E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Nauka o književnosti i lingvistika

Umjetnost riječi, br. 3/4 (1960)

U posljednje vrijeme često se kod nas govori o golemu utjecaju što ga je na nauku o književnosti izvršila i još uvijek ga vrši lingvistika. Mlada nauka o književnosti, koja se kao samostalna naučna disciplina tek počinje konstituirati, stajala je dosada pod utjecajem raznih drugih nauka koje su više ili manje zadirale u predmet i područje nauke o književnosti. Sociologija, psihologija i psihoanalitičke teorije, povijesti i teorija likovnih umjetnosti, pa i filozofska estetika, sve su to discipline uz pomoć i u sjeni kojih je mlada nauka o književnosti pokušala stati na vlastite noge. Ali ti su pokušaji ostali bez trajnih rezultata i mladoj nauci nisu mogli dati čvrste metodske temelje, jer u većini slučajeva takvi pristupi izučavanju književnog djela nisu ni pokušali zahvatiti svoj istinski predmet, umjetninu ostvarenu riječima. A historijska, sociološka i psihološka razmatranja, koliko god za naučno izučavanje književnog fenomena bila prijeko potrebna, ne mogu se smatrati kao nauka o književnosti ako gube iz vida osnovni karakter svoga predmeta i ako im nedostaju metodološke pretpostavke da zadru u samu bit umjetnosti riječi.

Od historije i teorije likovnih umjetnosti i od glazbe dobila je nauka o književnosti mnogo korisnih i dragocjenih metodoloških pobuda, no nije, razumije se, mogla preuzeti i usvojiti metodologiju drugih naučnih disciplina kojih je predmet različit i ima svoje specifične karakteristike. Predmet nauke o književnosti jest umjetnost kojoj je izražajni medij jezik. Kada je ta nauka konačno postala svijesna da svoj predmet mora promatrati s toga najhitnijeg gledišta, razumije se da je u daljem istraživanju naročitu važnost dobila upravo nauka o jeziku. A i lingvistika je svojim najnovijim razvojem postala sposobna da u većoj mjeri nego ikada prije pomogne pri rješavanju problema koji su se postavljali pred nauku o književnosti.

Veze među disciplinama koje se bave književnošću i onih koje proučavaju jezik, duboke su i stare. Poznavanje jednog i drugog bilo je potrebno onom koji se bavio proučavanjem starih tekstova, njihovim izdavanjem i komentiranjem. Nauka o jeziku i književnohistorijske discipline bile su dakle ujedinjene u službi proučavanja starih tekstova, na kojima su se temeljila ne samo historijska istraživanja nego i izobrazba mladih pokoljenja. Pri tom se nauka o jeziku isprva ograničava na izvanjski opis jezika pod većim ili manjim utjecajem pojedinih antičkih filozofskih škola (preripatetici, stoici) a književne discipline obuhvaćale su samo osnovne elemente književne historije, zapravo vanjsku povijest književne djelatnosti i poznavanje pravila oblikovanja proznoga i pjesničkog izraza (retorika i metrika). Te discipline, potrebne kod obradbe pisanih spomenika prošlosti, obuhvaća tradicionalni naziv filologija.

Budući da je lingvistika bila angažirana u okviru filoloških istraživanja gdje se susrela sa spomenicima prošlih stadija jezičkog razvoja, razumljivo je da se u općoj struji stvaranja suvremene historijske slike svijeta i nauka o jeziku u prvom redu posvetila izučavanju razvoja jezika u prošlosti i rekonstrukciji njegove prethistorije. U okviru istog stremljenja istraživači književnosti nastojali su da obilat faktološki materijal iz područja književne povijesti uvrste u sliku historijskog razvoja čovječanstva. Time su nauka o jeziku i nauka o književnosti (još uvijek samo historija književne djelatnosti, iako sada na mnogo višem nivou) postale dvije različite i samostalne discipline, svaka sa svojim interesima i ciljevima koji su sve više prerastali okvire tradicionalne filologije i sve se više udaljivale od svoje prvobitne svrhe da pomažu pri izučavanju tekstova.

U najnovije su vrijeme nauka o jeziku i nauka o književnosti počele ići sasvim novim putovima. Nauka o jeziku prestala se baviti samo vanjskim opisom jezika po prastarim šablonama i opisnom historijom njegova razvitka. Ona se počela zanimati za to kako jezik vrši svoju funkciju kao medij sporazumijevanja. Tek ako znamo kako jezik funkcionira, kako služi za prenošenje poruka, moći ćemo naći pravi način da ga istinski opišemo, način često različit od shema i kategorija antičkih gramatičara koje još i danas žive u našim gramatikama. Posljedica novog pristupa jezičnom materijalu bila je spoznaja da jezik treba promatrati kao strukturirani sistem konvencionalnih znakova koji služe za prenošenje obavijesti. Bezbrojni lingvistički pravci koji pokušavaju s takvih pozicija pristupiti izučavanju jezika, a u posljednjim godinama i izučavanju njegove historije, nazivaju se strukturalističkima. Naravno, pokušaji u tom pravcu nisu svi jednako uspješni. I premda pojedini predstavnici tradicionalne lingvistike zasad još s velikim nepovjerenjem gledaju na strukturalizam, i premda ekstremni stavovi i neuspješni eksperimenti pojedinih strukturalista – koji su često pomalo skloni da ignoriraju solidne rezultate i trajne vrijednosti tradicionalne lingvistike – to nepovjerenje donekle opravdavaju, danas se slobodno može reći da je strukturalizam kao metodološki pristup lingvističkim problemima postao općom svojinom suvremene lingvistike. Teško je, naime, i nemoguće osporiti da jezik treba promatrati u svjetlu njegove funkcije kao sredstva za prenošenje obavijesti. Tek ako ga tako promatramo, moći ćemo ga ispravno opisati, protumačiti njegov historijski razvoj i društvenu uvjetovanost. Kakav je jezik, može se znati jedino ako se promatra kako funkcionira.

