E-biblioteka

Jezik in fabula. Zbornik radova

Medijska proizvodnja jezičnih amblema


Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu

Sažetak / Summary

U ovom radu nastojat će se identificirati kriteriji na osnovi kojih novinari i/ili urednici, u žanru intervjua, u tiskanim medijima, iz jezičnih praksi svojih sugovornika odabiru značajke što će ih u završnoj jezičnoj obradi teksta publici ponuditi kao tipične za dotičnu osobu ali i njezinu društvenu, profesionalnu, kulturnu i/ili regionalnu sredinu. Ti izbornici jezičnog materijala pritom koliko perpetuiraju zatečene društvene percepcije jezika, toliko i sugeriraju drugačije amblematizacije, koliko odražavaju, toliko i oblikuju sociolingvističku stvarnost. Građa za razmatranje bit će intervjui s govornicima splitskog i zagrebačkog vernakulara, relativno mladi pripadnici profesija prestižnih za medije i mlađi dio javnosti − glazbenici, glumci i sportaši.

Načelno uvodno govoreći, zastupljenost nestandardnojezičnih tekstova ili komunikacijskih praksi u tiskanim medijima može se ugrubo razvrstati u nekoliko oblika.

Jedan bi bio autorski tekst iz pera autora kao što su, svaki za svoj grad, bili Splićanin Miljenko Smoje (1923–1995) i Zagrepčanin Zvonimir Milčec (1938–2014). Oni su bili indidvidualni oblikovatelji određenog jezičnog tipa, idiolekta koji su predočivali – ili koji je u javnosti bio percipiran − kao reprezentativan za širi gradski, pa i regionalni varijetet, utoliko snažno identitetski markiran… Takvi su autori sav svoj novinski opus, neovisno o žanrovima, od intervjua preko komentara do reportaže, ispisali tim relativno ujednačenim idiomom. Obojica su u matičnim novinama – prvi u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji te u devedesetima u Feral Tribuneu, drugi u Večernjem, potom, također u devedesetima, u Jutarnjem listu – imali jezičnu autonomiju.

Smojin idiolekt obradila je sociolingvistica Dunja Jutronić u sklopu šireg istraživanja splitskog vernakulara na primjerima pisanoga govora pripadnika nekoliko generacija, među kojima je on najstariji. Ispitivane su fonološke varijable kao ikavizmi, kojih je u Smoje gotovo 80%, što se čuva i danas u mladih govornika, i dočetno –n gdje je u standardu –m (vidin, svojin, velikin), što je također kontinuirano stabilna značajka, dočim se, primjerice, depalatalizirani oblici tipa judi gube (Jutronić 2010). Dvije su dijalektologinje istražile samo „sintaktičke posebnosti Smojina diskursa”, tj. pet sintaktičkih kalkova iz jadranskih romanskih idioma na korpusu tekstova raznih žanrova u tridesetogodišnjem rasponu. Za razliku od D. Jutronić, koja piše u okviru urbane dijalektologije, taj je rad, oslonjen na tradicionalnu dijalektologiju, metodološki postavljen i u disciplinu kontaktne lingvistike i autorice Smojin diskurs kao takav drže „odličnim predloškom za proučavanje hrvatsko-talijanskih jezičnih dodira” (Tomelić Ćurlin − Plazibat 2015).

Drugu vrstu čine primjeri kad je medijska dijalektnost svedena na samo jedan žanr, u načelu humoristični, nerijetko i satirični, odnosno esejizirani komentar raznih zbivanja, od lokalnih do vanjskopolitičkih. Osim u tiskanim, takvi su autori djelovali i u elektronskim medijima, na radio-televizijskim programima, gdje su im zlatno doba bile šezdesete i sedamdesete, kada je na nacionalnoj razini tipična predstavnica žanra bila glumica Nela Eržišnik (1922–2007) s likovima kajkavke, spremačice Marice Hrdalo, koju je razvila potraj pedesetih godina u humorističkoj emisiji Radio-Zagreba Porodica Veselić, kasnije i u drugim zabavnim emisijama, te ličke seljanke tetke Ike (Ikače), čija joj je štokavska ikavica bila osobno bliza, jer je odrasla u Gospiću i Otočcu. Monologe je pisala i sama, no najčešći autor bio je njezin suprug Zvonko Blažević, autor skečeva za satirično kazalište Jazavac, danas Kerempuh. Ti su monolozi u šezdesetima i sedamdesetima objavljivani i u izdanju diskografske kuće Jugoton kao gramofonske ploče ili audio-kasete.

Na lokalnoj ili (sub)regionalnoj razini njezinim je izvedbama vrlo srodan lik Frole (Florijana) Traktoriste koji je oblikovao i nedjeljom prijepodne od 1969. do 2000. u emisiji Radio-Županje Na četiri ćoška izvodio slikar i likovni pedagog Ivan Herman (1937–2000). Poput Marice i Ikače, i Frola kao bistar i dosjetljiv seljak utjelovljuje pučku mudrost i tradicijske vrednote, te komentira svakovrsne događaje i aktualnosti idiolektom utemeljim u lokalnoj šokačkoj ikavici. On je, čini se, i jedini iz ove skupine čija je jezična praksa, na temelju sačuvanih snimki retorički i stilistički, pa i dijalektološki analizirana. Krešimir Bagić, pristupivši primarno iz retoričko-stilističkog rakursa, pokazao je kako Herman dosljedno slijedi lokalni naglasni sustav i morfologiju, stvara razigran sustav figura i poštapalica, vješto oblikuje „aluzivne igre riječima”, igra se pučkom etimologijom, te biva sugestivan u frazeologiji i sintagmatici (2016).

Medijske prezentacije lokalnih idioma koje i ostaju u tom, lokalnom dosegu, poput Froline ikavice županjskog kraja, imaju primarno identitetni aspekt, publici služe kao znakovni sustav za omjeravanje autentičnosti vlastitog idiolekta u kontekstu lokalne zajednice i njene samospoznaje o jezičnim razlikama spram drugih zajednica, dok lokalni idiomi koji se prezentiraju na nacionalnoj razini, poput onih u izvedbi N. Eržišnik, za nadlokalnu publiku objektivno služe i kao jezična, dijalektološka poduka, kao institucionaliziran skup jezičnih jedinica koji se upoznaje kao reprezentativan ne samo za određeni kraj, nego i za određene ljudske tipove (što, dakako, ne znači da u pripadnim jezičnim zajednicama ne mogu istodobno funkcionirati i identitetno kao Frola Traktorista na svom terenu). Taj je informativni aspekt idiolekta Marice Hrdalo ili tetke Ikače zacijelo bio izraženiji u vremenima dok unutrašnje migracije i proizvodi popularne kulture poput zabavne glazbe i tv-serija nisu barem neke idiome, makar također stilizirane, predočili masovnoj publici, k tome u znatno širem rasponu društvenih tipova i situacija.

Novinske rubrike na lokalnom govoru, što je izvorno bio i Hermanov Frola Traktorista, započet 1963. u jednom tvorničkom listu kao humoristična kolumna, postoje i danas u gotovo svim lokalnim i (sub)regionalnim glasilima, od Osijeka, gdje u Glasu Slavonije pod egidom Iza ćoška piše Iva Oršolić, bać Iva iz Županje, do Rijeke, gdje u Novom listu autori pišu na svojim lokalnim sjevernočakavskim varijetetima, Slavica Mrkić Modrić pod egidom Druga strana na jednom primorskom, a Marino Maljavac pod egidom Nemojte ča zamerit na jednom liburnijskom tipu.

Naposljetku, treći model prisutnosti dijalektnih jezičnih praksi u tiskanim medijima tekstovi su napisani načelno na standardnom varijetetu, od sintakse preko morfologije do leksika, s tim da u nekoj mjeri ili na percepcijski istaknutim točkama kao što je završetak teksta, u varijabilnom opsegu uključuju izvanstandardne jezične jedinice.

