E-biblioteka

Jezik in fabula. Zbornik radova

Metafore stila u autopoetikama suvremenih hrvatskih književnika


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak / Summary

Kao što u svojoj studiji Demon teorije1 (2007) piše francuski teoretičar književnosti Antoine Compagnon, pojam stila nije moguće svesti samo na književnost, pa čak ni samo na jezik, nego njegova uporaba „zadire u mnoga područja ljudskog djelovanja: upotrebljava se i zloupotrebljava u povijesti i kritici umjetnosti, sociologiji, antropologiji, športu, modi” (2007:192). Takva široka rasprostranjenost pojma stil naravno nije sama po sebi problematična, no polifunkcionalnost i nekritička uporaba nužno impliciraju terminološku nečistoću i višeznačnost. Toga je svjestan i Compagnon: „Za teorijski koncept to je ozbiljna, možda i kobna smetnja. Treba li pojam pročistiti, procijediti da bi se iz njega izvukao koncept?!” (ibid.). I doista, već i letimičan pogled na povijesne definicije stila, otkriva da su se na taj pojam s vremenom nataložila brojna značenja koja je stilistika nastojala teorijski opisati i apsorbirati. Temeljni rascjep unutar pojma moglo bi se prikazati kao dihotomiju individualističkog i kolektivističkog shvaćanja stila. Stil je dakle s jedne strane, duboko privatna stvar – proizlazi iz karaktera pojedinca, njegove specifične uporabe jezike, odražava njegove intelektualne i emocionalne stavove pa se može odrediti kao autorov otisak u tekstu. Ili, kako to tvrdi slovenski teoretičar Marko Juvan, (2011: 208)2 stil je „indeksni znak identiteta teksta i njegovog (odsutnog) subjekta”. S druge strane, stil se od antike veže uz književne i retoričke vrste, ali i uz klase, škole i razdoblja, i u tom smislu predstavlja „riznicu izražajnih postupaka ili sredstava među kojim treba izabrati” (Compagnon 2007: 193). Možemo reći da iz ovakvog dualističkog shvaćanja stila proizlaze osnovni teorijski koncepti koji su kroz povijest propisivali mjesto i ulogu stila u proučavanjima jezika i književnosti. Compagnon ih uočava šest – normu, ukras, otklon, vrstu ili tip, simptom i kulturu – pa ćemo ih na početku kratko obrazložiti.

Najstarija koncepcija stila bila je normativistička. Stil kao normu doživljavali su antički autori koji su mu pripisivali preskriptivnu vrijednost, temeljeći je na vrijednosnom sudu. Točno se znalo koje su odlike „dobrog stila” i taj je model funkcionirao kao uzor koji treba oponašati. Stil se tako ugradio u ideju kanona kao kategorija kojom djelo potvrđuje svoju estetsku vrijednost. Stara je retorika, s druge strane, stil konceptualizirala kao ornament ili ukras. Vezala ga je uz elocutio (oblikovanje misli u riječi) pa se na ovom konceptu temelje i brojne metafore koje naglašavaju suprotnost tijela i odjeće, ili kože i šminke. Compagnon na ovom mjestu upozorava da takva koncepcija stilu više šteti, no što mu koristi: „Zato se nad stilom nadvija sumnja: da je laska, licemjerje, laž” (Compagnon 2007: 194). Treća je koncepcija stila kao otklona koja se javlja još kod Aristotela, a bila je podjednako zastupljena i u retorici i poetici. Ona se temelji na uvjerenju da postoji nekakav neutralan, stila lišen govor i da se stilski učinci ostvaruju napuštanjem te svakodnevne uporabe jezika. Ono što povezuje ornamentalnu i aberacijsku koncepciju jest pitanje sinonimije, kao ključan stilistički problem, i dualizam forme i sadržaja odnosno jezika i misli, koji će u 20. stoljeću doživjeti svoju teorijsku dekonstrukciju. Nadalje, stil se u antici često konceptualizirao kao vrsta ili tip. Stara retorika vezala ga je uz pojam aptuma ili doličnosti, što je zapravo značilo da govor mora biti stilski prilagođen svojoj svrsi što mu omogućuje da postigne određen utisak. Uz ovu koncepciju veže se i pojam Vergilijeva kola (rota Vergilii; genera dicenci) koja razlikuje tri razine stila – stilus humilis (priprosti stil), stilus mediocris (umjereni stil) i stilus gravis (visoki ili uzvišeni stil) – koji, prema Ciceronu, imaju zadaću dokazati (probare), ugoditi (delectare) i ganuti (flectare).