U isto to vrijeme kad se javljaju nova strujanja u lingvistici, istraživači književnosti također se prestaju zadovoljavati samo vanjskom historijom književne djelatnosti i počinju tražiti način kako da uz pomoć novih metoda pristupe samom književnom djelu. U tom nastojanju oni su, kako smo na početku rekli, pokušali naći oslona u raznim naučnim disciplinama. Izgledalo je kao da se nauka o jeziku i nauka o književnosti definitivno razilaze i da pojam filologije pripada jednom preživjelom stupnju u historiji nauke. No, dogodilo se upravo obrnuto. Nakon, duljeg lutanja nauka o književnosti došla je do spoznaje da svom predmetu mora pristupiti kao umjetnosti riječi, kao umjetnini izgrađenoj jezikom. A novi razvoj lingvistike učinio ju je sposobnom da odgovara na pitanje o unutrašnjoj prirodi jezika i o načinu na koji on funkcionira i prenosi obavijesti. Razumije se da je takva lingvistika vrlo korisna i potrebna nauci o književnosti. S druge strane, lingvistika koja intenzivno izučava funkcije jezika u njihovu totalitetu, svojim je istraživanjem obuhvatila i literarne funkcije jezika. Obje su se discipline povezale više nego ikada i jedinstvo filologije uspostavilo se na novom i višem stupnju dijalektičkog razvoja u procesu spoznaje.

Veza između nauke o književnosti i lingvistike potrebna je i plodonosna, i obećaje dugotrajnu i usku suradnju na obostranu korist. Pri tome, dakako, ne treba gubiti iz vida da su to ipak dvije različite discipline koje obrađuju dvije različite funkcije jezika. Postavlja se dakle pitanje odnosa između predmeta lingvističkog istraživanja i predmeta nauke o književnosti. Budući da je svako književno djelo ostvareno jezičnim materijalom1, ono je u cijelosti predmet lingvističkog istraživanja. Već iz same te činjenice proizlazi važnost pitanja o odnosu predmeta obiju disciplina i veličina opasnosti koja prijeti istraživačima da pobrkaju razne pristupe istom materijalu. Stavovi istraživača u tom su pogledu vrlo različiti. Ovdje se ne bih htio zadržavati i na mišljenju onih koji i dalje niječu vezu između nauke o književnosti i lingvistike i koji svaku suradnju smatraju štetnom. To su uglavnom oni isti koji, ističući neposredno doživljavanje književnosti i bježeći u iracionalno estetiziranje, a priori odbacuju svaki pokušaj racionalnog pristupa književnom fenomenu. Kao što je činjenica da život postoji i razvija se iracionalno i bez znanja biologije nije razlog protiv postojanja biologije kao nauke s pomoću koje čovjek nastoji racionalno spoznati i protumačiti fenomen života, tako ni činjenica što se književnosti pristupa neposredno, nije razlog da ne nastojimo racionalno protumačiti i naučno zahvatiti taj problem, tako bitan u historiji ljudskog društva. Neposredno doživljavanje književnosti, ma kako virtuozno razrađeno ono bilo, nije još nauka o književnosti. A nauka o književnosti ne smije izgubiti iz vida neposredno doživljavanje književnosti, jer ako to učini napušta svoj jedini pravi predmet.

Značajan je stav onih istraživača koji vezu između lingvistike i nauke o književnosti smatraju prirodnom potrebom, i od te suradnje očekuju mnogo, ali ipak sa stanovitom rezervom gledaju na »invaziju lingvistike u nauku o književnosti«.2 U toj rezervi očituje se svijest o opasnosti od metodoloških nesporazuma i zabuna, o opasnosti koja leži u toj inače prirodnoj i potrebnoj suradnji. U istu tu skupinu pripadaju, dakako, i oni lingvisti koji svojim istraživanjima s interesom obuhvaćaju i literarne funkcije jezika, ali ostaju svijesni razlike između svojega lingvističkog stajališta i stajališta nauke o književnosti.

Ima, međutim, lingvista koji su skloni vjerovati da se u suštinu literararnog fenomena može i mora zahvatiti lingvističkim metodama. Po njihovu se mišljenju umjetnička snaga nekog teksta može objasniti lingvističkim istraživanjem. Prema tom je mišljenju, u krajnjoj konzekvenciji, čisto lingvističkim sredstvima moguće doći do objektivnog egzaktnog vrednovanja književnog djela. Takvo mišljenje implicirano je u radovima nekih suvremenih lingvista, a pojavljuje se i na radnim sastancima Zagrebačkoga lingvističkog kruga Hrvatskog filološkog društva koji su često posvećeni pitanjima literarne funkcije jezika.

Na kakvim se temeljima osniva to mišljenje? Već smo spomenuli metodski izvanredno važnu činjenicu da se svako književno djelo ostvaruje isključivo jezičnim materijalom. Pisac komunicira s čitaocem jedino s pomoću jezičnog medija. Sve što čitalac nalazi u djelu, dano je preko jezika. O tom nema spora. Ali jezik kojim je ostvareno književno djelo isti je jezik, osim u neznatnim pojedinostima, s kojim se susrećemo i inače u životu, u govoru i u pismu. A u običnom životu taj isti jezik ne čini na nas nikakav dojam. On je normalno oruđe našega svakodnevnog života, prijeko je potreban u našoj društvenoj egzistenciji i ne daje nam više estetskih doživljaja nego bilo što drugo u našoj svakodnevnoj okolini. Dojam što ga ostavlja lijep jezik ili melodiozan govor nije veći od estetskog užitka što nam ga pruža lijepa životinja, lijep krajolik ili lijep ormar za knjige. A isti taj jezik u književnom djelu stvara estetske dojmove takva intenziteta i tako autonomne da se mora smatrati velikom umjetnošću. Razlika između umjetničkog i običnog teksta mora biti sadržana u jeziku, jer je jezik jedino što je čitaocu neposredno dano. A ako je tako, onda pažljivo istraživanje jezika književnog djela mora dovesti do otkrivanja onih elemenata koji kod čitalaca izazivaju snažan umjetnički doživljaj. Treba dakle vidjeti u čemu se jezik književnog djela razlikuje od svakodnevnog jezika.

