E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Lingvistika, fonetika i poetika ilirizma

Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XIV. (Romantizam – ilirizam – preporod). Ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Bužančić i Andrea Meyer-Fraatz, Split–Zagreb, 2012.

Jezik je u središtu svih zbivanja u ilirskom pokretu: od društvenih i gospodarskih do političkih; sve se određuje i mjeri jezikom: i narod i pojedinac. Ilirci su svi odreda bili visokoobrazovani i kulturni ljudi, a njihovo poznavanje brojnih jezika omogućilo im je da se meritorno bave, kako općim jezičnim pitanjima, tako i određivanjem i kodificiranjem standardnoga hrvatskog jezika. U iznimno kratkom vremenu hrvatski se jezik odredio, kodificirao i stvorio vrhunska umjetnička ostvarenja, a to je bilo moguće zato jer su se u dvadesetak godina ilirskog pokreta sažela stoljeća hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. U ilirskom pokretu nema fonetike u suvremenom smislu riječi. Ona se tek naslućuje u nekim pitanjima glasovnog simbolizma ili eufoničnosti iskaza i tako se izravno vezuje uz estetsku dimenziju jezika; i to kako osnovnog, komunikacijskog jezika tako i umjetničkih djela oblikovanih jezikom. U ilirizmu se stvaraju dvije poetike: jedna je poetika samog jezika, isticanje njegovih estetskih dimenzija; druga poetika izvire iz samog pjesničkog djela, iz spjeva Smrt Smail-age Čengića, i ogleda se u savršenom skladu novoodređenog hrvatskoga standardnog jezika i višestoljetnog nasljeđa hrvatske književnosti.

1. Lingvistika

Ilirski je pokret bitno obilježen lingvistikom. Gotovo bi se moglo reći da je to ponajprije jezični, a ne književni, kulturni ili politički pokret. U skladu s romantičarskim stajalištima, narod se određuje jezikom, a ne nekim povijesnim ili političkim pravom. Jezik određuje i pojedinca, njegove dimenzije i dosege: Jer onoliko človjek znade koliko jezikom svojim izgovoriti može. Što je izvan kruga izrečja, to je izvan kruga poznanstva (I. Mažuranić, Misli). Zato ilirci žele prije svega odrediti svoj jezik. U tom određivanju njih vode i misli o jedinstvu svih južnih Slavena, pa čak i panslavenske misli, koje također izviru iz osnovnih postavki romantizma. U skladu sa svojim političkim stajalištima, ilirci odabiru kao standardni onaj jezik, odnosno ono narječje, koje ima najviše zajedničkih dijelova kod svih južnih Slavena.

Svi su ilirci bili i lingvisti. O tome svjedoči ponajprije poznavanje stranih jezika: svi su oni poznavali po nekoliko europskih jezika. Tako npr. Antun Barac bilježi da je Stanko Vraz već za vrijeme svojih studija naučio sve europske jezike, i stare i moderne; a prevodio je s grčkog, latinskog, njemačkog, engleskog, talijanskog, španjolskog, arnautskog i svih slavenskih jezika. Petar Preradović, uz njemački i hrvatski, vladao je vrlo dobro talijanskim i francuskim, učio je engleski, a znao je i sve slavenske jezike. Ivan Mažuranić, osim hrvatskoga, znao je još devet jezika: talijanski, latinski, njemački, francuski, engleski, ruski, češki, poljski i mađarski. Janko Drašković znao je latinski, njemački, mađarski, francuski i talijanski, a Pavao Štoos latinski, njemački, mađarski i francuski. Već samo poznavanje velikoga broja jezika dovoljno govori o lingvističkom obrazovanju iliraca. Neki od iliraca izravno su obrađivali neke lingvističke ili filološke teme: Antun Mihanović bavio se komparativnom lingvistikom, uspoređujući sanskrtske i slavenske riječi povezane zvukom i smislom; Antun Mažuranić zanimao se za akcente te je pokazao veze između čakavskog i ruskog.

Lingvistička djelatnost u ilirskom pokretu ima nekoliko faza, nekoliko razina, koje se vremenski često isprepleću: to je ponajprije (1) stvaranje svijesti o hrvatskom jeziku; zatim (2) borba za uvođenje hrvatskog jezika u javni život; nakon toga slijedi: (3) odabir standardnog jezika, (4) njegovo kodificiranje i (5) određivanje standardnog jezika prema hrvatskoj književnosti.

Oblikovanje svijesti o potrebi izučavanja narodnog jezika javlja se i prije ilirskog pokreta. Tako 1813. biskup Maksimilijan Vrhovac traži od svećenika da prikupljaju riječi i izraze narodnog jezika. Želja za uvođenjem hrvatskog jezika u javni život i u službenu uporabu vidljiva je u nizu proglasa i javnih nastupa. Jedan od takovih proglasa javlja se petnaest godina prije službenog početka ilirskog pokreta: 1815. Antun Mihanović piše Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku; on govori o potrebi uvođenja hrvatskoga jezika umjesto latinskog u javnim poslovima, te ističe vrijednost narodnog govora, koji je najprikladniji da se u njemu izraze misli jednog naroda; narodni jezik stoga treba uvesti u škole i razvijati ga.

