijom i novijom upoznati se... Ovim se načinom vrednost onog naroda, kojem se i mi pričisljavamo, poznaje...–5

Posrijedi je bila ova pojava!

– Na kraju osamnaestoga i na početku devetnaestoga stoljeća stao se oblikovati nov književni jezik kod Srba na sjeveru. Osnova mu je bio srpski narodni jezik onih krajeva, a bio je otvoren gotovo neograničenoj porabi staroslavenskih i ruskih elemenata uključujući tu i sve uobičajene evropske internacionalizme. Taj je književni jezik imao i svoje ime. Zvao se slavenosrpski... bio sposoban i okretan za polivalentnu porabu i... prikladan da postane izrazom razvijene civilizacije...6 Ali mu se nije posrećilo da zaživi kao standard.

S ovim se jezikom student Martić upoznao naukujući filozofiju i podučavajući se u teologiji dok je boravio u Stolnom Biogradu, mađarski: Szekesfehérvár, krunidbenom mjestu prvih Arpadovića, ni pedeset kilometara od Sentandreje, mađarski Szentendre, kulturnog i crkvenog središta srpske dijaspore u Mađarskoj 17, 18. i 19. stoljeća.

Upoznao se Martić s literaturom na tom jeziku, pa je njime napisao i svoje Hercegovce, pokazavši dvoje: karakternu crtu kurtoazne geste prema listu koji ga objavljuje, i intelektualnu crtu darovitosti bestegotna prebacivanja u drugi jezični kôd; ...(ovo – dakakako – pod pretpostavkom da mu tekst nije restilizirao tko drugi)... koji kôd »potlje« (Martićev izraz pučke štokavštine = poslije) – potlje nije rabio, a i sâm se slavenosrpski ugasio ostavši tek stilskom zalihom u srpskoj književnosti...

Sada pak, druga jedna digresija, s obzirom na moj omeđujući naslov, digresija – reklo bi se – metodološki neprimjerena, al’ ipak – u tematskom rasponu – bit će da bi bila primjerena: bez krzmanja – nazvat ću fra Grgu Martića ponajprije humanistom.

Postoji dobro razvedena tipologija koja nam predočuje kako poimanje humanizma nije jednoznačno, čak da je protivrječno, pa razlikuje:

– humanizam antropocentrički, koji vjeruje da je čovjek svoje vlastito središte pak prema tomu i središte svekolike stvarnosti;

– humanizam teocentrični: čovjeka projicira nadnaravno (metafizički)

– humanizam herojski, pretpostavlja spremnost na žrtvu; on »ne traži od ljudi da se žrtvuju rasnome, klasnome ili nacionalnom dinamizmu ili imperijalizmu, već boljitku svoje braće i konkretnome dobru ljudskih osoba«...;7

[– humanizam revolucionarni isto je spreman na žrtvu, ali i na žrtvu Drugoga...]

– humanizam evolucionarni vrst je sekularne religije (ili religijskog surogata) temeljene na uvjerenju da je poticanje i nezaprečivanje razvojnosti (evolucije) najbolji kriterij dobra i zla...;

– a cjeloviti (integralni) humanizam daje prednost stvarnome i bitnome pred prividom i ukrasom, onome što je zbiljski i bitno kršćansko... te da će tek novo doba »shvatiti da je uzaludno proglašavati dostojanstvo i poziv ljudske osobe ako se ne radi na promjeni okolnosti koje ju tlače, kako bi mogla dostojanstveno jesti svoj kruh«.8

Fra Grgi, arbitrarno, u cjelòsti pripisujem tek, ovdje sedmi tip humanizma: pragmatski; ovaj tip humanizma nasljeduje onu drevnu (5. st. pr. Kr.) Pitagorinu o čovjeku-mjeri svih stvari, u istoimenoj (pragmatska) anglo-američkoj filozofiji praktičnu korist uspostavljajući kao kriterij valjána i mišljenja i djelovanja.

U takvu se konkretnom djelovanju Martić fra Grgo nalazio nebrojeno puta, gotovo svakidašnje. Dva primjera iz Zapamćenjā.

