Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Naglasna norma 1950-ih u teoriji i praksi


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

1. Pedesetih godina dvadesetoga stoljeća svjedočimo kritičkom promišljanju o nametnutoj Karadžić-Daničićevoj naglasnoj normi te njezinu postupnom, ali upornom revidiranju, što će do kraja dvadesetoga stoljeća omogućiti kodificiranje naglasaka koji su reprezentativni za hrvatsku standardnojezičnu praksu. Polovinom prošloga stoljeća osnivaju se stalna narodna kazališta, a ubrzano se razvijaju radio i televizija. Kada su profesionalni govornici u auditivnim medijima (spikeri, voditelji, urednici, novinari, izvjestitelji i sl.) trebali upotrebljavati hrvatski standardni jezik ili kada su u kazalištu glumci dvojili o tome kako izgovarati tekstove iz raznih književnih razdoblja, služili su se jezičnim savjetima trojice profesora: Bratoljuba Klaića, Stjepana Ivšića i Ljudevita Jonkea. Upravo njihov praktičan rad (kao praktičar posebno se isticao Klaić koji je bio lektorom na ondašnjoj Kazališnoj akademiji i osposobljavao glumce za nastupanje u raznim književnim žanrovima i ovladavanje njima)1 te teorijski napisi o naglasnome sustavu hrvatskoga standardnog jezika spona su između hrvatskih vukovaca (I. Broza, F. Ivekovića, T. Maretića) i recentnih hrvatskih jezikoslovaca (D. Brozovića, S. Babića, S. Vukušića, I. Škarića) koji su objavili važna djela o suvremenome hrvatskom naglasnom sustavu. Premda se s današnjega stajališta određena razmišljanja trojice uglednih profesora o tadašnjoj kodificiranoj naglasnoj normi i standardnojezičnoj naglasnoj praksi, onima koji ne znaju dovoljno o povijesti hrvatskoga standardnog jezika, mogu činiti zastarjelima, oni svojim filološkim djelovanjem podupiru suvremeno hrvatsko standardnojezično naglašavanje koje se danas nedvosmisleno određuje zapadnonovoštokavskim. Njihovo istraživanje idioma koji su utjecali na hrvatsku standardnojezičnu normu, navođenje obilja naglasnih primjera iz hrvatske starije i novije književnosti, iz povijesti jezika i dijalektologije te iz razgovornoga jezika potvrđuje unutarnji razvoj i koherenciju hrvatskoga jezika i pokazuje otpornost prozodije na vanjske utjecaje. Naime činjenica da se naglasci uče uglavnom slušanjem živa govora, a manje iz knjiga, u hrvatskoj je jezičnoj zajednici uvelike otežavala usvajanje nametnute Karadžić-Daničićeve akcentuacije.

2. Kako je rečeno, zbog razvoja auditivnih medija s naglašenom službenom uporabom jezika pitanje normirana izgovora postaje vrlo važnim za korektno obraćanje javnosti, a naglasna problematika proklamiranoga jedinstvenog hrvatskosrpskog književnog izgovora očitovala se u sljedećem:

– Pojavljivanje u »književnoj« izgovornoj praksi naglasnih dvostrukosti i trostrukosti uvjetovanih pojedinim govorima i geografskim smještajem, što iziskuje i normativnu intervenciju jer autori dvojezičnih rječnika nisu mogli zanemariti naglasna obilježja krajeva kojima su rječnici bili namijenjeni. Tako Hrvatsko-poljski rječnik Julija Benešića (Zagreb, 1949) i Dayre-Deanović-Maixnerov Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (Zagreb, 1956) donose neke izrazito hrvatske naglaske, npr. činòvnīk, stanòvnīk, jer je činjenica da su se mnoge izvedenice sufiksima na -īk u hrvatskoj jezičnoj zajednici oduvijek tako govorile, a ne kao što je to u Daničićevoj naglasnoj kodifikaciji (21913) te u Ristić-Kangrginu Rečniku srpskohrvatskog i nemačkog jezika (Beograd, 1928): čìnōvnīk, stànōvnīk.2

– U hrvatskoj »književnoj« izgovornoj praksi razvijaju se analogijski naglasci koji pomjeraju sustav Karadžić-Daničićeve akcentuacije i kao takvi nisu u priručnicima mogli/smjeli biti zabilježeni. Dakle na različitim područjima novoštokavskoga naglašavanja ne postoje samo pojedinačne naglasne inačice nego i razlike u sustavnim naglasnim odnosima. Na zapadu novoštokavskoga područja uzmiče finalni naglasak u lokativu jednine tipa u događáju, na kamènu, u mladòsti te u genitivu, dativu, lokativu, instrumentalu množine tipa gradóvā, sinóvā, mladòstī, gradòvima, sinòvima, mladòstima. Takve međuslogovne alternacije postaju sve više stilski obilježene ili obične samo u ustaljenim izričajima dok u neutralnom izgovoru prevladavaju analogijski naglasci u dȍgađāju, na kȁmenu, u mlȁdosti, grȁdōvā, grȁdovima, mlȁdostī, mlȁdostima... Na zapadu su također kod glagolskih oblika prevladali mlađi naglasci sa silaznim tonom kao trȇsti, trȇsla, tȅći, tȅkla, odnosno pòtrēsti, pòtrēsla, pòteći, pòtekla te naglasci tipa žèlīmo i dr̀žēći prema starijim naglascima koje propisuje Daničić (21896): trésti, trésla, tèći, tèkla, potrésti, potrésla, potèći, potèkla, želímo, držéći.