Kada 5. kolovoza 1830. Hrvatski sabor donosi uputu o potrebi učenja mađarskog jezika, dok službeni jezik i dalje ostaje latinski, Pavao Štoos reagira pjesmom Kip domovine vu početku leta 1831:

Vre i svoj jezik zabit Hrvati
Hote, ter drugi narod postati.

Godine 1832. izlazi brošura Ivana Derkosa pod naslovom Genius patriae super dormientibus suis filiis: seu Folium patrioticum, pro incolis regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, in excitandum, excolendae lingvae patriae studium (Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju ili Domovinski list za stanovnike Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ih potakne na izučavanje i njegovanje domaćega jezika). Derkos govori o neotuđivom pravu svakog naroda na vlastiti jezik, te o potrebi njegovanja i razvijanja tog jezika. Derkos predlaže da se štokavsko narječje odabere za književni jezik zato što je najraširenije. Ipak, čudno je da se proglas o potrebi učenja narodnog jezika objavljuje na latinskom.

Iste godine izlazi i Draškovićeva Disertacija iliti Razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakanotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih. Disertacija je upućena zastupnicima uoči zasjedanja sabora, a govori o gospodarskim, političkim i jezičnim pitanjima. Upravo ova činjenica ukazuje na neka od temeljnih stajališta ilirskog pokreta, a to je da su jezična pitanja neodvojiva od gospodarskih i političkih. Ortografiju Drašković odabire iz starih knigah, jer je u zagrebačkoj ortografiji utjecaj mađarskoga jezika, a u dalmatinskoj talijanskog. Disertacija je napisana štokavsko-ijekavski, dakle narječjem za koje će se kasnije opredijeliti hrvatski preporoditelji. Drašković kaže da je odabrao štokavsko-ijekavsko narječje jer je zajedničko većini Hrvata i južnih Slavena, a i sve stare knjige tiskane su na tom narječju. U rodoljubnom zanosu Drašković ističe i ljepotu štokavskog narječja zbog čega ga prihvaćaju i oni kojima nije materinje.

Ja odabirem za moj govor naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijeg izvolio jesam. Prisložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao naroda naših kraljevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajiški Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve knige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna kniga senjskih i drugih primorskih biskupijah sve u istom dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiješanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.

Od manifestacijskih aktivnosti svakako valja spomenuti da je 2. V. 1843. Ivan Kukuljević u saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku. Zatražio je da se latinski jezik kao službeni u saboru i u javnoj upravi zamijeni narodnim jezikom po uzoru na druge europske narode.

Mi svoj jezik čuvamo još uvijek za družinu i za naše kmetove! (...) Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slaveni, a ukupno iskreno govoreći nismo baš ništa! (...) Sada imamo još toliko snage da se suprotstavimo mrtvomu (latinski), zamalo nećemo moći nadvladati žive (mađarski, njemački) ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge, tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim.

Hrvatski sabor je 1845. odlučio da se na zagrebačkoj Akademiji popuni katedra za jezik hrvatsko-slavonski: 16. lipnja 1846. Vjekoslav Babukić postao je prvi profesor hrvatskoga jezika. Godine 1847. hrvatski se jezik u Saboru prihvaća kao diplomatički i donosi se odluka da se u svim gimnazijama uspostave katedre za učenje narodnog jezika i književnosti. U razdoblju Bachovog apsolutizma 1850. njemački se jezik uvodi kao službeni u urede i nastavni u škole. Tek Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. hrvatski ponovo postaje službeni jezik u javnim ustanovama i u Saboru.

Zanimljivo je da se traženje standardnog jezika ogleda i u njegovom imenu; jezik se naziva domorodni, horvatsko-slavenski, hrvatski, hrvatsko-slavonski, ilirski, južnoslavski, naš, slovinski.

Usporedno s odabirom standardnog jezika, radi se i na njegovom kodificiranju. Prvi pokušaj kodificiranja jezika dogodio se i prije odabira štokavskog narječja kao standardnog: Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja kojom se postavljaju temelji suvremenog hrvatskog pravopisa zapravo rješava pisanje kajkavskog narječja. Knjižica je pisana kajkavskim hrvatskim i njemačkim jezikom. Gaj predlaže da se latinička grafija uredi po načelu jedan glas jedno slovo. Konačnu verziju ovih načela Gaj je objavio u članku Pravopis u prvom godištu svoje Danice, i taj se tekst smatra ishodištem današnjeg hrvatskog pisanja. Vjekoslav Babukić 1836. objavljuje Osnovu slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, te prošireno izdanje pod naslovom Ilirska slovnica 1854. Antun Mažuranić 1839. piše Temelje ilirskoga i latinskoga jezika. Godine 1859. objavljene su dvije hrvatske gramatike: Gramatika hrvatskog jezika Antuna Mažuranića i Skladnja hrvatskog jezika Adolfa Vebera Tkalčevića.

Jezik je bio središnje pitanje ilirskog pokreta; uz jezik su se vezivala i preko jezika rješavala i brojna druga pitanja. U veoma kratkom vremenskom razdoblju, kao rezultat političkog i društvenog djelovanja, određeni su hrvatski standardni jezik i jedinstvena hrvatska književnost te pojednostavljen sustav pisanja kakav koristimo i danas.