1. ... dva su mjernika »koji su put trasirali, htjeli velike nepravde počiniti raji, udarajući put u kuće, da se ruše, ili na njive, gdje bi se moglo malim zalazom mirno proći... Uzmem kotarskog predstojnika i na sto mjesta ispravim... i obveselim narod, koji nam je govorio da su oni bezdušnici ucjenjivali ljude, ovoga s deset dukata, onoga s dvadeset, zato da ne prevedu put preko njegove njive ili kuće.«

2. »... kad se nije mogao [koji] zločin potpuno posvjedočiti, okrenuo je bio [Osman-paša, vezirom 1860–69] na moju molbu smrtnu presudu u prognanje. tako sam spasao nekoliko krštenih i turskih glava. (72–3)

Paraliterarno, ali autentičnim navigacijskim stilskim kompleksom oslikano: fra Grgo nam je Martić umio bordedžavat’ među dvjema okupacijama: Scilom osmanlijskom, pa austrougarskom Haribdom; još manje dopustivo – sportskim jednim stilskim kompleksom, skijaškim, rečeno: ni neustrašiv letač s mamutskih skakaonica, ni brzinska kamikaza u spustu, već je, fra Grgo, vozio slalom mudro plužeći oko »kapijskih« pâlā (kopalja)... po mjeri osobne dobrote, svojim javnim ugledom a, bogme, i društvenim vezama, šakom i kapom pomažući, svagda–svugda–svakome, društveno neznatnima napose: Abrahamu–Abramu–Ibrahimu–Avramu bez razlike, prostosrdno nastojeći oko svega što koristi žiću il’ imaću bližnjega bez štete po ikoga...

A jedva da je iole dopustivo, jer je hazarderski, historiografski gotovo post-postmoderno gonetati:

– živio je (G. M.) u dodiru s aktantima historije događajne (prolazne i površinske), kao pragmatski humanist ostvarivao se u historiji mentalitetnoj; alias kulturnoj, alias civilizacijskoj... u historiji – dakle – trajnijoj, supstancijalnoj.

Sljeduje temat: popis i stiloòpis jedanaesterih stilskih postupaka neapsolviranih u prvome takvu ispisu (1972) iz Zapamćenjā:

Ritmizacija enklitikom

Tahir paša... namah se razboli od kolere. Liječio ga doktor Franz i nije ga mogao izliječiti... Naredio je da ga Franz secira i balzamira, pa da ga u sanduku zakovana u Carigrad pošalju... njegovi prenesu ga kroz Sarajevo, a ono pukne glas po Sarajevu, da se on pritajio, da nije umr’o, već da ga živa u Carigrad nose: ni mrtvu mu nijesu Sarajlije vjerovale. (13)

U stilistički neutralnome redu riječi enklitika ga imala bi biti na drugom mjestu: njegovi ga prenesu... Minimalnom, jedva zamjetljivom preinakom ovakvom, red je riječi pretkažljiv pa stilistički neobilježen; izvornu, fra Grginu verziju, pripòvjedno ritmizira interpunkcijski neobilježena, no stoga to obvezatnija stanka iza prvoga segmenta iskaza: njegovi – prenesu ga... te time ostvaruje čak i pripovjedni »suspens«, tj. nenadan naponski rasplet u fabuliranju...

Stilografijski bi daltonizam bio u ilustracijskom navodu ne zamijetiti i još do tri izražajne nijanse kao odlike klasične štokavske, folklorne naracije:

– da uz adverzativ a – ono nije demostrativ (zamjenički) već deiktička čestica življe naracije;

– da pukne glas jest vrstan primjer metaforizirana frazeologizma;

– a da mŕtvu u neodređenom, nominalnom obliku shvaćenu predikativno, »ni za živu glavu« nije zamjenljivo određenim pronominalnim mȓtvōm(u) shvaćenu atributivno... (isto je i s genitivom žíva umjesto žîvōga).

U još trojim primjerima istovetni su stilistički postupci: ritmizacija enklitikom. Interpretaciju nije ponavljati: dovoljno je navesti izvornu inačicu i njezinu preinaku u nulti stupanj ritmizacije = stilističnosti.

Nadao se, da će se opet vratiti na pređašnju vojničku čast, no drugo | | bî mu sudjeno. (19)

Nulti stupanj: no drugo mu bî suđeno!

U Livnu | | pokore se, onda krene on k Jajcu. (19)

Nulti stupanj: U Livnu se pokore...

