E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Le style est l’homme même

Važno je imati stila. Zbornik. Uredio Krešimir Bagić. Disput, Zagreb 2002.

1. Le style est l’homme même

Buffonovu definiciju stila u izvornom obliku odabrao sam kao naslov ovog teksta iz više razloga:

(1) Ova lijepa i sažeta Buffonova misao o stilu suprotstavlja dvije epohe, dva mentaliteta, dva posve različita konteksta. Iako se i danas stil definira na mnoge načine, Buffonovo je stajalište bitno drukčije od svih različitih suvremenih definicija stila. Za Buffona vrhunski je autoritet misao, a ne osjećaj; a stil je red koji čovjek unosi u svoje misli. Samo ideje čine temelj stila, a utiscima i osjećajima nema mjesta u dobrom stilu. Kao suprotno stajalište dovoljno je spomenuti samo Ballya, koji kaže da je prosječan čovjek prvenstveno afektivno biće, pa je čista misao suprotna njegovoj prirodi. Ma koliko željeli izraziti svoje misli, u tome ne uspijevamo, jer je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje. Zato Bally predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog izraza. Samo ova dva stajališta pokazuju koliko termin stil krije u sebi suprotnosti i iznenađenja. Ovaj je sukob interesa lijepo pomirio jedan od stilističara kada je rekao: Ma što govorio Buffon, stil je ipak sâm čovjek.

Ako od Buffona prihvatimo samo njegovu definiciju stila, a zanemarimo kontekst u kojemu je nastala, te je interpretiramo sa stajališta suvremene stilistike, onda u stilu prepoznajemo individualna obilježja čovjeka govornika ili pisca: riječ je, dakle, o izrazu koji ne govori samo o nekim objektivnim podacima, već govori i o svom autoru. I upravo takav je Pranjićev stil.

(2) O ovoj Buffonovoj rečenici možemo govoriti i sa stilističkog stajališta. Ona je neuobičajena upravo zbog mjesta atributa. Naime, u francuskom obično atribut ima stilističku vrijednost kad se nalazi ispred imenice, a logički sadržaj kad se nalazi iza imenice: npr. un pauvre homme / un homme pauvre (u prijevodu: jadan čovjek / siromašan čovjek); un grand homme / un homme grand (u prijevodu: velik, značajan čovjek / čovjek velik rastom). Pridjev même ne uklapa se u ovo opće pravilo: on dobiva stilističku vrijednost kada se nalazi iza imenice: tako le même homme znači isti čovjek, a l’homme même čovjek sâm, dakle ono što bi se nekim ružnim stilom, zapravo antistilemom, reklo čovjek kao takav.

(3) I konačno: ovaj naslov na francuskom zapravo govori i o području tzv. komparativne stilistike, koja zauzima značajno mjesto u Pranjićevu bavljenju stilistikom. I još jedna ne manje važna činjenica: ovaj naslov ukazuje na Pranjićeve veze s francuskom kulturom; mogli bismo gotovo reći da otkriva Pranjića kao francuskog đaka.

2. Stil je Pranjić sâm

Nije potrebno ići daleko da bismo otkrili da je stil čovjek sâm; dovoljno je pogledati naslove dosad objavljenih knjiga i one koja bi se uskoro trebala pojaviti: (1) »Jezik i književno djelo” (1968.); (2) »Jezikom i stilom kroza književnost« (1988.); (3) »Iz-Bo-sne k Europi« (1998.); (4) »O Krležinu stilu & koje o čem još« (2002.?)

(1) Prvi je naslov (»Jezik i književno djelo«) objektivan, intelektualan, strog, znanstven; autor bi mu mogao biti bilo tko. To je stil koji zagovara upravo Buffon: čista misao, ono što već postoji kao društvena činjenica, ideal kome se možemo približiti, ali koji je opći, društveni, a ne naš osobni. Pišući ovaj naslov i svoju prvu knjigu Pranjić govori još uvijek općim jezikom; značajke njegova osobnog stila tek se naslućuju.

(2) Međutim, dvadeset godina kasnije jedan detalj naslova – prijedlog kroza – govori nešto i o autoru. Naslov nije stilistički neutralan: »Jezikom i stilom kroza književnost«. Na promociji te knjige povezao sam naslov s rustikalnom dimenzijom u skladu s naslovom jednog njezinog dijela: »Ruralno i urbano u novijoj hrvatskoj prozi«. U »Predgovoru« knjige Pranjić daje objašnjenje uporabe oblika kroza:

(...) a što se samoga prijedložnog oblika tiče: kroza s tim fakultativnim a, nije on ni nenamjeran; s uvjerenjem je tu kao barem dvovredan:

1. eufonijski – o tome nema dvojbe, blagozvučniji je nego da je, naravi fonetskoj shodno, ortoepski (= pravozborno) imao, zbog sandhija, biti obezvučen kros, svejedno što ortografski (pravopisno) legitimno (tek oku, uhu nikako) mora ostati sonoran: kroz;

2. konotacijski (= suznačno), prema sporenoj a nezanemarivoj veličini, prema jezičnom senzibilitetu kroza je kao izraz i sadržaj rustično grublje, čak iritantnije i penetrantnije, izazovnije i prodornije; ni stoga nije bio nehote odabran: nomen, naslov sam neka je omen, nek bude znakom već samim stiloindikativan, izražajno obojen.