– Određene razlike između propisane istočnonovoštokavske naglasne norme i zapadnonovoštokavske »književne« izgovorne prakse proizlaze iz različitoga jezičnog ustrojstva, čemu uporišta nalazimo u Ivšićevoj naglasnoj teoriji i dijalektnoj građi. Na štokavskome zapadu sustavno se povlači naglasak u drugom i trećem licu jednine aorista pa se aoristi glagola druge vrste naglašavaju ȍkrēnu, pȍvīknu, pȍtēgnu, a u književnom Karadžić-Daničićevu je okrénu, povíknu, potégnu; aoristi glagola pete vrste na zapadu glase pȍkāza, nȁpīsa, pȍvēza... nasuprot pokáza, napísa, povéza; aoristi glagola treće vrste (po tradicionalnoj podjeli) glase pȍleti, ȕšūti... nasuprot polètje, ušútje. Prema Ivšićevu tumačenju (1913) povučeni naglasci aorista razvili su se iz prevage naglasnih odnosa četvrte vrste (usp. zàpītām, zȁpīta : pòvrātīm, pȍvrāti), odnosno kao rezultat prijelaza infiksa -nu- u -ni- (usp. pȍvīkni : pȍvrāti) i ikavizma (usp. polètiti : prelòmiti; pȍleti : prȅlomi). Rezultat su ikavizma na štokavskome zapadu i naglasci prezenta kao prèletīm, ìzgorīm, dòžīvīm, òtr̄pīm jer se prema lòmiti na zapadu govori lètiti umjesto lètjeti, a onda je i prefigirano prèletīm (umjesto Daničićeva prelètīm) prema prèlomīm.

Iako su držali da hrvatsku naglasnu normu treba temeljiti na pretežnim zapadnim novoštokavskim naglasnim obilježjima,3 hrvatski jezikoslovci onoga vremena pokazuju određene, razumljive slabosti za propisani klasični naglasak. Razlog je tomu to što hrvatsku standardologiju do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća obilježuje duboko ukorijenjeno shvaćanje o povezanosti jezika književnosti i idioma koji se upotrebljavao u školi i u službenim prilikama i koji se nazivao književni jezik. Reforma Daničićeve naglasne kodifikacije, kojom bi se određeni naglasci proglasili zastarjelima ili mrtvima, a normirali jednostavniji, pristupačniji i prošireniji naglasci, nije bila prihvatljiva kazališnim umjetnicima, o čemu govori Klaić u svojem članku »Nama je u Kazališnoj akademiji potreban "starinski" akcent u lokativu jednine« (1957a):

U Akademiju dolaze učenici s najrazličitijim govornim navikama, od onih, koji izmalena nisu nikada drukčije ni govorili nego lokativ govòru, slučáju, mladòsti, paméti i t. d., do onih, koji za takve akcente nikad nisu ni čuli. Da ujednačimo te razrožne govorne elemente, mi u Kazališnoj akademiji moramo najstrože paziti na akcentuaciju, a za vježbanje dobre akcentuacije nema boljeg sredstva od stiha, i to osobito klasičnog heksametra i pentametra. Zato se već od prvih predavanja pa sve do posljednjeg ispita slušač Akademije za Kazališnu umjetnost ne rastaje od Maretićeva prijevoda Ilijade i Odiseje, ta su djela (pored Eneide i prijevoda iz Ovidija) – kao nekada u sunčanoj Heladi – stalan pratilac i pouzdana dokumentacija jezičnih pouka za sve naše buduće interprete govorene riječi. (Klaić 1957a: 5)

Da se u tradicionalnoj standardologiji insistiralo na jeziku umjetničke književnosti kao uzoru, posebno na jeziku štokavske usmene književnosti kao »prototipu« književnoga jezika kako su ga shvaćali Maretić i istomišljenici, vidi se u Ivšić-Kravarevu radu iz 1955. godine Srpsko-hrvatski jezik: Izgovor i intonacija s recitacijama na pločama. Cilj toga tečaja bio je u obliku vježbā dati primjer književnoga izgovora i to ne samo »našim« učenicima koji trebaju usvojiti pravilan izgovor materinskoga jezika nego i strancima koji žele naučiti pravilan srpsko-hrvatski izgovor. Iako se za tip izgovora koji se tečajem daje kaže da je »kao cjelina ipak više ili manje sintetična karaktera, – onakav, kakav se njeguje u obrazovanim krugovima naših gradova, a glavna su mu žarišta već odavna škola i kazalište, u novije vrijeme i radio« (Ivšić i Kravar 1955: 17), autori se odlučuju za one naglasne inačice koje su običnije na centralnom štokavskom području kao »nepatvorenom, autohtonom rodnom kraju književnoga jezika«, što također potvrđuje koliko je karadžićevsko-maretićevski kult narodnoga govora jak tada u Hrvatskoj. Nalazimo sljedeće primjere: Dóći ćeš k nȁma? Nárāvno da ću dóći. (str. 55, Trideseta vježba); Skòči prȅko zīda ù vrt. Pȍšto šljȉve? Pȍ desēt dinárā. (str. 54, Dvadeset osma vježba); Òvāj dovíknu trubljáču i ȍdmāh se glȃs trúbljē srȅd općē tišìnē razlijègnu nadalèko, a kòplja i čèlēnke alkára mȁlo zadr̀h tē. (str. 57, Primjer iz književnoga teksta, Dinko Šimunović, Prva trka, Alkar).

