E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika

Jezik, 1971/72, god. 19, br. 2/3, str. 65−80.

0. Povede li se riječ o stllističkom proučavanju hrvatskoga jezika, često se sama po sebi nameće misao kako je jezična stilistika u nas gotovo nepoznata i skoro nerazvijena znanstvena disciplina, disciplina koja je ostala dužna maltene na svako pitanje o stilskom funkcioniranju izraza, te da je u drugih naroda urađeno mnogo više negoli u nas. Pa ipak, pomnjivija potraga za izvorištima hrvatske stilističke misli odvest će nas u relativno daleku prošlost.

Već godine 1869. objavio je Adolfo Veber raspravu »O slogu hervatskom«,1 tj. o stilu hrvatskoga jezika. Djelo nije stilističko samo po naslovu, već je u nekim svojim zapažanjima gotovo suvremeno, lingvostilističko, ako ne po rezultatima, a ono po izboru lingvostilističkih činjenica i po klasifikaciji. Veber npr. piše:

»3. Kad hoćemo da ojačamo značenje koga glagolja, pretvaramo ga u shodan samostavnik glagoljni uz pomoćni glagolj; n. p. miesto: »Ljudi stadoše vikati«, kažemo: »Stade vika ljudih.« Ovako piše i Vuk (Pr.): »A svrake stane kreka.«

»4. Često mećemo u istoj namieri samostavnik miesto pridavnika; n. p. »liepota dievojka« miesto »liepa dievojka.« Prama ovomu pravilu piše Kurelac: »Po njoj (knjizi) teku vode studenice, vode ozdravnice.« (R.) Pače i narod veli u piesmi: »I daj meni sablju postalicu.«2

Kao što se vidi, Veberove misli nisu samo savjeti kako treba bolje i ljepše pisati, nisu dakle samo sugestije iz tzv. teorije pismenosti, već su i konstatacije o jedinicama kolektivne stilistike hrvatskoga jezika, koje na neki način moraju ući u svaku suvremenu lingvostilističku klasifikaciju. To isto pokazuju i podnaslovi Veberove rasprave: »I. Samostavnikom naznačujemo objekt, česti mu i saveze; II. Samostavnikom naznačujemo pojedine misli; III. Samostavnikom ojačavamo glavne misli; IV. Kako se uklanjamo samostavnikom abstraktnim.«3 I druga Veberova stilistička rasprava: »O naravi hervatske izreke«4 u mnogim je svojim pojedinostima sasvim stilistička: I. Sloboda hervatske izreke; II. Jednostavnost hervatske izreke; III. Razumljivost hervatske izreke; IV. Zorovitost hervatske izreke; V. Simetrija hervatske izreke.«5

Tako je Veber, uz mnoge druge zasluge u proučavanju hrvatskoga jezika, stekao zaslugu i pročelnika hrvatske stilističke misli. Ma koliko se njegova stilistika morala pozabaviti i pitanjima opće teorije pismenosti, naročito u odnosu na latinski i njemački jezik, Veberu pripada čast što je među prvima naslutio tu tzv. treću dimenziju jezika, u kojoj prvenstveno vrijede suodnost jezičnoga sklada i harmonije.

Dvije godine poslije drugoga Veberova rada izišla je knjiga Ivana Filipovića: »Kratka stilistika za gradjanske i višje djevojačke škole«, Zagreb, 1876.6 U njoj je već tada7 sakupljeno gotovo sve što se pod pojmom stilistike dugo vremena održalo u hrvatskoj znanstvenoj misli. Filipovićeva knjiga je kombinacija teorije pismenosti i teorije književnosti, ilustrirana primjerima iz hrvatske, a ponešto i iz srpske beletristike: citatima iz djela Mažuranića, Utješinovića, Kukuljevića, Špun-Strižića, Šenoe, Zmaj Jove, Demetra, Gaja, Trnskoga, Preradovića, Tomića, Kačića-Miošića, Radičevića, Sundečića, Milorada Popovića i dr. Knjiga najprije obuhvaća »obći dio« s tematikom: »Slog. Prozaički i pjesnički slog. Svojstva sloga, kojimi se postizava razumljivost. Kad govorimo, da se obaziremo na obični način govora. Kad govorimo jasno (bistro). Kad govorimo točno. Kad govorimo u savezu. Svojstva sloga, kojimi se postizava povolja. Kratkoća. Blagoglasje. Dostojanstvo. Živost.« Dalje slijedi nabrajanje i opis tropa i figura (zajedno s citatima), što ih poznajemo iz svake teorije književnosti. Već u Filipovića se nalazi gotovo sve što će kasnije (samo u drukčijoj klasifikaciji i suvremenije) ponoviti i Maretić,8 a i mnogi drugi. Štoviše, u posebnom dijelu Filipović ne samo što spominje i obrađuje: »Prozaički slog. Poslovni slog (oglasi, zadušnice, naputnice, punomoćja, poručanstvenice, priznanice, oporuke, dopise, listove...). Opis. Razgovor (dialog). Poučni slog. Razprava. Historički slog. Govornički (retorički) slog. Crkveni govor. Politički govor. Sudbeni govor. Družtveni govor«, itd., već govori i o tzv. jednostavnom, srednjem i uzvišenom stilu. Kako li je i danas aktualna Filipovićeva poruka: »Nesmisao pravimo, kad govorimo o stvarih, kojih sami dobro nerazumijemo; kad rabimo rieči neprikladne i neumjesne; kad si sami protuslovimo; kad rabimo fraze neobične; kad u stavcih izpuštamo ili skraćujemo rieči, kojim se nije lako dosjetiti; kad preveć mnogo stavaka spajamo i izpreplećemo, tako da je težko razaznavati glavne stavke od podređenih, te savez misli sliediti; kada rieči i stavke nepazljivo ili nemarno redamo ili je razstavci točno neodjeljujemo. Tim ne riedko biva, da svoje misli nejasno ili dvojbeno izreknemo.«9 Našavši se, međutim, i u toj trećoj jezičnoj dimenziji, Filipović je očito naslutio i nove i osobite mogućnosti u proučavanju funkcije jezičnoga izraza, makar se tome nije ni htio ni mogao sasvim decidirano posvetiti. Tako npr. na nekim mjestima nailazimo na sasvim lingvostilističke opažaje:

»Izazivanje izražava njekakovu želju, koju bi njekom silom postići rada;

n. pr.

Sini, zoro, sini, kad me bježi sanak,
Ti mi mrak izmini vodeć bieli danak!
Tako ti sunašca i danka, o zoro,
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro!
Jeda te san tavni, da na ružah spava,
On moj zlotvor glavni, još ter zadržava?
Tako ti sunašca i danka, o zoro,
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro!

A. Kanižlić«

Podcrtavanje je Filipovićevo. Kad bismo danas lingvostilistički komentirali ove stihove, spomenuli bismo osobite mogućnosti vokativa i imperativa u apostrofiranju (čestog postupka u literarizaciji jezika), naveli bismo oblike tzv. zaklinjanja, govorili bismo eventualno o pokušaju identifikacije s čitaocima preko stalnih jezičnih kategorija (o tzv. stalnoj jezično-funkcionalnoj maniri) itd. − ali bi Filipovićevo odvajanje ostalo!

Nastavljač Veberova i Filipovićeva rada u praktičnoj stilistici postao je potkraj 19. stoljeća Tomislav Maretić.10 Nazvavši svoje djelo stilistikom, za dugo je godina bio u hrvatskoj jezičnoj znanosti uzorom, a i identifikatorom svega onoga što se smatralo predmetom stilistike. Naslanjajući se na izuzetne znanstvene kvalitete gramatike, Maretićeva se stilistika mahom javljala kao jedina mogućnost stilističkoga određivanja i kao završna presuda o krajnjem dometu stilističke procjene. Mnogim je Maretićevim proučavateljima međutim promaklo da mu je stilistika samo dio opće jezične stilistike, odnosno da bi joj trebalo izmijeniti suviše općenit naziv »stilistika« u precizniji: praktična stilistika ili teorija pismenosti.11

0.1. Ma koliko je Maretićevo djelce za mnogo godina prekrilo u hrvatskoj lingvističkoj misli i ono što je teorija pismenosti, a i ono što danas nazivamo lingvostilistikom, pravo stilističko proučavanje mogućnosti hrvatskoga jezika neprestano se u mnogih i jezičnih i književnopovijesnih znanstvenih radnika nametalo samo po sebi. U gramatikama i drugim udžbenicima12 uz pojedine se kategorije dodavala odredba o »poetskoj« uporabi, u rječnicima13 su se upotrebljavali uži klasifikatori »služi u pjesničke svrhe«, napisani su mnogi članci14 sasvim stilističkoga karaktera, a izdane su i knjige15 ili su napisane stilističke monografije o pojedinim hrvatskim piscima.16

1.0. Kada bi bilo moguće sabrati na jednom mjestu sve što je dosada napisano o lingvostilističkim mogućnostima i osobitostima hrvatskoga jezika, bilo bi sasvim očito i jasno da to pak, na kraju krajeva, nije malo i da bismo s time na neki način ipak morali biti zadovoljni. Usporedba s drugim jezicima više bi pokazala da zaostajemo u pojedinim zahvatima lingvoslilističke metode negoli u količini (i povijesnoj i suvremenoj), naravno ako tu količinu shvatimo relativno. Pokazalo bi se, osim toga, da nama najviše nedostaje tzv. udžbeničke literature i raznovrsnih priručnika. Ali to, nažalost, nije samo kronična boljetica naše lingvostilistike, već i drugih jezičnih i znanstvenih disciplina uopće. Prednost je drugih naroda upravo u tome: gotovo svuda nailazimo na djela koja popunjavaju upravo takvu lingvostilističku prazninu.17

