E-biblioteka

Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova

Kodiranje identiteta: subjekt kao metafora i metafora kao subjekt u novelama A. G. Matoša


Filozofski fakultet u Rijeci

Sažetak

1. Simboličko i metaforičko u pripovijetkama A. G. Matoša

Nekolicina novela A. G. Matoša iz zbirki Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1908) – Camao, Iglasto čeljade, Miš, Put u Ništa – mahom je svrstavana pod okrilje pripovjednih tekstova fantastično-groteskne tematike uz isticanje izrazito simbolističkog oblikovanja radnje i karaktera što je ostvareno – slažu se kritičari Matoševe proze – naglašenim jazom između svakodnevne empirijske zbilje i zamišljenoga idealnog svijeta u kojemu se ostvaruju ljubav i harmonija kao univerzalne transcendentalne kategorije. U tematsko-motivskom smislu značajno mjesto u ovome dijelu Matoševe novelistike pripada i smrti (ili slutnji smrti) koja nerijetko preuzima funkciju zaključnoga pripovjednog motiva, predstavljajući tako ono mjesto u pripovjednoj konstrukciji na kojemu opisani jaz empirijskog i transcendentalnog dobiva smisao kojemu se rado pripisuju oznake bizarnosti ili pak bajkovitosti. Ističe se nadalje kako je Matošu scenarij dvostruke realnosti, odnosno udvojene perspektive zbilje u kojoj je svijetu materijalnih oznaka pridodana zrcalna, idealna njegova vizija, poslužio kao pozornica za plejadu likova marginalaca: propalih umjetnika, boema i lutalica, nerijetko narušena psihičkog i fizičkog zdravlja. Takvi podijeljeni ili rasuti subjekti prisiljeni su neprekidno vršiti izbore između (ne)sigurnosti materijalnoga svijeta i iluzije obećanoga – najčešće ljubavnoga – sklada. Kroz takve se opetovane izbore ispoljavaju identiteti likova Matoševih novela: nestabilni, izmješteni, iluzorni, odnosno kao i zbilja u koju su smješteni – heterotopni1. Njihove fragmente, što ih kao uzorni čitatelji nastojimo okupiti u sliku dovršene karakterne cjeline prepoznajemo uvijek kao odraze nečega – događaja, pojave, mjesta, okruženja ili pak materijalnoga predmeta – u čemu ćemo otkriti ključ njihove prepoznatljivosti i smjestiti na sigurno mjesto u literarnom repozitoriju karakternih toposa. Već i samo posezanje za označiteljima boem, lutalica (flâneur), umjetnik odraz je takvoga nastojanja da se iščitavanja ili odgonetavanja (literarnih) identiteta podvrgnu tradicionalnim signifikacijskim praksama koje će na tragu utabanih veza označitelj-označeno zajamčiti potrebnu dozu povjerenja u stabilnost simboličke karakterizacije likova. Konvencionalno-simbolička čitanja Matoševih novela koja uza se vežu oznake fantastike i bizarnosti (što čitatelju sugerira točno određeni horizont očekivanja kada je riječ o razumijevanju i interpretaciji njima ponuđenih značenja) donekle ih lišava potencije otkrivanja novih značenja te njihove likove smješta u kontekst očekivanih praksi dekonstruiranja zbilje. Drugim riječima, oznaka bizarnosti suspreže potencijalnu mnogostrukost čitanja i interpretiranja Matoševih novela, baš kao što tradicionalne njihove interpretacije povlačenjem u rukavac konvencionalne simbolike sugeriraju kako je jedino moguće njihovo tumačenje ono koje polazi od temeljne podvojenosti zbilje u kojoj postoje njihovi protagonisti. Simbolika tako postaje inherentno obilježje pripovjednoga teksta i polazišno mjesto njegova tumačenja jer se njenom sugestijom anticipira udvajanje između doslovnoga i (očekivana, sugerirana) prenesenoga značenja. Nadalje, ispreplitanje konvencionalne simbolike (papiga kao simbol nevjere i izdaje; miš kao simbol licemjerja, pakosti i uništenja) i originalne autorske simbolike (igla kao simbol nezamjetnosti, bezličnosti, a zatim i smrti) u Matoševim pripovijetkama generira i razinu potencijalnih individualnih značenja, a samim time i novih (višestrukih) čitanja kao bitnih obilježja strukture literarnoga simbola (dvostruko čitanje, motiviranost i polivalentnost2). Motiviranost simboličke strukture figurom metafore, odnosno načinima na koje se njome prenose i otkrivaju značenja prepoznaje se kao ključno obilježje Matoševe novelistike čija se višeznačnost pomalja iz složenoga suodnosa doslovnih i interpretacijom izvedenih značenja.