U tečaju se jednosložni izgovor refleksa dugoga jata označuje pogrešnim; treba dakle izgovarati [lȉjek], a ne [ljȇk], [snȉjeg], a ne [snjȇg]; kako se često čuje u hrvatskim kazalištima i na radiostanicama. U tome, prema Jonkeovoj recenziji (1955), pouzdanom, modernom i praktičnom pomagalu ne samo za izgovor i intonaciju nego i za recitaciju brojni su primjeri proklize, a u onovremenim akcentološkim člancima (v. Hraste 1964) govori se kako je najveći problem između istočne i zapadne akcentuacije u tome što književnici i školovani ljudi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj hoće prenošenje akcenta na proklitiku po pravilima hercegovačke akcentuacije, a srpski se lingvisti tomu opiru jer je u srpskim novoštokavskim govorima ta pojava vrlo rijetka. Iako se prenošenje naglaska na proklitiku nije razvilo u svim zapadnim novoštokavskim govorima (što je poslije potvrđeno dijalektološkim istraživanjima),4 nego je bitno obilježje ponajprije centralnih novoštokavskih govora, hrvatskim je lingvistima zahtjev »novatora« za ukidanje proklize neprihvatljiv zbog dvaju razloga: 1) metričke potrebe u Kazališnoj akademiji, što Klaić iscrpno potkrepljuje primjerima iz Maretićeva prijevoda Ilijade i Odiseje u svojim »Varijacijama na temu prenošenja akcenta na proklitiku«:

U ovom bih članku htio prikazati, kako bi u slučaju pobjede novatora naši pjesnici i prevodioci ostali lišeni upravo nenadmašivo prikladnog sredstva za gradnju stihova, osobito heksametara i pentametara, i kako bismo našoj omladini, navlastito onoj, koja u Kazališnoj akademiji uči scenski govor, morali sve pojave proklize tumačiti kao arhaizme, provincijalizme ili zastranjivanja naših sve dosad nedostignutih prevodilaca, da ne govorimo o tom, kako bismo se potpunim ukidanjem ili zanemarivanjem proklize odalečili od živog narodnog jezika. (Klaić 1957b: 53)

2) odstupanje od pravila o proklizi imalo bi domino-efekt, tj. izazvalo druga odstupanja i podijelilo književnu akcentuaciju:

Budemo li zanemarivali to pravilo našega književnoga jezika, ono se u nekim krajevima neće uopće provoditi, a to će lišiti naš književni jezik jedne od njegovih odlika koja ga uzdiže iznad ostalih slavenskih jezika i iznad naših dijalekata koji nisu nikada poprimili novoštokavsku akcentuaciju. Odstupanje od ove norme izazvat će i druga odstupanja koja se već javljaju, a to može dovesti do dviju ili čak triju književnih akcentuacija: istočne, zapadne i južne. (Hraste 1964: 143)

Kako su se sklopovi akcentogenih riječi s proklitikama prvi izuzeli od pravila da je naglasna riječ sa silaznim naglascima na nepočetnim slogovima nemoguća, najveće se odstupanje tiče silaznoga naglaska na nepočetnom slogu. Tomu je odstupanju pridonijela općenito veća otvorenost zapadnoga novoštokavskog naglašavanja prema silaznosti u nepočetnom slogu na objema razinama, organskoj i standardnojezičnoj. Na organskoj razini potvrđuje to npr. naglasak genitiva množine tipa Slàvōnācā, Dalmàtīnācā koji se nije razvio u svim zapadnim novoštokavskim govorima, jer se radi o staroštokavskoj poziciji koja posljednja dolazi na red po susljednosti novoštokavskoga prenošenja naglasaka (v. Ivšić 1913: 148, 149), a na standardnojezičnoj razini unutarnjoj silaznosti pridonosi to što je priroda novoštokavskih prozodema takva da su mjesto i trajanje naglaska stabilniji od njegova tona. Tako se prema D. Brozoviću u ortoepiji priznaje samo centralnoštokavski izgovor kratkouzlaznoga naglaska:

Akustički je dojam (bar za moje uho, možda je i navika) čist, uravnotežen, bez obojenosti, bez prizvuka. Mislim, da je objektivno, ako kažem, da je centralni spori i ljepši i pogodniji i da samo on može postati ortoepski standard. Samo nažalost on je i najteži za uvježbavanje. (...) I sjeveroistočni i jugoistočni mnogo je impresivniji, mnogo se lakše oponaša, brzo se prilijepi i spikeru i glumcu. (Brozović 1954: 123)