Vidimo dakle da se kolektivističko shvaćanje razvilo vrlo rano i da je ono stil vezalo uz vrstu, tip, prigodu i svrhu govora u kojem pojedinac nije imao previše prostora za osobnu ekspresiju. Individualističko pak shvaćanje datira iz 18. stoljeća kada se po prvi put počinje razmišljati o načinima na koje autor (umjetnički genij) ostavlja tragove svoje osobnosti u književnom tekstu. U to se vrijeme stil počinje konceptualizirati kao simptom umjetnika i njegove psihe. Ta se koncepcija uskoro širi i u ostale umjetnosti, osobito likovnu, pa Compagnon napominje da se od kraja 18. stoljeća naovamo stil počinje vezati uz problem atribucije i autentičnosti djela pa u nekom smislu postaje „robna vrijednost (…) identifikaciji stila pridodaje se vrednovanje koje se može kvantificirati, cijena” (ibid: 197). Osim toga, fokus se premješta s općenitih, makrostilskih crta na „mikroskopske pojedinosti, neznatne naznake, sitne tragove, kao što je dodir kista u potezu, obris nokta ili ušne resice, koji će omogućiti da se identificira umjetnik” (ibid.). Slična se stvar događa i u znanosti o književnosti i stilistici kao njezinoj najnovijoj grani. Stilistička kritika koju je zacrtao Leo Spitzer također smatra da je stil najbrži put do „duhovnog etimona” djela u kojem se krije duh njegova tvorca te analitičku pažnju usmjerava na suodnos stilističkog detalja i estetske cjeline književnog djela. Naposljetku, treba spomenuti i Compagnonov posljednji koncept, a to je maksimalističko shvaćanje stila kao kulture kojemu u domaćoj stilistici odgovara pojam stilske formacije koji je osmislio Aleksandar Flaker.3

Vidimo dakle da se o stilu može razmišljati na različitim razinama (strogo jezičnoj, umjetničkoj, retoričkoj itd.) i u različitim (literarnim i neliterarnim) kontekstima. Ono što povezuje sve te tradicije jest sklonost da se stil konceptualizira metaforički – npr. kao ornament ili kao simptom – odnosno da se o njemu govori neizravno i figurativno. Potaknuta tom spoznajom, u nastavku rada usmjerit ću se na načine na koji suvremeni hrvatski književnici konceptualiziraju pojam stila i to tako što u autopoetičkim zapisima pojašnjavaju i opisuju vlastiti stilski potpis. Njihovi su iskazi isprovocirani anketom koju su im u veljači 2017. uputili članovi Katedre za stilistiku, a koja je u cijelosti objavljena pod naslovom Jezik in fabula.4. Pritom vrijedi spomenuti i da je autopoetika danas postala iznimno rijetka praksa, autori kao da nemaju potrebu javno promišljati o svojem radu na ozbiljan način, a književna javnost ih na to ni ne potiče. Pa i intervjui s piscima dotiču se najrazličitijih tema (od aktualne politike do omiljenih recepata), ali nekako najrjeđe zalutaju u sferu same književnosti, tog kreativnog procesa, rada na tekstu. Osim toga, kad govorimo o autopoetičkim tekstovima kao o nekom mogućem predmetu akademskog interesa, uvijek se javlja nekakav oprez, zazor i pitanje o metodološkoj opravdanosti bavljenja takvim tekstovima. Koji tip informacije možemo iz takvih tekstova dobiti, što nam oni mogu reći, a što već nije neposredno vidljivo iz same književnosti? Odnosno, ne ulazimo li, čitajući takve tekstove, nužno u sferu autorske namjere koju smo tako pasionirano protjerivali iz studija književnosti i književnih interpretacija?