Otac | | bio mu bibliotekar u Esterházyjevoj pinakoteci. (24)

Nulti stupanj: Otac mu bio...

Ekonomizacija izraza

Pod ekonomizacijom u lingvistici/stilistici smatra se što i pod ekonomijom u običnom životu: nerazmetnost, štedljivost, gotovo škrtost. Ali prvi svakom manjku u jezičnoj organizaciji teksta javlja se viša govorna organiziranost, prozodijski elementi kao izrazito ritmotvorni tu su angažiraniji, izmiču redundanciji (obàvjesnom višku) kao u svim narednim primjerima što je:

Prijeđem preko skele, kad ono namah njegovi kavazi k meni, pa da skidaju sedlo. (11)

Zakuka siromah starac... i moli Omera, da ga pusti na slobodu. Ne htio, nego... njega metne na magarca svezanih nogu ispod trbuha... (19)

... puče jedan turski ustanak na kršćane, pa se sjeklo i palilo strahota. (43)

On u Travnik, ja u Visoko. (72)

Ili ja odmah k tebi, ili ti k meni. (88)

U svepeterim primjerima na mjestima kurzivnog isticanja dala bi se, bez pô muke, širiti jezična organizacja teksta primjerenim prošircima, no tom redundantnom »korektnošću« u potpunjavanju iskaza znatno bi se umanjila njegova govorna (ekonomična) organiziranost, alias stilističnost.

Relikt versifikacijskog arhetipa

Ništa neobična da se tvorcu tisuća pučkih deseteraca omakne pokoji taj arhetip štokavske versifikacije i u proznim Zapamćenjima, kao:

Ali dodje vrijeme, da Osman bude opozvan iz Bosne u Carigrad... mi njega ispratimo: Ajde tamo, nek te nema amo. (69)

Deseterac tu i nije stilotvoran nego tek potvrda folklorne matrice. No, stilotvoran je deseterčev relikt:

Videći sultan, kakav mu je sin pokvaren i izgubljen, rekne Tahir paši: »Čuješ pašo, zašto ti ovoga sina ne uljudiš?«... A on mu se pokloni. »Dobro gospodaru!« Ode kući, pa mu odsiječe glavu. Čuje to care i zovne ga preda se... (9)

Vokativ se namjesto subjekta u nominativu javlja jer svojim sufiksalnim morfemom ispunjuje slogovni model folklorne arhetipske matrice: Vino pije Tomiću Mijate (ne: Tomić Mijat); ne rabi tu Martić istosložan stih: Čuje care, preda se ga zove, već uzimlje samo njegov relikt, vokativni oblik subjekta care (a ne nominativno car) – te tako na arhetip tek asocira: stilotvorno!

Afiksalne tvorbe

Jedna, no nadasve stilotvorna, i to sufiksalna tvorenica, tj. načinjena augmentacijskim dočetkom (–ačina); a kontekst navoda bit će namjerno izdašniji nek bi to jarče ilustrirao pojavu sámu i njezinu recepciju – ubiranje poreza:

Najstrag uništi vlast posebnih haračlija što su kupili harač od kršćanskoga naroda, pa povjerio kršćanskim fratrima i kršćanskim popovima, da oni kupe taj harač... Ta se skupljačina nameta po popovima i fratrima održa nekoliko godina, ali na jedanputa promisle u Carigradu, da bi to po statistici bolje bilo okrenuti u novac za otkup od vojevanja, što bi nosilo – po muškim glavama dobrim za vojnike – Carigradu lijepu svotu, jer tko bi se htio iskupiti od vojništva, da plati osamdeset osmanlijskih lira... Taj se harač zvao vojnica, a prosti narod zvao je to kremenija. (41–2)

Lukavost okupatorskog uma (osmanlijskoga), očito, dosjetila se kako od sebe kao naredbodavaca nezadovoljstvo skupljanjem harača/poreza preusmjeriti na izvršioca, pa je taj posao podmetnut bio »sveštenim« i »svećenim« licima: popovima i fratrima, no bez obzira na to tko taj namet ubirao, on u svijesti prikraćenih (poharačenih, oporezovanih) a izrazom našeg memoarista ostaje emocionalno odbojno prenatopljen kao otimačina, tj. skupljačina... Usput: naziv madžarija u tradicijskoj pučkoj štokavštini označuje zlatan novac kovan u Madžarskoj, a kremenija je isti takav novac skovan u njemačkome gradu Kremnitzu = Kremenici.