2. Fonetika

Fonetika je u romantizmu prisutna u jednom posebnom vidu pristupa problemu glasovnog simbolizma. Naime, glasovni simbolizam razvija se u dva osnovna pravca. (1) To je općenito razmatranje nastanka jezika gdje se sukobljavaju teorije physei i thesei, odnosno mišljenja o postanku jezika prirodnim putem ili društvenim dogovorom. Obje teorije promatraju motiviranost ili arbitrarnost kao odnos označitelja i označenog u jeziku. Postupci koji potvrđuju teoriju physei uglavnom su onomatopeje i sinestezije. U poetici teorija physei vezuje se uz simbolističku teoriju poezije. (2) Moderni pristup glasovnom simbolizmu vezuje se uz sintaktičku teoriju poezije, koja traži motivirane odnose unutar teksta: glasovni sastav ne govori o prirodnoj vezi glasovnog sastava i sadržaja riječi, već o motiviranim odnosima unutar pjesničkog teksta. Ovdje više nisu bitne fizičke oznake glasova, jer je riječ samo o tome da glasovni sastav povezuje, izjednačava ili suprotstavlja pojedine dijelove teksta. Osnovni glasovni postupci sintaktičke teorije su: aliteracija, asonanca, rima i druge homofonske veze.

Razmišljanja o glasovnom simbolizmu u romantizmu smještena su između ove dvije teorije, a riječ je o onome što Gérard Genette zove suženom mimofonijom, a Roman Jakobson dijagramom, tj. podvrstom slike: opreke u glasovnom sastavu pokazuju, potvrđuju i opreke u sadržajima riječi. Glasovni simbolizam u romantizmu nastoji obuhvatiti cijeli jezik. Osnovna opreka u glasovnom sastavu nekog jezika opreka je konsonanata i vokala. Za neke autore u doba predromantizma i romantizma (Swedenborg, Schlegel, Grimm) konsonanti su muški i intelektualni te izražavaju misli, dok su vokali ženski i afektivni te izražavaju osjećaje. Ova misao nalazi potvrdu i u suvremenim pogledima: konsonanti su informativniji od vokala, dakle pogodni su za izražavanje misli; a na vokalima se lakše ostvaruju govorne vrednote, dakle elementi ljudskog krika, kojima se izražavaju osjećaji.

Iz ovih se opreka stvara i mišljenje da u prvobitnom jeziku pretežu vokali, pa je po brojčanom odnosu vokala i konsonanata moguće odrediti i starost nekog jezika. François René de Chateaubriand misli da je vokal a pokazatelj idiličnog sklada prvobitnog neiskvarenog društva. On piše:

Opažamo da se prvi vokal abecede nalazi gotovo u svim riječima koje slikaju prirodne prizore, kao što su charme (grab), vache (krava), vallée (dolina), labourage (oranje), montagne (planina), arbre (stablo), pâturage (ispaša), étrillage (timarenje) itd. To zapažanje vrijedi za sve poznate jezike. (Chateaubriand, Le Génie du christianisme; ovdje i dalje navodim prema: Genette, Mimologije. Put u Kratiliju)

Već i sam prijevod ovih riječi na hrvatski kao da potvrđuje Chateaubriandovo mišljenje: sve navedene riječi i u francuskom i u hrvatskom sadrže vokal a. Iako ne razlikuje glas od slova, Chateaubriandu se ne može zanijekati pjesnička istinitost kazivanja, koje izvire iz njegova osobnog emotivnog stajališta prema vokalu a. Zanimljiva je njegova poetska (pučka) etimologija:

Budući da su najprije otkrili slovo a, zato što je to prvo prirodno ispuštanje glasa, ljudi, koji su tada bili pastiri, uporabiše ga u onim riječima koje su tvorile najjednostavniji rječnik njihova svakodnevnog života. Istovrsnost njihovih običaja i ono malo razlika u njihovim mislima koje su nužno odražavale sliku poljâ, morale su se ogledati u ponavljanju neprestano istih slova u njihovu jeziku. Glas a odgovara miru seljačkog srca i tišini ladanjskih prizora. Akcent zanesenog srca je oštar, prodoran i nagao; a tome ne odgovara jer je odveć dugo: samo seljačka usta imaju toliko vremena da ga u miru izgovore. No ipak, a se uklapa u tužbalice, jadanja, u ljubavne veze i u onaj bezazleni hélas (jao) što ga pastir izgovara. Napokon, priroda odzvanja tim seljačkim slovom u svojim šumovima, a pažljivo ga uho može zamijetiti pod različitim naglascima u šumu nekih sjenovitih mjesta, u treperenju jasike i bršljana, na početku i na kraju blejanja stada, i noću u lavežu seoskih pasa. (Chateaubriand, idem)

A otkrivanje jezika primitivnog čovjeka, dakle jezika usmene narodne književnosti, također je jedna od značajki romantizma. Jean-Jacques Rousseau govori o prvobitnom jeziku kao jeziku vokala; a za njega su vokali označeni pozitivnim predznakom i u politici: za ostvarivanje demokracije potreban je zvučan, prozodičan i harmoničan jezik poput starog grčkog, jer je to preduvjet da ljudi okupljeni na javnom mjestu razumiju govornika. Ako jezik nije takav, nema razumijevanja u javnoj komunikaciji, pa nema ni demokracije. Rousseau kaže:

Zamislimo čovjeka koji se na trgu Vendôme obraća pariškom puku na francuskom jeziku: može se on derati iz sveg grla, čut će ga da viče, ali neće razabrati ni jednu jedinu riječ. (...) A ja kažem da bilo koji jezik kojim ne možete postići da vas razumije okupljeni narod, predstavlja servilni jezik; nemoguće je da narod ostane slobodan i da govori tim jezikom. (Rousseau, Essai sur l' origine des langues)

Odnos vokala i konsonanata ne pokazuje samo starost nekog jezika, već je on i zemljopisno određen. Prema Rousseauu, vokali imaju prevagu u južnim, a konsonanti u sjevernim jezicima, kao u poljskom, koji je najhladniji od svih jezika (Rousseau, idem). Ovu misao o vokalima kao izrazu juga i konsonantima koji se vezuju uz sjever nastavlja i Victor Hugo. A te odnose koristi da bi označio francuski kao najuravnoteženiji jezik, koji je zato i najprikladniji za opću uporabu.