Takvi su tekstovi poticajan predmet retoričko-stilističke analize, no u širem se pogledu postavlja pitanje samorazumijevanja stilistike u odnosu na vlastiti predmet, analitičke kategorije i odnos prema drugim, srodnim disciplinama. Njeni počeci u nas, samim tim i određenje pojma funkcionalnog stila, vezani su za Krunoslava Pranjića, čiji su analitički doprinosi nesporni, no današnji kritički pogled vidi i niz kontradikcija i nedorečenosti u tom sustavu. Misli se prije svega na to što stilove drži „derivatima” standardnog jezika i utoliko opisivima isključivo u odnosu na eksplicitnu normu, te što se, izvršivši klasifikaciju stilova, od nje zapravo ograđuje kao od svojevrsna nužna zla, gledajući stilove tek kao sredstva da se govornicima „na sustavan način posreduje znanje o funkcionalnoj heterogenosti jezika” i tako im se pomogne razviti stilističke kompetencije kao „pretpostavku širih socijalnih kompetencija” (Ryznar 2016: 103). Ovo potonje, ako se iz rakursa suvremene stilistike i može doimati zastarjelim, po sociolingvističkim je mjerilima itekako moderno: jezičnostilska kompetencija jest dio sociokulturno ukorijenjene komunikacijske kompetencije unutar ukupna govornikova jezičnog repertoara. On pak uključuje, vidjet će se, ne samo resurse zatečene u stvarnom društvenom okolišu i izravno iz njega preuzete ili u njemu vrednovane, nego i one posredovane kulturnim žanrovima i masovnim medijima, te u sklopu njih na razne načine stilizirane (i, kako je netom rečeno, za publiku bez izravno stečenih znanja često dijalektološki informativne).

Konceptualni i metodološki izlazak iz klasifikacije funkcionalnih stilova kao tzv. čistih tipova koji se ne preklapaju − pri čemu je irelevantno je li ih, kao u početku, pet ili, kao u nekim razradama, više − donio je pogled na jezik kao na „složeno i dinamično polje diskurzā”, koji stil redefinira kao „znak smještanja teksta u univerzum diskurzā” (Ryznar 2016: 106, 108). Pogled je to, dakle, koji je u prvi plan stavio trajno varijabilnu dinamiku raslojavanja jezika, pojmio javni diskurs kao inherentno heterogen, kao nešto što fluktuira, te uvidio važnost javnog utjecaja medijskih jezičnih praksi s kojima neizostavno idu vrijednosne, kulturne i ideološke jedinice, bilo implicirane, bilo eksplicirane. I drugo, srodno (samo)kritičko razmatranje o raskrižju na kojem se zatekla stilistika kao disciplina, u smislu dvojbe o smještanja u širi okvir bilo lingvistike, bilo književne teorije, drži „apsurdnim” kanonizirati peteročlanu podjelu na funkcionalne stilove „u doba multimedijalnosti i hiperteksta, koji suštinski mijenjaju i žanrovske i druge predstave o stilovima”. Stilistika, naprotiv, sazrijeva baš kad počinje surađivati s drugim disciplinama i „preuzimati njihove tehnike i modele”, dijelom i terminologiju (Katnić-Bakaršić 2015).

Višeput ponovljen autoričin zagovor interdisciplinarnosti stilistike, njena jačeg usmjerenja na analizu socijalne semiotike, te poziv na autore koji drže da se stilistika treba recepcijski i sociolingvistički usmjeriti, sve to prirodno vodi k usporedbi s razmatranjima među sociolingvistima o krizi njihove discipline pošto je postalo očito kako kvantitativna, varijacijska istraživanja ne mogu zahvatiti sve antropološki relevantne aspekte upotrebe jezika. Poveznice nisu samo, kako je netom spomenuto, samo multimedijalnost i hipertekst kao konteksti koji donose drugačije jezične upotrebe i repertoare, nego i drugačiji pristupi jeziku u konvencionalnim medijima, njihove drugačije obrade jezičnih jedinica mimo tradicionalne binarne podjele na standardnojezične i dijalektne. Također, za suvremeno je doba neprimjerena tradicionalna urednička koncepcija, živa sve do druge polovice osamdesetih, da se manje-više jedino u žanru reportaže dopušta uvrštenje određena broja dijalektnih značajki radi isticanja lokalnog kolorita. Ona je disfunkcionalna ne samo zbog opće kolokvijalizacije javnih jezičnih praksi, i utoliko sve teže odredive granice između dvaju idealnotipski shvaćenih entiteta, granice čija je jednoznačnost preduvjet takva pristupa, nego još više zato što takav dihotomni, dvojni odnos jednostavno više ne postoji ni na terenu, ni na razini govornih zajednica, niti u repertoarima pojedinačnih govornika.

Jedan je od postulata varijacijske sociolingvistike da mediji ne utječu na sistemsku jezičnu promjenu, samo što je u novije vrijeme on dorađen – ne i opovrgnut! − formulacijom da oni utječu na sociolingvističku promjenu, ne na promjenu u jeziku nego na promjenu socijalne semiotike jezičnih čestica, na njihov sociolingvistički status. Sociolingvistička promjena, kao rakurs i kategorija, omogućuje izučavanje „mijena u odnosima društva i jezika koje niti su ograničene na specifične jezične značajke niti po definiciji sužene na ʽjedanʼ jezik”. Ona obuhvaća promjenu na razini višejezičnih i – što ovdje posebno ističemo – višedijalektnih zajednica, uključivši „preustroj odnosa standard-dijalekt”. Takva se promjena ne usredotočuje na jezične značajke „nego na jezične prakse”, tj. na „društveno smještenu upotrebu jezičnih resursa u komunikacijskoj djelatnosti” (Androutsopoulos 2014: 6). Iz takva je rakursa očito da autori koji su poput Nele Eržišnik dosegli nacionalnu popularnost, ušli i u novi, televizijski medij, te poduzimali turneje po raznim krajevima, za znatan dio publike postaju reprezentativni, autentični govornici, nerijetko – posebno u slučaju ličke štokavske ikavice koja, za razliku od kajkavskih i (polu)čakavskih govora nije bila medijski eksponirana – zacijelo i jedini izvor spoznaja o tom jezičnom tipu. Nastupi su takvih govornika (i) neformalni jezični tečajevi, oni sami pak svojevrsni dijalektni poduzetnici. Budući da je svaka takva posredovana jezična praksa arbitrarna stilizacija, s (pre)naglašavanjem nekih i potiskivanjem drugih osobina, tetka Ikača je postajala regionalno i socijalno reprezentativan govornik od kojeg se doznavalo tko i gdje nema fonem h, nego govori uligan i uvatit ili kruv i straj… Takva govorna stilizacija za dio je publike neosporno pouzdana dijalektološka informacija, a držanje, odjeća, profesija i socijalni kontekst lako u sljedećem koraku tu informaciju pretvaraju u sociokulturnu. Androutsopoulosovim riječima, nekad su masovni mediji djelovali u smjeru homogenizacije (javnog) jezika, u moderno doba djeluju u smjeru njegove heterogenizacije, uključivši legalizaciju sve većeg broja onog što sociolingvistika zove modelskim ili uzornim govornikom, ali ujedno i homogenizacije jezičnih stavova (2014. 2016).

Socioekonomske promjene neizbježno preustrojavaju društvene, samim tim i sociolingvističke hijerarhije i znakovne mreže. Nema dvojbe da te promjene podrazumijevaju i ulogu masovnih medija, samo što je teško definirati smjerove u kojima se odvija interakcija. Pojednostavnjeno, mediji su povijesno pridonijeli jezičnoj homogenizaciji svojih zajednica, nacija, kad je posrijedi nacionalni, standardnojezični varijetet, kao što je nedvojbeno i da u zapadnim društvima, uključivši Hrvatsku, od kraja šezdesetih počinje heterogenizacija medijskog jezika (v. Žanić 2016). Ulazak kolokvijalnih i dijalektnih jezičnih jedinica, ako na toj razini i znači otvaranje pukotine u standardu, na ostalim razinama znači, ili može značiti, uspostavu novih homogenizacija: lokalnih, profesionalnih, dobnih, ne nužno u konfliktu sa standardnim jezikom, ali sigurno u paralelizmu s njime.