2. O doslovnom i prenesenom u metafori: Ricœurova teorija tenzije

Zaokretanje interpretacijskoga rukavca u smjeru metaforičnosti Matoševih novela nudi dvije moguće perspektive istraživanja njihove značenjske konstrukcije: metafora može postati oznaka principa izgradnje i interpretacije Matoševa pripovjednog teksta te mehanizam oblikovanja identiteta likova ili – drugim riječima – narativni kôd kojime se Matoš služi u identifikacijskim praksama svojih novela oblikujući pripovjedne subjekte kao metafore. Struktura i tematsko-motivska organizacija Matoševih pripovjednih tekstova preslikava tenziju doslovnog i prenesenog značenja sadržanu u načinu funkcioniranja metaforičke strukture. Polazeći od pretpostavke kako se metaforičko značenje pomalja iz složenoga odnosa – Ricœureovom terminologijom tenzije – spram polja denotata, doslovna značenja Matoševih novela možemo tumačiti kao potencijale izravnoga opisivanja koji kroz interakciju s recipijentom dobivaju svoje višestruke interpretacije, odnosno polivalentnu strukturu. No, otkud se pomalja ono što nazivamo metaforičkim preispisivanjem svijeta u pripovjednom tekstu, a koje se ostvaruje mimo konvencionalnosti općeprihvaćene simbolike? Drugim riječima, što je uzrok višestrukosti i polivalentnosti literarnoga teksta, odnosno temelj njegove metaforičke konstrukcije? Odgovor je moguće potražiti u spomenutoj teoriji tenzije ili kontradikcije koju Ricœur (1975: 279) prepoznaje kao strategiju diskursa „pomoću koje jezična djelatnost stresa sa sebe svoju funkciju izravnog opisivanja da bi se popela na mitsku razinu gdje će se osloboditi njezina funkcija otkrivanja“. Tenzija se kao potencija literarnoga teksta ostvaruje između dviju interpretacija: doslovne i metaforičke, koja smisao ostvaruje pomoću bez-smisla (isto: 279). Ricœurova teorija pokazuje se kao idealan ključ za pridavanje smisla (ili novih smislova) Matoševoj simbolističkoj novelistici čije se konotativno polje širi kroz tenziju spram predstavljenihih denotativnih značenja: lutanja, nevjere, bolesti, prevare… No, u opreci spram Ricœurove tvrdnje kako je književnost „ona vrsta diskursa koja više nema denotacije nego samo konotacije“ (1975: 250) interpretativni potencijal pripovjednoga teksta ne pronalazimo u odsutnosti denotacije koja je poprimila mitsku razinu, već upravo u denotaciji (sugeriranoj već samim naslovima Matoševih novela) kao polazišnom mjestu konstrukcije metaforičkoga značenja literarnoga teksta.

3. Donald Davidson o metafori

Odnos denotata i konotata kao mogućeg polazišnog mjesta interpretacije Matoševih novela priziva suodnos mrtve i djelatne, žive metafore kako ga u tekstu What Metaphors Mean? (Što metafore znače?) iz 1978. godine tumači Donald Davidson. Davidson problematiku metaforičkoga značenja objašnjava kroz odnos mrtve i djelatne metafore suprotstavljajući novu uporabu već postojeće riječi s uporabom riječi značenje koje nam je otprije poznato i razumljivo. U prvom je slučaju, kaže Davidson, naša pozornost usmjerena na jezik (mogli bismo reći na označitelja koji tek ima proizvesti novu vezu s poljem označenoga; op. a.), dok u drugom slučaju našu pozornost privlači ono o čemu je u jeziku riječ (dakle na označeno; op. a.). Davidson nadalje sugerira kako razumijevanje metafore pripada drugoj kategoriji koja iz naše perspektive podrazumijeva široko i nestabilno, promjenjivo polje označenoga, značenjsko polje kojemu se u tradicionalnim teorijama metafore pridaju oznake kulturalne, odnosno kontekstualne zavisnosti, dok ga sam Davidson premješta iz semantičkog u područje (individualne) pragmatike i svih parametara recepcijskoga konteksta u kojemu se interpretacija metafore ostvaruje. Ono što riječi znače, tvrdi nadalje Davidson, valja razlikovati od učinka koji (na recipijenta) proizvode, pa prema tome i od značenja koja on – kao rezultate toga učinka – iz njih izvodi.