Veliko neraspoloženje među laicima izazivaju u službenim prilikama preneseni naglasci, osobito u posuđenicama kao asìstent, dirìgent, okùpātor, ambàsādor i sl. (v. Jonke 1956. o jeziku zagrebačke radiostanice), ali i pojedini jezični stručnjaci upozoravaju da nepomirljivo ostajanje na ukupnosti Karadžić-Daničićeve naglasne kodifikacije ne omogućuje naglasno usustavljivanje sve većega broja posuđenih riječi koje ne pripadaju svakidašnjem, »običnom« rječniku. Naime Daničić i Maretić svoje akcentološke radove temelje isključivo na Karadžićevu leksičkome materijalu pa Daničić u Maloj srpskoj gramatici, u kojoj je prvi put u Srba opisan novoštokavski četveronaglasni sustav,5 kaže: »Ova je knjiga napisana samo za one riječi koje su naštampane u Vukovu rječniku, gdjekoja je samo znatnija pomenuta koje ondje nema« (Daničić 1850: Predgovor). Istu tvrdnju Daničić ponavlja u svojim akcenatskim studijama: »Za sad evo kao početak tome što sam opazio kod ženskijeh riječi na a, i to samo kod onijeh koje su naštampane u Vukovu rječniku (1818)« (Daničić 21913: 1). Hrvatski su se leksikografi pedesetih godina 20. stoljeća morali prilagoditi priljevu sve većega broja posuđenih riječi i za takve riječi ponuditi odgovarajuće naglasno-tvorbene modele. U terminološkom je pogledu fond dvaju dvojezičnih rječnika iz 1956. godine s hrvatskim kao polaznim jezikom – već spomenutog Dayre-Deanović-Maixnerova Hrvatskosrpsko-francuskoga (1956) te Deanović-Jernejeva Hrvatskosrpsko-talijanskoga (1956) – znatno proširen u odnosu na druge velike poratne rječnike (Benešićev 1949, Barićev 1950, Jurančićev 1955). U oba je rječnika iz 1956. godine »hrvatski ili srpski dio« gotovo identičan, a akcentuirali su ih Klaić i Deanović i to »na osnovi Vukova i Daničićeva sistema s neznatnim odstupanjima prema najnovijoj fazi našega načina naglašavanja« (Deanović i Jernej 1956: Predgovor). U posuđenim pridjevima kao arògantan potpuno je revidiran dotadašnji naglasak pa su prilagodbom na izvornome mjestu naglaska (metatonijom) usustavljeni: arogàntan, elegàntan, latèntan itd., ali je ostavljeno pèdantan prema imenici pèdant. Kako je u svojem osvrtu na dva nova akcentuirana rječnika napisao Brozović, »to nisu štokavski akcenti, to je kompromis između neštokavskih navika i štokavske intonacije, koji iznevjerava zapravo i jedno i drugo, a praktički je neprovediv« (1956: 117) te zaključuje da se »putem takvih naglih i skokovitih kategorijskih promjena ne može ići« (1956: 118). Iako je metatonija ili promjena dinamičkoga naglaska posuđenice u uzlazni naglasak na istom slogu legitiman naglasnoprilagodbeni postupak koji potječe iz najranijih faza hrvatskoga jezičnog razvoja, što je poslije mehanizmima »vanjske« akcentuacije posuđenica u svojim radovima pokazao M. Kravar (1984, 1987), i na normativnoj razini služi kao neka vrsta korekcije upadno raspojasana za jedan slog pomaknuta novoštokavskog naglaska, jasno je da izvorno naglašavanje posuđenica u standardnoj izgovornoj praksi, čak i u novoštokavskih govornika, »uskače« svugdje gdje izbor između drugih dvaju načina prozodijskoga prihvata ne zadovoljava.

Tako su o naglašavanju posuđenica na -or 1954. polemizirali K. Moskatelo i D. Brozović. Za Moskatela je prenošenje naglaska za jedan slog naprijed u takvim posuđenicama preuranjeno, redovito se govori kompozȋtor jer takve riječi nisu dugo u »našoj« sredini i još nisu ponarođene; njihova je upotreba ograničena na obrazovanije društvene slojeve koji ih naglašavaju prema romanskoj podlozi, a rjeđe se čuje i neobičan, metatonirani naglasak kompozítor. »Koji će akcent kod spomenutih tuđica prevladati, pokazat će budućnost«, zaključuje Moskatelo (1954: 55). Brozović niječe postojanje problema i prema njemu uopće nema sumnje da u čistih, centralnih novoštokavaca (gdje postoje samo naglasci tipa Bòsānācā i nà grōblje) nitko ne govori okupȃtor, nego okùpātor i to je sasvim narodna riječ, »a ako pak ne govore kompòzītor, razlog je samo u tome, što te riječi uopće i ne govore« (Brozović 1954: 121). Dakle unutarnji silazni naglasci nisu principijelna stvar nego pitanje stupnja adaptacije posuđenih riječi: čim ih pravi štokavac usvoji, prilagođuje ih svojemu sustavu. Pokazuje se da se u pitanjima normiranja standardnih naglasaka, ni uz najbolju volju, ne mogu zaobići dijalektološki argumenti, a kako novoštokavskih govora ima puno i svaki se u nečemu naglasno razlikuje od drugih, uvijek je pitanje koja je i kolika teritorijalna baza za anketu. Tzv. periferni štokavci, kao ni zagrebački »školski« štokavci ne izgovaraju novoštokavske naglaske na pravi način: »Naglasak se prenosi zato, što je gotovo nemoguće izgovoriti silazni i brzi akcent u sredini izgovorne cjeline, ako ih izgovaramo s punim štokavskim muzičkim intervalom i s punom napetošću« (Brozović 1954: 121).