Bitno je sljedeće: medijski jezik odnosno jezična praksa često se u sociolingvistici percipirala kao „artificijelna” ili posve standardizirana te stoga različita od onoga ili nespojiva s onim što ta disciplina drži svojim iskonskim empirijskim predmetom, naime razgovornim – zbiljskim, realnim − jezikom u konkretnoj zajednici, dočim se sada uviđa da medijske jezične prakse pribavljaju resurse za društvenu interakciju, da su dakle sociolingvistički itekako relevantne, da mediji postaju „fundamentalno heteroglosijski” (Androutsopoulos 2010: 742), te da mnogo veća dostupnost nestandardnih jezičnih praksi posredstvom medija ne znači da će one, samim time što su tolika opsega i raznolikosti, djelovati kao uzori za masovne obrasce jezične promjene. Važnost ovih razvojnih procesa nije toliko u „samom porastu u izloženosti”, koliko u tome „kako mediji kontekstualiziraju vernakularne prakse na nove načine” (Coupland 2007: 172). Medijski proizveden i/ili posredovan diskurs nužno se oslanja na zbiljsku jezičnu varijabilnost i iz nje preuzima jedinice da bi indicirao na koji su način društveni akteri, ustanove ili događaji povezani s pojedinim prostorima i socijalnim tipovima, ali posrijedi (više) nisu esencijalistički fiksirani, nego varijabilni odnosi.

I najzad je čas pitati što je najavljeno na početku: Na temelju čega, naslonjeni na koja znanja (a ona uvijek moraju biti šira od onih individualno stečenih u prostoru primarne socijalizacije, u obrazovnom sustavu i u prostoru profesionalnog djelovanja), urednici i novinari u žanru intervjua u tiskanim medijima iz jezičnih praksi svojih sugovornika odabiru značajke što će ih publici ponuditi kao tipične za dotičnu osobu ali nužno, barem djelomično, i njenu društvenu, profesionalnu i regionalnu sredinu, za njen prostor? Za početak, jasno je da su posrijedi pravi selektori jezičnog materijala, možda neočekivan ali dubinski logičan odvojak lektorskog posla, akteri koji istodobno preuzimaju, učvršćuju i šire zatečene društvene percepcije jezika ali i sugeriraju drugačije amblematizacije, koji odražavaju aktualnu ali i oblikuju novu sociolingvističku stvarnost.

Varijacijska je sociolingvistika, rečeno je, s dobrim argumentima ustrajna u stavu da masovni mediji nemaju niti mogu imati izravan zbiljski utjecaj na jezgrene aspekte govornog jezika; jedini utjecaj ostvaruje se tako što govornici iz medijski posredovana repertoara jezičnih sredstava, od reklama do filmova, preuzimaju poštapalice, sintagme ili frazeološke izraze za primjenu u srodnim društvenim kontekstima. No, niz istraživača u posljednje desetljeće, dva drži da je takvo formuliranje uzroka i učinka „neobično kruto te odveć pojednostavnjuje odnos društvenih aktera i posredovalačkih sredstava (mediational means)”. Zato je – nastavlja N. Coupland – važno istaknuti da medijatizacija „mijenja uvjete (terms) našeg društvenog suodnošenja s jezikom, to više kako se i sami medijski izvori, formati, predstavljanja i norme s vremenom mijenjaju. Mediji su, u svojim

predočivanjima ljudi, glasova, situacija i mjesta prožeti sociolingvističkim indikativnostima (indexicalities). Oni trajno nanovo otkrivaju ili stvaraju indikacijske odnose između načinā govorenja i društvenih načina postojanja (…) Medijatizacija stvara nove obrasce na koje je javnost izložena načinima govorenja, novim načinima na koje se glasovi umeću u društvene kontekste ili iz njih vade, novim pravilima ili mjerilima za samopredstavljanje i društveno suodnošenje (Coupland 2014: 78).

Coupland, usmjeren i ovdje i općenito u svojim dvodesetljetnim istraživanjima na jezične stilizacije raznolikih komunikacijskih aktera u mediju radija, donekle i televizije, prirodno govori o glasovima (voices) i načinima govorenja (speaking), ali ideja iskazana u gornjem ulomku ne iznevjeruje se dopune li se te kategorije i tiskanim medijima, dakle načinima zapisivanja govora.

Ako audiovizualni i digitalni mediji i jesu u tom pogledu ekspanzivniji, i konvencionalni, tiskom posredovani diskursi pretvaraju se u mjesto stalnih heteroglosijskih pregovaranja, potvrde starih ili uspostave novih pogodbi, u mjesto gdje se izlažu, objavljuju i potencijalno osporavaju društvena značenja jezičnih odabira, gdje se takvim odabirima, u kojima sudjeluje niz aktera, stabiliziraju ili destabiliziraju zatečene značenjske mreže i hijerarhije ili uspostavljaju posve nove, uvođenjem novih jezičnih praksi. One pak mogu biti nove u smislu da ih dotad, kao podlogu za stilizaciju, mediji nisu koristili u opsegu koji bi privukao pažnju javnosti, bilo u smislu da ih nisu koristili u nekim tipovima suodnošenja i kontrastiranja. Medijska upotreba jezika u oba slučaja može ponuditi nova društvena značenja jezičnim značajkama kad ih odabere i istakne, predoči u izrazitoj gustoći, ali i kad to ne učini, kad ih izostavi iz stilizacije, učini nepostojećima.

Dodatno, što uvažava i varijacijska sociolingvistika, raznovrsnost unutar istog jezika nedvojbeno djeluje na svijest govornikā o jezičnim varijetetima i varijacijama, dakle potiče i razvija njegovu sociolingvističku (samo)osviještenost, makoliko rudimentarna bila. Naposljetku, Škiljanova definicija jezične politike kao „skupa racionalnih i uglavnom institucionaliziranih postupaka” kojima društvo utječe na „jezične oblike javne komunikacije” ima važan nastavak u tome što ističe da se jezičnom politikom utječe „i na formiranje svijesti” članova društva „o tim oblicima” (1988: 8).

U slučajevima koje ovdje razmatramo, s obzirom na aktere nazvane selektorima jezične građe, upravo se te Škiljanove riječi ne mogu izostaviti, jer posrijedi neosporno jest neka vrsta osviještene dakle racionalne iako disperizirane jezične politike. U vezi s njima može se govoriti samo o nižoj razini institucionaliziranosti ili o paralelnim modelima, što ne znači nužno i konkurentnim točkama spram institucionaliziranosti na razini društva, o tome da izostaje središnji kodifikatorski autoritet kakav se podrazumijeva u definiciji koja smjera na upravljanje standardnim vidom jezika. Pogotovo je pak važna ideja o stvaranju (oblikovanju) svijesti o određenim jezičnim oblicima. Oni, naravno, mogu i dalje biti relevantni u konvencionalnom stilističkom smislu, kao stilemi, no barem toliko relevantni su i kao osviještena sociokulturna i identitetna činjenica za najširi opseg recipijenata. Zapravo, jedina bitna razlika u odnosu na tradicionalnu, formalnoinstitucionalnu jezičnu politiku u tome je što medijski jezični selektori ne predočuju normativne sustave, ne opremaju svoje jezične izbore metajezikom.

I nije to daleko od Pranjićeve prosudbe iz šezdesetih da je razvrstavanje funkcionalnih stilova, makoliko idealnotipsko i stoga statično bilo, dragocjeno jer razvija svijest i znanja o heterogenosti jezika, samim tim i o kontekstu kao konačnu prosuditelju valjanosti i učinkovitosti neke jezične prakse. Također, kada prije tridesetak godina Škiljan napominje da se i jezik javne komunikacije „manifestira kao čitav niz ʻpodjezikaʼ, od kojih nisu svi podjednako u dosegu jezične politike” (1988: 9), on i dalje, razumljivo za vrijeme i rakurs iz kojeg piše, misli na politiku vođenu iz nacionalnih institucija, s neke općepriznate formalne razine u odnosu na koju su masovni mediji manje ili više uspješni provoditelji, ili dosljedni izvršitelji.