1.1. Najveći i najteži zadatak hrvatske lingvostilistike leži u pisanju monografija o pojedinim hrvatskim najznačajnijim piscima. Ono što je dosada urađeno doista je relativno malo18 i jedva može poslužiti za najopćenitiji statistički presjek. Zbog osobita načina istraživanja jezičnoga izraza pojedinog pisca monografija je najpogodniji način da se dođe do pouzdanih i provjerenih podataka o tome kako funkcionira jezik u djelima istoga pisca. Monografija omogućava i vertikalno i horizontalno ispitivanje, a omogućava i veoma podrobne analize, koje su inače nedostupne u drugim oblicima istraživanja. Niz takvih monografija omogućio bi, naravno, ono najidealnije rješenje: dobili bismo čvrste podatke o tipičnosti funkcija hrvatskoga jezika, o stalnim upotrebama i njihovu povijesnom javljanju i odumiranju, o njihovoj motiviranosti, o njihovoj zavisnosti od književnih oblika u kojima su upotrebljene, a naravno i o tome u kakvu su suodnosu pisci međusobno, i oni koji su živjeli i stvarali istodobno i oni koji su živjeli raznodobno. Nažalost, monografije su, upravo zbog velika posla koji treba obaviti, u sadašnjem trenutku ono što nam je i najnedostupnije. Zbog toga nikako ne bi trebalo čekati na tzv. bolje prilike koje bi nam, eventualno, donijele desetak-petnaestak monografija, već bismo se ipak morali prihvatiti i onoga posla što bismo ga mogli obaviti već sada.

A taj obavljiv posao jest lingvostilistički »inventar«. Morali bismo od niza pojedinačnih kategorija hrvatskoga jezika probrati (lingvostilistički odvojiti) one koje su stilotvorne, i to podjednako i one koje se nalaze virtualno u hrvatskom jeziku i »vlasništvo« su stilotvornih mogućnosti hrvatskoga jezika, ali i one kategorije koje su stvorili (izmislili i varirali) i pisci pojedinci da bi na pojedinim mjestima samo nekih svojih djela istakli smisao svoje kreacije. Takav bi inventar bio ona prva selekcija koja bi naprosto jasnije omogućila i pojedinačno ispitivanje, ali i povezanost s drugim cjelinama.19 Niz načelnih pitanja bio bi odmah vidljiviji: postalo bi jasnije što je već urađeno u pojedinim raspravama i člancima, na koje pisce treba proširiti ista ispitivanja, ali bi postalo jasnije gdje se nalaze i potpune praznine ili nejasnoće. Takav ispunjeni i opisani inventar postao bi okosnicom lingvostilističke gramatike hrvatskoga jezika, djela koje je gotovo najpreče u hrvatskoj jezičnoj znanosti, ne želimo li zbilja dokraja zaostati za suvremenom lingvističkom misli.

2.0. Lingvostilistika, dakle, ima svoj temelj i svoje polazište u jezičnim kategorijama, ali u njima se niti ne iscrpljuje niti se u njih zatvara. Jezična je kategorija u njoj samo mjerna jedinica, koja je, u osobitoj jezičnoj upotrebi, opterećena, obogaćena, oplemenjena funkcionalnošću, pa se upravo u toj sveukupnosti ostvaruje ona cjelovitost zbog koje je upotrebljena i pružena za spoznaju. Sam po sebi se tako nameće zaključak kako je lingvostilistika odredljiva samo u jednom: u svojim polazištima, u svojim temeljima, a kako svako daljnje kretanje, svaka daljnja nadogradnja vodi u područja koja su, barem posredno, jezično irelevantna: vodi u područje estetike, etike, ideologije, povijesti, nacionalnosti i nacionalne geografije, religije, književne teorije, književne povijesti itd. Tako smo se ujedno i odjednom našli i pred najvećom teškoćom i lingvostilistike i bilo koje druge stilistike (atributi su ovdje sasvim sporedni), naime pred činjenicom da stilova i stilistike svuda ima, da su oni, štoviše, integralna kategorija svake, pa prema tome i jezične ekspresije, da su oni uostalom neodvojivi dijelovi bilo kojega trajanja ili postojanja. Pa ipak se, niti lingvostilistik niti tko drugi, ne može i ne smije zaustaviti na toj jalovoj spoznaji, već sasvim racionalno mora »odrediti svoj djelokrug«, ako želi postići barem minimum koristi. Što će mu se pri tome često dogoditi da vrludavo prelazi granice izmedu lingvostilistikei književne povijesti, ne može mu se ozbiljno zamjeriti. Jer ta je granica često »tanja od oštrice noža«, jer je katkad i nema, a katkad se može načiniti samo umjetno.