Jednako kao u običnom govoru ili u pisanju, i u književnom djelu postoji fenomen prenošenja obavijesti. Prenošenje obavijesti bilo je u povijesti ljudskog društva oduvijek neobično važno, a na današnjem stupnju njegova razvitka ono je dobilo goleme razmjere, pa raspolaže različitim i mnogobrojnim tehničkim sredstvima. Prenošenjem obavijesti bilo kojim sredstvom bavi se nova naučna disciplina, teorija informacije,3 i to u okviru kibernetike, također sasvim nove nauke o upravljanju. Prastaro sredstvo za prenošenje obavijesti s pomoću strukturiranog sistema konvencionalnih znakova jest jezik. Čitalac običnog i čitalac umjetničkog teksta primaju obavijesti preko istog sredstva, naime jezika. Ali čitalac umjetničkog teksta doživljuje nešto što čitalac običnog teksta ne doživljuje. Lingvisti koji su skloni misliti da se bit književnog fenomena može iscrpsti u okviru lingvističkih istraživanja, zaključuju iz ovakva stanja stvari da umjetnički tekst sadrži više obavijesti od običnoga. Taj je višak obavijesti po njihovu mišljenju nosilac umjetničkog karaktera književnog djela i izaziva kod čitalaca estetski doživljaj.

Ako se, dakle, sistematski istraže obavijesne mogućnosti sadržane u strukturi jezičnog sustava, morat će se, po mišljenju tih lingvista, jednom otkriti i sredstva kojima se u književnom tekstu prenosi dodatna obavijest estetskog doživljaja. Tu se, dakako radi o najsloženijoj i najteže odredivoj funkciji jezika Ali lingvistika će, napredujući preko raznih slojeva jezične strukture, ako su ovdje iznesene pretpostavke točne, morati stići od glasova preko oblika i sintakse do one sfere u jeziku koja služi prenošenju »estetskih obavijesti«, a to je sfera stilistike. Suvremena je lingvistika svojim istraživanjima već počela zahvaćati u stilističku sferu jezika. Ti prvi pokušaji lingvističke obradbe stilističkih pitanja dali su pozitivne rezultate koji se mogu smatrati za spoznaje trajne vrijednosti.

Govoreći o stilu i stilistici, dotakli smo se područja gdje je zbog nepotpuno iskristalizirane terminologije potrebna krajnja pažnja i velik oprez. I lingvistika i nauka o književnosti operiraju rado i mnogo izrazima stil, stilski, stilistika, stilistički. Termin stilistika, kako je poznato, potječe iz antičke retorike i tamo označuje općenito i bez terminološke preciznosti, način pisanja. Isto to značenje, općenito i bez bližeg određenja, ima ta riječ i danas u običnu govoru. Ali i u naučnoj terminologiji taj se neodređeni termin antičke retorike upotrebljava bez potrebne preciznosti i, što je najgore, pridaju mu se razna značenja bez potrebnog objašnjenja. Ne treba isticati koliko takvo stanje zapliće, i bez toga zamršena pitanja stila i stilistike. Mora se, ipak, istaći da je situacija u lingvistici nešto bolja i povoljnija nego u nauci o književnosti. Švicarski lingvist Bally prvi je razradio lingvističku stilistiku. U okviru te discipline on je istraživao ona izražajna sredstva u jeziku koja, ne mijenjajući racionalni sadržaj poruke, tekstu dodaju emocionalnu boju. Mogućnost prenošenja emocionalno intoniranih obavijesti svojstvena je strukturi jezičnog sustava i ne upotrebljava se samo u književnim tekstovima nego u jednakoj – a možda i većoj – mjeri u svakodnevnom razgovornom jeziku. Stilistički fenomeni koje proučava Ballyjeva škola važni su i za nauku o književnosti, ali nisu njezino pravo područje. Jer nju ne zanima emotivna izražajnost svakodnevnog jezika kao kolektivno oblikovanog sredstva sporazumijevanja (prenošenja obavijesti), osim kad ta sredstva služe kao materijal za individualno oblikovan jezik, za umjetninu riječi.