Sunce proizvodi vokale kao što proizvodi i cvijeće. Sjever je načičkan konsonantima kao ledenjacima ili stijenama. Ravnoteža konsonanata i vokala uspostavlja se u jezicima koji su po sredini, u jezicima što se rađaju pod blagim podnebljima. U tome je i jedan od razloga prevlasti francuskog jezika. Jedan sjevernjački jezik, kao primjerice njemački, nikako ne bi mogao postati općim jezikom: u njega je odveć konsonanata koje ne bi mogla sažvakati meka usta s Juga. Južnjački idiom, kao talijanski, pretpostavljam da se isto tako ne bi mogao prilagoditi svim narodima; njegovi bezbrojni vokali, koje riječi jedva zadržavaju, iščezli bi u tvrdom sjevernjačkom izgovoru. Francuski, naprotiv, koji je poduprt konsonantima, a da njima nije nakostriješen, koji je vokalima ublažen, a da pri tome nije postao bljutav, sačinjen je tako da ga svi ljudski jezici mogu prihvatiti. (Hugo, Le Tas de pierres, III)

Od savršena sklada i uravnoteženosti francuskog jezika odvajaju se zapravo dva tipa primitivnog jezika: jedan je jezik dobrog divljaka s južnih mora, pun vokala, a drugi je jezik barbarina sa sjevera, u kojem pretežu konsonanti.

Victor Hugo misli da se odnos vokala i konsonanata u jeziku odražava i u odnosu vokalne i instrumentalne glazbe: jug se vezuje uz vokale i melodiju, a sjever uz konsonante i harmoniju.

Razmatrajući jezik sa stajališta muzikalnosti i razmišljajući o onim tajnovitim uzrocima stvari koje u sebi kriju etimologije riječi, dolazimo do zaključka da je svaka riječ, uzeta sama za sebe, poput orkestra u malom, orkestra u kojemu je vokal glas, vox, a konsonant glazbalo, pratnja, sonat cum. To je doista frapantna pojedinost koja nam pokazuje na kakav živ način jednom otkrivena istina izvlači iz sjene sve ostale: instrumentalna je muzika svojstvena zemljama s konsonantima, to jest Sjeveru, a vokalna jezicima s vokalima, to jest Jugu. Njemačka, zemlja harmonije, ima svoje simfoničare; Italija, zemlja melodije, ima pjevače. Dakle, Sjever, konsonanti, glazbalo, harmonija; četiri stvari koje logički i nužno proizvode jedna drugu, a njima odgovaraju opet četiri paralelne stvari: Jug, vokali, pjesma, melodija. (Hugo, idem)

Slična romantičarska stajališta o nekim općim značajkama jezika, zapravo nekoj vrsti nejasno definirane fonetike, dijeli i Petar Preradović kad kaže da ruski jezik ima dostojnost i veličanstvo španjolskoga, češki ponajviše poljski dvornu uljudnost i uglađenost francuskog, a južnoslavski milinu i sladost u pjesni i u riječi talijanskog jezika (Preradović, Jezik južnoslavski). I upravo ta milina i sladost hrvatske riječi prisutna je ponajprije u Preradovićevim pjesmama o jeziku. Prisjetimo se samo nekoliko stihova iz pjesme Rodu o jeziku:

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!

Kada želi govoriti o ljepoti ilirskog jezika, ili kako ga on zove južnoslavskog, Preradović nastoji biti objektivan te navodi što o tome jeziku govore drugi. Tako kaže da Cesare Cantù opisuje naš jezik kao blagoglasan.

Poznati sadašnji talijanski dogodopisaoc Cezar Cantù spomene u svojoj općenitoj Dogodovštini (Storia Universale, Tom I, pag. 439) ovaka našega jezika: »Questa lingua, una delle più ricche di parole e forme grammaticali, è pure armoniosissima...« Na naški: Ovaj jezik, jedan od najbogatijih u riječima i pretvaranjima slovničkim, jest također vele blagoglasan. (Preradović, Jezik južnoslavski)

Preradović navodi i mišljenje jednog Francuza, Vialla de Sommiersa, čiji se opis ilirskog jezika podudara s onim što Victor Hugo piše o francuskom.