Iako to pitanje držim važnim i provokativnim, ono danas neće opteretiti moju analizu jer ja neću provjeravati u kojoj se mjeri autopoetika poklapa s poetikom, odnosno ima li ono što autori govore o književnosti doista i potvrdu u tekstovima koje ispisuju. Umjesto toga, njihove autopoetičke zapise analizirat ću na konceptualnoj razini, da bih doznala kako oni uopće poimaju i doživljavaju pojam stila, kako ga konceptualiziraju i kojim se metaforama pritom služe. Zanimat će me dakle koliko je dubok jaz između onog što o stilu tvrdi stilistička teorija i onog kako o stilu govore oni koji ga stvaraju, ispisuju odnosno izlučuju (odabir pravog glagola ovdje je također svojevrsna metaforička zamka). U analizi ću se najvećim dijelom usredotočiti na posljednje anketno pitanje, a to je: Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus? Tim smo pitanjem autore htjeli potaknuti da osvijeste i da opišu osnovne karakteristike svojeg stila; dakle nismo stil vezali uz pojedini tekst ili djelo, nego uz opus u cjelini, čime smo sugerirali da sigurno postoji neki niz karakteristika koje se mogu prepoznati na razini autorskog opusa, a koje onda uzete zajedno oblikuju neki više ili manje konzistentan autorski stil.

Prvo što upada u oči kada se čitaju odgovori na to pitanje jest neobičan otpor i odbijanje ispitanika da na njega odgovore. Oni tako pišu da je to vrlo teško pitanje, da nisu sigurni imaju li uopće svoj stil, da se ne osjećaju kompetentnima na njega odgovoriti i neka se time bave drugi (kaže jedan sveučilišni profesor književnosti), potom tvrde da nisu skloni analiziranju vlastitoga pisanja, da nisu nikad razmišljali o tome. Primjerice Ivan Vidić to je pitanje doživio gotovo kao nepristojno pa nam poručuje da smo ga doveli u nezgodnu situaciju jer autor koji bi se raspisao o svom stilu, vjerojatno ne bi imao stila. Slično, Boris Gregorić nas podučava da je pitati pisca o njegovom stilu isto kao pitati frizera što misli o svojoj frizuri ili postolara zašto nosi stare, iznošene postole.

Očito smo, ni ne sluteći, napipali jedno osjetljivo mjesto i, gledano iz perspektive anketiranih autora, prešli granicu dobrog ukusa. A ta granica je – stil. Autora možeš pitati gotovo sve: u udjelu autobiografskog u njegovoj književnosti, o problemima s inspiracijom, čak će spremno i bez zadrške priznati da se njegovi tekstovi lektoriraju, ali stil je tabu-tema, o tome se nema što reći. Zašto je tome tako, zašto autori izbjegavaju govoriti o svojem stilu, može se naslutiti iz odgovora Daše Drndić koja kaže: Neću vam reći koja su obilježja moga stila, jer to i nije moj posao, a bilo bi nekako konfesionalno, kao da govorim: pogledajte, to sam ja! Tomislav Marijan Biletić još je eksplicitniji pa piše: Ja sve činim da sakrijem, a ne otkrijem svoj stil, zašto bih se pred svima i u svakoj prigodi svlačio gol!?

Ti nam odgovori otkrivaju puno više od gestualne razdraženosti autora samim pitanjem, oni upućuju da je na djelu jedna od najutjecajnijih koncepcija stila koja se javlja još kod Platona i Seneke, razvija u 17. stoljeću, svoj procvat doživljava u doba romantizma, a globalnu popularnost duguje Buffonu, Flaubertu i Spitzeru. Radi se naravno o ideji da je stil autorski potpis, dakle da je individualna kategorija, da je simptomatičan za autorovu psihu i svjetonazor i da se u njemu očituje duh njegova tvorca. Tako je stil na kraju krajeva definirao i Roland Barthes: kao prirodu, tijelo, neotuđivu pojedinačnost na koju autor ne može djelovati jer je ona njegovo biće.