Davidsonova distinkcija koja s pozicija radikalnoga otpora tradicionalnim tumačenjima metaforičkoga značenja (bilo kao koda sličnosti, supstitucije ili interakcije) premješta odgovornost za pridavanje značenja metaforičkim konstrukcijama na čitatelja/recipijenta kao kreatora novoga značenjskog polja (nasuprot onome prema kojemu sama metafora objedinjuje opisanu značenjsku dvostrukost3) nudi mogućnost novoga ili bar ponešto drugačijega čitanja Matoševih fantastičnih novela, odnosno identifikacije njezinih subjekata. Ponajprije, svijest o metaforičkoj naravi pripovjedne konstrukcije i metafori kao identifikacijskome kodu subjekata Matoševih novela otvara vrata – Derridaovom terminologijom – pogrešnom čitanju koje se suprotstavlja tradicionalnom modelu čitanja u simboličkome ključu, dok predstavljeni karakterni modeli (boema, flâneura, umjetnika i neurotičara) bivaju lišeni potrebe za pozivanjem na stabilnost veza označitelj-označeno te se otvaraju prema mogućnostima novih, individualnih interpretacija. Riječ je dakle o skretanju pozornosti s jezika samoga, pozornosti koja nas odvodi od konteksta prepoznavanja nove upotrebe nečega što nam je otprije poznato prema onome što je tim jezikom izrečeno, pa se kao posljedica takve izmijenjene čitateljske prakse otvaraju novi prostori značenjskoga oblikovanja.

Mnoge teorije metafore upućuju na kulturalnu koherentnost metafore kao nužnu pretpostavku njezina razumijevanja, polazeći od pretpostavke kako „razumijevanje metafore kao teksta podrazumijeva zajednički komunikacijski kod pošiljatelja, odnosno lirskoga subjekta (ne nužno i empirijskog autora) i primatelja“, što se smatra preduvjetom „da bi metaforička riječ upotrijebljena u neočekivanom kontekstu naišla na razumijevanje“ uz isticanje kako je „recepcija uvjetovana izvanjezičnim okolnostima koje određuje čitatelj“ (Rogić Musa 2012: 144). Zajednički kôd na koji različite teorije metafore referiraju generira nadalje pretpostavku o ispravnom i pogrešnom razumijevanju metafore, pa zatim i mogućnosti istinitih i lažnih značenja koja se njome posreduju. Premještanjem metaforičkog značenja u područje pragmatike izbjegavaju se ovakve kvalitativne prosudbe, potencira polivalentnost metafore i recipijentu pridaje odgovornost i zadatak neprekidnog širenja značenjskoga polja. Ne postoji neuspjela ili promašena metafora, tvrdi Davidson (1978: 29), mogu postojati samo neukusne (tasteless) metafore, no čak i one imaju određeni učinak na recipijenta, premda taj učinak možda nije očekivan ili je pak nedovoljna intenziteta.

Davidsonova teorija metafore, jasno razgraničavajući područja doslovna i prenesena značenja linijom pragmatike, interpretacije literarnih tekstova kao metaforičkih konstrukcija oslobađa od tradicionalnih praksi kanonskih čitanja i izmješta ih u prostor promjenjivih i nestabilnih značenja u duhu poststrukturalizma potpuno ovisnih o učincima produkcijsko-recepcijskoga konteksta. Tekst kao metafora ostvaruje se u tom smislu kao značenjsko polje u stalnome izmicanju pred zarobljavajućim označiteljskim praksama ne funkcionirajući nikada kao datost, već uvijek kao potencijalnost, dok se njegova značenja iščitavaju kao relacije između svijeta teksta (literanoga svijeta) i recipijentova horizonta očekivanja. Metaforičnost je u Davidsonovu smislu pragmatičke prakse dodijeljivanja značenja ono što tradicionalno nazivamo sekundarnom kvalitetom4 koja postoji jedino kao suodnos jezične strukture i njezina recipijenta. Metaforičko značenje ne možemo si predstaviti, pa ni pojmiti kao nešto što postoji izvan nas (naše perspektive), kao inherentno obilježje tekstualne strukture: ono se pomalja iz naše interakcije s tekstom koja generira skup značenja determiniranih našim znanjem o svijetu koji nas okružuje. U tom je smislu, u duhu poststrukturalističke teze o stalnom izmicanju značenja u interpretacijskim praksama, između (značenja) teksta i (značenja) metafore moguće staviti znak jednakosti: u oba slučaja ono je rezultat učinka koji ove strukture vrše na recipijenta.