No, nekako baš u to vrijeme mediji su se počeli uspostavljati i kao samostalni akteri jezičnih politika, što hoće reći na raznolike načine, daleko od zatečene mehaničke dihotomije koja je smjerala na sugestiju lokalnog kolorita, uvoditi nestandardne idiome, te širiti lepezu modela kojima se oni postavljaju u suodnos s jezičnim standardom kao načelno neupitnim temeljnim idiomom javnog iskaza. Od neformalnih i disperziranih ali itekako djelatnih normativista ovoga, medijskoga tipa i dalje se, naravno, traži poznavanje standardnog jezika, ali zapravo još više nestandardnih varijeteta. Njihov posao nije provoditi jedinu općevažeću eksplicitnu normu, nego trajno preslagivati dinamično polje novih normativnih odnosa koji sadrže sve varijetete.

Tzv. lokalni koloriti i sociokulturni ambijenti postali su bitno kompleksniji u svim, pa tako i jezičnim sastavnicama, višeslojni i dinamični, a govornici u čijim se iskazima arbitrarnom novinarsko-uredničkom odlukom čuvaju neke značajke više nisu tradicionalni dijalektofoni, uglavnom ruralni, kojima se – kad je o tisku riječ – ostavi upitno-odnosna zamjenica, glagolski pridjev radni bil, bija ili bijo i poneki egzotični leksem ili frazem, nego jezično osviješteni i identitetno samosvjesni, obrazovani govornici čiji idiolekt sadrži niz naslojavanja i hibridizacija na dugom kontinuumu od organskog dijalekta do visokoformalnog standarda.

Niže se donosi izvadak iz intervjua s Dubravkom Ivanišem Ripperom, vođom i skladateljem zagrebačke rock-grupe Pips, Chips & Videoclips, koji će plastično pokazati tu lepezu. Njegov idiolekt, onako kako je posredovan, čine opći slengovski i kolokvijalni anglizmi (bed, superkul, skulirati se), profesijski anglizmi (gig, hype), pri čemu se leksemi kao stage i bend mogu svrstati u obje kategorije, zagrebački slengizmi (dečkas, nogač, spika) ili kolokvijalizmi (som u značenju tisuća), nadregionalni međugeneracijski široko prošireni kolokvijalizmi (zanimacija) ili oni čije se zagrebačko porijeklo za većinu govornika osjeća samo na tehničkoj, ne i identitetnoj razini (klinci, tekma, fora), a tu je i dalmatinski ili općejadranski frazem zatvoriti butigu, očito prirodno integriran u govornikov diskurs jer ga rabi i godinu dana potom, u drugom intervjuu (Jutarnji list, 23. 11. 2015). Što se tiče sintaktičko-morfološke razine diskursa, njegove gramatike, on je donesen eksplicitnom standardnojezičnom normom, izuzevši izjednačenje licā u kondicionalu na bi.

Uza sva ta preklapanja, možda je kao potkrepa novih diskursnih praksi najdojmljivije sljedeće: govornik Zagrepčanin, rocker, koji tu razinu identiteta osviješteno javno promiče, u idealnotipskom bi odnosu rabio zamjenicu kaj, makar u alternaciji sa što, te kajkavski futur tipa budem došel, oni bi u takvu komunikacijskom postavu bili neutralni i medijski bi jezični akter u tisku ostavio barem neki primjer. S druge strane, priloški oblik onomad bio bi u takvu postavu i diskursu začudan i, opet idealnotipski govoreći, otčitavao bi se kao vrijednosno-identitetna opreka kaju i svim slengizmima, urbanim kolokvijalizmima i globalnim anglizmima. Njegova upotreba mogla bi biti motivirana samo ironijski, kao igra arhaičnim oblicima ili konotacija ruralnosti nasuprot urbanoj modernosti kakvu simboliziraju slengizmi. No, u ovom je kontekstu onomad očito neutralno upotrebljen, kao što je i inače, čini se, prirodno integriran i stabilan u Ivaniševu idiolektu, kako svjedoči kasniji iskaz da su se „Pipsi onomad na Fiju briju još profilirali” (Jutarnji list, 23. 11. 2015). Uz dosljedno provedenu zamjenicu što, jedini kaj i jedini kajkavski futur dolaze u kontekstu ležernih, anegdotalnih iskaza, futur zapravo na razini poštapalice, zamjenica kao citat iz zamišljene situacije:

Niti jedan gig u karijeri nisam doživljavao kao običan dan u uredu. Na neku foru (…) nama je pobjeda vratiti se na mjesto koje smo osvojili onomad kad smo bili hype (…) Da imam neki srednji europski bend u Hrvatskoj bi svirao jednom u pet godina, i to za soma i pol u Zagrebu (…) Kad se dečkasi u vrtiću pokeckaju dođe teta i veli „Ej, tulipani, ajmo se sad svi malo smirit! Imam najnoviju superkul igračku za vas, sjednite tu da vam pokažem što sve može!” I svi za pet minuta sjednu jer ima neka nova zanimacija (…) Naravno, kad bi se skulirali, stvari generalno ne bi bile crno-bijele (…) Ali potucanje po stageovima, skromnim produkcijskim uvjetima, e toga mi je malo dosta (…) odavno mi nije fora (…) da haračim po Grozomoru više od sljedećih 10 godina… Bojim se da ne bu išlo! (…) Ne znam što život nosi, ali da danas moram zatvoriti butigu, a ništa, rekao bi „Šefe, hvala ti kaj si mi omogućio ovaj život, bilo je lijepo.” (Jutarnji list, 29. 11. 2014).

U cjelini, ostaje slika u kojoj temeljna relacija nije uspostavljena u dihotomiji standard/dijalekt, uključivši barem u fragmentima i dijalektnu gramatiku, nego kao odnos standarda, uključivši potpunu gramatiku, spram vernakularnog kompleksa koji čine slengizmi, kolokvijalizmi i anglizmi, dok je dijalekt sveden na razinu rubne sugestije. Takav idiolekt jedva je moguće zamisliti u stvarnosnim komunikacijskim situacijama, te su kajkavske jedinice, koje su izvorno jamačno postojale, naknadno odstranjene prema kriterijima koji se u bitnim odrednicama mogu rekonstruirati.

Utoliko je zanimljiva usporedba s intervjuom, objavljenim u splitskom tjedniku, s trojicom članova grupe TBF, dakle govornicima dobno, svjetonazorno i profesijski usporedivima s Ivanišem. No, nasuprot tretmanu Ivaniševa diskursa, ovdje nije nimalo lako odrediti koji jezični tip čini gramatičko-morfološki okvir odgovorā. Što se tiče ikavice, oblici tipa cila, priko, piva, triba izrazito pretežu nad (i)jekavskima, jednak je slučaj i s dijalektnim glagolskim pridjevom radnim (tija, doživija, uspija, izaša), pogotovo pak sa završnim –n gdje je u standardu –m (znan, sticajen, današnjin vrimenon, sićan, volin). Ta se vernakularna značajka, preuzeta iz organskog govora, praktički ne susreće u tiskanim diskursima iako je govornici rabe, a ovdje je sačuvana u tolikoj mjeri da upućuje na osviještenu kodifikacijsku – ili dijalektološki dokumentacijsku − praksu (i zahvaljujemo joj na hibridu prepoznajen kao oglednu slučaju brisanja varijetetnih granica, sa standardnom jedinicom gdje bi se očekivala dijalektna, a dijalektnom gdje je mediji ʻpopravljaju” ili uopće ne prepoznaju).

Izostanak fonema –h (kuvali) i fonemskog skupa –hv (uvatit) pripada dijalektno-vernakularnoj razini, dok su gotovo svi infinitivi krnji, što je podjednako značajka dijalekta, gradskog vernakulara i razgovornog standarda (s napomenom da su kod Ivaniša svi infinitivi puni). Dijalektu koji je opstao kao sastavnica vernakulara još pripadaju oblici vanka, po ure, pari mi se i smišno (zgodno), te, kao kod Smoje, nerazlikovanje funkcije akuzativa i lokativa (u deseti misec).