2.1. I evo nas tako do prvoga neveselog problema u području liugvostilistike: dokle doseže onaj minimum interesa koji će osigurati cjelovitu praktičnu obavijest, ali će pri tome ostati u razumnim granicama i lingvostilistike i totalnosti koju lingvistički znak predstavlja? Jer, mislim da je izvan sumnje, lingvostilistik se mora na jednom mjestu zaustaviti i svoj posao prepustiti drugomu, ako želi, u najgorem slučaju, izbjeći banalnim greškama ili simplifikacijama, ili, u najboljem slučaju, ako želi izbjeći enciklopedičnosti ili zamornoj eruditivnosti. A svemu se tome gotovo samoubijateljski, nemoćno kao žrtveno janje ili naivno dijete, izlaže svaki onaj tko pokuša poći, npr. u Krležinu jeziku, od lingvostilskih pravopisnih osobina pa preko Krležina odgoja, obrazovanja, preko hrvatskih i evropskih »izama«, estetskih, povijesnih i političkih činjenica, kulturnih, književnih i nacionalnih i drugih vrednota te dospjeti tamo negdje u godine iza prvoga svjetskoga rata, u hrvatsko ljevičarstvo između dva rata, u Agram i Vidov-dan, među Supila, Meštrovića, Hadića, Pašića, Karađordevića itd., itd.20

2.2. Ma koliko da je stilska obavijest složena, slojevita, mnogostruka, kompleksna, pa i komplicirana, ma koliko da uvijek krije u sebi mogućnost ostatka koji je racionalno nerazložljiv i neobjašnjiv, mislim da jezični stilistik u pristupnoj klasifikaciji neće pogriješiti ako se odluči na opis triju osnovnih vrednota:

2.3. A. Ponajprije se mora pozabaviti jezičnom normom, jezičnim standardom, dakle jezikom koji prvenstveno služi sporazumijevanju, ili, drukčije rečeno, mora se pozabaviti jezičnom obaviješću koja je prvenstveno znak za identifikaciju (nominalizaciju) stvarnosti. Npr. jesen = godišnje doba; grafički bi se ovaj prostor (dakako vrlo pojednostavnjeno) dao prikazati ovako:

2.4. B. Stilski dodatak, novi sloj, nova vrijednost koja se dodaje na osnovicu A. Npr. jesen = starost, umor, zamiranje, slutnja na smrt itd. Grafički prikazano izgledalo bi to ovako:

Međutim upotrebna stilotvorna vrijednost dodatka B može biti dvojaka: B1: ona može biti stalna jezična osobina, tj. u našem primjeru hrvatskoga jezika, pa u tom slučaju govorimo o kolektivnoj stilotvornosti i kolektivnoj stilistici. Ta je stalna osobina označena ili nekim osobitim znakom, ili, vrlo često, i svojom upotrebnom količinom, tj. čestotom. Takav bi npr. bio oblik druzi (B1) prema obliku drugovi (A) ili dažd (B1) prema obliku kiša (A). Taj sloj (B1) jest onaj sloj koji je dosada, u većoj ili manjoj količini, bio uključivan u gramatike književnoga jezika, ili u rječnike, s odrednicama: figurativno, upotrebljava se u pjesničkom jeziku, služi u stilske svrhe, pjesnička riječ, itd. Osnovna osobina ovoga sloja jest u tome što je riječ o kategorijama kojima je autor − hrvatski narod! Mi naime ne moramo, a nije ni potrebno, tragati za vremenom kada je dažd značio isto što danas znači kiša (makar će se kod ponekih jedinica morati povesti računa o povijesnoj okosnici i o prijelomu u sadašnju stilotvornost), ili kada su druzi značili isto što i drugovi, bez obzira na to što se, možda, ne može konstatirati isti odnos za paralelu: ključi : ključevi. (Ali u jezičnom ritmu broj je slogova neobično relevantan.)

Drugi dio sloja B (tj. B2) jest individualan, autorski jezični postnpak, pa pri njemu govorimo o tzv. autorskoj stilotvornosti i o autorskoj stilistici. To su ona jezična ostvarenja koja su specifična autorova tvorba (ili upotreba), stvorena za potrebe konkretnoga književnoga teksta: npr. u Krleže česta upotreba gerrnanizama (Agram!), a u nekoga bosanskoga pisca bit će npr. česta upotreba turcizama (Orijent!). Ovaj se dio sloja B, tj. sloj B2, uglavnom nije obrađivao u gramatikama hrvatskoga jezika, ali je zato bio predmetom istraživanja brojnih jezično-stilskih članaka, rasprava, studija. Razumljivo je da se granica izmedu slojeva B1 i B2 ne može uvijek točno utvrditi, pa je tu početak onih teškoća što su prije bile spomenute, odnosno da su stalne stilske osobine hrvatskoga jezika (B1) i autorske stilsko-jezične osobine (B2) nerazmrsivo i neraskidivo prepletene, tako da bi umjetno odvajanje bilo pravo nasilje. Jer, opet ne treba zaboraviti, jezično-stilska kreacija, ta stilska jedinica o kojoj neprestano govorimo, i ne postoji bez svoga pravog, uporabljenoga oblika, što znači da je autorski dio (B2) prisutan u bilo kom obliku, pa makar samo u izboru21 upravo toga jezičnoga sredstva.