4. Simbolički potencijal Matoševih novela: metaforičnost pripovjedne strukture i status subjekta metafore

Matoševe novele iz kruga fantastične tematike nositelji su polivalentnog simboličkog potencijala koji otkriva svoju dubinsku motiviranost u metaforičkim (i metonimijskim) značenjskim prijenosima koji se odvijaju simultano na razinama konvencionalne i individualne metaforike. Konvencionalna se značenja, utemeljena na zajedničkom značenjskom kodu autora i recipijenta, iscrpljuju mahom u oznakama prolaznosti i neuhvatljivosti (ljubavne) harmonije i ljepote, dok se pravi interpretacijski potencijal krije u kontekstu individualne interakcije s tekstom iz koje se njegovo metaforičko značenje pomalja mimo sugestija bizarnosti i fantastike. Stalna prisutnost smrti ili njezini nagovještaji, mračna okruženja i snolika atmosfera, motivi lutanja, bolesti, izgubljenosti i dekadencije lišeni konvencionalne simbolike postaju sugestije novoga shvaćanja karaktera u Matoševim pripovjetkama, i to ne kao metaforičkih subjekata, već kao subjekata-metafora. Repozitorij simbolike za kojim Matoš poseže ne upućuje naime tek na moguću višestrukost ljudskoga subjekta, već na temeljnu njegovu decentriranost i nestabilnost, iz čega je moguće izvesti zaključak o metaforičkoj strukturi subjekta kao praksi stalnoga izmještanja značenja: ono što zovemo jastvom rezultat je divergentnih označiteljskih praksi, odnosno pregovaračkih pozicija/relacija između svijeta i zamišljene pozicije subjekta. Upravo takvu metaforičku poziciju subjekta koji se može realizirati samo u preuzimanju obrazine nečega evocira Matoš u noveli Put u Ništa. Ništa iz naslova Matoševe novele, kao i iz autobiografskoga uratka njezina glavnog protagonista sugerira nultu točku literarne eksplikacije, goli denotat koji teži interpretativnom popunjavanju praznih mjesta pripovjednoga teksta. Tek naznačene prostorno-vremenske konture gradskoga ambijenta, kratke biografske natuknice o glavnim protagonistima te njihov razgovor koji kulminira spaljivanjem autobiografskoga uratka jednoga od njih okviri su u koje Matoš smješta tematsko-motivsku okosnicu novele izgrađenu na principu otvorenoga teksta nultoga značenjskog potencijala. Put u Ništa možemo u tom smislu shvatiti kao programsku sintagmu Matoševe novelistike. Metafora puta/putovanja oznaka je interpretacijskih praksi istraživanja teksta (putovati kroz tekst), koja dopunjena oznakom Ništa sugerira napor otkrivanja smisla tamo gdje on postoji tek kao potencija. Tekst je metafora koja ne izriče ništa mimo doslovnih svojih značenja, no posjeduje snagu sugestije (učinka) iz koje interpretativnim naporima poprima obličje njezin polivalentni potencijal koji će naposljetku Matoševoj noveli priskrbiti metaforička značenja snoviđenja, straha od smrti i ludila, besciljnosti egzistencije, dvostrukosti ljudske naravi i tako dalje.

Eksplikacijom vlastita literarnoga uratka propali pisac Marjanović u noveli Put u Ništa sugerira poziciju modernoga subjekta kao metafore ničega, jedine konstante u životu pojedinca koji se zbog stalne upućenosti na Drugoga mora neprekidno pretvarati, preuzimati maske – biti metaforom nečega:

„Ovo moje Ništa je vječno i čisto bitisanje, dakle vječno Nešto, dok je ono što zovete stvar, pojava, materija, dok je ta vaša priroda fikcija, ništa. A pošto je vječnost u nama, u meni, to je moj apsolutni, vječni Ja identičan s apsolutnom idejom, sa tim što humoristički zovem Ništa. Ja je Ništa, Ništa je vječno kao i Ja. Ja je dakle Ništa i treba ga realizovati, valja dakle Ništa pretvoriti u Nešto.“

(Put u ništa 1973: 257)

U liku pisca Marjanovića Matoš realizira ideju subjekta-metafore, potencije koja se realizira u odnosu spram Drugoga i jedino kroz taj odnos goloj doslovnosti vlastita (materijalnog) postojanja pridaje nova, metaforička značenja: lutalice, umjetnika, pisca, propalice itd. Ja kao subjekt postoji dakle samo kao metafora, davidsonovski shvaćena metafora u strukturu koje upisujemo značenja koja nam ona može tek sugerirati. Rečenica Ja je dakle Ništa i treba ga realizovati; valja dakle Ništa pretvoriti u Nešto odražava bit pragmatičke konstrukcije metaforičkoga značenja (subjekta), u čemu prepoznajemo snagu i odraz Davidsonova tumačenja metafore u performativnoj teoriji identiteta: identitet (denotat) se potvrđuje (socijalnim) upisivanjem značenja, odnosno postaje Nešto (konotat) kroz interakcijske prakse iz kojih se njegovo značenje pomalja. Ludilo protagonista Matoševe novele možemo u tom smislu tumačiti kao posljedicu njegova suočavanja s vlastitim ništavilom5 koje mu se objelodanjuje nakon spaljivanja autobiografije, jedinog mosta koji ga je povezivao s drugim ljudima. Metonimijskim prijenosom identitetskih oznaka na literarni uradak koji tako postaje oznaka njegova izmještenog jastva (tekst=ja) Marjanović osvještava metaforičku narav subjekta koji oslonac traži u socijalnoj potvrdi (Drugome) te se lišavajući oslonca označiteljskih praksi vraća u fazu nerođena djeteta:

„Morahu ga odnijeti, jer bijaše gluh, slijep, nijem i nemoćan kao dijete prije rođenja.“

(Put u ništa 1973: 264)

Matoševski shvaćen koncept metaforičkoga subjekta prepoznajemo dakle kao djelatnu funkciju (socijalnog) kodiranja identiteta koji se ostvaruje kroz pragmatičke prakse pripisivanja značenja. Potvrdu ovakva tumačenja pronalazimo u Lacanovu tumačenju subjekta kao metafore. Lacan naime u kratkom tekstu Metafora subjekta (La Métaphore du Sujet, 1960) iznosi tvrdnju kako su ne samo signifikacija subjekta, već i subjekt sam rezultati metaforičkih prijenosa značenja. U procesu identifikacije, tvrdi Lacan, subjekt se pomiče između dva (ili više, op. a.) označitelja, što je preslika odnosa dvaju označitelja u procesu metaforizacije. Drugim riječima, kreativna iskra koju posjeduje metafora, a koja nam omogućava da jednu stvar, osobu, pojavu, predmet ili pojam vidimo kao nešto drugo – pridajemo mu nova značenja – predstavlja samu srž subjekta: metafora kreira subjekt. Svaki je metaforički efekt produkt subjektivnosti (i obratno); ne postoji metafora bez sudjelovanja subjekta (kao onoga koji pripisuje značenja) niti može biti subjekta bez metaforizacije.

U noveli Put u Ništa subjekt-metafora predstavljen je kroz paradoks osobnoga identiteta koji se raspada u trenutku spoznaje vlastite bez-osobnosti, odnosno činjenice da identitet čini upravo ono što on nije.6 Metaforu jastva Matoš dakle predstavlja kao personu, proizvod signifikacijskih praksi koji u pragmatičkom kontekstu poprima status subjekta.

Na sličan se način razotkriva i metaforički potencijal glavnoga lika pripovjetke Camao. Simboliku mistične ptice Camao objašnjava Matoš u fusnoti naslova pripovjetke, sugerirajući time jedan od mogućih, i svakako najučestalijih, njezinih interpretacijskih obrazaca koji uključuju topose nevjere, prevare i kazne. No, metaforički se potencijal pripovjetke time se ne iscrpljuje. Polivalentnost značenjske strukture pripovjetke sadržana je u motivu besciljnih lutanja glavnoga lika koja se tijekom pripovijedanja neprekidno umrežavaju:

„Potonuo bijaše žedno u tu Europu, misleći da će naići na ono novo i skriveno u duši, glumeći pred svijetom i podražavajući običnom čovjeku, a – ne nađe ništa, baš ništa.“

(Camao 1964: 91)

U figuri flâneura kao „metafori modernog umjetnika“ i obliku „raspršenoga modernog subjekta i njegove fragmentarne percepcije grada“ (Oraić Tolić 2005: 98) prepoznajemo metaforički status pripovjednoga subjekta čija putovanja nisu usmjerena ka pronalasku ljubavne harmonije (kao što sugeriraju tradicionalne interpretacije novele), već kao besciljna lutanja odražavaju rasutost njegove persone, nemogućnost da se ostvari kao subjekt-denotat. Subjekt metafora iskazan je kroz dinamiku odnosa novog i skrivenog (što Matoš poistovjećuje s konceptom duše) te obrazaca glume i podražavanja. Pripovijedanje tako slijedi značenjski obrazac novele Put u Ništa: lutanje ili putovanje bez cilja označava potragu za skrivenim smislom koji bi subjektu trebao jamčiti stabilnu identitetsku poziciju, gluma označava odnos prema drugima i sugerira subjekt lišen centruma i posvećen uvježbavanju predstavljačkih praksi, a konačni neuspjeh potrage (ne nađe ništa, baš ništa) lišava subjekt pouzdanosti značenjskoga sidrišta. Susretom Kamenskoga i Fanny naoko se okončava njegova potraga za smislom i smirenjem te ga je moguće interpretirati kao cilj njegovih lutanja i apoteozu ljubavne harmonije kojoj se zatim suprotstavlja gruba slika realnosti. Oznaka flâneura nudi drugačiji interpretacijski smjer odražavajući u potpunosti strukturu subjekta-metafore: ako je značenje subjekta isključivi proizvod stalnih procesa metaforizacije, odnosno (pre)ispisivanja značenja lišenih stabilne veze s denotatom/označiteljem, tada upravo (besciljno) lutanje postaje glavnom oznakom metaforičke strukture. Kroz odnos spram recipijenta (Drugoga) metafora pokazuje različita svoja lica (značenja), uvijek samo sugerirajući i nikad eksplicitno tvrdeći; drugim riječima u samoj se biti metafore krije umijeće predstavljanja i pretvaranja (metafora se uvijek pokazuje kao nešto drugo). Otkrivanje metaforičkoga značenja kao zadatak koji je postavljen pred recipijenta proces je lutanja i otkrivanja uvijek novih, pa samim time i nepouzdanih i nestabilnih značenja. Upravo je takva i narav (modernoga) subjekta kako ga u svojoj pripovijetci predstavlja Matoš: on traga za značenjem koje bi mu moglo zajamčiti udobnost i sigurnost u vlastitom jastvu premještajući se kroz različite situacijske kontekste i socijalna okruženja, ne shvaćajući da je smisao i sigurnost koje traži upravo u traženju, odnosno lutanju. Upravo zbog toga mu Matoš do samoga kraja uskraćuje mir koji traži, pokazujući kako je ljubavna harmonija tek još jedan označitelj u signifikacijskome lancu, no nipošto ne i oznaka konačnoga smisla.