Vialla de Sommiers, učeni jedan Francuz, putujući kroz Crnu Goru bijaše tako zauzet od miline našega jezika, da se usudio reći: Crnogorci moradu biti istiniti potomci Helena, budući njihov jezik onome uzoru (ideale) potpuno odgovara koga si je on od najblagoglasnijeg (od helenskoga) – ikad od jednog puka govorenog – jezika, načinio. U svom ushićenju on ga ovako opisuje (Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter vom Grafen Janko Draskovich. S. 27): »La langue illyrienne est à la fois riche et laconique, énergique et harmonieuse. Elle sied également dans la bouche des deux sexes, et s'emploie aussi heureusement à chanter les douceurs de l'amour, que les hauts faits et les sanglants trophées de Mars... Elle réunit le nombre à la mesure: elle est sonore, noble, oratoire, véhémente, c'est au fait le langage des héros!« Na naški: Ilirski jezik jest ujedno bogat i lakoničan, moćan i blagoglasan. On jednako pristoji ustima obadvaju spola, i jednakim načinom sretno se upotrebljava za pjevati slatkosti ljubavi kao visoke čine i krvave zastave Marsove. On slaže brojnost s količinom: on je skladnoglasan, plemenit, žestočan, rječit – zaista junački jezik. (Preradović, idem)

Preradovićeva je ljubav prema hrvatskom jeziku jednaka onoj Victora Hugoa prema francuskom: hrvatski je, baš kao i francuski, uravnotežen: on je istovremeno i harmoničan i čvrst, pjesnički i junački jezik.

Ipak, na kraju preteže mišljenje o blagoglasnosti južnoslavskog jezika, koji zbog brojnosti svojih vokala nalikuje starom grčkom, koji je za Rousseaua bio zvučan, prozodičan i harmoničan.

Gospodin dvorski vijećnik Hutzinger govori u svom glasovitom djelu svrhu vojničke Granice (Statistik der Militägrenze des österreichischen Kaiserthums. S.S. 206): »Eine herrliche süsstönende Sprache wurde dem Südslaven zu Theil. Die Sprache des Slaven überhaupt, ihrer häufigen Endungen auf Selbstlauter wegen, höchst singbar, und durch die artikellose Deklinazion, wie durch die pronomlose Conjugazion vorzugsweise für die Schönheiten der hellenischen Rede empfänglich, hat Reize, welche einen Schlötzer bezauberten«. Na naški: Južni Slaven jest nadaren krasnim i slatkoglasnim jezikom. Slavski jezik općenito zbog svojih čestih okončanja na samoglasna slova, za pjevanje vrlo prikladan, i poradi svojih nečlanačnih skladanja i nezaimenih sprezanja za ljepote helenske riječi osobito sposoban, ima dražesti koje su i samoga Schlötzera preuzele. (Preradović, idem)

U predstavljanju fonetike ilirizma vrijedi spomenuti i Frana Kurelca; on se doduše javlja nešto kasnije, ali se lijepo uklapa u razmatranja o vokalima i konsonantima kao nositeljima ključnih opreka u jeziku. Kurelac voli konsonante, a izbjegava vokale, posebno na kraju riječi: zato i jesu kratki genitiv množine imenica i infinitiv glagola bez dočetka na vokal te elizija vokala u imperativu bitne značajke njegove gramatike. Fran Kurelac zastupa konsonantsku čvrstoću jezika. Opasnost od utjecaja talijanskog jezika u primorskim krajevima veća je od utjecaja njemačkog jezika u sjevernim krajevima upravo zbog zvučnosti i melodioznosti talijanskog: pogačice jezika vlaškog sladke su, čim je nĕmačka robenica oštra i opora. Vlaškim se jezikom igra, nĕmačkim se, ne bud kome žao, kola natežu (Kurelac, »Vlaške rĕči u jeziku našem«. Rad JAZU, knj. XX).

Ovaj pregled ilirske fonetike logično završava s Dimitrijem Demetrom, koji blagozvučnost drži bitnom značajkom pjesničkog jezika. U članku Misli o ilirskom (našem) književnom jeziku u Danici 1843. on razlikuje jezik znanosti od književnog jezika, ili kako on kaže, jezik misli, koji služi umu, izvoru znanja, i jezik osjećanja (ćutivosti). Demeter misli da poetski jezik mora sadržavati svu blagozvučnost slova, sve forme i sve izraze koji u narodnom jeziku postoje; okretnost, dakle, i blagozvučnost glavni su življi pĕsničkoga jezika.

Za lingvistiku se u ilirskom pokretu može reći da se vezuje uz političke i društvene sadržaje i probleme. Fonetika, iako tek u povojima i posve nejasno određena, znanost koja se tek naslućuje, jasno se vezuje uz estetske sadržaje, uz umjetnost riječi.

3. Poetika: odnosi jezika i književnosti

Unutar ilirskog pokreta dvojako se odnosilo prema književnosti. Ljudevit Gaj je književnost shvaćao tek kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, pa se u prvom razdoblju u Danici objavljuju tek programatske budnice bez osobite književne vrijednosti. Književnosti uostalom i nije moglo biti jer nije bilo sintakse, odnosno u prvim godinama ilirskog preporoda, kako kaže Barac (A. Barac, Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, knj. I, Književnost ilirizma, Zagreb, 1954., str. 115), koristile su se hrvatske riječi u njemačkoj ili latinskoj sintaksi. Gajeva stajališta o jeziku i književnosti nisu prihvatljiva nekima od njegovih najbližih suradnika; zato Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Farkaš Vukotinović pokreću Kolo (1842.) upravo kako bi istaknuli estetsku vrijednost književnosti. Vukotinović u Kolu objavljuje tekst Tri stvari knjiženstva u kojemu ističe estetsku vrijednost književnog ostvarenja: O tome nitko dvojiti neće da je krasnoslovlje (estetska kategorija!) vrlo potrebno za dobiti pravu izvornost, tanahnost i vještinu u literarnim stvarima.