Unikatna je, Martićeva, i infiksalna tvorenica čak dvostruke infiksalnosti, tj. tvorena dvama umecima: –ara i –nu.:

... najedanput onaj top s Bistrika nekoliko put puškarne i jednoga topdžiju Bošnjaka svali... (100)

Perfektiv puškarnuti (metonimijski značeći i topovsku pucnjavu) sadrži i skraćeni iterativ pušk–ara–ti, kao i imperfektiv puškati (se); gramatički jedan opis:

– Glagoli izvedeni sufiksom –arati(–am) označuju blagu deminutivnost, pretežno sa slabijom ili jačom pogrdnosti: klopàrati, lupàrati, mlatàrati, vucàrati (se).9

Domećem: u tu tvorbeno-značenjsku porodicu ide i bogòkletnō: bogàrati. A Martić, na istome mjestu, spominje još jednoč glagolsko–imeničku metonimiju:

Najedanputa pomoli se bijela krpa s grada. Predaja. Izda[h]ne puškaranje i topa i pušaka. (100)

Interpretacijski: rekao bih – puškarati/bogarati alias puškaranje/bogaranje podjedno je i bezočno, i (po)grdno, i bogòhūlno; i nimalo deminutivno...

Prefiksacija glagola ima najprije gramatičku funkciju mijene aspekta, tako npr. predmetkom za– nesvršeno paziti postaje svršeno zapaziti: u Martićevu jednom primjeru sadržana je ova funkcija predmetkom pod–, no pridodana je i bogata stilistička nijansiranost u značenju:

Osman Topal paša (1860–1869)... pazio osobito na srpstvo, koje se istom tada na sav mah razmahalo po Bosni i Hercegovini. Kako je prije bio u Beogradu, bijaše dobar poznavač srpskih stvari, to je srpstvo svakom prilikom nastojao da očepi. Tako je konfiscirao one knjige, osobito školske, koje su iz Beograda dolazile, a i na učitelje jako je pazio otkuda su dolazili... tada su bili u sarajevskoj školi neki učitelji Stevo Petranović i kaluđer Teofil; potpazio bio Topal paša, da su Teofil i taj drugi glavni agitatori srpstva u Bosni, a s toga ukloni Teofila iz sarajevske škole. (43–4)

A ono potpaziti nije samo gramatički perfektiv prema imperfektnom paziti nego cijela lepeza pridruženih značenjskih nijansa: tajom, kradom, krišom, policijotski, doušnički (paziti)...

Isti je predmetak (pod–, samo sada neobezvučen) u drugoj realizaciji, gramatički istoj, stilistički, opet, obremenjenoj:

Međuto se u Stocu zatvorio Ali paša Rizvanbegović... Pošalje Omer [paša] njemu svoga poslanika i rekne, neka dodje na vjeru junačku, i ništa mu se učiniti ne će... Omer [ga] glavom svečano dočeka. Tu ga primi i odvede s počašću u Mostar, pa onda s njime u tamnicu (19)... Dotuži muka starcu, pa on nekim ljudima rekne: »Recite Omeru, da mu kaursku majku gradim,10 što me pati ovako. Da sam ja njega uhvatio, ja bih njemu jali odsjekao glavu, jali ga pustio na slobodu.« Tu riječ dokažu [= dojave] Omeru, a on odmah naredi, da se ubije... potom odmah sazove štapsko vojničko vijeće i rasprave mezbatu (to je službeno prijavljenje u Carigrad), kako se slučajno dogodilo, da se ne htijući, stražarova puška omakla i ubila Ali pašu. Međutim tužili ga njegovi sinovi u Carigradu, našto bude doduše Omer ukoren, no dobra Ali pašina budu sekvestrirana [= lat. zaplijenjena] kao bajage [= tobož, tur.] za nekakve štete (20)... Za svoga vladanja tražio je više [harača] nego li bosanski vezir... upotrebljavao je velike rabote od naroda kršćanskoga... dizao bi na vojsku po nekoliko kršćana, kad bi zavojštio na Crnu Goru... Iz tih borba donio bi pogdjekoju glavu ubijenih Crnogoraca, pa bi je na kolac natakao prama svojim dvorima (21)... odrasli [sinovi Ali–pašini] otišli u Carigrad, gdje se poduče... Iza toga pošalje Omer paša[?!] one nedorasle sinove u Carigrad na škole... (22)11