Druga su razina, kao i kod Ivaniša, profesionalni slengizmi odreda engleskog porijekla (semplirat, betlanje, groove, jam, demo), slijedi razina nadregionalnih slengizama i kolokvijalizama (masu ljudi, masu lakše, ispališ na mozak, ne pere me više taj ego), naposljetku razina lokalne frazeologije i sintagmatike (bit upilan, puknit na curu, idemo kroz bȁze) koja ne pripada dijalektnoj podlozi nego je izvorna urbana, vernakularna tvorba. Jezične značajke ujednačeno su zastupljene kod sve trojice govornika, pa je niži ulomak, kao primjer, oblikovan od iskaza iz sva tri idiolekta:

Za po ure smo bili skroz upilani, ubijeni u pojam. Može bit da smo već prestari (…) I sad je skužija priču čim je dobija demo. Nismo se tili kostimirat ovi put, radit taj neki đir šta radimo, pa, zadnja dva albuma (…) Srića da su me oni samo pogledali, ka, jesi li ti normalan (…) Mislin da je ono realniji kraj. Jer si bija sam s redikulon, a kad ostaneš sam s njin, je li, uvik lipo popričate (…) Intenzivnije smo radili ono prošlo lito, lani, ustvari smo imali demo već u deseti, jedanaesti misec. „Đita” je išla ka singl, a „Smak svita” smo snimili tek u drugi misec (…) A tekstovi da budu totalna radikala… Lake note i heavy špreha. „Nostalgična” ima nešto od toga đira. I ne možeš to planirat ka hit. Ali, masu ljudi kaže da im je to najbolja stvar (Feral Tribune 1155, 23. 11. 2007).

Nasuprot dijalektnim govornicima iz ruralnih sredina ili gradskih oboda, koje je bilo relativno lako jezično definirati jer je njihov matični diskurs još činila povijesna dijalektna podloga, u gradovima se, posebno kod mlađe populacije, ukrštaju mnoge jezične prakse, dodatno prožete elementima globalnog engleskog. Oni pak – da stvar bude kompliciranija – baš ne udovoljavaju teorijskom modelu da su regionalno neutralni ili nadregionalni (Žanić 2016: 380–416). Zbog toga protagonisti medijske jezične politike stoje pred izazovom koje identitetske jezične markere da odaberu, što da u sugovornikovu iskazu izdvoje i time predoče kao reprezentativno i za nj osobno, ali istodobno i jednakovrijedno za njegov grad, regiju, lokalni kolorit.

Na uspostavu određene prakse u tom cilju ne mora utjecati samo ‘stvarnost’, dakle iskustva o jezičnoj djelatnosti što ih je medijski akter, bio novinar ili urednik, prikupio izravnom komunikacijom s izvornim govornikom, jer i takva je građa uvijek samo relativno reprezentativna i tipična zbog dobnih, spolnih i drugih varijacija. Na takva medijskog aktera utječe, i to s vremenom, kako se tendencije uobličuju i disparatni kriteriji grupiraju, sve više i praksa drugih medija, dakle medijski posredovani idiomi, odnosno stilizacijski tipovi.

Što se tiče govornika dvaju medijski najeksponiranijih i sociokulturno najutjecajnijih vernakulara, o tome lijepo svjedoče primjeri iz razdoblja kada je nacionalni dnevnik u tiskano izdanje preuzimao, točnije predstavljao da preuzima, impliciralo se, jezično autentično, čitalačke komentare koje je dobivao elektronskom poštom, u smislu u kojemu su se do druge polovice devedesetih vodile relativno opsežne i važne rubrike čitalačkih pisama. Kao i tadašnja pisma, nova su također imala širok tematski raspon, od kritike zbivanja u društvu, kao prvi, do opće etičke kritike svake politike, kao drugi:

Sjećate se onog „velikog” Hrvata sa strašno važnom funkcijom, mislim da je bio čuvar državnog pečata, kaj je rekao da je kila mozga 1 marku. Pozovimo njega da nabavi par tona pa ćemo svi biti pametniji. Kaj uopće očekujemo od klinaca. Oni samo uče od odraslih. (Jutarnji list, 4. 7. 2008)

Šta je tu loše ako [predsjednik vlade] kaže da ne triba zaoštravati situaciju s Rusijom. Kao prvo, nije NATO zbog Gruzije i njihovog naroda tako oštro reagirao na Ruse, nego radi njihovih nafto i plinovoda koje (sic!) idu preko Gruzije. Prema tome ne triba pričati o nekoj demokraciji ili tako nešto, to je samo financijski interes. (Jutarnji list, 23. 8. 2008)

Nedvojbeno, oba je puta na djelu redakcijska stilizacija jezika, arbitrarni odabir stupnja kako diskursne kolokvijalnosti, tako i izrazne tipičnosti. Ponajprije, začuđuje dosljedna provedba onog što je u mrežnoj i općenito imalo neformalnijoj komunikaciji izuzetno rijetko, naime punih infinitiva (i može se pretpostaviti da bi šira analiza potvrdila kako nacionalni mediji sa sjedištem u Zagrebu tu jezičnu značajku dosljedno stigmatiziraju, kako su skloniji propustiti izrazite subkulturne slengizme, dakle leksik, negoli ovu sveprisutnu morfološku izoglosu). Leksičko-semantički, može se pretpostaviti da bi rigorozan – ili koncentriran − lektor odstranio slengovsko-kolokvijalno značenje priloga strašno (vrlo, izuzetno), te primjer nadregionalno poodmakla, u mladih govornika praktički završena procesa kojim glagol pričati preuzima semantička polja glagola govoriti i razgovarati; popravio bi rod imenice kila, možda par tona zamijenio s nekoliko tona, radi u uzročnom značenju promijenio u zbog, te u drugom dopisu sredio kongruenciju. Imenicu klinci možda bi ostavio, s idejom da je neku vrstu kolorita u žanru čitalačkog pisma stilistički relevantno sačuvati, da na djelu nije prekršaj norme, nego stilem.

Novost, međutim, nije samo u tome – ili nije toliko u tome − što tekstovi nisu dosljedno lektorirani na standard, kako se činilo i čini s konvencionalnim čitalačkim pismima, nego u tome kako su odabrane jedinice što će se ostaviti u inače prilagođenu tekstu, te pogotovo u količini tih jedinica.

U prethodnim navodima iz intervjua s D. Ivanišem i trojkom iz TBF-a njih je bilo mnogo, na svim jezičnim razinama, i utoliko se može govoriti o medijskoj stilizaciji realne jezične prakse. U ovim dvama pismima tih je jedinica malo, posebno izostavi li se zamjenični oblik šta u drugom primjeru: u prvom je dopisu to dvaput zamjenica kaj, u drugom dvaput ikavski oblik triba.

Tako je nastala neobična jezična prezentacija: puni infinitivi su jedinica formalnog pisanog standarda, kojemu uglavnom pripada sva gramatika, broj je nestandardnih jedinica raznih razina, od slengovskih do općekolokvijalnih, zapravo nadregionalan i takvim tipom statusa vrlo bliz teorijskom statusu standarda kao takvoga, ili barem njegovoj razgovornoj aproksimaciji, te ga zapravo u toj funkciji ne negiraju, a samo su dvije jedinice – kaj i triba – koje tu nadregionalnu neutralnost opozivaju i pretvaraju je u regionalnu prepoznatljivost, jasan regionalni jezični identitet. Iz toga se može zaključiti da svrha jezične obrade, koja je kao takva nedvojbeno izvršena, nije bila pokazati ležernost medijske komunikacije s javnošću, nego široku društvenu, točnije – regionalnu prihvaćenost medija, činjenicu da ga čita publika u dvije najjače i sociokulturno najdinamičnije regije i da ta ista publika, koja je u javnoj percepciji identitetno sučeljena, sa svojim medijem prirodno, neopterećeno komunicira svojim idiomom, što medij poštuje i čuva. Poruka dakle nije jezična nego sociolingvistička, i to je važna razina promjena što ih inicira medijski tretman jezika.