Ali i ta je umjetnina riječi jezični fenomen i kao takav predmet je lingvističkog istraživanja. I ona, po shvaćanju nekih lingvista, sadrži onaj višak estetske obavijesti kojim se književni jezik razlikuje od običnoga. Suvremena se lingvistika počela baviti i novom »individualnom« stilistikom koju treba strogo razlikovati od stilistike Ballyeve škole. Među različitim pokušajima, razasutim po novijim brojevima lingvističkih časopisa, želio bih posebno istaći članke američkog profesora M. Riffaterrea.4 Ti članci ističu se strogošću metode, a pored toga ostaju potpuno u okviru teoretskih pretpostavaka suvremene lingvistike i teorije obavijesti. Riffaterreov rad osobito je zapažen i u Zagrebačkom lingvističkom krugu te su njegovi rezultati našli odjeka i u našoj sredini. Treba, međutim, naglasiti da je zadatak koji je Riffaterre sebi postavio strogo ograničen i skroman, ma kako zamašno i od dalekosežnog značaja bilo rješenje toga zadatka. U svakoj sferi strukture jezičnog sustava treba u prvom redu odrediti elemente koji su relevantni. Ti su elementi nosioci značenja, pa svojom prisutnošću odnosno odsutnošću služe prenošenju obavijesti. Na području glasova ti se relevantni elementi u suvremenoj lingvistici nazivaju fonemi, na području oblika morfemi, a na sintaktičkom području sintaksemi. Želi li, dakle, lingvistika svojim istraživanjem obuhvatiti i stil individualno oblikovanog teksta, morat će ponajprije odrediti one jedinice koje su u strukturi jezičkog sustava stilistički relevantne te svojom prisutnošću odnosno odsutnošću služe prenošenju stilističkih obavijesti. Te pak stilističke obavijesti dodaju, prema mišljenju nekih lingvista, jezičnoj vijesti višak estetske obavijesti. Te stilističke relevantne elemente možemo zvati stilemima. Riffaterre je sebi postavio sasvim konkretan zadatak da nađe metodski postupak za određivanje stilema.

Prema tome njegov rad ne treba ocjenjivati kao pokušaj da se dâ opća lingvistička teorija književnosti. Ali samo se po sebi razumije da je njegov pokušaj izvanredno važan i zanimljiv, i to ne samo za lingvistiku nego i za nauku o književnosti. Riffaterre je najprije morao odrediti koja je to sfera jezika što je nazivamo stilom. Ta se sfera po nečemu bitnom razlikuje od drugih sfera jezičnog sustava: od glasova, oblika i sintakse. I bez obavijesnih mogućnosti stilističke sfere, jezik može u potpunosti služiti svojoj osnovnoj društvenoj svrsi: prenošenju obavijesti. Isto se ne može reći za glasove, oblike i sintaksu, jer je bez obavijesnih mogućnosti koje te sfere normalno pridonose funkcioniranje jezika nemoguće.5 Radi se dakle o dodatnoj obavijesti koja ni u čemu ne mijenja osnovni sadržaj poruke. Stil je bez sumnje jezična funkcija, ali se ipak s pravom može suprotstaviti jeziku u užem smislu: glasovima, oblicima i sintaksi. Stil je po Riffaterreu isticanje dodano (dakle dodatna obavijest) obavijesti bez promjene njezina značenja. Jezik izriče, a stil ističe.6

Riffaterreova teorija stila temelji se na suvremenoj teoriji obavijesti i ostaje potpuno u njezinim okvirima. Ona polazi od specifične razlike između čovjeka koji ili govori ili se služi pismom, i pisca književnog djela. Ovaj posljednji mora, naime, u prenošenju »književne obavijesti« računati s mnogo većim otporom nego onaj prvi, jer primalac takve obavijesti nije vitalno zainteresiran na njezinu primanju i ispravnu razumijevanju. Ali pri svladavanju toga jako povećanog otpora kod prenošenja obavijesti pisac je – za razliku od čovjeka koji govori – lišen mogućnosti da se posluži izvanjezičnim sredstvima. Ograničen na čisto lingvistička sredstva, pisac mora svladati tromost, prirodni otpor i rastresenost čitaoca. On se mora osigurati da će čitalac obavijest ispravno protumačiti, upravo onako kako to pisac želi. Zato pisac mora upozoriti čitaoca na ono što se u tekstu mora smatrati kao važno, a što kao sporedno. Čovjek koji govori može u takvu slučaju pribjeći eksplicitnosti. Eksplicitnost je povećanje zalihosti. Zbog osiguranja prenošenja obavijesti, obavijesne su mogućnosti jezika u velikoj mjeri zalihosne.7 To znači da jezik daje znatno više obavijesti nego što je prijeko potrebno za ispravno razumijevanje vijesti. U nemarnu govoru, pod uvjetima povoljnim za prenošenje obavijesti, čovjek koji govori realizira samo dio obavijesnih mogućnosti jezika: glasove izgovora nemarno i nepotpuno, ispušta dijelove rečenice itd. Slušalac opaža samo dio tih realiziranih obavijesnih elemenata, ali zbog zalihosti jezika on ipak ispravno razumije poruku. Ako dakle govornik želi koji dio vijesti posebno istaći, ako želi biti siguran da će ga slušalac ispravno razumjeti, osim intonacije i rečeničnog naglaska može primijeniti i eksplicitnost. On će u tom slučaju posebno pažljivo izgovoriti taj dio vijesti. Artikulirat će svaki fonem i dat će potpuno izgrađenu sintaktičku strukturu koristeći se pri tom svim obavijesnim mogućnostima koje pruža sintaktička sfera jezičnog sustava. Pisac je, naprotiv, lišen te mogućnosti jer je već samom činjenicom što poruku ispisuje, prisiljen na maksimalnu eksplicitnost. Ali osim zalihosti u jeziku postoji još jedno osiguranje koje omogućuje da se poruka razumije uz smanjenu pažnju ili u nepovoljnim uvjetima prenošenja. To je pretkazivost redosljeda jezičnih elemenata u govornom nizu. Za svaki jezični element može se s pomoću računa vjerojatnosti odrediti koeficijent vjerojatnosti da će se taj element pojaviti iza svakog drugog elementa u govornom nizu. U određenom stvarnom i jezičnom kontekstu taj se koeficijent znatno povećava. Tako često možemo s velikom vjerojatnosti nadopuniti rečenicu svoga subesjednika pošto je ovaj izgovorio tek nekoliko riječi. Ako su jezični elementi od kojih se poruka sastoji u velikoj mjeri pretkazivi, poruka je razumljiva uz vrlo slabo naprezanje pažnje. Ali u takvim je prilikama vrlo lako moguće da primalac ne posveti dosta pažnje primanju poruke, da je ispravno ne shvati i da je protumači na svoj način.