U okolnostima višenacionalne upotrebe proklamiranoga jedinstvenog jezičnog tipa na području s brojnim različitim (jedno-, dvo-, tro- i četveronaglasnim) arealno raširenim sustavima novoštokavska je četveronaglasna norma vrlo nestabilna (v. Kravarove osvrte 1982/83. i 1989. na Magner i Matejka 1971). Naglasna situacija velikih gradova (Zagreba, Beograda, Sarajeva, Titograda) takva je da, iako je u govoru njihovih stanovnika bilo zajedničkih tendencija (to su: eliminiranje nenaglašenih dužina, ublažavanje tonskih opreka, neprenošenje naglaska u proklizi, unutarnja odnosno krajnja silaznost, analoško uopćavanje u fleksiji i prijelazi riječī iz naglasnih jedinica s manjim brojem riječī u one brojnije), realizacije su različite jer je govor svakoga središta rezultat križanja onoga što se u većoj ili manjoj mjeri u školama poučava ili medijima posreduje kao klasični standard i lokalnoga govora pa nije bilo uvjeta za proglašavanje govora jednog od republičkih centara normom. Izbor je zapravo bio sužen na Beograd i Zagreb, no jasno je da bi posljedica rješavanja naglasne problematike na tzv. urbanističkoj liniji bila opreka dviju norma koje bi na terenu bile nacionalno obilježene. Zato se uporno tražilo srednje rješenje koje bi i od Beograda i od Zagreba zahtijevalo podjednake napore. Nijedan od tih dvaju centara nije pružao solidan temelj za zamjenu postojećega sustava kakvim drugim ne samo na »srpskohrvatskom« jezičnom području u cjelini nego ni u granicama pojedinih republika jer za tijek i ishod akcenatskih pomicanja nisu toliko odlučna inherentna obilježja domaćih naglasnih sustava velikih centara koliko demografska previranja na njihovim područjima.

Srpski lingvist i normativist Aleksandar Belić (1951) drži da je neprebacivanje naglaska u domaćem zagrebačkom govoru rezultat utjecaja stranih jezika, a ne dijalektne podloge te da i ti govornici popuštaju pod utjecajem štokavskoga akcenatskog sustava te je potpuna prilagodba posuđenih riječi, kakva je sasvim obična u beogradskom govoru, samo pitanje vremena. Slavko Pavešić u članku »Zašto Zagrepčani ne prebacuju akcenat« (1952) normativna pitanja kontekstualizira upravo dijalektnom situacijom na zagrebačkom području (govorno se radi o gradsko-kajkavskome jednonaglasnom sustavu s kvantitativno i tonski neutralnim udarom) te društveno-ekonomskim i urbanizacijskim procesima u Hrvatskoj pa se može smatrati pretečom suvremenih akcentoloških postavki Ive Škarića. Obojica drže da je Zagreb odveć kulturno važan i ekonomski moćan te se u normativnim pitanjima ne može zanemariti, a idiome hijerarhiziraju s obzirom na veći ili manji stupanj naobrazbe njihovih nositelja. Pavešić kaže da novoštokavci žive po selima i u manjim gradovima, da je »stanovništvo s novoštokavskom akcentuacijom kulturno zaostalije nego stanovništvo s neprebačenom akcentuacijom«, tj. »stanovništvo s neprebačenom akcentuacijom ima veći utjecaj u kulturnom životu«, samim time i »u upotrebi i razvitku književnog jezika zagrebačkog centra« (Pavešić 1952: 239). Škarić, Škavić i Varošanec govoreći o naglašavanju posuđenica kažu da novoštokavsko pomicanje u posuđenicama u sociolingvističkom smislu »označava niži kulturološki stupanj jer se zanemaruje svijet o podrijetlu riječi, a ističe spontanu, primitivnu govornu autentičnost« (1995: 133).

Prema demografskom istraživanju S. Pavešića 1952. (izvor podataka je popis stanovništva iz 1948) govornici koji se služe jezikom hrvatskoga centra uglavnom su s toga područja (Zagreb je tada imao oko 300 000 stanovnika), a činjenica je da su još dva velika grada – Split i Rijeka – također na povijesno neštokavskom području. Međutim rast zagrebačke regije i obalnih gradova ponajprije imigracijom, a manje prirodnim prirastom stanovništva, imao je dugoročne sociolingvističke učinke. Tradicionalni splitski čakavski govor (kao i govor većine obalnih mjesta u Dalmaciji) vrlo je poštokavljen. Štokavskim četveronaglasnim sustavima južnih regija više ili manje analogni su četveronaglasni sustavi u Slavoniji, a upravo u glavnom, danas milijunskom gradu, ako se gleda šire metropolsko područje, jezična je situacija najzamršenija jer je puno stanovništva doseljeno (pogotovo od 1990-ih) pa je nedvojbeno da je današnji zagrebački govor svojevrsni kajkavsko-štokavski amalgam. Može se tvrditi da je 50-ih godina dvadesetoga stoljeća, zbog za tronarječnu hrvatsku jezičnu zajednicu apstraktnoga i teško dohvatljivoga naglasnog sustava standardnog jezika, započeo proces regionalizacije hrvatske standardne izgovorne prakse (v. Žanić 2015), koji traje i danas, dodatno potaknut pojavom privatnih komercijalnih radija i televizija (pri čemu ortoepski najviše »stradava« informativni program). Razvijaju se gradski varijeteti, prestižni i modelski za svoje regije pa se sve više problematizira pitanje realnoga statusa standardnoga jezika (v. Kapović 2004), no djelovanje velikih hrvatskih gradova u smislu »urbanizacije« preskriptivnoga naglasnog standarda parcijalno je, nedovoljno, a napose neusklađeno.