Da je Martić nakanu školovanja ovih sinova (od kojih su se dvojica »visoko« iškolali: Nakif–beg za sultanova oficira, Arif–beg za književnika na turskom jeziku) imenovao ikako opisno drukčije, on bi to školanje apsolutizirao; ne, on ga je relativizirao onim pod–uče(se). A relativiziranje iskaza znak je modernijega (i kritičkog) senzibiliteta. Tu kvalitetu imao je Martić u izražajnim zalihama klasične (pučke) štokavštine, ovdje ostvarajem nevina jednog predmetka (pod) u glagolskoj afiksaciji; nisu se dakle, oni izučili (iškolovali) jedan za oficira, drugi za književnika (što bi bila značenjska završnost = finitivnost, kao stav apsolutiziranja) već su se tek podučili tim zvanjima (što jest značenjska započetost, naukovno mic po mic pa... upućivanje u što, inhoativnost, kao stav relativizacije).

A moja, interpretatorska, uglata čudnost [upitnikom pa uskličnikom] ide polidimenzionalnoj osobnosti Omer-paše Latasa: satrap, ubio im ćaću, Ali pašu, ali mu odraslim sinovima nije priječio škólānja, nedoraslu dvojicu sâm otposlao »da se poduče«: humana gesta tiraninova!

Diskontinuiranost iskaza

I ovaj će navod biti izdašniji: te da – dakako – ilustrira respektivni stilski postupak (diskontinuiranost), te da – i opet – još jednim primjerom podsjeti na to kako funkcionira represivna vlast. Riječ je o Dželaluddinu, bosanskom paši 1819–1822:

Taj je tako strog bio, da pripovijedaju, kad je bio za vezira negdje tamo, u Rumeliji... onda je dozvao onamošnjih dvanaest prvih otpornika, pak naredio, da svaki usiječe po jedan hrastov kolac i da ga donese...: »Čujte li! Zabilježi svaki svoj kolac, pa čim pokaže vas koji neposlušnost, odmah ću ga evo ovdje na njegov kolac nabiti«... Poplaše ti se njega i Bošnjaci i ušute se. Ali za malo se vremena opet probude, pa počeli kuvati medju se. Onda... Dželaluddin paša... dobivši iz Carigrada sve to odobreno, [stade] jednoga po jednoga dozivati u Travnik, pa kad u dva sata noći puče na gradu top, znalo se; to noćas pogibe taj kapetan, taj beg. (4)

Trojaka je tu posrijedu prekinutost, tj. kompozicijsko–stilizacijska diskontinuiranost kao stilistička obilježenost = ostilovljenost.12

1. Čujte li i Zabilježi jest da jesu, oba, imperativi, samo što je prvi u pluralu (ojačan još česticom li koja nikako nije upitna već je zapòvjedno priprijetna), drugi u singularu, no oba u 2. licu; situacijska, kontekstualna povezanost zahtijevala bi da i drugi imperativ bude u pluralu (zabilježite!) ili barem da bude u 3. l. (nek’/da zabilježi); istost lica (drugo) a različitost gramatičkog broja (množina pa jednina) iskaz »ostilovljuje«; pretkažljivijē, ostvarajno čestotnije varijante (udvojena množina 2. lica ili: množina 2. l. – jednina 3. l.) iskaz stilistički neutraliziraju = ne ostilovljavaju.

2. diskontinuiranost (kao ostilovljenje) javlja se u vezi probude, pa počeli, tj. u slijedu sadašnjega pa prošlog vremena, umjesto neutralnog, tj. neostilovljena udvajanja sadašnjega: probude pa počnu...