Ovdje bismo mogli upotrijebiti Buffonovu definiciju stila (u suvremenoj interpretaciji): Stil je Pranjić sâm, ne samo kada odabire oblik kroza, već nadasve kada o njemu govori, kada daje njegovu stilističku interpretaciju.

Uz logičko objašnjenje uporabe oblika kroza postoji i ono emotivno, stilističko, kada je Pranjić rekao da je upotrijebio taj oblik kako bi ga ljudi mogli pitati zašto je to učinio, dakle da pobudi zanimanje kod čitatelja. Taj kroza detalj je koji djeluje poput Spitzerova »clicka«, koji potiče naše zanimanje, koji nas navodi da otkrijemo što se krije iza takvog naslova.

(3) U prvoj verziji rukopis treće Pranjićeve knjige imao je naslov »Stilografijske svaštice«; u definitivnoj verziji naslov je knjige »Iz-Bo-sne k Europi«, a prvotni je naslov postao podnaslov. Podnaslov »Stilografijske svaštice« racionalno opisuje sadržaj knjige; »Iz-Bo-sne k Europi« emotivni je, pjesnički, osobni naslov knjige; ovakvim naslovom Pranjić pokazuje da mu nisu strani ni postupci suvremene konkretne poezije.

To su postupci tzv. proizvodnje smisla, kada označitelj generira neslućene, skrivene sadržaje. Kada se govori o materijalnosti označitelja, zapravo o njegovoj sposobnosti proizvodnje smisla, može se spomenuti i Saussurea. Jean Starobinski (Les Mots sous les mots. Les Anagrammes de F. De Saussure, Gallimard, Paris, 1971) u rukopisnoj je ostavštini pronašao posve nepoznatog Saussurea, Saussurea koji se bavi anagramima. U tekstovima latinskih pjesnika Saussure je otkrivao brojne anagrame, posebno anagrame vlastitih imena: tako je npr. u prvih trideset stihova Lukrecijeva djela De rerum natura, u kojima se zaziva Venera, pronašao tri anagrama grčkog imena te božice – Afrodita. Anagrami su inače opasni postupci, jer se može reći da otkrivaju one sadržaje koji se pokušavaju sakriti, ali koji su tu, prisutni u materijalnosti označitelja. Tu mislim npr. na poznati Bretonov anagram avida dollars (pohlepan na dolare), koji je on pronašao u imenu Salvadora Dalija; ili kada su u vrijeme Napoleonovog državnog udara Revolution Française (Francuska revolucija) anagramski čitali un veto corse la finira (Dokrajčit će je korzikanski veto).

O jednoj mogućoj proizvodnji smisla govori npr. Sartre, kada s imenom Firence (francuski: Florence) povezuje i grad i cvijet i ženu, pa još rijeku i zlato, jer sve to sadrži navedeni slijed glasova: jedan označitelj proizvodi različite označene:

Florence je grad i cvijet i žena, ona je istovremeno grad-cvijet i grad-žena i djevojka-cvijet. I ovaj čudan predmet, koji kao da ima protočnost rijeke (fleuve), blagi, crvenkasti sjaj zlata (or), konačno se decentno prepušta i beskrajno produžava, stalnim slabljenjem muklog e, svoj cvat pun suzdržanosti. (...) Za mene je Florence također jedna žena, američka glumica koja je igrala u nijemim filmovima mog djetinjstva i o kojoj sam sve zaboravio, osim da je bila visoka kao dugačka plesna rukavica i da je uvijek bila pomalo umorno i uvijek nevina, i uvijek udata i neshvaćena, te da sam je volio, a zvala se Florence (Jean-Paul Sartre, Situations II, Gallimard, Paris, 1948: 66–67).

Sartreova razmišljanja o mogućim sadržajima Firence posve odgovaraju Pranjićevu naslovu. Sartre kaže da se tako stvara čitav jedan svijet u malom: to je svijet koji izvire iz materijalnosti jedne riječi. To je pjesnički svijet koji se otkriva onima koji u riječi vide nešto više od njezine svakodnevne uporabne vrijednosti.

Tako je i s Pranjićevim naslovom: segmentiranjem riječi, leksičkih i fonetskih, a ove fonetske može segmentirati samo tako da ih izdvoji u zaseban redak, Pranjić sugerira brojne bogate sadržaje. Njegov je naslov doista svijet u malom poput Sartreove Firence. A svojom nam knjigom Pranjić i omogućava ulazak u taj svijet. To je knjiga koja se jasno zrcali u svom naslovu. U objektivnom čitanju naslova vidimo raspon priloga: od uvodnog teksta »Strah i mržnja u Bosni (Kroz bosanska pismena)« do zaključnog o Erazmu Roterdamskom (Erasmi Roterdami Echo & Receptio in Croatia). Ali tu je i raspon od uništenih (izbodenih) bosanskih snova i Europe, koja za njih ne mari, odnosno koja za njih mari tek toliko da ne sluša loše vijesti iz onoga što se zemljopisno još uvijek zove Europa, i što velikim Europejcima jako smeta, jer za njih je Europa tek EU, pa ne vole ni gledati te žalosne spodobe, taj jad i bijedu zemljopisnog jugoistoka svog kontinenta ni na malim ekranima, a kamoli na svojim ulicama.