Odabir štokavskog narječja kao standardnog hrvatskog jezika značio je i odbacivanje čakavske i kajkavske književnosti. I dok za napuštanje čakavske književnosti i nije bilo većih reakcija, napuštanje bogate kajkavske književnosti nije prošlo mirno. Najoštriju osudu izrekao je mnogo godina kasnije Miroslav Krleža, koji zamjera ilircima da su kajkavsku književnost bacili kroz prozor kao truplo (Krleža, Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda, 1966.). Krleža zamjera ilircima što su kajkavštinu zamijenili štokavštinom, jer su kajkavska književnost, pa time i jezik te književnosti bili daleko razvijeniji od štokavskog jezika i štokavske književnosti. Jednako oštro o odbacivanju kajkavske književnosti Krleža govori i u Lamentaciji o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog (Pečat, 1939., 3): (...) kako se 'narodnost' v borbe za 'narodnost i materinsku reč' tak napraviti i do triumfa literarnega spelati more, da se baš ta materinska stoletna živa reč znišči, zatre, pokopa, zežge i popluje. Svoje je neslaganje s odbacivanjem kajkavskog narječja i kajkavske književnosti Krleža izrazio i u Baladama Petrice Kerempuha:

V meglenom blatu, v pogrebnom maršu,
otkod nas nigda več ne bu nazaj,
Ileri kak pilki, faklonosi,
zaškrabani dijaki, larfonosi,
pokapali su paradno starinsku reč: KAJ.

A to se nije smjelo dogoditi upravo zbog bogatstva i ljepote kajkavskog jezika. Krleža o kajkavskoj književnosti i mogućnostima umjetničkog izričaja na kajkavskom narječju govori jednakim zanosom i gotovo istim riječima kao što o štokavskom narječju govori Petar Preradović.

Kak zvon je KAJ germelo,
Kak kres je KAJ plamtelo,
Kak jogenj, kak harfa vekomaj.

Jedina je razlika u tome što Preradović piše u sadašnjem, a Krleža u prošlom vremenu: Preradović živi snagu i ljepotu svog jezika, a Krleža se svoga tek nostalgično prisjeća.

Odabir štokavskog narječja ipak nije značio i odabir štokavske književnosti. Odabir štokavskog narječja, kako tumači Petar Guberina, i nije najkobnija greška ili žrtva iliraca; jer oni nisu odbacili samo kajkavsku, već i štokavsku književnost. Guberina predbacuje hrvatskim jezikoslovcima što kao hrvatski književni jezik nameću jezik usmene narodne književnosti nekih štokavskih krajeva, a ne jezik hrvatske književnosti. Guberina kaže da je književni jezik skup izražaja, koji upotrebljavaju književnici i narod kao cjelina, a ne dijalektologija i folklor (Guberina, Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci). Usprkos činjenici da hrvatska književnost na štokavskom dijalektu postoji od 13. stoljeća, hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga književnog jezika uzeli lokalni štokavski govor, kao da je štokavski kraj kao takav nositelj književnog jezika. Polazeći s krive pretpostavke da i hrvatski književni jezik (kao i srpski) počinje tek u 19. stoljeću, hrvatski su filolozi pokušali kao književni jezik nametnuti jezik usmene narodne književnosti. Time je zapravo izjednačen hrvatski književni jezik sa srpskim književnim jezikom, koji je doista nastao u 19. stoljeću. I to je, prema Guberini, stvorilo veliki jaz između hrvatskih filologa i hrvatskih književnika.

U prvom dijelu ilirskog pokreta jezični su problemi ujedno i politički. O jeziku se govori deklarativno: jezik se voli, ali umjetnička jezična ostvarenja nisu osobita. U drugome dijelu javljaju se tri velika pisca: Petar Preradović, Stanko Vraz i Ivan Mažuranić. Odnos je prve dvojice prema jeziku tragičan: Vraz, oduševljen ilirskim idejama o jedinstvu svih južnih Slavena, odbacuje materinski jezik između ostalog i zato da bi njegova književnost bila dostupna širem krugu čitatelja, ali se u odabranom jeziku nikada nije uspio do kraja izraziti; Preradović se nakon godina školovanja i službovanja u njemačkom govornom okruženju vraća materinskom jeziku, ali se od njega bio toliko udaljio da ga nije uspio uspješno koristiti u svojoj poeziji.

Stanko Vraz u cijelosti se oslanja na narodnu književnost; dakle, provodi ono što Petar Guberina zamjera hrvatskim jezikoslovcima: prihvaća da hrvatska književnost, pa time i hrvatski književni jezik, započinju s narodnom pjesmom. Vraz je tražio da se svi pisci ugledaju u našu narodnu pjesmu, jer je u narodnoj pjesmi vidio ideal pjesničkog stvaranja koji izmiče svakoj kritici.

Za Preradovića Barac kaže da je od tri važna elementa pjesničkog talenta – sposobnost doživljavanja, sposobnost izraza i snaga jezika – imao samo prvi. Sam je bio svjestan svojih slabosti, pa je prihvaćao da mu pjesme popravljaju prijatelji (npr. Ivan Trnski) za koje je vjerovao da poznaju jezik bolje od njega. Barac iznosi zanimljivu tezu da su najbolje Preradovićeve pjesme one koje je pisao dok je boravio u našim krajevima kada je bio u izravnom doticaju s narodnim jezikom.