3. ostilovljenost u ovome kontekstu ostvaruje se u gramatičkovremenskoj istosti, gdje je indicirana raznolikost; istost je u trima prošlim vremenima: dvama aoristima (puče, pogibe), u jednom perfektu (znalo se); kako u (pripovjednoj) konsituaciji pucnjava i pogibija bjehu višekratne, onda bi – logički, ali: neostilovljeno! – bilo očekivati da se prvi aorist javi kao perfektivni prezent (pukne): ili: nešto ostilovljenije – da se javi kao temporalni kondicional: kad bi... puklo; najostilovljenija verzija jest autentičnā: puče; ona indicira jednokratnost (pucnja) k tomu još ističući = ostilovljavajući višekratnost (pogibije)!

Infinitivni proširak predikatu

Spominju se i danas koji su od vezira bili strogi i krvopije... Oni su jako vrsni bili iskorjenjivati jednoga po jednoga od tih otpornika. (3)

1873. pojavi se nekakovo micanje pravoslavnoga naroda i opaze se... nekakovi ljudi mimo Gradišku granicom prelaziti u bihaćko okružje. (83)

Stilistička bi nula bila ono iskorjenjivati zamijeniti glagolskom imenicom u prijedložnom akuzativu: u iskorjenjivanju, jednako kao što bi bilo nula ono prelaziti zamijeniti objasnidbenim: da prelaze.

Primjerā je ovakva predikatnoga proširka još; no, i ova dva su dovoljna kao modelna reprezentacija oslikovljavanja infinitivom.

Pomnost u redu riječi

Primjer svega jedan, no nadasve stilistički nadrečenično vrijedan:

Husein piše Hercegovcu Aliagi Rizvanbegoviću – koji je moguć bio i velikoga glasa hrabar junak, a zapovjednik u Stocu, zato se zvao i Stočević – njemu i Čengiću Smailagi piše Husein, da i oni svoju vojsku podignu. (6)

Navod je zahvalno promotriti kao prozodijski, i to veoma poman, ostvaraj: zbog obile interpolacije – među crtama – u jezgrenu naraciju o tome tko komu, i komu još piše, ponovljena »tema« (Husein) i »rema« (piše) u ponovljenu navratu ostvaruje se prijemetno (piše Husein), no ovaj put bez iole iktusa, što ukupnoj melodiji daje profinjen sordinantan »štih«.

Interpolacije kao specifične ritmizacije

Ti su ljudi [= bosanski Turci, posjednici, plemići13] uvijek siloviti i otporni bili naredbama osmanlijskog dvora. Tako, kad se proglasilo, da je sultan ukinuo uredbe i postavio nove, osobito pako, da vojska mora biti uniformirana po načinu evropskom – kako su se, velim, njihovi stari opirali, tako su se i oni po ovom znamenitom događaju stavili u sprotimbu odredbama sultanovim i počeli rogušiti... (3)

Interpolacija onoga velim, značeći ponavljanje, u izričitoj je funkciji umicanja potencijalnoj pripòvjednoj monotoniji, a ostvaruje se u neprekinutoj melodiji iskaza, bez stanki – dakle, mijenom registra (spuštena) te intenziteta (oslabljena) u segmentu interpolacije...

Aloglotizmi

Na pregršt ih je; tipološki, oni su i helensko-rimski, i orijentalni = araboturkoiranski, i romanski, germanski...

Bit će dovoljno navesti ih, poneke tek u minimalnom kontekstu (frazeološkom, npr.), a sve u potvrdu kako naš spisatelj, Martić, ne imađaše nikakvih nagnuća k »leksičkom čišćenju«. Primjeri će biti označeni redom paginirana javljanja, a bez komentara fonomorfo-štokavskoj adaptaciji: galantno živjeti, amnestija života, prešna (naredba) 10; kaštigovanje, hršum (strahovite, prijetnje) 12; topal (šantavac u jednu nogu) 19; sekvestirana dobra, 20; pinakoteka, 24; biti konfidencijalan, 27; proponirao [Jukić] Carigradu 40 punata (među njima: štampariju, školske knjige, novine...) 32; konfiscirati knjige, 43; mahala, tepsija, 47; deciziva, 50; inspirator, 61; praktičan i ženijalan, 71; dođe relacija veziru, 86; međlis (vijeće) 93; monumenat, 96; deputacija, 97; okuražiti se, 101; auditor, justifikacija, 107; zulumčar, 113; cercle, audijencija, 115; diner, kvartir, 116; marinerski oficir...