3. Nesklad između naglasne teorije i prakse 50-ih godina prošloga stoljeća formalno je uklonjen zaključcima hrvatsko-srpske Pravopisne komisije početkom 1955. godine kojima su obrađivačima i redaktorima pravopisa i rječnika dviju Matica dane osnovne naglasne smjernice. Za Komisiju je bilo nužno poštivati temeljna pravila novoštokavske akcentuacije o mjestu i kvaliteti četiriju naglasaka, o pozicijama nenaglašenih dužina, a istovremeno, koliko je moguće, uzeti u obzir i tendencije novijega razvoja. Tako se ne smatraju književnima naglasci asistȅnt, dirigȅnt, okupȃtor, Jugoslȃvija..., nego asìstent, dirìgent, okùpātor, Jugòslāvija..., ali se silazni naglasak na nepočetnom slogu u složenicama kao primoprȅdaja, poljoprȉvreda, kupoprȍdaja, samoȕprava dopušta zbog narodnih složenica vukovskoga tipa (ranorȁnilac, kojekȁko, zlomȉšljenik, prvobrȁtučed...). Književnima se smatraju metatonirani naglasci fijàsko, esperànto, sečènto, intermèco. Priznate su istočno-zapadne kategorijske dublete za koje se tvrdi da ni u kojem slučaju nisu srpsko-hrvatske, tj. da nisu nacionalno obilježene, nego da čine isključivo teritorijalnu opreku, npr. mène, za njèga (istok) prema mȅne, zà njega (zapad). Sporna pitanja morfološko-akcenatskih alternacija, koja se tiču kategorija u kojima je klasični naglasak u cjelini nastao zakonitim razvojem i u cjelini se polako zamjenjivao analogijskim novim naglascima, npr. stari lokativni naglasak kamènu zamjenjuje se novijim naglaskom kȁmenu, također su riješena ozakonjenjem dubleta za cijele kategorije. Uzete su u obzir i leksičke akcenatske tipske varijante, dakle različit naglasak pojedinih riječi, npr. knjȉžēvnōst i knjižévnōst, glȁgol i glágol. Zahtjev »novatora« za ozakonjenje negacije proklize Komisija je odbila zaključkom da s jednosložnih i dvosložnih toničkih riječi obvezno treba prenositi naglasak na prednaglasnicu (iznimno se može postupiti samo zbog emocionalnih razloga), a s trosložnih i višesložnih dopušteno je neprenošenje naglaska, ali se prenošenje izričito ne zabranjuje. Taj zaključak odgovara stavu Stjepana Ivšića, što ga je iznio u svojem pogovoru uz posljednje izdanje Ilijade (1948), gdje kaže: »Štokavsko prenošenje akcenata brzog i silaznog na prijedlog izvršeno je svagdje ispred jednosložne i dvosložne riječi, pa se u prijevodu čita samo na pr. kòd njīh, kòd lāđa, ù svađi i dr., ali na pr. uz ȍbalu pored ùz obalu» (Ivšić 1948, navedeno prema Klaić 1957b: 154).

*Naglasno normiranje hrvatskoga standardnog jezika na temelju novoštokavskoga modela tradicija je više od dvije stotine godina, ako se zna da je Karadžićevu i Daničićevu akcentološkom radu prethodio onaj Šime Starčevića (1812), a pojava Slovnice Hèrvatske Antuna Mažuranića 1859, koja je prvi veći opis naglasnoga sustava hrvatskoga standardnog jezika, također je važna karika kontinuiteta hrvatskoga normativnoakcentološkog djelovanja. Akcentuacija sustava kako su ga istražili i sredili Karadžić i Daničić, a ne izmislili jer štokavski je sustav i prije 19. stoljeća uspješno funkcionirao u hrvatskome književnom izrazu, na prijelomu je stoljeća (19/20) postala propisanom naglasnom normom za hrvatsku jezičnu zajednicu, ali je naporom brojnih hrvatskih jezikoslovaca u prošlome stoljeću oblikovana hrvatska naglasna norma na temelju posebnosti jezičnoga supstrata hrvatskoga standardnog jezika. Time je uspostavljen model zapadnonovoštokavske standardne akcentuacije koji bi trebao funkcionirati kao općejezični, neutralni i službeni, a s obzirom na koji bi se trebale moći odrediti funkcionalnostilske naglasne vrijednosti riječī. Problem je u tome što je model standardne akcentuacije, koji je dijakronijski uvjetovan, nedovoljno sinkronijski reguliran. Hrvatska standardologija još uvijek nije jasno odredila sadržaj pojma »službeni, priopćajni, pedagoški, kontekstualno neopterećen standardni izgovor« koji, ne dovodeći time u pitanje višefunkcionalnost standardnog jezika, moraju naučiti ljudi kojima je govor profesija, a koji moraju moći naučiti svi drugi koji to žele. Puno toga ovisi dakle i o politici naglasnoga normiranja.