2.5. C. Ukupnost obavijesti, tj. pravo značenje svih slojeva u konkretnom tekstu konkretnoga pisca (informatora). Dakle grafički:

ili poput jednadžbe: A + B (B1 + B2) = C

Na primjer, riječ Domovina (veliko D) imat će drugačiju ukupnost značenja C u Kranjčevićevoj lirici, drugačiju u Matoševoj, drugačiju u Krležinoj, drugačiju u Šegedinovoj prozi. U njoj je već na prvi pogled vidljiv povijesni trenutak (faktor vremena), idejni trenutak, trenutak (hrvatske) nacionalnosti, itd. To je upravo prostor gdje tražimo onu tzv. konkretnu »poruku« umjetnika i njegova djela, to je prostor na kome se udaljavamo od jezičnih znakova i ulazimo u svijet estetike, ideologije, povijesti, religije, to je svijet po kojem se kreću književni stilističari, svijet u kojem je vladala ili vlada misao da je stilistika isto što i povijest književnosti. Ali ni vrijednost C, međutim, nije neka samostalna, izolirana cjelina, već naprotiv isto tako neodvojiv splet jezičnih znakova i njihovih pravih značenja, splet koji je bolno komadati. Iako, iako, nažalost − praktički moramo upravo to!

Tu se naime već javlja ono razmeđenje, instituirano u našoj praksi i diktirano prvenstveno praktičnim razlozima, po kojem se lingvostilistika bavila vrijednostima A + B (B1 + B2), a književna (estetska, kritička itd.) stilistika vrijednošću C. Ali svi su nesporazumi, banalne i slučajne greške, nedorečenosti i površnosti, krize u koje su povremeno padali ili pojedini stilističari ili stilistički pokreti potjecale su upravo iz toga što su pojedinci morali izvršiti rez na cjelini obavijesti A + B (B1 + B2) = C, ali su i morali voditi računa o onome što su odrezali i tako reći bacili kroz prozor. Zato se katkad književni povjesničar (istraživatelj vrednote C) mora nasmijati naivnostima tvrdnji kad se lingvostilistik, ipak vođen imperativom jedinstva, nađe na tom području, iako je očito da je tu nestručnjak i diletant, ili pak (sada se smije lingvostilistik), kad se književni stilističar, opet vođen imperativom jedinstva, nađe na terenu lingvostilistike, pa u nekoj banalnoj piščevoj grešci, u grešci u prepisivanju, ili u pojedinom glasu, ili pak u »osobitom redu riječi« (iako o osobitom redu riječi nema ni govora) vidi značajno stilsko ostvarenje. Nažalost, takve su nelagode i nevolje stalan pratitelj onoga tko se usudi dirnuti u to komplicirano područje stilistike.

Držeći se jednadžbe A + B (B1 + B2) = C i uobičajene grupne podjele jezičnih kategorija, suvremena lingvotilistika hrvatskoga jezika morat će se suočiti (između ostaloga) npr. i sa slijedećim odnosima:

3.0. Pravopis

C

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada
kad sve je boja, berba i miris vina
i kada se čuje pjesma Stvari i Živina
i kada mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:

M. Krleža, Jesenja pjessma

ili:

I. Slamnig, Kvadrati tuge

U oba se primjera susrećemo s protupravopisnim pisanjem velikoga i malog slova (Krleža: »Netko« i dr., Slamnig: »iivans lamnig«) − uz druge jezične neobičnosti − pa je očito da oba pisca upravo na tim mjestima inzistiraju na svojoj poruci: u Krleže je to, u njegovoj ekspresionističkoj lirici, motivacijski sustav, vizionarstvo i dramatičnost, u kojoj se dešava svojevrsna dezintegracija stvarnosti: predmeti postaju osobe (a imena osoba se pišu velikim slovom! − Nepoznat Netko!), koje poput nekih natprirodnih sila ruše čovjekov konvencionalni doživljaj stvarnosti. Veliko je slovo dakle upravo jezični simbol tog novoga svijeta (ili njegove vizije), a nikako ne niti manira ili možda ignoriranje pravopisnog dogovora. Upravo u tome leži onaj »dodatak« u značenju, o kojemu je prije bilo riječi, i predstavlja tipičnu materiju s kojom se, veoma opširno i sustavno, treba pozabaviti lingvostilistika, ali i bilo koja druga stilistika.