Već smo rekli da pisac ne može, u namjeri da utječe na čitaoca, povećati zalihost jezika i tako postati eksplicitan. Ali on može smanjiti pretkazivost redoslijeda jezičnih elemenata u govornom nizu. Stalnim unošenjem nepretkazivih elemenata pisac privlači čitaočevu pažnju, olakšava mu koncentraciju pažnje, razbija monotoniju i stvara estetske doživljaje. Pored toga on neodoljivom sugestivnošću čitaocu ukazuje na važne dijelove poruke i sili ga da vijest razumije upravo onako kako to pisac želi. Stilemi nisu dakle ništi drugo nego nepretkazivi jezični elementi koji osim svoje normalne funkcije u jezičnoj strukturi na određenom mjestu svojom nepretkazivošću preuzimaju dodatnu funkciju da prenose dodatne stilističke obavijesti.

Naročita je zasluga Riffaterreova što je ispravno uočio da kod nepretkazivosti stilema ne mogu biti u pitanju riječi s niskim koeficijentom vjerojatnosti unutar strukture jezičnog sustava uopće. Jer činjenica da postoji po sebi malena vjerojatnost da se jedan jezični elemenat javi u govornom nizu nije dovoljno uočljiva da bi se na njoj mogli osnivati stilski efekti. Malo veća ili malo manja vjerojatnost pojavljivanja nekog jezičnog elementa nije dovoljno jaka suprotnost da bi mogla privući pažnju čitaoca. Zato je Riffaterre pravilno istakao da se kod nepretkazivosti stilema radi o nepretkazivosti unutar konkretnoga govornog niza. Što je nepretkazivo, ne određuje jezični sistem kao takav, opća jezična norma, nego jedino konkretni kontekst. Zbog toga isti elementi u jednom tekstu mogu vršiti funkciju stilema, a u drugom tekstu ti isti elementi mogu biti savršeno pretkazivi i zbog toga ne moraju biti stilemi. Ono što se obično naziva utvrđenim i opće prihvaćenim stilom nekoga književnog jezika ili pisca, po Riffaterreovoj definiciji uopće nije stil nego specijalizirana jezična norma, konkretni kontekst od kojega stilemi odudaraju svojom nepretkazivošću. Kraj takve je posebne norme redoslijed jezičnih elemenata u velikoj mjeri pretkaziv i zbog toga uopće nema stilistički karakter. Ovo je karakterističan primjer za nepreciznost pojma stil. Čim mu se dâ određeno terminološko značenje, moramo ga se odreći za čitav niz pojmova koji se tom riječju u govoru označuju. Samo budućnost može pokazati u kojem će se specijaliziranom značenju održati termin stil, a u kojim će značenjima biti zamijenjen drugim terminima. A dotle bit ćemo izloženi nesporazumima i morat ćemo uvijek objašnjavati u kojem značenju upotrebljavamo antički termin stil.

Ako je točno Riffaterreovo mišljenje o dodatnoj stilističkoj informaciji, koje smo upravo izložili, ne će više biti apsurdna tvrdnja da se lingvističkim istraživanjem može odrediti čak i vrijednost književnog djela. Treba posebno naglasiti da se Riffaterre ograđuje od takva krajnjeg zaključka. Vrednovanje književnog djela pripada, po njemu, u izvanlingvističku sferu. Lingvističko istraživanje i određivanje stilema daje samo solidnu podlogu za takvo vrednovanje. A ipak, njegov lingvistički pokušaj istraživanja prijenosa dodatne »estetske obavijesti« otvara put do najekstremnijih konzekvencija. Jer ako su stilemi ti koji svojom prisutnošću kod čitaoca stvaraju umjetničku doživljaj, može se očekivati da će lingvistika jednom uspjeti eksperimentalno utvrditi optimalnu nepretkazivost. To bi bila mjera nepretkazivosti stilema koja u određenom kontekstu kod čitaoca stvara najsnažniji i najpunji umjetnički doživljaj.

Vidimo, dakle, da ekstremno mišljenje o punoj kompetenciji lingvistike na području nauke o književnosti ima svoju ozbiljnu teoretsku podlogu. Još se bolje može argumentirati mišljenje da se u samoj analizi književnoga djela (bez vrednovanja) lingvističko i književnoteoretsko istraživanje podudaraju. Jedno i drugo bavi se naime »viškom obavijesti« što ga sadrži književna poruka. A najzanimljivije je to što noviji pokušaji nauke o književnosti da se funkcionalnom analizom odredi suština književnog djela kao umjetnosti riječi polaze upravo od stilema kako ih je odredio Riffaterre. Nauka o književnosti nema tako čiste i precizne pojmove kao što ih je mogla izgraditi lingvistika s pomoću teorije informacije i kibernetike. Ali ona u svojim analizama polazi od onih mjesta koja ostavljaju osobit dojam jer se razlikuju od obična govora. Time kao da i funkcionalna stilska analiza potvrđuje da su upravo stilemi nosioci »dodatne estetske obavijesti« svojstvene književnom djelu. Razmatrajući takvu argumentaciju nekih suvremenih lingvista, čovjek se teško može oteti dojmu da s njim nešto nije u redu. Ona je nesumnjivo ozbiljna i dosljedna, ali njezina definicija književnog fenomena kao niza stilema teško nas može zadovoljiti. Bit će zato dobro da pomno preispitamo teoretske temelje toga lingvističkog pristupa književnom tekstu.