Jedini je Mažuranić, iako po rođenju čakavac, u cijelosti ovladao novoodređenim štokavskim književnim jezikom. Kako piše njegov sin Vladimir Mažuranić, on je tome jeziku ušao u trag, on ga zna. A ušao mu je u trag, naučio ga je, između ostalog, spremajući se nadopuniti dva pjevanja Gundulićeva Osmana.

Govoreći o Ivanu Mažuraniću, i Antun Barac i Ivo Frangeš slažu se u ocjeni da je Smrt Smail-age Čengića sinteza klasične književnosti, dubrovačke književnosti, zapadnoeuropskog romantizma i naše narodne pjesme. Barac piše:

Smrt Smail-age Čengijića odlikuje se svojim stilom. Ona znači jednu od najvećih sinteza u hrvatskoj književnosti baš s obzirom na izraz. Elementi Mažuranićeve staroklasične obrazovanosti vidljivi su donekle u poređenjima, sintaksi, uporabi staroklasične mitologije. Tragovi dubrovačke književnosti osjećaju se u stihu i pojedinim oblicima i riječima. Kompozicija djela – nizanje slika umjesto cjelovite fabule – podsjeća na Byrona. Krajnji individualizam glavnoga lica veže pjesmu uz zapadnoevropsku romantiku. No u djelu su najjači elementi naše narodne pjesme i našega jezika. Mažuranić, koji se više godina borio s izrazom, iskoristio je u Smrti Smail-age Čengijića snagu naše riječi na jedinstven način, bez navlačenja na različite metričke kalupe. Ima u pjesmi cijelih odlomaka, koji bi se mogli štampati i kao proza – a ipak je njihov ritam jedinstven i pun, jer je posljedica glazbenih svojstava naše riječi. (Barac, O pjesniku »Smrti Smail-age Čengijića«)

Jednako tako govori i Frangeš:

Uobičajena je i do umora ponavljana tvrdnja, istinita uostalom, kako je Smail-aga izvanredan spoj starije hrvatske tradicije, narodne poezije, klasičke i moderne književnosti. On to i jest, ali ne u mehaničkom, aritmetičkom, nego u stvaralačkom, estetičkom značenju riječi. Klasicist po intimnom uvjerenju, matematičar po sklonosti i shvaćanju proporcije, Mažuranić je težio za izrazom koji će biti kristalno jasan, lapidaran, što ovdje doista znači kao u kamen sječen. On to i jest, ali se stoga taj klasični tekst nikad neće oteti potrebi komentiranja. Mažuranićevi su jezični predlošci jasni: narodna i dubrovačka poezija i klasična sintaksa. (Frangeš, Ivan Mažuranić)

Veličina je Ivana Mažuranića upravo u sintezi svih vrijednosti kojima je raspolagao; on je, kako kaže Frangeš, ostvario ideal svakog pjesnika: stvorio je vlastiti pjesnički jezik, i djelo koje taj jezik potvrđuje, koje dokazuje njegovu uporabnu vrijednost (Frangeš, idem). Smrt Smail-age Čengića ne sjedinjuje samo stariju hrvatsku književnost, narodnu književnost i klasičnu tradiciju, već je velika sinteza i logični klimaks cjelokupnog ilirskog pokreta. To je implicitna poetika ilirizma, djelo koje samo određuje zakonitosti svog stvaranja i svoje percepcije. Mažuranićev je spjev, kako kaže Jure Kaštelan, životan ne kao estetski kanon, već kao stvaralačka pjesnička vizija (Kaštelan, Bilješke o Mažuraniću).

Nešto kasnije, moguće je govoriti i o eksplicitnoj poetici ilirizma, koja kao da potvrđuje zakonitosti Mažuranićeva Smail-age. Nalazimo je u Kurelčevu govoru Kakvu je biti slovu (1862.). Kurelac postavlja četiri zahtjeva dobra stila: (1) slovu je biti zrnatu, što znači sažetost izraza; (2) slovu je biti oslasnu i zanimljivu i to kako u formi tako i u sadržaju; za Kurelca su najzanimljiviji povijesni događaji, i oni moraju biti sugestivno prikazani; (3) biti je slovu tvome prilikom tvojom: književni iskaz mora biti odraz pjesnikove duše; (4) biti je slovu napokon prilikom naroda tvoga; jer izvorno djeluje tek rečenica koju oblikuje narodni duh.