Sličan je i Slamnigov postupak, makar je formalno (pravopisno) drugačiji. On od osoba (a te se pišu velikim slovom) pravi predmete (a ti se pišu malim slovom), tj. od vlastite imenice stvara opću. I taj je postupak u stvari znak dezintegracije stvarnosti. Doživljaj stvarnosti u »Kvadratima tuge« jest takav da čovjeka preinačuje u stvar, otuđuje ga od sama sebe i pretvara ga u »nešto«. To »nešto« je ono toliko puta spomenuto »otuđenje«, a u Slamnigovu tekstu znak mu je malo slovo u razdrobljenu imenu i prezimenu »iivans lamnig«.

Oba su citata izraziti primjeri kako i pravopisna konvencija odnosno njeno namjerno rušenje mogu biti direktni znakovi autorove poruke, tj. C-vrijednosti.

3.1. Glasovi

C

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima.
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetimʼ žutima.

A. G. Matoš, U travi

ili:

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
Al snijeg te zime neće past,
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
Al ono neće sjat i cvast.

D. Cesarić, Pjesma o smrti

Matošev pokrajinski oblik snijeva sasvim je vezan, odnosno upotrebljen je kao rima na ševa. Zato je očito da je namjerno odabran i podređen upravo osnovnoj Matoševoj namjeri: stvarnost i njen doživljaj kao muzikalizirani oblik, a jezik kao sredstvo te muzikalizacije. Riječ je dakle o odabranu glasu, koji nije samo nosilac osnovne semantičke vrijednosti (to je glagol snivati), već o glasu koji je funkcionalno, stilotvorno opterećen posebnom svrhom, glazbom u paru ševa : snijeva, jer je očito da je taj glazbeni sklad neusporedivo veći od mogućnosti ševa : sniva (!?).

Cesarićeva redukcija glasa -i (a to je najlabilniji glas u hrvatskom samoglasničkom lancu) naslanja se na istu i tipičnu takvu redukciju, koja se najčešće susreće u razgovornom hrvatskom jeziku. A Cesarićeva poezija, njen mentalitet i sustav, upravo su »razgovorni«, tj. – kako se to mahom ističe – ta je poezija jednostavna, svakidašnja, obična i priprosta, ali upravo u tome i jest jedna od njenih najvećih vrlina. Redukcija dakle nipošto nije ni slučajna ni neprovjerena, već upravo integralno utkana u okosnicu čitavoga jednog filozofskog i poetskog nazora na svijet.

3.2. Oblici

C

Žanju srpi, mašu kose
Djed se žuri, snope broji.
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji.

A. Mihanović, Hrvatska domovina

ili:

Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudma opomena,
Da čovjek ne smije preko nekih granica.

V. Nazor, Titov »Naprijed!«

U Mihanovićevoj pjesmi očit je metarski razlog (tzv. poetizacija), što ga sili kratkim oblicima plurala. Pjesma je pisana u trohejskom osmercu, i to je njena osnovna ritmička struktura, pa bi duga množina jednostavno isključila takav oblik.

Nazorova ljudma jest također prozodijski jezični oblik. Iako su oblici, ljudma, konjma, zubma, ustma, očma u starijem hrvatskom jeziku relativno obični oblici, danas se osjećaju arhaičnim, ali i pomalo poetiziranim. Prozodijska prednost je očita: Ljudma (dva sloga) : ljudima (tri sloga), a tako i: ustma (2) : ustima (3), očma (2) : očima (3). Takav stilotvoran prozodijski oblik jest dakako i Nazarov velje iz istoga stiha. U tom odnosu treba usporediti redovan oblik, koji upotrebljava i Nazor:

Grožde dok zrijalo i pjev cvrčka šibao uzduh
Gledo u zanosu svijetle vizije, što ih je Podne
Pred očima stvaralo mojim.

V. Nazor, Maslina

3.3. Rječnik

C

Kaži mi, Grlice,
Zašto nosim suze u crnim očima?
Znaš li da stoka pase travicu zelenu,
A svirala svira sitne pjesmice
Od ljubavi i od crne zemljice?

D. Tadijanović, Otvori mi vrata, Grlice

ili:

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti stari
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

I. Slamnig, Evanđelisti

U svojoj erotskoj lirici Tadijanović dakako znalački poseže i za deminutivima kao onoj jezičnoj kategoriji u kojoj je »nježnost upravo utkana«. Deminutiv nije uvijek samo »nešto maleno ili nešto drago« iz tzv. objektivnoga svijeta, već je njegov izbor i uporaba prvenstveno znak »dragosti« onoga koji ga odabire. Melankolična erotska Tadijanovićeva lirika objektivizira se upravo u tome svome ruhu i preko takvih kolektivnih stilotvornih kategorija hrvatskoga jezika.