Nema sumnje da na komunikaciju pisca s čitaocem preko književnog djela možemo i moramo gledati u svjetlu teorije informacije. U tom smislu Riffaterre je došao do nekih elementarnih spoznaja trajne vrijednosti. Ipak, moramo se pitati je li svladavanje povećanog otpora čitaoca samo jezičnim sredstvima, bez mogućnosti povremenog pribjegavanja eksplicitnosti, karakteristično upravo za književno djelo. Je li time karakterizirana jedna od bitnih specifika književnog fenomena? Mislim da nije. Isti zadatak postavlja se kod raznih pisanih poruka. Šale i igre riječima na reklamnim natpisima i u radioreklamama vrše istu funkciju. Tu dolaze u pomoć boje, crteži i glazba, ali na lingvističkom planu susrećemo istu pojavu kao kod Riffaterreovih stilema. Možemo postaviti opće pravilo: što je manji neposredni interes čitaoca da primi i ispravno razumije poruku i što je piscu više stalo da on to učini, to je veća potreba da se čitaočeva pažnja održava i upravlja nepretkazivim stilemima. Riffaterreov pristup tom lingvističkom problemu ima svoju neospornu vrijednost i udara u temelj teoriji određenog tipa prenošenja pisanih poruka. Ali on ne obuhvaća specifični karakter umjetnosti riječi i zbog toga ne daje ono što zanima nauku o književnosti.

Razmotrimo li pobliže Riffaterreovo shvaćanje biti književnog djela, vidjet ćemo da ona zapravo nije ništa drugo nego prastaro retoričko učenje o »ukrasima« govora. Riffaterre je to starodrevno učenje izrazio pojmovima i terminologijom suvremene teorije informacije. U biti je ono ostalo potpuno neizmijenjeno. Staro shvaćanje o jeziku koji je dobio estetsku vrijednost jer je urešen odstupanjem od uobičajenih jezičnih postupaka, Riffaterre je razvio samo utoliko što »ukrasi« kod njega nisu fiksirani nego se sastoje u bilo kojem odstupanju od pretkazivosti unutar određenog konteksta. Kao što se antičko »ukrašavanje« ne ograničuje na umjetničku književnost nego se manje iii više može primijeniti pri svakom prenošenju pismenih poruka i pri duljem kontinuiranom usmenom govoru, ni Riffaterreov se metodski postupak ne može smatrati kao prikladan da zahvati u umjetničku bit književnog djela. Isto vrijedi za sve teoretske izvode koji se temelje na shvaćanju o »višku obavijesti« sadržanom u književnom tekstu, jer ono je zapravo shvaćanje o ukrašenom govoru, izraženo suvremenim pojmovima. Nema sumnje da odstupanje od pretkazivoga u nekom kontekstu igra važnu ulogu u književnom djelu, ali njome nije dana bitna specifika umjetnosti riječi.

Odavno smo odbacili antičko poimanje književnog djela kao o ukrašenu jeziku. Njime jednostavno nije moguće objasniti književni fenomen. Ako to drevno shvaćanje nije točno, onda ne možemo prihvatiti ni suvremenu teoriju o »dodatnoj estetskoj obavijesti« koja također ne može biti točna. Moramo, dakle, iz temelja preispitati suvremeni lingvistički pristup književnom djelu. Treba da pokušamo utvrditi kakav je specifični karakter »književne obavijesti« što ih prenosi običan jezik. U tu svrhu bit će najbolje da uzmemo jednostavan primjer. Poslužit će nam rečenica: Kiša pada. Ako je netko kaže svojim ukućanima pošto je pogledao kroz prozor, ta rečenica sadrži vijest o momentanoj situaciji u vanjskom svijetu. Ta situacija utječe na život onih koji primaju vijest pa zbog toga ona ima vrlo konkretno i sasvim određeno značenje za primaoca vijesti. Samom sadržaju vijesti da pada kiša dat će puno značenje tek stvarni kontekst. »Kiša pada« ima drugo značenje za mladića koji se sprema u šetnju s djevojkom, drugo za izletnika koji se nalazi više sati hoda od najbliže planinarske kuće, drugo opet za zemljoradnika koji nedjeljama očekuje prve spasonosne i životvorne kapi. Ali u svim zamislivim slučajevima vijest iskazuje nešto određeno o stvarnom svijetu i dobiva svoje puno značenje u stvarnom kontekstu toga istog svijeta. To je karakter vijesti što ih prenosi običan jezik, bez obzira na to da li se upotrebljava u razgovoru, novinskom članku ili u naučnoj raspravi. Treba odrediti po čemu se od te vijesti bitno razlikuje vijest književnog teksta. Možemo lako zamisliti pjesmu ili prozni književni sastav koji započinje rečenicom: »Kiša pada«, iza koje dolazi pauza. Sada je to jezični materijal koji prenosi književnu obavijest. On predstavlja samostalnu cjelinu unutar duljeg suvislog teksta. Jezični materijal kojim se prenosi ova književna obavijest apsolutno je identičan s jezičnim materijalom kojim se prenosi i prije spomenuta neknjiževna vijest: »Kiša pada«. Sadržaj poruke u oba je slučaja identičan, i sa stajališta teorije o »dodatnoj obavijesti« morali bismo zaključiti da se u tom prvom svom segmentu pjesma, odnosno književni sastav ni po čemu ne razlikuje od običnoga govora jer nikakve »dodatne obavijesti« nema i ne može biti. Pa sve ako je to i pjesma, dakle metrički tekst, to njegovo svojstvo u samom prvom segmentu »Kiša pada« nije zamjetljivo. Tek kasnije postaje metrički karakter teksta uočljiv. Prvi segment sam po sebi ne razlikuje se ni po čemu od nemetričke proze. I uistinu, ako pjesmu ne čitamo i ne vidimo raspored segmenata pisanoga teksta, na početku ćemo razabrati samo to da je to recitacija, a tek kasnije ćemo zamijetiti i metričku strukturu.