Kada Frangeš kaže da je osnovna značajka Mažuranićeve umjetnosti pregnantnost, sažetost, gnomičnost, to u cijelosti odgovara prvom zahtjevu Kurelčeve eksplicitne poetike: slovu je biti zrnatu. Mažuranić odabire kao temu svog spjeva povijesni događaj i o njemu govori iznimnom umjetničkom snagom; a to odgovara drugom zahtjevu Kurelčeve poetike: slovu je biti oslasnu i zanimljivu. Nadalje, kada Frangeš kaže da Mažuranića muči kako da se stvori viši tip štokavštine, koji će izvirati izravno iz narodne pjesme, a neće žrtvovati dragocjena iskustva i ostvarenja starije hrvatske književnosti, ponajprije Ivana Gundulića, to odgovara trećem i četvrtom zahtjevu Kurelčeve poetike: biti prilikom tvojom i biti prilikom naroda tvoga. Ili kako kaže Jure Kaštelan:

Mažuranićev genije je zemlja, kraj iz kojeg je uzrastao, bistra narodna riječ; njegov genije je vrijeme, buđenje oslobodilačke svijesti naših naroda. Mažuranić je iskri probuđene svijesti naroda dao svijest pjesnika, univerzalnu viziju pravde i slobode. I upravo ta vizija uvjetovala je stil, jezik, strukturu i primarnu rezanu jednostavnost po kojoj je spjev Smail-age Čengića postao klasičan. (Kaštelan, Bilješke o Mažuraniću)

Smrt Smail-age Čengića velika je sinteza pjesništva Ivana Mažuranića: to je jedinstvo pjesnika, njegova jezika, njegove umjetnosti, njegove zemlje i njegova naroda.

4. Od jezika i fonetike do poetike

Jezik je u središtu svih zbivanja u ilirskom pokretu: od društvenih i gospodarskih do političkih; sve se određuje i mjeri jezikom: i narod i pojedinac. Ilirci su svi odreda bili visokoobrazovani i kulturni ljudi, a njihovo poznavanje brojnih jezika omogućilo im je da se meritorno bave, kako općim jezičnim pitanjima, tako i određivanjem i kodificiranjem standardnoga hrvatskog jezika. Jezik ima svakodnevnu uporabnu vrijednost: on je osnovno sredstvo komunikacije, a njegova uporaba u javnom i službenom životu ima jasno političko značenje. Jezikom se stvaraju i umjetnička djela: i to u širokom rasponu i stalnom usponu od hrvatskih riječi u njemačkoj ili latinskoj sintaksi, preko naivnih budnica do pjesništva Stanka Vraza i Petra Preradovića, i konačno do veličanstvenoga spjeva Ivana Mažuranića. U iznimno kratkom vremenu hrvatski se jezik odredio, kodificirao i stvorio vrhunska umjetnička ostvarenja, a to je bilo moguće zato jer su se u dvadesetak godina ilirskog preporoda sažela stoljeća hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti.

U ilirskom pokretu nema fonetike u suvremenom smislu riječi. Ona se tek naslućuje u nekim pitanjima glasovnog simbolizma ili eufoničnosti iskaza i tako se izravno vezuje uz estetsku dimenziju jezika; i to kako osnovnog, komunikacijskog jezika tako i umjetničkih djela oblikovanih jezikom. Kroz naslućivanje onoga, što će se tek mnogo kasnije razviti u znanost o govoru i nazvati fonetikom, razmišljanja o jeziku usmjeravaju se prema afektivnim i estetskim sadržajima. Jezik se voli jer lijepo zvuči, jer se u njegovim glasovima ogledaju odlike naroda, a njegove estetske mogućnosti bitna su odrednica pjesništva. U ilirizmu se stvaraju dvije poetike: jedna je poetika samog jezika, isticanje njegovih estetskih dimenzija; druga poetika izvire iz pjesničkog djela, iz spjeva Smrt Smail-age Čengića, i ogleda se u savršenom skladu novoodređenog hrvatskoga standardnog jezika i višestoljetnog nasljeđa hrvatske književnosti.

Literatura

  • Antun Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, knj. I, Književnost ilirizma. Zagreb, JAZU, 1954.
  • Antun Barac: »O pjesniku ›Smrti Smail-age Čengijića‹«. U: Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengijića, Zagreb, Matica hrvatska, 1959., str. 49-62.
  • Antun Barac: »Petar Preradović«. U: Stanko Vraz; Petar Preradović: Pjesme i članci; Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi.Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska, Zora, 1965., str. 179-210.
  • Antun Barac: »Stanko Vraz«. U: Idem, str. 7-36.
  • Ivo Frangeš: »Ivan Mažuranić«. U: Ivan Mažuranić: Sabrana djela. Svezak I. Smrt Smail-age Čengića. Priredili: Ivo Frangeš, Milorad Živančević. Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1979., str. 7-66.
  • Gérard Genette: Mimologije. Put u Kratiliju. BibliotekaTeka, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1985.; prijevod: Nada Vajs.
  • Petar Guberina: »Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci«. Hrvatska revija,14, 6 (1941.), 283-296; Idem. Jezik, 43, 1 (1995.), 2-14.
  • Jure Kaštelan: »Bilješke o Mažuraniću«. U: Studije i ogledi, Zagreb, Globus, 2000., str. 340-343.
  • Miroslav Krleža: »Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda«. Forum,1966., 3-4.
  • Ivan Mažuranić; Matija Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića, Stihovi, Proza; Pogled u Bosnu. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska, Zora, 1965.
  • Petar Preradović: »Jezik južnoslavski«. U: Stanko Vraz; Petar Preradović: Pjesme i članci; Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska, Zora, 1965.; str. 343-351.
  • Jakša Ravlić: »Hrvatski narodni preporod«. U: Hrvatski narodni preporod, I, Ilirska knjiga. Priredio: Jakša Ravlić. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, Matica hrvatska, Zora, 1965., str. 7-75.
  • Miroslav Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti. Zagreb, Matica hrvatska, 1966.
  • Zlatko Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2002., treće, dopunjeno izdanje.