Tu bismo koncepciju stila mogli nazvati organskom. Ona polazi od ideje da autor piše na određen način jer ne može pisati drugačije. Takvo shvaćanje stil premješta iz područja svjesnog izbora i autorske strategije – dakle iz sfere racionalnog – u područje nesvjesnog, mističnog i unaprijed zadanog. Zato ne čudi što u ovim autopoetičkim zapisima dominiraju tjelesne metafore kojima autori pokušavaju prispodobiti vlastiti stil.

Oni tako stil redom konceptualiziraju kao: dio svojeg vegetativnog sustava, kao otisak prsta, kostur, rožnicu oka, kao vlastiti genom ili DNK. Dakle, riječ je o metaforama koje nisu samo tjelesne, nego u prvi plan stavljaju upravo one dijelove ljudskog tijela po kojima je svaki čovjek jedinstven odnosno po kojima ga možemo prepoznati i identificirati. Tu je najprecizniji Enes Kišević koji piše: U pisanju mi cijelo tijelo ponovo postaje riječ. Moj stil je u biti moje lice. Mladi autor Sven Popović još je rezolutniji: Jebeš pisca čiji stil ne prepoznaješ. Alojz Majetić sve sažima u prigodnu parafrazu: Jezik – to sam ja! Autori koji stil shvaćaju kao svoj potpis, produžetak svojeg tijela odnosno svoj otisak u jeziku, skloni su stilu pridavati ljudske karakteristike, antropomorfizirati ga: Daša Drndić svoj stil opisuje kao nestašan i neposlušan, Božica Jelušić tvrdi da su njezine rečenice lijepo počešljane; Andrija Škare se žali da mu je stil prilično degenerirao i usukao se; Marinko Košćec konstatira da stilski izbori određuju osobnost teksta i daju mu karakter, dok Evelina Rudan svoj stil određuje kao razgovorljiv i svadljiv.

Uz tjelesne metafore usko su vezane i metafore u kojima se stil uspoređuje s nekom fizičkom radnjom ili aktivnošću koja također proizlazi iz zadanih karakteristika ljudskog tijela: Bekim Sejranović ga uspoređuje s rukopisom, Tomislav Marijan Bilosnić kaže da je ruka koja po bjelini ispisuje tekst vezana živčanim tkivom za krvotok osjećaja i misli, Lidija Bajuk kaže da je njezin stil šaputanje i tvrdi da je rastao zajedno s njom, Julijana Matanović stil vidi kao trčanje na duge pruge, a Kemal Mujičić Artnam uspoređuje ga sa specifičnim načinom hoda. On kaže: Svaki čovjek ima svoj specifičan hod. Svaki pisac ima svoj stil pisanja. Ne znam koliko se svjesno može na njega utjecati, više se to tiče podsvjesnog. Sigurno da se stil vremenom brusi i prilagođava književnim vrstama za kojim autor poseže, ali stil je stil. Čovjek može hodati sporije ili brže, ali njegov način hoda je samo njegov.

Druga skupina metafora obuhvaća metaforičke izraze u kojima se ciljna domena – a to je dakle stil – razumijeva i prispodobljuje uz pomoć izvorišne domene prirodnog, biljnog i životinjskog svijeta. Stil i jezik (jer mnogi autori ne prave distinkciju između njih) tako se konceptualiziraju kao otvoreno more po kojemu autori brode, kao živi organizam koji neprestano buja, kao lelujava biljka koja se mijenja kako vjetrić dahne ili pak kao guštara od slova i slogova, kao više ili manje prohodna šuma, kao voda koja se prelijeva u različitim smjerovima pa stil postaje tečan ili protočan. Vidimo dakle da takve metafore zadržavaju kvalitetu živoga i dinamičnoga – stil je prema njima nešto što raste, mijenja se i razvija, ali na što autor zapravo nema prevelikog utjecaja.