Netko bi mogao zastupati mišljenje da se sam početni segment i ne razlikuje od običnoga književnog teksta i da tek u cjelini književnog djela dobiva svoj umjetnički karakter. Ali to mišljenje ne bi bilo točno. I sam segment: »Kiša pada« bitno se razlikuje i kao književna i kao neknjiževna vijest. Nije važno hoćemo li tu rečenicu uzeti kao početak pjesme ili umjetničkoga proznog sastava. Rečenicom »Kiša pada« umjetnički nam tekst dočarava svijet u kojem pada kiša. Svoje puno značenje ta vijest ne dobiva ni iz kojega stvarnog konteksta, već iz totaliteta životnog iskustva čitaoca. Čitalac ne prima vijest o konkretnom vanjskom svijetu i o tome što se u njemu događa, nego mu se nešto kazuje o svijetu uopće i on tu poruku prima preko svoje cjelokupne ličnosti. Time ta poruka, kao evokacija svijeta u kojem pada kiša, dobiva naročito emocionalno značenje. Može se reći da ta vijest zaista u sebi ima nešto čega nema obična vijest: »Kiša pada«. Ali ne može biti govora o dodatnoj obavijesti jer ta vijest sadrži u sebi i nešto manje od obične vijesti: ona nam upravo ništa ne kazuje o stvarnom svijetu oko nas u određenom času. Obje su vijesti, dakle, bitno različite, a zajedničko im je samo to što su prenesene istim, apsolutno identičnim materijalom.

Kad književni tekst dalje izgradi svoj vlastiti svijet, i početna će rečenica dobiti uže značenje. Pisac će čitaocu sugerirati o kojem se aspektu padanja kiše radi. Ali punina evokacije svijeta u kojem pada kiša bitni je sastavni dio djelovanja književnog teksta. A kad nastupi pobliže određenje, i ono se daje u okviru posebnog svijeta što ga izgrađuje književni tekst. Tako književne vijesti nemaju vanjskoga stvarnog konteksta nego samo svoj unutrašnji. Razlika između obične i književne obavijesti najbolje se može izraziti ako se kaže da običan jezik redovno odražava vanjski svijet, a jezik književnog djela nosi u sebi svoj vlastiti svijet. To se, naravno, ne smije razumijeti tako da unutrašnji svijet književnog djela nema nikakve veze sa stvarnim svijetom. Naprotiv, unutrašnji svijet književnog djela, njegov smisao, uvijek nam nešto kazuje o stvarnom svijetu. Inače bi nam književna vijest ostala mrtva i nezanimljiva, ne bi mogla privući ni našu pažnju a kamoli zaokupiti našu ličnost. Samo književna vijest govori o svijetu uopće a ne o nekom odrođenom vremenski i prostorno ograničenom zbivanju. Da nam Rat i mir ne kazuje nešto o svijetu i o čovjeku uopće, a posebno o čovjeku i o svijetu početka devetnaestog stoljeća, bila bi to historija Napoleonovih ratova s Rusijom a ne književnost. Samo književno djelo u svojoj cjelini kazuje nam nešto o stvarnom svijetu uopće. Pojedini njegovi dijelovi ne kazuju u tom pogledu ništa. Oni sadrže svoj vlastiti svijet i služe pri izgradnji cjeline umjetničkog djela.

Teorija o »dodatnoj obavijesti« ne može se, dakle, nikako održati jer se književna vijest u svojoj cjelokupnosti bitno razlikuje od obične. Posrijedi su različite transmisije obavijesti koje se ne smiju identificirati i miješati. Upravo u tome i jest pogreška teorije »dodatne informacije«. U tom posebnom karakteru književne vijesti krije se i najmoćnije oruđe pisca umjetnika za svladavanje povećanog otpora kod čitaoca. Ako, naime, svijet što ga njegov tekst u sebi nosi naiđe na odjek u čitavoj ličnosti, ako taj svijet ima veze s čitaočevim unutrašnjim zbivanjem, u čitaocu se budi zanimanje za ispravno primanje vijesti. Taj interes, koji ima svoj osnov u ličnosti čitaoca, bitan je za prenošenje vijesti i ne može se nadomjestiti nikakvim vanjskim sredstvima, nikakvim smanjivanjem pretkazivosti u govornom nizu.

Ali da bi se slika svijeta, sadržana u književnom tekstu mogla zamijetiti, da bi bila jasna i da je svatko vidi upravo onako kako pisac hoće, ona mora biti strukturirana jer kaos ne može dočarati ništa osim kaosa. Unutrašnji svijet književnog djela mora biti raščlanjena cjelina. Tu raščlambu mora čitalac osjetiti jer inače ne može razumjeti smisao piščeve poruke, ne može doživjeti unutrašnji svijet književnog djela. Ta struktura često je dana samo unutrašnjim tokom zbivanja u književnom djelu. Često je potrebno označiti je posebnim znacima koji ne mogu izmaći čitaočevoj pažnji. U tom mnogo češćem slučaju tok zbivanja, njegova strukturiranost posebno je označena. Jezik daje razna sredstva za takvo označivanje strukture unutrašnjeg zbivanja. Ta se sredstva upotrebljavaju na razne načine, a bezbrojne varijante njihova preplitanja i istovremenog djelovanja odgovaraju beskonačno diferenciranim potrebama umjetničkog izraza. Jedno od najvažnijih sredstava za isticanje strukture i toka unutrašnjeg zbivanja u književnom djelu jest upravo smanjenje pretkazivosti redosljeda elemenata u govornom nizu. Tek sada možemo točno odrediti književnu funkciju stilema koje je suvremena lingvistika utvrdila među izražajnim mogućnostima jezika. Funkcija stilema nije, bar ne prvenstveno, u tome da održavaju i upravljaju čitaočevu pažnju, kako to misli Riffaterre, nego su to znakovi koji unutrašnju strukturu književnog djela čine uočljivijom. I upravo ta njihova funkcionalna veza s unutrašnjim svijetom književnog djela daje im mogućnost da kod čitaoca pojačaju estetski doživljaj. Taj estetski doživljaj ne ovisi samo o nepretkazivosti stilema nego mnogo više o njihovoj funkcionalnosti u unutrašnjoj strukturi pjesničkog svijeta.