U pripovijetkama Miš i Iglasto čeljade Matoš se ponovo poigrava metaforičkom strukturom svojih pripovjednih subjekata. U noveli Miš Matoš metonimijskim prijenosima značenja ostvaruje dinamiku pripisivanja značenjskih osobina koja kulminira simbolikom probuđene savjesti („Zvjerka se šulja preko slabina i pentra preko rebara… Jaoh, kako golicaju hladne šapice!... Sada stade na grudnom krstu pa njuška i njuška, kao da cjeliva cjelovom ledenijem. Pipka i cjeliva, cjeliva i pipka, pa sve prema srcu, prema srcu…“). U epistolarno-dnevničkoj strukturi novele naročito zanimljivo mjesto ima zapis glavnoga lika Mihajla Milinovića u kojem on – suočen s intenzivnim razmišljanjima o vlastitoj krivnji zbog samoubojstva ljubavnice – određuje bijeg kao jedino moguće utočište od krivnje:

„Moje su halucinacije jamačno posljedice samoće i čitanja, iz kojega se razvila egzemplarna folie raisonnante. [...] Naći ću druga, pa makar najdosadnije sorte [...] Putujem sjutra [...] Većina je ljudi neprijatelj samome sebi – odatle sve zlo. Za mene postoje odsele samo oni koji mi trebaju. Obmane – – “

(Miš 1964: 84)

Motiv putovanja ponovo se javlja kao sredstvo otkrivanja (privida) smisla, te se udružen s konceptom prijateljstva udružuje u metaforu subjekta lutalice, onoga koji je prisiljen uvijek se iznova izlagati označiteljskim praksama drugih.

Na sličan je način metaforički oblikovan i lik Mirka Novakovića iz novele Iglasto čeljade, u kojoj Matoš posredstvom detaljnoga opisa vanjskoga izgleda lika te vrlo oskudnim natuknicama o njegovoj naravi izgrađuje subjekt-metaforu, ponovo udružujući oznake glume/predstavljanja i želje za bijegom, odnosno (konačnim) odlaskom. Novakovićeva ljubavna epizoda s Jelicom tako u potpunosti zadobiva oznake predstave:

„Ne poima kako se njemu, tromome i samotnome, moglo sinoć ono desiti! Pa još onako ludo, na glumačku! [...] Sjeti se da je pridobio Jelicu kao glumac, kao treće, njemu samome nepoznato lice, i tek što bude opazila da ju je opsjenio, tek što padne iz neprirodne uloge…“

(Iglasto čeljade 1964: 121-122)

Obrazina zaljubljenoga čovjeka i konvencije ljubavne igre u Novkovića su probudile svijest o vlastitoj patvorenosti, a suočavanje s vlastitim ništavilom, odsutnošću značenjskoga uporišta, kao i strah od razotkrivanja toga ništavila pred drugima postaju u njega snažnim motivatorima bijega koji za njega postaje metaforom krajnjega odredišta njegovih lutanja, odnosno odgovora na njegova pitanja:

„Grčevito drži iglu, zuri u nju, zuri i zuri, pa mu se prividjelo da se ta mrtva i gvozdena stvarca ugrijala, da se obrće i migolji kao smrznuta zmijica. Pomisli na Evu, na raj, na zavodnicu, i nešto ga neodoljivo vuče da vidi, da pozna, da zna.“

(Iglasto čeljade 1964: 123)

Novaković je u tom smislu jedan u nizu Matoševih identitetskih konstrukata – subjekata-metafora – koji se ne uspijevaju suočiti s teretom nepouzdanosti i izmještenosti što proizlazi iz praksi stalnoga preoznačavanja i preispisivanja njihove subjektne pozicije. Kao krajnju konzekvencu suočavanja s prazninom vlastita jastva ili, bolje rečeno, njegovom zavisnošću od relacije spram drugih (označiteljskih praksi) on nudi uvijek samo jedno rješenje – smrt, sugerirajući pritom njezinu simboliku posljednjega neizvjesnog putovanja.