Nekoliki metaforizirani frazeologizmi

Osim posljednjega primjera, ni metaforiziranim frazeologizmima što slijede nije potreba za širim kontekstom; i u reduciranome oni svjedoče o figurativnim dispozicijama klasične štokavštine, kao u ovima što je: opći glas je medju vašima buknuo (30) – a uvečer glas pukne (116); izaći će docnije na srijedu što je bilo (31); samo ću jednu stvar spomenuti, koju sam svršio na laku ruku u dvije riječi (71); soldati i tu kuću legnu u pepeo (101); A Bodo je na pravdi poginuo (108); a nije bio na dobru glasu kod svijeta (109).

Posljednji je primjer s izdašnim, makro–kontekstom, u ilustraciju kako je funkcionirala država (turska) kojoj »ni u snu« ne bi bio primjeren kvalifikativ pravne, a s jednim metaforskim frazeologizmom »pride«:

U vrijeme Derviš pašina vladanja dogodi se, da na Ilijin dan putujućega jednoga poglavitoga fratra našega imenom fra Lovru Kazanlu, udave na putu u Livnu i umre. Ja [fra Grgo Martić] prijavim stvar paši i on naredi da se izvidi. Odande dodje relacija veziru, da ga je kap udarila, [?!] a ja zaištem, da se pošalje doktor i da se iskopa iz groba i izvidi. Zovnu oni doktora, a doktori kažu, da je već kasno peti dan poslije smrti, jer da ne mogu više po mozgu razaznati, je li kap ili nije. Na tomu se stvar svrši, a oni optuženi Turci pušteni su na slobodu. Uzrok, što su toga vrijednoga fratra skinuli s nogu, bio je taj, što je posjetio Njegovo veličanstvo cara i kralja Franju Josipa I. na krajini kad je putovao Dalmacijom u Imotsko, 1875. (86–7)

Stilotvornost leksemskih rekcija

Upravljanje glagola prema određenom padežu, s prijedlogom ili bez njega, u jeziku nije arbitrarno već uporabno čvrsto konvencionalizirano, standardizirano; a otklon od toga mahom donosi ostilovljavanja, kao što su :

Ti su ljudi... otporni bili naredbama... (3)

Do jedno pet mjeseci dođe im amnestija životu... (7)

A ja se bome pribojavam svom životu... ja se ne bojim ničem. (91)

Kako to bi... da kaurin Bosnu uzima? – A bi li volio Turčinu? – A Bogami svejedno je, zulumčar ovo, zulumčar ono. (113)

Stilotvoran pomak u svim je primjerima prema besprijedložnomu dativu: otporan čemu, ne – prema čemu ili na što, amnestija čemu, ne – za što; pribojavah se čemu, ne – čega; ne bojati se ničem, ne – ničega; voljeti komu, ne – koga...

Redaktor Martićevih memoara, historičar dr. Ferdo Šišić, uvodno bilježi:

U augustu 1901. Zaputio se potporom hrv. knjiž. društva pokojni profesor dubrovačke gimnazije Janko Koharić u bosanski franjevački samostan Kreševo, da ondje zabilježi kazivanje fra Grge Martića. Taj stenogram prepisao je u Kreševu sam Koharić, pa ga onda pročitao fra Grgi, koji je tom prilikom još neke dopunjke stavio, a u glavnom se uvjerio, da je Koharić vjerno i točno zabilježio njegove riječi: To je fra Grga svojom rukom na Koharićevom prijepisu ubilježio... (V)

A ta se ubilježba čuva pod br. 1061 i pod žigom Kr. Sveučilišna biblioteka u Zagrebu ovjerena kazivačem autografom:

Ovi Brzopis bilježen bješe po našjemu ustmenom kazivanju od Gospodina brzopisca Janka Koharića iz Zagreba u Samostanu Kreševu d. 15. kolovoza 1901: F. G. Martić.

U tada već pripremljenom Predgovoru stenograf Koharić kaže: –...ponovit nam je: memoari ovi djelo su neprocijenive vrijednosti... što... diploma ona frazama napirlitana ne može da nam kaže, ima onaj duh vremena, koji nam rijetki historik može da pogodi, ima ono inuitivno zamjećivanje sviju onih finih karakternih crtaka – oko ih jedva zamijetiti može – što u skladu svome daju nam sliku nekoga u jaz prošlosti survanoga vremena... (VIII)

A tu da su još pridošli

dar pjesničke rječitosti, obrazovanosti, obsežna i jaka filozofija života... (isto).