Ivan Slamnig ruši supletivni odnos čovjek : ljudi i stvara riječ ljud, što bi moralo značiti isto što i čovjek! Stihovi su tipični za Slamnigovo jezično (mahom uspjelo) eksperimentatorstvo, koje je međutim u totalnoj službi njegova intelektualističkoga (da ne kažemo: ljudačkoga) odnosa prema životu, koji se vrlo često javlja u svojim apsurdnim ili deformiranim oblicima. Međutim i Slamnig, kao i mnogi drugi, u svim tim izokrenutim i kompliciranim likovima ljudi i predmeta pronalazi sasvim osnovne ljudske spoznaje: ipak, ipak ljubav stvara čuda, kako to evidentno izbija iz njegove pjesme »Evanđelisti«.

3.4. Sintaksa

C

Kada se moj stari stric razbolio, nosio sam nedjeljom pismene poruke madre Antoniji. Dobivao sam tada po dva medenjaka. Trebalo je jednoga nositi bolesnom stricu.

A kada nam je strica odnijela smrt. Kad nam je strica odnijela smrt, odlazio sam s ostalim dječacima u samostan moliti otpatke hostija.

S. Novak, Badessa madre Antonia

ili:

Tišina. Mrak. Muk –
Električno zvonce...
Negdje kraj naše sobe –
Svijeće.
Kašljanje. Hroptanje. Koraci:
jedan-dva,
tri-ništa...
Tišina. Mrak.
Muk.

Đ. Sudeta, Kad su sva svijetla pogašena

Slobodan Novak upotrebljava vremensku zavisnu rečenicu bez glavne, a onda je ponavlja uz glavnu rečenicu, stvarajući tako vremensku kumulaciju, podcrtavajući prijelomni trenutak u kronologiji svojega doživljaja. Takva elipsa glavne rečenice (koja je doduše uvijek na neki način kontekstualno prisutna) ostvaruje sasvim osobite mogućnosti sintaktičkoga isticanja, a ono je vrlo često u službi poetiziranoga metaforičkog postupka (kao što su to uvijek uostalom i stihovi), u službi otužnog, nostalgičnoga i depresivnog osjećaja što se provlači Novakovom prozom: djetinjstvo i ljudi iz toga djetinjstva, što se nikada više neće, što se nikada više ne mogu vratiti.

U Sudetinim stihovima nema glagola, nema predikata, nema tzv. radnje, zbivanja. Samo imenice u nabrajanju, priložna oznaka mjesta, brojke koje su nominalizacija stvarnosti i osjećaja. U tom nizanju imenica, kojima Sudeta otkriva samo najznačajnije pojedinosti svojih posljednjih trenutaka, što ih posebno izvlači iz zbroja stvarnosti oko sebe, jasno se nazire ono bespomoćno trajanje tik pred smrt: bolest kojoj nema lijeka, dah, smrti, zebnja u čovjeku i stvarima. Jer smrt je eto – tu, kao činjenica kojoj se ne može izbjeći. Imenice (i ono što znače ili mogu značiti) ovdje su pravi glasnici rastanka i odlaska u trenutku kad su doista »glagolska radnja i zbivanje« svedeni na ništicu: ostaje još samo ona nit između života i smrti kad se predmeti javljaju kao posljednji simbol nestanka zauvijek.

4.0. Lingvostilistika hrvatskoga jezika mogla bi prema tome imati slijedeće obrise:

  • Vrijednost A mora biti neprestano prisutna u lingvostilističkom opisu, ona se može i posebno istaknuti, ali se može i zaobići, već prema tome o kakvom je konkretnom jezičnom znaku riječ. Izostavljati se može katkad i zbog toga što je inače središnja vrijednost gramatike hrvatskoga jezika.
  • Vrijednost B odnosno nuzvrijednost B1 i B2 jesu pravo, središnje područje lingvostilistike. Obrađivač može skupinski izolirati takve vrijednosti, a zatim i opisati u konkretnim rezultatima. Taj opis može biti globalan (npr. protupravopisna vrijednost velikoga slova ne označava isto značenjsko područje niti u samoga Krleže, niti u odnosu Krleže i Sudete, ili Krleže i nekoga drugog pisca), ali u odabranim slučajevima i podroban.
  • Vrijednost C može se uzimati u opis samo u pojedinačnim slučajevima, u odabranim i uzoritim primjerima, naprosto zato da se izbjegne preopširnost.

Mislim da bi nam ovako zasnovan rad omogućio da se razumno ograničimo u poslu koji, barem zasada, zastrašuje svojim nepoznanicama.

I tako, ma koliko čovjek bio nevjerni Tomo kada se uputi u teoretske analize i mogućnosti stilistike, postoji ipak dobra nada da je moguće iskobeljati se iz toga pravog mora raznovrsnih i kompliciranih činjenica (jer su i život i književnost i raznovrsni i komplicirani) i, makar izgreben i izmučen, ipak sretno dospjeti na cilj.