5. Zaključak

Matoševe novele fantastično-bizarne tematike, izmještene iz perspektive konvencionalne simbolike kao tradicionalnoga uporišta njihove interpretacije razotkrivaju se kao pripovjedne strukture čija polivalentnost proizlazi iz rikerovski postavljene tenzije denotata i konotata, odnosno predstavljena doslovna značenja i višestrukih i nepredvidivih sugestija koje iz toga značenja proizlaze. Nadalje, učestalo ponavljanje motiva lutanja i pripovjednoga subjekta lutalice (boema, flâneura) u Matoševoj pripovjednoj prozi oznaka je značenjske nestabilnosti i nepouzdanosti signifikacijskih praksi te odražava dinamiku odnosa doslovnog i prenesenog značenja. Besciljna putovanja Matoševih likova sugeriraju prakse višestrukih pripisivanja značenja kako ih iz perspektive pragmatičke njegove konstrukcije tumači Donald Davidson u svojoj teoriji metafore. Na presjeku Ricœurove i Davidsonove teorije metafore7 pomalja se tako mogućnost tumačenja Matoševih novela kao (metaforičkih) značenjskih struktura koje u suradnji s recipijentom sugeriraju nova značenja proizvodnja kojih je, poput putovanja njihovih protagonista, beskrajna.

Bilješke

1 Pojmu heterotopije, kao mjesta koje se nalazi izvan svih mjesta i predstavlja nešto drugo u odnosu na sve rasporede koje odražava, Michel Foucault u predavanju iz 1967. priključuje i kategoriju zrcalnoga prostora u kojem je sugerirana podvojenost sebstva oprisućivanjem aktualnoga ja u virtualnom prostoru koji je odraz materijalnoga prostora našega postojanja. Riječ je o prostoru koji supostoji s prostorom zbilje i podsjeća na njegovu materijalnost potvrđujući istovremeno na neraskidivu povezanost stvarnog i potencijalnog, prisutnog i odsutnog u našem shvaćanju osobnoga identiteta.

2 Marc Bonhomme (1998) navodi dvostruko čitanje, motiviranost i polivalentnost kao ključna obilježja knjiiževnog simbola. Dvostruko čitanje omogućuje detekciju i interpretaciju skrivenih (sugeriranih) značenja koja izmiču pri prvom čitanju teksta (što je zadatak koji Umberto Eco povjerava modelu čitatelja druge razine kao svojevrsnom angažiranom čitatelju usredotočenom na otkrivanje kodiranih značenja teksta). Motiviranost upućuje na vezu između simbola i njegova dubinskog referenta, dok se polivalentnost simbola ostvaruje neprekidnim širenjem njegova značenjskog polja.

3 Metafore prema Davidsonu imaju samo jedno, doslovno značenje koje se može pripisati riječima i rečenicama izvan konkretnoga konteksta njihove uporabe. Metaforičko značenje nije nešto što pripada značenjskoj strukturi metafore, ono se pomalja iz pragmatičkoga polja kao kreativnan napor recipijenta u konstrukciji novoga značenja. Ne postoje uputstva za razotkrivanje značenja metafore, tvrdi Davidson, već metafora implicira određeni stupanj artističkog umijeća na temelju kojeg joj se određena značenja (koja zatim nazivamo metaforičkim ili prenesenim) pripisuju (1978: 29). Artističko umjeće (blisko onome što Mark Turner označava sintagmom literarnoga uma) kao svojevrsna kreativna iskra koju recipijent mora posjedovati kako bi doslovnom značenju metafore (primjerice supsitucijom ili temeljem sličnosti) pridodao nova nužna je pretpostavka višestrukosti teksta kao metaforičke konstrukcije. Zahvaljujući artističkom potencijalu čitatelj se ne samo podređuje i prilagođava intencijama modela autora kako ga naziva Eco, već u tekstu pronalazi poticaje za vlastito konstruiranje novih značenja. Parafrazirajući Davidsonovu tezu iz eseja Istina i značenje, poglavlju njegove studije Istraživanja o istini interpretaciji (2000), možemo reći da metaforičnost nije svojstvo rečenice, već relacija između neke rečenice (teksta), neke osobe i nekog vremena.