Zato posrijedi nisu stilemi, nego amblemi, postupak koji se provodi nije jezična stilizacija, u smislu da se traži neka mjera odnosa standarda i nestandardno na raznim razinama označena sugovornikova idiolekta, nego jezična amblematizacija, u smislu da se izdvajaju jedinice koje će i govornici i javnost jednoznačno prepoznati kao simbolične za dotičnu jezičnu praksu. Stilizacija u načelu može uključivati neograničen broj izdvojenih jezičnih jedinica; amblematizacija se usredotočuje na jednu, dvije, ne nužno – kako se vidi – s iste jezične razine.

Dodatno, stilizacija čuva relativnu prirodnost govornikova diskursa ili njegov narativni kontinuitet; amblematizacija funkcionira tako što presijeca kontinuitet diskursa i traži razumijevanje jezičnog iskaza ne samo na razini sadržaja poruke, nego i na razini sociokulturnog i regionalnog identiteta.

S tim uvidima na umu neizbježno je drugačije postaviti pitanje o tome koliko i kako mediji, uključivši stip i karikaturu, filmove i tv-serije, odražavaju odnosno djelatno oblikuju sociolingvističke stvarnosti u izvanjskom svijetu, u svijetu izvan sebe. Sociolingvistički je i medijskoteorijski truizam da ti tekstovi – bili samo u pismu ili govoru, ili pismu odnosno govoru udruženu s pokretnom ili nepokretnom slikom − u pravilu ne namjeravaju uspostaviti točnost i „vjernost” u posredovanju (socio)lingvističkih realija, nego provode obradu jezične građe koja se u različitu kvantitativnu opsegu i intenizitetu, u vezi s različitim jezičnim razinama i u odnosu na različite sociolingvistički oblikovane hijerarhije pokazuje kao stilizacija, ali i amblematizacija, što se ovim radom promiče kao nova kategorija.

Kvantitativno gledano, prema broju jedinica nepripadnih standardu, uključivši njegovu nadregionalnu razgovornu aproksimaciju, ona bi na nekoj pretpostavljenoj teorijskoj ljestvici bila najniži stupanj, slijedili bi razni tipovi stilizacije koji bi u početku zahvaćali više jezičnih razina, kao što je u intervjuu s TBF-ovcima, pa se postupno, kako se bliže standardu, kvantitativno sužavali, gubeći najprije morfološke aspekte, kao što je u intervjuu s D. Ivanišem, te naposljetku dosegnule standard u kojem su dopušteni samo leksički umeci. No, time se, izuzevši slučajeve kad su ti umeci nadregionalne jedinice iz profesionalnih žargona poput informatičarskog ili glazbeničkog, zapravo krug zatvara i amblematizacija pokazuje kao najsofisticiraniji – i najkulturološkiji – tip javnog predočivanja neke jezične prakse, individualne i/ili kolektivne.

Tri temeljna pristupa građi mogu se predočiti trima intervjuima s istom osobom, košarkašem Tonijem Kukočem, Splićaninom koji od 1993. živi u SAD, u relativnom kratku razdoblju, za njegovih boravaka u Hrvatskoj, od strane trojice novinara, također Splićana koji ondje i žive. Slijede izvaci Kukočeva upravnoga govora:

Bila su tu i dica desetak dana, pa smo to iskoristili za otić’ na brod (…) Prominija sam kompletni desni kuk 2009 (…) ali odem dva-tri puta misečno u kiropraktičara. Tko zna šta bi ja radija da nisam bija košarkaš? Bija sam kemijski inženjer (…) Osim šta sam proputova svita, imam priliku dobro živit. Ima sam sriću (…) Na njegovom bi mistu tražija momčad… (Slobodna Dalmacija, 5. 7. 2017; Frane Vulas)

A na tribinama se u sportu po svitu zna skupit i cili jedan grad, pa tko to može izdržat (…) ne znam zašto je tako veliko čudo bit normalan čovik (…) Imamo dva poda, doli kuhinju i dnevni boravak, gori sobe za spavat. (Jutarnji list, 18. 7. 2010; Mario Garber)

Volim igrati golf, baš mi je gušt. Međutim, imam problema s laktovima, zato sam ferma (…) Ova trojica koji su odustali od Europskog prvenstva, falili su, pogriješili (…) Oni koji se zadovolje trenutačnim statusom, moguće i zaradom, neće trajati, bit će im ono: ajte ća… (Jutarnji list, 5. 7. 2017; Zdravko Reić)

U prvom navodu, kao i u ukupnom intervjuu, ijekavski su oblici zadržani u leksemima posuđenima iz standarda (prosjek, savjetnik, uspjeh ali uspili), s još nekoliko jednokratnih odstupanja koja inače u vernakularu, pa i u konkretnom tekstu višekratno imaju ikavski oblik (cijena, čovjek, svijet, trebali). Infinitivi su dosljedno krnji ali, osim u par primjera (sitit, garantirat, živit), označeni apostrofom (otić’, bit’, mislit’), što nije uobičajeno u takvim slučajevima, a jednako se označuje i izostavljeno h (’oću), izostavljeno, dakako, sumjereno standardnojezičnoj normi no zapravo „normativno” odsutno u vernakularu. Imenično završno -ao u jednom je primjeru dijalektno -al (idu na posal), glagolski pridjev radni muškog roda beziznimno je dijalektno-vernakularni (bija, završija), baš kao što je – nasuprot TBF-ovcima u Feral Tribuneu – u mogućoj alternaciji završni suglasnik svuda -m (imam, lipim, žalim). Očito, posrijedi je pomna lektura jer je u Kukočevu govoru, kao i kod drugih izvornih govornika, dobro zastupljen –n, što je potvrdila i građa D. Jutronić (2010), a provjerljivo je u razgovorima dostupnima na YouTubeu.1

Taj intervju mogao bi se u skladu s dosad prikazanim odrediti kao relativno autentičan prijenos govora, uz dvije napomene: sliku prirodnosti vizualno narušavaju oznake za „izostavljene” glasove, te dosljedna provedba završnog -m (promakao je samo primjer kažen). Tumačenje bi moglo glasiti da se iz rakursa aktera medijske jezične politike, ma koji bio, ta značajka vernakulara ili doživljava kao jedinica koja prelazi subjektivno doživljenu granicu dijalektne stilizacije diskursa kao urbanoga, ili zbog male artikulacijske razlike ostaje neprepoznata, točnije – neosviještena.

Drugi intervju, izrazito opsežan, vernakularno-dijalektne značajke sadrži samo u vrlo kratkim citiranim pasusima, gdje je razlog očito tematski: Kukoč govori o privatnom životu, igranju golfa pošto je okončao košarkašku karijeru te o svojoj kući. Mimo toga u intervjuu se pojavljuju zamjenica šta, ali je oblik što u većini, nadregionalni kolokvijalizam vratili lovu, u navodnicima, jedna konstrukcija za+infinitiv (za nasmijat se), dva krnja infinitiva (radit, otić) i jedan leksički regionalizam (škver), dakle ništa što bi sugeriralo stilizaciju mimo standardne, konvencionalne, književnošću i masovnim medijima odavna sankcionirane, gotovo kodificirane dihotomije u kojoj su nestandardne jezične prakse pogodne samo za intimne teme, obiteljske kontekste, a sve se ostalo donosi na standardnojezičnoj aproksimaciji i samo je po sebi – izuzevši škver – nadregionalno.

U trećem intervju ostavljene su samo dvije, tri vernakularne značajke: gušt, koji je ionako, posebno kod mladih govornika, postao nadregionalan, fàlit, koje je novinar protumačio i zapravo je predočeno kao kontaktni sinonim. Završna uzrečica, ujedno poenta cijelog intervjua, jedina je donesena samostalno, u upravnom govoru, odnosno to su jedine izravne prenesene Kukočeve nestandardne jedinice.