Literatura

  • Babić, Stjepan. 21991. Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku: Nacrt za gramatiku. Zagreb: HAZU Globus.
  • Benešić, Julije. 1949. Hrvatsko-poljski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
  • Belić, Aleksandar. 1951. Iz novije akcentuacije. Naš jezik II, 7–10: 227–237.
  • Brozović, Dalibor. 1954. Akcentuacija tuđica na -or u hrvatskom jeziku. Jezik III, 3: 118–123.
  • Brozović, Dalibor. 1956. Uz dva nova akcentuirana hrvatska rječnika. Jezik V, 4: 112–118.
  • Daničić, Đuro. 1850. Mala srpska gramatika. Beč: Štamparija jermenskog manastira.
  • Daničić, Đuro. 21896. Akcenti u glagola. Zagreb: JAZU.
  • Daničić, Đuro. 21913. Akcenti u imenica i pridjeva. Zagreb: JAZU.
  • Dayre, Jean, Mirko Deanović i Rudolf Maixner. 1956. Hrvatsko-francuski rječnik. Zagreb: Novinarsko izdavačko poduzeće.
  • Deanović, Mirko i Josip Jernej. 1956. Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik. Zagreb: Školska knjiga.
  • Finka, Božidar. 1980. Odnos naglaska i značenja u riječi govornik i govornica. Jezik XXVIII, 1: 16–18.
  • Hraste, Mate. 1964. O potrebi prenošenja akcenta na prijedlog. Jezik XI: 141–143.
  • Ivšić, Stjepan. 1913. Današńi posavski govor. Rad JAZU 196, 197.
  • Ivšić, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Ivšić, Stjepan. 1971. Izabrana djela iz slavenske akcentuacije. München: W. Fink.
  • Ivšić, Stjepan. 1979. Prilog za kvantitetu u hrvatskom jeziku. Rad JAZU 376: 5–39.
  • Ivšić, Stjepan i Miroslav Kravar. 1955. Srpsko-hrvatski jezik: Izgovor i intonacija s recitacijama na pločama. Ur. Petar Guberina. Tekst čitao Pavao Cindrić, lektor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Zagreb: Epoha.
  • Jonke, Ljudevit. 1955. S. Ivšić – M. Kravar, Srpsko-hrvatski jezik na pločama. Jezik IV, 4: 125–126.
  • Jonke, Ljudevit. 1956. Akcentuacija na našoj Radio-stanici. Jezik IV, 5: 129–133.
  • Jonke, Ljudevit. 21965. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Znanje.
  • Kapović, Mate. 2004. Jezični utjecaj velikih gradova. Rasprave IHJJ 30: 97–105.
  • Klaić, Bratoljub. 1953. Akcentuacija u novom pravopisu Aleksandra Belića. Jezik I, 5: 135–139; II, 1: 10–13.
  • Klaić, Bratoljub. 1957a. Nama je u kazališnoj akademiji potreban »starinski« akcent u lokativu jednine. Jezik VI, 1: 3–8.
  • Klaić, Bratoljub. 1957b. Varijacije na temu prenošenja akcenta na proklitiku. Jezik VI, 2: 53–56; 3: 85–88; 4: 124–125; 5: 154–155.
  • Kravar, Miroslav. 1982/83. Uz recidiv sumnje u naš četveroakcenatski sistem. Jezik XXX, 1: 19–47.
  • Kravar, Miroslav. 1984. Teorija i praksa naglašavanja stranih riječi. Zadarska revija 33, 3–4: 177– 186.
  • Kravar, Miroslav. 1987. Akcenat stranoga leksika u svjetlu jezičnih kontakata. Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru 26, 16: 35–43.
  • Kravar, Miroslav. 1989. Jezično-politički aspekti naše akcenatske problematike. Radovi. Razdio filoloških znanosti 28, 18: 35–49.
  • Magner, Thomas F. i Ladislav Matejka. 1971. Word Accent in Modern Serbo-Croatian. The Pennsylvania State University – University Park and London: The Pennsylvania State University Press.
  • Moskatelo, Kuzma. 1954. Akcentuacija tuđica na -or u hrvatskom jeziku. Jezik III, 3: 51–56.
  • Pavešić, Slavko. 1952. Zašto Zagrepčani ne prebacuju akcenat. Hrvatsko kolo V, 4: 237–240.
  • Peco, Asim. 1988. Osnovi akcentologije srpskohrvatskog jezika. Beograd: Naučna knjiga.
  • Ristić, Svetimir i Jovan Kangrga. 1928. Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezika: Drugi deo: Srpskohrvatsko-nemački. Beograd: Rajković i Ćurković.
  • Samardžija, Marko. 2014. Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića. Rasprave IHJJ 40/2: 241–251.
  • Starčević, Šime. 1812. Nòvà ricsôslovica ilìricskà vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trúdom i nástojànjem Shíme Starcsevicha xupnika od Novoga u Líci, Slovima Gaspara Weis, Trst. Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.
  • Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić. 1995. Kako se naglašavaju posuđenice. Jezik XLIII, 4: 129–138.
  • Vukušić, Stjepan. 1984. Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog dijalekta. Pula: Istarska naklada.
  • Žanić, Ivo. 2015. Standardni hrvatski i njegovi neposlušni gradovi (ili o jednoj anticipaciji hrvatske sociolingvistike). Croatica 59: 107–119.
Bilješke

1 1975. u Vjesniku 9. i 10. veljače (str. 9) Zoran Zec (alias Fadil Hadžić) o Klaiću je napisao: »Ispod vašeg redaktorskog pera prošla su mnogobrojna kazališna djela i svi domaći Hamleti, Pometi i Glembajevi, poslušno su govorili po vašim uputama« (nav. prema Samardžija 2014: 150–151).