4 U tradiciji filozofije Zapada pojam osjetilnog se tumači u relaciji svijeta i mene kao živoga bića; ono ne postoji „u meni“ ni „u stvarima“ kao njihovo intrinzično svojstvo, već isključivo kao relacija stvari i mene. Takve se osjetilne kvalitete tradicionalno nazivaju sekundarnim kvalitetama (Meillassoux 2008: 2). Tradicionalni obrazac tumačenja osjetilnog kao sekundarne (relacijske) kvalitete može se dakle primijeniti i na teoriju metafore: metaforičko značenje ne postoji u metafori samoj (kao jezičnoj strukturi), niti u recipijentu (kao naučeno ili stečeno znanje), već proizlazi iz njihove interakcije.

5 Ništavilo je ovdje oznaka upućenosti na drugoga koja preuzima funkciju identitetskoga uporišta. Marjanović shvaća: bez drugih, Ja je ništa. Autobiografija je pritom predstavljena ko materijalna oznaka ili opis takve identitetske izmještenosti i kao takva najbolje reprezentira status subjekta-metafore. Okupljanjem sjećanja na prošli život autobiografija postaje metafora identiteta, odražavajući njegovu selektivnu narav i imaginacijako-interpretacijski napor uložen u njegovo uobličavanje. Napisati autobiografiju znači interpretirati prošla iskustva (dati im smisao), udružiti memoriju s imaginacijom i dati (nova) značenja onome već proživljenom, što su aktivnosti koje prepoznajemo i u praksama konstruiranja metaforičkoga značenja.

6 Sličnu spoznaju izražava i središnji lik romana Isušena kaljuža Janka Polića Kamova koji vlastita (uzaludna) traganja za jasnim uporištima samoidentifikacije završava rezigniranom tvrdnjom Jer ja – nisam ja! O personi kao metafori jastva u prozi hrvatske avangarde piše Patrycjusz Pająk u studiji Kategorija raspada u hrvatskoj avangardi.

7 Iako se razlikuju u nekim temeljnim pretpostavkama – Ricœur tako književnom diskursu kao metaforičkoj konstrukciji oduzima pravo na denotativno značenje, dok ga Davidson promatra isključivo s pozicija doslovnosti – obje teorije metaforičko značenje postavljaju u okvire tenzije doslovnog i prenesenog. Ricœur smisao metaforičkoga iskaza pronalazi na ruševinama doslovne referencije te artikulaciju i razlikovanje doslovnog i metaforičkog postavlja u okvire interpretacije koju naziva denotacijom drugog reda, odnosno metaforičkom denotacijom (1981: 250). I za Davidsona je interpretacija kao praksa pripisivanja (metaforičkoga) značenja ključno mjesto teorije metafore, s obzirom da on djelatnu snagu (doslovnoga značenja) metafore pronalazi u njezinoj sposobnosti da nas navede da jednu stvar vidimo i razumijemo kao nešto drugo, novo. Združene ključne pretpostavke obaju teorija pronalazimo kod Brucea Finka koji, pod utjecajem Lacanove teorije metaforičke strukture subjekta, metaforu tumači kao novu konfiguraciju misli, permutaciju ili novi poredak u signifikacijskom lancu, promjenu veza među označiteljima (1991).

Izvori

  • Matoš, Antun Gustav, 1964. Pripovijetke i eseji. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Matoš, Anton Gustav, 1973. Iverje. Novo iverje. Umorne priče. Sabrana djela A. G. Matoša (ur. Dragutin Tadijanović), Svezak 1. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Literatura

  • Bagić, Krešimir, 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Bonhomme, Marc, 1998. Les figures clés du discours. Paris: Seuil.
  • Davidson, Donald, 1978. What Metaphors Mean?, u: On Metaphor. Chicago i London: The University of Chicago Press, str. 29-45.
  • Davidson, Donald, 2000. Istraživanja o istini i interpretaciji, prev. Kiril Miladinov. Zagreb: Demetra.
  • Eco, Umberto, 2005. Šest šetnji pripovjednim šumama, prev. Tomislav Brlek. Zagreb: Algoritam.
  • Fink, Bruce, 1991. The Subject as Metaphor. NFF Spring/Fall. 5/1-2: 16-20.
  • Foucault, Michel, 1967. O drugim prostorima, prev. Stipe Grgas. Glasje. 3/6: 8-14.
  • Lacan, Jacques, 1960. La Métaphore du Sujet, u: Écrits. Paris: Seuil, str. 889-892.
  • Meillassoux, Quentin, 2008. After Finitude. An Essay on Necessity of Contingency. London: Continuum.
  • Oraić Tolić, Dubravka, 2005. Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Pająk, Patrycjusz, 2007. Kategorija raspada u hrvatskoj avangardi. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Ricœur, Paul, 1981. Živa metafora, prev. Nada Vajs. Zagreb: GZH.
  • Rogić Musa, Tea, 2012. Od metafore-riječi do metafore-funkcije. Prilog metodologiji proučavanja metaforike u književnom tekstu. Filozofska istraživanja. 32/1: 139-152.