S druge strane, novinar spominje „ćakulu s Tonijem”, navodi da su razgovarali „od tri bota (tako Splićani kažu za ure)”, prenosi kako je sugovornik „objavio da su mu ʻdica otišla domaʼ, to jest Stela i Marin su otputovali u Ameriku”, što ponavlja kad piše „Tako, ʻdica su otišla domaʼ, a Kukoč će uskoro na pripreme reprezentacije”. Doda li se onaj kontaktni sinonim, novinar je preuzeo ulogu jezičnog posrednika, onoga koji i prevodi dijalektne elemente sugovornikova diskursa, točnije, koji odabire koje će izvorne elemente zadržati da bi ih onda mogao prevesti i tako obdržavati svijest da se stvarno izgovorena i posredovana, zapisana praksa razlikuju. To je bitno drugačije od svih ostalih primjera: u njima su, uključivši Feral, pitanja i popratni narativni ulomci u pravilu na standardu, a novinar je (ili urednik) onaj koji diskurs drugoga ostavlja, prerađuje i selekcionira, stvarajući okvir u kojemu je redovito na djelu upravni govor. Takav govor u načelu se može percipirati (ili je i predviđeno da se percipira) kao stvarni, vjerno posredovani govornikov izraz.

U slučaju trećeg intervjua s Kukočem zanimljivo je što je nestandardna samo završna jedinica, poštapalica, i takvo mjesto je posebno ističe kao signal, točnije – jezični amblem. U tiskanim medijima lako je naći primjere takve, amblematske upotrebe izdvojenih jedinica, to prije što se – čini se – već uspostavio određen skup jedinica koje dolaze u obzir za takvu ulogu. U slučaju splitskog vernakulara, spomenimo da pjevačica Doris Dragović govori o svom braku u kojem joj suprug i dalje daruje „cvitić po cvitić”, nedavno ružu, „cvijet koji govori više od 100 riječi” (Jutarnji list/Studio, 10. 3. 2018: 7), pjevač Oliver Dragojević o važnom koncertu govori dosljedno provedenim standardom koji se ne razlikuje od novinareva, ali pri kraju stoji pasus: „Legendarni glazbenik dobre je volje, sav u pripremama za predstojeći koncert. – Bit će lipo – kratko kaže Oliver…” (Jutarnji list, 18.11.2017), koja je dijalektna rečenica uzeta za međunaslov, dok je u drugom nacionalnom dnevniku veliki, dvostranični razgovor s TBF-om donesen također na standardu, s tek ponekim oblikom šta, ali završava iskazom da rade „na novim pjesmama” i „ljeto dočekuju s dosta dogovorenih nastupa i tako, svit se vrti dalje” (Večernji list, 21. 4. 2018: 33), dijalektno poentirano baš kao kod Kukoča.

Sve su to tipični primjeri jezične amblematizacije koju u načelu provodi medijski akter, ostajući najčešće prikriven osim u slučaju intervjua Zdravka Reića s Tonijem Kukočem, kad je taj akter izrijekom preuzeo ulogu odabira amblema. Naravno, to ne isključuje da je i govornik svjestan kako neke jedinice njegova idiolekta kao dijela širih regionalnih jezičnih praksi za javnost posjeduju amblematičan status, pa ih i sam u nekom obliku, stilizirajući svoj diskurs, nudi sugovorniku-medijskom akteru. U takvu dvosmjernu odnosu odabir je jezičnih amblema na neki način, ako ne sugeriran, a ono potencijalno naznačen kao svojevrsni minimum kojim eksplicitna norma ulazi u kompromis s nestandardnim varijetetima.

Ta se interakcija dade dodatno oprimjeriti velikim programskim intervjuom što ga je regionalnom dnevniku dao netom službeno imenovani kandidat HDZ-a za gradonačelnika Splita, arhitekt Vjekoslav Ivanišević. Po logici stvari i uobičajene medijske prakse, za tako važan javni istup bila je nedvojbeno zatražena i provedena autorizacija, što podrazumijeva i jezik. Razgovor je na standardu osim u detalju kad novinar pita kandidata kako misli zadobiti glasove onih koji nisu uz njegovu stranku, pa Ivanišević kaže da on nije „političar, čovik sam ovoga grada. To su moji sugrađani s kojima se susrećem dnevno na ulici, na Pjaci…” Ikavizam iz tog fragmenta, koji je Ivaniševićev odabir, preuzet je – kao i oblik lipo u maloprije citiranom razgovoru s O. Dragojevićem − i u međunaslov: Čovik iz grada, što je urednički ili novinarski odabir (Slobodna Dalmacija, 12. 1. 2013), što bi bila potkrepa netom spomenute mogućnosti da u amblematizaciji jezika, tj. odabiru jedinica kojima će se dati takav status, sudjeluju oba aktera komunikacije.

S ovim na umu može se govoriti kako se u interakciji medijā, zapravo ukupnih javno prezentiranih jezičnih stilizacija, i govornikā idiomā koji su podloga takvih stilizacija začinje proces što ga nije pogrešno nazvati planiranjem korpusa jezičnih amblema, podrazumijevajući, dakako, da posrijedi nije formalizirana središnja institucionaliziranost, nego dinamična mreža raspršenih, organizacijski autonomnih aktera jezične politike. Kad su u pitanju sociokulturno, profesionalno i dobno usporedivi sugovornici iz Splita i Zagreba u nacionalnim tiskanim glasilima, uključivši mrežne verzije, mogu se neovisno o toj raspršenosti uočiti određene opće tendencije stilizacije ili amblematizacije.

Za splitske, pa i općenito dalmatinske govornike taj amblemski repertoar ili korpus čini nevelik broj leksičkih ikavizama, u načelu – izuzme li se glagol tribat – imenicā, te pridjeva kad je korijen isti: čovik (što je, u sintagmi normalan čovik, sačuvano i u drugom, visokostilizanu Kukočevu intervjuu), rič, cvit/cviće, lipo/lipota, svit (također kod Kukoča kao po svitu) te pisma, što je više termin nego amblem jer se razumijeva kao žanrovska odrednica za određenu struju zabavne glazbe, tematski, jezično i porijeklom izvođača vezanu uz Dalmaciju. S tako probranim leksikom prožima se ikavizam, te s također visokom čestotom glagolski pridjev muškog roda na -(ij)a; završno -n u primjerima tipa čekan, znan ne ulazi u korpus osim u regionalnim izdanjima, a i tada relativno rijetko. Kad je riječ o sugovornicima koji rabe neku varijaciju zagrebačkog vernakulara, upada u oči njihova bezizuzetna sintaktično-morfološka ujednačenost, što se barem dijelom može objasniti time što je grad toliko kompleksna sociolingvistička sredina, da se medijatizacija njegova jezičnog identiteta ostvaruje na razini najmanjeg zajedničkog nazivnika. Za razliku od Splita, gdje su i autohtonim i doseljenim govornicima, kako štokavskima iz zaleđa, tako čakavcima s otoka, zajednički ikavica i oblici glagolskog pridjeva radnog, u Zagrebu je ta razina toliko raznolika i posljedično podložna nebrojenim ukrštanjima, često u istom idiolektu, da ju je najbolje odstraniti. Tako je amblematizacijski korpus najčešće sveden na zamjenicu kaj, koja stoga stječe simboličnu težinu neusporedivu s ikojom jezičnom jedinicom ikoje jezične prakse u Hrvatskoj, te na također nevelik, ali nekoliko desetljeća stabilan fond leksema što ih i unutrašnji i izvanjski govornici percipiraju ekskluzivno zagrebačkima. Oni porijeklom ni konotacijama nisu vezani ni za jedan organski idiom, uključivši kajkavske, koji participira u zagrebačkom vernakularu, nego su naddijalektni, upravo gradski. Posrijedi su buraz, cuga, furka, fakat, fora, možda još koji.