Kao i u prethodnoj skupini tjelesnih metafora, i ovdje se stil često doživljava kao kakva neobjašnjiva i neukrotiva zadanost, kao kozmos u malom ili kao misteriozna sila, što onda omogućuje i svojevrsnu teizaciju pa i panteizaciju stila koja je najvidljivija u odgovorima Lidije Bajuk. Ona svoj stil naziva svojom bunjom, trećim okom, travom ivom, trinfusom i vučjim zubom. S druge strane, Ivan Lovrenović oblikovanje vlastitog stila opisuje kao bitku s demonom koja nikad nije sigurno ni konačno dobivena, dok Tomislav Marijan Bilosnić bjelinu papira vidi kao svećenički oltarski čisti stol, pisanje kao znak objave naše ljudske slike na Božju sliku i priliku, a stil kao tijelo našeg duha i duše.

Zanimljivo je dodati da isti autor, koji vlastito pisanje i stil mistificira do te mjere da ga dovodi u direktnu vezu sa Svemogućim, istovremeno poseže za polemički intoniranim zoološkim metaforama kada se osvrće na rad književnih teoretičara i kritičara koji, kako kaže: ne mogu da stilski ne uškope autora te da ga, poput neke zoo životinjice, po kratkom postupku ne svrstaju u već unaprijed pripremljenu gajbu.

Uz metafore koje sam nabrojala, a koje pojam stila vezuju uz sferu tjelesnog, prirodnog i božanskog i na taj ga način mistificiraju, u anketi se javlja i druga skupina metaforičkih izraza koja ima potpuno suprotan predznak i svoj leksički materijal crpi iz potpuno drugačijeg semantičkog polja. To su metafore koje bih nazvala mehanicističkima, a u kojima se stil razumijeva kao nešto neživo, kao kućište tekstualnog stroja ili motora, kao građevinski materijal (kamen odnosno opeka) ili kao arhitektonski element teksta. Tako Ivan Lovrenović, koji zagovara minimalizam kao svoj stilski ideal, stil opisuje kao umijeće vanjskog hlađenja teksta da bi dobio na unutarnjoj temperaturi; Josip Mlakić tvrdi da ne počinje pisati roman dok nema gotovo kompletnu arhitekturu teksta koja uključuje i stil; Ivan Vidić pak smatra da stil ne smije privlačiti pretjeranu pažnju i da je poželjno nakon gradnje i stavljanja fasade ukloniti skelu. I u mnogim drugim odgovorima stil se redom opisuje kao izgrađen, izbrušen, uglačan, rašpav, raskliman ili lijepo posložen. Prema takvom shvaćanju, sa stilom se ne rađamo, on ne proizlazi iz autorove ličnosti, njegova tijela ili kakve božanske intervencije, nego je rezultat autorove vještine, rada na tekstu te svjesne autorske odluke. Drugim riječima, ove metafore proizlaze iz još jednog poznatog stilističkog koncepta, a to je da je stil izbor koji autor čini u jeziku, a sam pojam izbora onda automatski pretpostavlja racionalnost, objektivnost i strateško razmišljanje. Na tom je tragu i Luka Bekavac kada, pišući o svojem stilu, koristi riječi kao što su kontrola, odgovornost, disciplina, uvođenje reda i estetska odluka.

Zanimljivo je (iako ne i neočekivano) primijetiti da su autori koji posežu za mehaničkim i arhitektonskim metaforama stila mahom muškarci. Autorice s druge strane pribjegavaju metaforici u kojoj stil uspoređuju s pletivom ili tkanjem, a stilsko oblikovanje teksta sa šivanjem ili štrikanjem. Tako Evelina Rudan smatra da tekst ne smije vrištati izdaleka: gledaj me kako sam dobro sašiven! I da ne treba gledati samo u šavove, nego da je finalni proizvod nekako neodvojiv od tih šavova. Istovremeno, Julijana Matanović obavještava nas da je, budući da je u mladosti dobro štrikala, bila svjesna da se u čitanju ne smije izgubiti nijedan detalj jer će se tekst oporiti kao što se opori pletivo kad izgubiš očicu.