Sada postaje jasno zašto funkcionalna stilska analiza često mora polaziti upravo od stilema. To nije zato, kako bi izgledalo u svijetlu »teorije o dodatnoj obavijesti«, što ti stilemi daju tekstu njegov umjetnički karakter, nego zato što su stilemi jako uočljivi elementi koji nam pomažu da utvrdimo tok unutrašnjeg zbivanja, a osobito njegove vrhunce. Ali stilemi nipošto ne daju tekstu njegov umjetnički karakter nego samo čine uočljivom njegovu unutrašnju strukturu. Nema, dakle, pouzdanog puta do suštine te strukture nego preko njezinih vanjskih oznaka. Ta struktura je izraz unutrašnje arhitekture književnog djela, a stilemi su samo njezini vanjski znaci.

Tu se sad nazire novo moguće značenje nesretne riječi stil. Ona sad označuje karakterističnu unutrašnju strukturu književnog teksta u njegovu totalitetu. Stil može, dakle, značiti karakterističnu unutrašnju strukturu usko povezanu s piščevom slikom svijeta. U tom slučaju stil postaje bitno povezan sa smislom poruke koju pisac predaje čitaocu. Sama nauka o književnosti morat će se odlučiti u kojem će smislu upotrebljavati termin stil.

Teorija stilema i praktična metoda njihova istraživanja što ih je u svom radu dao Riffaterre zanimljive su i važne ne samo za lingvistiku nago i za teoriju književnosti. Stilske analize i interpretacije književnih djela moći će s pomoću njih mnogo sigurnije utvrđivati stileme i razumjeti njihovu prirodu. Koristi od tih rezultata suvremene lingvistike imat će nauka o književnosti samo onda ako se odbaci neispravno shvaćanje o »dodatnoj obavijesti«. Treba strogo razlikovati prirodu književne od prirode obične informacije. I lingvistika i nauka o književnosti bave se jezičnim materijalom, pa zato moraju biti u uskoj vezi i jedna s drugom surađivati. Pojam filologije življi je nego što je ikada bio. Ali obje nauke nikako ne smiju zaboraviti da promatraju isti predmet – jezik – u raznim njegovim funkcijama. Struktura jezičnog sustava i struktura unutrašnjeg svijeta književnog djela nisu jedna ista struktura nego ostaju različite premda se realiziraju u identičnom jezičnom materijalu. Istražujući jednu, nikada ne ćemo objasniti drugu. Zato je lišeno svakoga temelja mišljenje onih lingvista koji su skloni vjerovati da se potankim izučavanjem izražajnih mogućnosti strukture jezičnog sustava može doći i do elemenata one unutrašnje strukture koja čini umjetničku bit književnog djela. Koliko god napredovali u lingvističkom istraživanju, nećemo doprijeti do rješenja onih pitanja kojima se bavi nauka o književnosti. To ipak ne znači da lingvističke spoznaje ne mogu pomoći – i to mnogo – nauci o književnosti da se približi rješavanju svojih osnovnih pitanja. Samo, ne smije se zaboraviti osnovna razlika između obične i književne poruke. Jedino ako se uzme u obzir ta razlika, teorija informacije može se s uspjehom primijeniti i na lingvistiku i na nauku o književnosti.

Bilješke

1 Kazališna umjetnost služi se samo djelomice jezikom. No upravo zato ona je samo djelomice književnost.

2 Usp. članke Svetozara Petrovića: Unutrašnji pristup književnom djelu, »Književnik« 10, 1960, str. 36–48; Lingvistička invazija u studiju književnosti, »Književnik«, 11, 1960, str. 70–80; Nekoliko zaključaka, »Književnik«, 12, 1960, str. 43–53.

3 O značenju teorije informacije i kibernetike za nauku o jeziku usp. Bulcsu Lászlö Broj u jeziku, »Naše teme«, 6, 1958, str. 128–170.

4 Criteria for Style Analysis, »Word«, 15, 1959, Nr. 1, str. 154–174. i Stylistic Context »Word«, 16, 1960, Nr. 2, str. 207–218.

5 Ima jezika, kao na primjer klasični kineski, koji nemaju sfere oblika, a u nekim su drugima funkcije te sfere vrlo ograničene. Pri tome, dakako, ne treba zaboraviti da su pomične riječi, kao engl. of, to, zapravo pomični morfemi. Ali u svim se slučajevima ograničenje funkcija morfološke sfere naknađuje prenošenjem tih funkcija na sintaktičku sferu, jer bez njih jezik ne može ispunjavati svoju svrhu. Sasvim je drukčije sa stilističkom sferom, jer je jezik u svojim užim funkcijama karakteriziran upravo njezinom odsutnošću. Ovdje i u čitavom daljem izlaganju ne radi se, dakako, o stilistici u smislu Ballyjeve škole.

6 Language expresses and style stresses, Criteria, str. 155.

7 V. Bulcsu Lászlö, o c, str. 140 i d.