Kako to funkcionira pokazuje, primjerice, intervju s glumcem Reneom Bitorajcem, koji i na sadržajnoj razini ističe svoj zagrebački sociokulturni identitet, tj. zavičajnost, gdje su u standardnu gramatiku i leksik ugrađeni jedan kaj, usporedo s nekolikim što, jedno di, dvaput nadregionalno ekipa, te još dva percepcijski i komunikacijski dominantna zagrebizma: brijati (sve je bilo prenabrijano) i možda ponajvažnije − imenica telka (Jutarnji list/Studio, 28. 3. 2009: 9–10). Njegov kolega i dramski pisac Filip Šovagović na mjestu one neutralnije ekipe ima zagrebačkiju škvadru, pa općekolokvijalno klinac, nadregionalni slengizam luzer, nadregionalni semantički slengizam strašno (strašno tanka linija), te također amblematičnu telku (Večernji list/Ekran, 23. 5. 2003: 54). Kad je posrijedi jedan dio leksika, može se, umjesto o pojedinačnim primjerima, govoriti o amblematičnom tvorbenom modelu prvi slog + prvi suglasnik sljedećeg sloga + nastavak -ka, kao telka, također repka…

Provodna je nit ovoga rada bila uspostaviti makar u nacrtu razliku između pojma sociolingvističke promjene i pojma jezične promjene, jer se prvospomenuta, primjerice, može shvatiti (tumačiti) kao širok sklop mijena u kojima je implicirana jezična sastavnica i koje imaju društvene posljedice ili učinke, čak i kad konkretni oblici sami po sebi, kao takvi, u tijeku tog procesa ne dožive promjenu. Novi, medijatizirani jezični resursi ne mijenjaju polazišnu ili matičnu jezičnu praksu ovog ili onog govornika, ne mijenjaju njegov diskursni ili dijalektno-vernakularni identitet, i utoliko je varijacijska sociolingvistika u pravu kad tvrdi da mediji nemaju izravna utjecaja na jezičnu strukturu. No, medijatizacijom jezičnih praksi, dio čega je i amblematizacija odabranih jedinica, mijenja se javna slika ili percepcija tih praksi, što nužno sadrži i vrednovanje, mijenjaju se dakle opći sociolingvistički status i njih kao cjelina i upotrebljenih jedinica pojedinačno. Na to se misli kad se ističe ona novouvedena razlika spomenuta na početku: točno je, mediji ne proizvode jezičnu, ali proizvode itekako relevantnu sociolingvističku promjenu.

Dodatno, više se ne može govoriti da medijski akteri svoja iskustva, spoznaje i uvjerenja o jezičnim praksama nisu stekli uvidom u činjenice, čime se implicira da su posrijedi zbiljske, dijalektološki provjerljive i dokazive činjenice. Oni ih jesu stekli i stječu ih i na taj način bez obzira na svu varijabilnost jezičnih procesa u izvanmedijskoj zbilji, ali ih u nemalu opsegu stječu i uvidom u medijski predočene, medijatizirane jezične jedinice. I tako oblikovane jedinice, ili cijeli diskursi i stilizacije na višim razinama, jesu stvarnost, jesu legitiman predmet svojevrsne medijske dijalektologije kao treće poddiscipline, paralelne ruralnoj i urbanoj dijalektologiji, i jesu dio povijesti onih „zbiljskih”, „dijalektološki” ovjerenih idioma koji su im poslužili kao podloga. Konkretno, dubrovački vernakular predočen u tv-seriji Zora dubrovačka, stiliziran s arbitrarno odabranim značajkama (kao što je, uostalom, svaka jezična standardizacija i kodifikacija arbitrarna i izvanjezično motivirana), s tim je trenutkom postao dio povijesti dubrovačkog vernakulara, dio njegova razvoja, percepcije i utjecaja na javnost, i to barem na dva načina. Prvo, s obzirom na prosvjednu reakciju izvornih dubrovačkih govornika, koji su ga nazvali lažnim, on je na podlozi takve percepcija postao dio njihove jezične samopercepcije i samoodređenja, ono drugo što nisu istinski oni. Drugo, s obzirom na to da za velik dio izvandubrovačke javnosti koja je seriju gledala, i za koji se može pretpostaviti da je brojniji od one koja izravno poznaje dubrovački, u ma kojoj varijaciji, samo ta stilizacija čini reprezentativan dubrovački i, u daljem slijedu izgradnje nacionalne jezične kartografije, druge će se varijacije omjeravati prema njoj. Točnije, prema onim amblemima koji su raspoređeni i istaknuti da predočuju cjelinu.

Bilješke

1 Poseban, metodološki izazovan posao jer uključuje prozodiju, bila bi usporedna analiza triju razgovora s Kukočem dostupnih u tom mediju: s novinarom Aleksandrom Stankovićem u emisiji Nedjeljom u 2 na HTV-2 u prosincu 2015, s reporterom Robertom Knjazom u emisiji Svlačionica na HTV-2 sredinom 2017, te s novinarom Milanom Boškovićem u emisiji Oni pobjeđuju na Al Jazeeri Balkans ujesen iste godine. Ugrubo, prva je kontekstualno najozbiljnija, sugovornici sjede u studiju, gost relativno formalno odjeven, treća joj je time slična, dok s Knjazom razgovara sportski odjeven u ležernoj šetnji ulicama Philadelphije i kod kuće. Udio ikavice relativno je visok u svima, iako kod Knjaza najviši, dok se u trećem slučaju, sa sugovornikom jezičnog tipa kakva nema u javnom prostoru u Hrvatskoj iako jest općenito razumljiv (ekavica, leksik tipa uopšte, bronza, konkurisati), čini se, svjesno trudi izbjegavati ikavizme. Ni u kojem slučaju ne uočava se raznolik pristup odnosu završnih suglasnika –n/-m, odnosno doima se spontanim, neosviještenim, kao što je i u prirodnoj upotrebi vernakulara.

Literatura

  • Androutsopoulos, Jannis. 2010. The study of language and space in media discourse. U: Peter Auer – Jürgen E. Schmidt (eds) Language and Space. An International Handbook of Linguistic Variation. Volume I: Theory and Methods: 740–758. Berlin – New York: De Gruyter
  • Androutsopoulos, Jannis. 2014. Mediatization and sociolinguistic change. Key concepts, research traditions, open issues. U: Isti (ed) Mediatization and Sociolinguistic Change: 3–48. Berlin – Boston: De Gruyter
  • Androutsopoulos, Jannis. 2016. Theorizing media, mediation and mediatization. U: Nikolas Coupland (ed) Sociolinguistics. Theoretical Debates: 282–302. Cambridge University Press, UK
  • Bagić, Krešimir. 2016. Retorika Frole Traktoriste. U: Vlasta Rišner (ur) Jezik medija nekada i sada: 297–307. Zagreb – Osijek: Hrvatska sveučilišna naklada – Filozofski fakultet u Osijeku
  • Coupland, Nikolas. 2007. Style. Language variation and identity. Cambridge University Press, UK
  • Coupland, Nikolas. 2014. Sociolinguistic change, vernacularization and broadcast British media. U: Jannis Androutsopoulos (ed) Mediatization and Sociolinguistic Change: 67–96. Berlin – Boston: De Gruyter
  • Jutronić, Dunja. 2010. Spliski govor. Split: Naklada Bošković
  • Katnić-Bakaršić, Marina. 2015. Stilistika na raskrižju – kojim putem dalje? Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova (ur. Anera Ryznar). Zagreb: Filozofski fakultet/Odsjek za kroatistiku/Katedra za stilistiku.
  • Ryznar, Anera. 2016. Koliko je danas funkcionalna funkcionalna stilistika. Croatica 60: 101–110.
  • Škiljan, Dubravko. 1988. Jezična politika. Zagreb: Naprijed
  • Tomelić Ćurlin, Marijana − Plazibat, Dora. 2015. Nekoliko sintaktičkih kalkova u Smojinu diskursu. Croatica et Slavica Iadertina 11/2 (11): 311–332.
  • Žanić, Ivo. 2016. Jezična republika. Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba. Zagreb: Jesenski i Turk