Bilješke

1 Rad JAZU, knjiga VIII., Zagreb, 1969.

2 O. c., str. 114.

3 O. c., str. 111.–120.

4 Rad JAZU, knjiga XXVIII., Zagreb, 1874.

5 Podnaslovi cit. djela, str. 183.–190.

6 Knjiga je napisana po uzoru na sličnu češkoga stilistika Vojtĕcha Lešetickoga.

7 Radi ilustrativne usporedbe spominjem da je Filipovićeva knjiga u biti koncipirana potpuno jednako kao i najpoznatiji suvremeni udžbenik s toga područja, tj. kao Dragiše Živkovića, Teorija književnosti sa teorijom pismenosti, Sarajevo, 71965.Ovo isto tako vrijedi i za poznati udžbenik stilistike Franje Petračića i Đure Zagode, za Hrvatsku čitanku (poetika, stilistika i proza), Zagreb, 91924.

8 Maretić u svojoj Stilistici ne spominje ni Vebera ni Filipovića, iako se oni očito mogu smatrati njegovim prethodnicima. Štoviše, na str. 577. drugoga izdanja Maretić kao da obračunava s konceptom Filipovićeve knjige, ali posve neuvjerljivo, pa i netočno, tvrdeći npr. da sadržaj ne utječe na stil!

9 Ivan Filipović, Kratka stilistika..., str. ll.

10 Tomislav Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1899. i 1931.

11 Usp. o tome moj članak: Maretićeva stilistika, Jezik, XIV, 3, Zagreb, 1966/67.

12 Samo nekoliko primjera: Tomislav Maretić, Gramatika i stilistika..., str. 117.; Ljudevit Jonke, Suvremeni naš književni jezik (skripta), Zagreb, 1956., str. 193.; Brabec-Hraste-Živković, Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, Zagreb, 41961., str. 46.; Mihailo Stevanović, Savremeni srpskohrvatski jezik, I, Beograd, 1961., str. 199.; Težak-Babić, Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika, Zagreb, 1966., str. 131.; tako i: Matej Sova, Uvod u shvaćanje književnog djela, Zagreb, 1955.; Uvod u književnost, Zagreb, 1961.; Frangeš−Šicel−Rosandić, Pristup književnom djelu, Zagreb, 31964.i dr.

13 U svakom se rječniku mogu naći uže (lingvostilističke) odrednice: dem. (deminutiv), euf. (eufemizam), fam. (familijarno), fig. (figurativno, preneseno značenje), hip. (hipokoristik), iron. (ironično), nar. pjesn. (narodno pjesništvo), neol. (neologizam), poet. (poetski), razg. (razgovorno), vulg. (vulgarno), zast. (zastarjelo) itd.

14 Najviše ih je objavljeno u časopisima »Jezik« i »Umjetnost riječi«, ali i u mnogim drugim publikacijama.

15 Npr. knjige P. Guberine, I. Frangeša, A. Flakera, Z. Škreba, K. Pranjića i dr.

16 Npr. Vladimir Anić je napisao monografiju o jeziku i stilu Ante Kovačića, Krunoslav Pranjić o jeziku i stilu Matoševe pripovjedačke proze, Vatroslav Kalenić o jeziku i umjetničkom izrazu Augusta Šenoe.

17 Takva su npr.: Marcel Cressot, Le style et ses techniques, Pariz, 1959.; A. I. Efimov, Stilistika hudožestvennoj reči, Moskva, 1961.; A. N. Gvozdev, Očerki po stilistike russkogo jazyka, Moskva, 1955.; Mária lvanová-Šalingová, Štylistika, Bratislava, 1965.; Halina Kurkowska-Stanislaw Skorupka, Stylistyka polska zarys, Varšava, 1959.; Jules Marouzeau, Précis de stylistique française, Pariz, 1950.; D. E. Rozental’, Praktičeskaja stilistika russkogo jazyka, Moskva, 1968.; B. V. Tomaševskij, Stilistika i stihosloženie, Lenjingrad, 1959.; V. V. Vinogradov, Stilistika − teorija praktičeskoj reči − poetika, Moskva, 1963. i dr.

18 V. bilješku 16.

19 Jedan od najvećih nedostataka dosadašnjeg stilističkog proučavanja jest upravo fragmentarnost, necjelovitost i razdrobljenost. Radovi su osim toga razbacani po različitim publikacijama, što opet na svoj način otežava kompletniju sintezu.

20 Problemi se toliko kompleksno javljaju da ih je često puta teško obraditi čak i u monografijama.

21 Izbor doživljaja, a i jezičnoga sredstva u njegovu ostvarenju, jedno je od središnjih pitanja u svakoj stilistici. Usp. npr. Zdenko Lešić, Pojam »izbora« kao instrument analize stila, Izraz, XV, 1, Sarajevo 1971.