No bez obzira na te rodno uvjetovane razlike u metraforičkom mapiranju, i mehanicističke odnosno arhitektonske i tkalačke metafore zapravo su konceptualno vrlo bliske. Stil se u njima razumijeva kao nešto što je tekstu sekundarno ili izvanjsko – kao njegovo kućište, fasada, ili pak njegovo odjevno ruho. Samim time se svi ponuđeni izrazi mogu upisati u još jednu staru koncepciju, koncepciju stila kao ukrasa ili ornamenta, dakle nečeg što se tekstu dodaje da bi se postigli određeni učinci na čitatelja.

Na kraju vrijedi spomenuti i one metaforičke izraze koji se ne uklapaju ni u jednu od ponuđenih koncepcija. Tako primjerice Renato Baretić u prvi plan stavlja ludički potencijal stila, on stil vidi kao dječju igru kad kaže: nisam ni inovator ni eksperimentator, više sam si nalik na kakvog zaigranka, okruženog svojim i tuđim igračkama nasred debelog pješčanika omeđenog hrvatskim i njemu najbližim jezicima. Ana Brnardić pak stil definira kao smjer ili okus teksta, a tome je blizak i Darko Šeparović koji poseže za metaforom pecanja – stil je za njega ukusni mamac koji se stavlja na udicu pa se onda na tu udicu nešto može i uloviti. To je ujedno i jedina metafora koju sam u ovom korpusu pronašla, a koja ističe dvosmjernost stila, njegovu raspolućenost na autorski i čitateljski pol, dakle i njegovu ekspresivnost i njegovu konativnost.

Ova kratka analiza metaforičkih izraza uz pomoć kojih hrvatski književnici konceptualiziraju pojam stila pokazala je da većina autora stil ne doživljava kao kakav tehnički aspekt teksta, pa čak ni kao poetičku odluku, nego kao izravan produžetak svoje osobe. To su ujedno i autori koji su na pitanje o stilu odgovorili izrazito narogušeno jer su ga očito doživjeli kao napad na svoju intimu. Pritom ipak treba napomenuti da se u samom anketnom pitanju potkrala krupna metodološka greška; dakle u samom pitanju već se sugeriralo shvaćanje stila kao autorskog potpisa, što je onda većina autora prihvatila i samo proširila. Ipak, kao što sam rekla, jedan dio autora inzistira na stilu kao skupu svjesnih, planiranih i racionalnih odluka. Taj rad na tekstu oni konceptualiziraju s pomoću mehanicističkih, arhitektonskih i tkalačkih metafora. Iako je ta koncepcija stila bliska dekorativnoj odnosno ornamentalnoj, ona ipak pojam stila blisko vezuje uz tekst i time sprečava njegovu mistifikaciju. I na kraju jedan posve subjektivan dojam: čitajući ove autopoetičke zapise, stječe se dojam da hrvatski pisci (odnosno gotovo svi koji su sudjelovali u anketi) između različitih aspekata pisanja i teksta, najveću moguću važnost pridaju upravo stilu. Neupućeni bi pomislili da u hrvatskoj književnosti doista cvate tisuću stilskih cvjetova. No pogled na tekuću književnu produkciju otkriva da to nije baš tako. Stil se tako opet zatekao u svojevrsnom procjepu, ovaj put između poetike i autopoetike, teorije i izvedbe, odnosno autorskih želja i mogućnosti.

Bilješke

1 Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Prevela Morana Čale. Zagreb: AGM.

2 Juvan, Marko. 2011. Nauka o književnosti u rekonstrukciji. Beograd: Službeni glasnik.

3 Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: Institut za znanost o književnosti.

4 Jezik in fabula: pisci o jeziku i stilu. 2017. Ur. Krešimir Bagić, Gabrijela Puljić, Anera Ryznar.

Literatura

  • Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu. 2017. Ur. Krešimir Bagić, Gabrijela Puljić i Anera Ryznar. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. [pregled: 15. 4. 2018].
  • Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Prevela Morana Čale. Zagreb: AGM.
  • Juvan, Marko. 2011. Nauka o književnosti u rekonstrukciji. Beograd: Službeni glasnik.
  • Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: Institut za znanost o književnosti.