2 Prema Ivšiću (1979, prir. B. Finka) likovi gòvōrnīk i govòrnīk imaju različito postanje i značenje: 1. gòvōrnīk – onaj koji govori, 2. govòrnīk – onaj koji drži govor, orator. O tome B. Finka kaže: »Prema zapažanju S. Ivšića, izgovor govòrnīk oslanja se na riječ gȍvōr – gȍvora (lok. sg. govòru), kao što je i zagovòrnīk prema zȁgovōr – zȁgovora. Naglasni lik gòvōrnīk oslanjao bi se na naglasak glagola govòriti – gòvorīm (s položajnom duljinom središnjeg samoglasnika o ispred sonanta u zatvorenom slogu)« (Finka 1980: 1618). Prema Babiću (21991) izvedenica govornik je odglagolna, naglasak je kao u osnove: gòvornīk (bez položajne duljine samoglasnika o), a rijetko kratkouzlazni na penultimi: govòrnīk kao zagovòrnīk.

3 O apsolutnoj prihvatljivosti Karadžićeva naglaska Ivšić dvoji već u Današnjem posavskom govoru (1913): »Ovdje će biti ponajviše takih imenica, kojih se akcenat ne može složiti s Vukovim. Za takve bismo imenice mogli reći da imaju dijalektički akcenat, no kadšto se takav dijalektički akcenat može čuti na velikom području izvan posavskoga govora, te se Vukov akcenat i ne može uzimati za općeni« (nav. prema Ivšić 1971: 326–327).

Klaić u svojem osvrtu na akcentuaciju u četvrtom izdanju Pravopisa srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića (1950) kaže: »Izvan svake je sumnje, da će novo Belićevo djelo izvršiti velik utjecaj na jezik kazališta, radija i filma, i baš se zato, a u vezi sa svim sprijeda rečenim, opravdano postavlja pitanje, da li ta knjiga u svemu zadovoljava. Teško je to reći, pogotovu o djelu Aleksandra Belića, ali na ovo pitanje – htjeli mi ili ne htjeli – moramo odlučno, barem s gledišta kazališnog čovjeka, kazati: ne, Belićeva knjiga akcentološki ne zadovoljava, barem ne potpuno« (Klaić 1953: 136).

Jonke u svojem djelu Književni jezik u teoriji i praksi zauzimajući se za hrvatski naglašene riječi i oblike na prvom mjestu dublete u zagrebačkom, latiničkom, jekavskom izdanju Pravopisa iz 1960. među ostalim kaže: »Prema tome glumci zagrebačkog kazališta govore kòd mene, kòd tebe, kòd sebe, a glumci novosadskog pozorišta kod mène, kod tèbe, kod sèbe, izuzimajući dakako slučajeve u kojima se ide za specijalnim koloritom kraja u kojem se zbiva radnja. Tako je, nadalje, u Zagrebu uobičajeniji akcent rjȇčnik rjȇčnika i rjèčnīk rječníka, a u Beogradu rȅčnīk rȅčnīka. U Zagrebu je također običajnije knjȉžēvnōst, a u Beogradu knjižévnōst« (Jonke 21965: 226).

4 – »Rečeno je da akcenti ̏ i ̑ mogu stajati samo na početku riječi; prema tome, ti akcenti u novoštokavskim govorima prelaze na proklitiku... Ovdje ću dodati samo to da se prijelaz akcenta nije razvio u svim štokavskim govorima, nego se u starijim govorima pored ȕ polje govori u blȁto, a prema jednakom akcentu pȍlje i blȁto govori se i u pȍlje« (Ivšić 1970: 171).

– »Ovo prenošenje i danas je sasvim obično u ijekavskim govorima hercegovačkog tipa, ali nije i u ekavskim govorima sa novoštokavskom strukturom gde sve više preovladava akcenat akcentogene reči, a ne akcenatske sintagme, naročito kod višesložnih reči. Stanje koje nalazimo u progresivnijim govorima ekavskog izgovora može se dvojako tumačiti: a) takvo stanje je doneseno iz starog zavičaja (u pitanju su krajevi gde je hercegovački migracioni elemenat odigrao značajnu ulogu), nije, znači, proces prenošenja bio završen; b) staro stanje, doneseno iz prvobitnog zavičaja, narušeno je pod uticajem onih govora koje nije bio ni zahvatio ovaj proces. Moguće je da je ovaj drugi momenat ovde bio presudniji« (Peco 1988: 52).

– »Konačno, neobično je i praktično ne postoji u HUN (hrvatskoj uporabnoj normi, dodala H. D.) ni u najvećem broju govora ZD (zapadnoga dijalekta, H. D.) prenošenje naglasaka s kosih padeža množine, pa se govori: kod Rȗsā, u Sȓbā, pred Tȗrke, od mȅdvjēdā, do kȍnācā itd. Ipak se čuje, na primjer u Podgaju kod Duvna: prèd Tūrke, ali od mȅdvjēdā« (Vukušić 1984: 125).

5 Prvi je u Hrvata novoštokavski četveronaglasni sustav opisao Šime Starčević 1812. u Novoj ričoslovici iliričkoj, prvoj gramatici hrvatskoga jezika pisanoj hrvatskim jezikom. Djelo je napisano kako bi bilo gramatika »književnoga« jezika, a ne gramatika jednoga dijalekta, odnosno ličkoga novoštokavskog ikavskog govora koji je osnova Ričoslovice.