Elementi ove karakterizacije čovjeka i spisatelja fra Grge Martića formulirani s početka stoljeća (1901) mogu obastati i pri njegovu kraju (1995); s dodatkom: nije žaliti ako će uspomena na nj, fra Grgu kao cjelovita Čovjeka ostati valjanija od spomena na pjesnika. A od njegova memoarističkoga diskursa zacijelo ćemo se moći podučiti još koje u čemu oko sofistikacije našega jezičnog izražavanja...

Mimo ovu nomenklaturu još se, »pride«, shodno recentnoj historiografskoj dihotomiji, o fra Grgi Martiću tvrdi: da je bio dionik historije zvane događajna, ali da se usrdnije ostvarivao u historiji zvanoj mentalitetna, historiji supstancijalnoj jer je kulturna i civilizacijska.

Tako motren, imenovan je naš spisatelj humanistom – pragmatistom; naime, kao štovan uglednik u obojih okupacijskih vlasti (turskoj i austrijskoj) zauzimao se za tvarne i duhovne probitke svojih zemljaka, jednako pravoslavaca, muhamedanaca i katolika, alias Srba, Muslimana i Hrvata, zauzimao se ne za »važnike« već za anonimne »neznatnike« bosanskoga puka...

Izvor: Iz-Bo-sne k Europi, 1998. Zagreb: Matica hrvatska

Bilješke

1 Fra Grgo Martić – Zapamćenja, izd. Knjižare JAZU, Zagreb 1906; svi ilustracijski primjeri navođeni su iz ovoga izdanja, s brojem stranice, a sva isticanja (kurzivna il’ verzalna) u navodima – uvijek su moja: K. P.

2 Znanstveni skup »fra Grgo Martić i njegovo doba«, Zagreb, 9. i 10. studenoga 1995.

3 »Serbski narodni list«, god. VII, čislo 15, od 16. aprila 1842, str. 31–40.

4 I ovdje, a i svugdje dalje u navodima, kurzivirano te verzalizirano isticanje – moje: K. P.

5 I ovdje, a i svugdje dalje u navodima, kurzivirano te verzalizirano isticanje – moje: K. P.

6 Radoslav Katičić – Novi jezikoslovni ogledi, »Nešto napomena o postanku složenoga suvremenog jezičnog standarda hrvatskoga ili srpskoga«, izd. Školska knjiga, Zagreb, 1992, str. 98/9.

7 Jacques Maritain – Cjeloviti humanizam, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989, str. 18; (vrstan) prijevod: M. Kovačević.

8 Isto, str. 118.

9 Stjepan Babić – Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, izd. JAZU – Globus, Zagreb 1968, t. 838, str. 475.

10 Umjesto bludnom petoslovnicom, Ali paša (ili Martić?) kune eufemizmom gradim, i to majku »kaursku«, što je turski (isto što i đaur) pogrdno imenovanje nemuslimana, tj. nevjernika, tj. kršćanina, a ovdje se odnosi na turskog maršala Omer-pašu Latasa (1806–71), porijekla srpskoga iz Like (Mihajlo – Mića), prebjega iz austrijske u tursku vojsku, a znana kao ugušitelja ustanka (domaćih aga i begova u Bosni, 1850–51, što su se opirali reformama u Turskom Carstvu), opisano u nedovršenu istoimenu romanu I. Andrića.

11 Navod jest da je obilat, ali ilustrativan ne samo stilom o kojem je riječ, nego i za vid funkcioniranja jednog tipa despotske tiranske vlasti.

12 Termin, kao veoma dovitljiv i primjenljiv, preuzeo od Marka Kovačevića iz njegove modelne lingvostilističke analize – Ujevićevo stilsko obilježavanje antroponima, »Marulić«, svibanj–lipanj 1994, str. 437–456.

13 –... najviše ih je išlo u nesrećnu bitku mohačku, poslije koje su dobili mnogo privilegija i povlastica na pobiranje desetine... imali su neka promaknuća svoja... imenovanja... pa su i prema tome dobivali... od carstva ulefe, apanaže bi rekli. (2)