(4) »O Krležinu stilu & koje o čem još« rukopisni je naslov posljednje Pranjićeve knjige. I za naslov ovog rukopisa možemo reći da je provokativan; Pranjić je dosljedan u traženju jezičnih neobičnosti, kako kod sebi dragih autora tako i kod sebe sama. Ako nas takav naslov potakne da pažljivo pročitamo ovu knjigu, njegova je svrha ispunjena. I ovaj naslov ima svoju objektivnu i subjektivnu dimenziju: njegov prvi dio racionalno najavljuje sadržaj knjige; drugi dio govori o autoru knjige. I ovaj je postupak sličan anagramima: on otkriva i neke druge sadržaje; kao svaki stilistički postupak on otkriva, sadrži, i svoju logičku identifikaciju, dakle stilistički neutralan izraz; a tu su i brojne asocijacije ili, kako bi rekao Bally, stilistički postupci evokacije. Ovaj i koje o čem još podsjeća me na »Stilske vježbe« Raymonda Queneaua ili na stilske vježbe o kojima govori Molière u »Građaninu plemiću«. Gospodin Jourdain ne samo da otkriva da već više od četrdeset godina govori prozu, jer proza je sve što nisu stihovi, već osjeća potrebu da lijepo, stilistički oblikuje svoju ljubavnu poruku. Naime, kada on želi reći Belle Marquise, vos beaux yeux me font mourir d’amour (dakle: Lijepa markizo, umirem od ljubavi za vašim lijepim očima), učitelj filozofije mu nudi sljedeća rješenja: D’amour mourir me font, belle Marquise, vos beaux yeux. Ou bien: Vos yeux beaux d’amour me font, belle Marquise, mourir. Ou bien: Mourir vos beaux yeux, belle Marquise, d’amour me font. Ou bien: Me font vos yeux beaux mourir, belle Marquise, d’amour.

I tako možemo reći da stilske vježbe koje nam se nude u dijelu naslova – koje o čem još – otkrivaju Pranjića kao francuskog đaka.

3. Prijevod jest interpretacija

Pranjić je govorio i o komparativnoj stilistici, stilistici prijevoda. Upravo kako nas Pranjić u svojim radovima upozorava da je ozvučenje teksta interpretacija, tako možemo reći da je i prijevod interpretacija. Posebno su zanimljivi Pranjićevi prijevodi Slamnigovih ili Krležinih dijelova teksta pisanih na stranim jezicima.

Čini se kao da je štokavski prijevod logička identifikacija Krležinih aloglotizama, jer su tu eliminirane upravo stilističke (evokativne) vrijednosti tog postupka. Ipak, neke se druge vrijednosti ponekad i dodaju.

Pogledajmo kako Pranjić prevodi jedan odlomak iz Krležinih »Zastava«.

pardon, messieurs, distinguons bien, je ne propose rien, j’expose, kaj mi buju si ovi njihovi hipotetični tolvajski lingvistički đunđi jenoga jezika, koji je dalmatinski, ak hočeš, i šlavoniterski, ali ni moj, ni naš, pour raguser,

opraštajte, gospodo, dajte da valjano razabiremo, ništa ja ne predlažem, ja (samo) izlažem, šta će meni sve te njihove hipotetične lupeške jezikoslovne đinđuhe jednoga jezika koji nije moj, nije ni naš, prijevaran je (na gosparsku),

U navedenom je primjeru zanimljiv osobni touch ili osobna stilistička (evokativna) vrijednost koju Pranjić unosi prevodeći pour raguser kao prijevaran je (na gosparsku). Naime, isključivo logički sadržaj iskaza pour raguser doista govori o prijevari, čak i izdaji, ali ne dubrovačkih gospara, već Napoleonovog maršala Auguste de Marmonta, koji je slučajno bio i vojvoda od Dubrovnika (duc de Raguse); kada je 1814. iznevjerio Napoleona i prišao Burboncima prema njegovoj je tituli, koju mu je podario Napoleon, nastao i glagol koji opisuje njegovo ponašanje nakon prvog pada Napoleona. Teško je vjerovati da su Francuzi stvarajući tu riječ mislili i na neke moguće osobine gospara Dubrovačke republike. Ali, u drugom, nefrancuskom kontekstu, afektivna riječ, koja izdaju vezuje uz osobnu titulu, širi svoje značenje i na stanovnike grada koje je dotični pokorio. A možda su i Francuzi stvarajući riječ raguser vjerovali da se maršal Marmont ponaša izdajnički jer je obilježen svojom titulom vojvode prijevarnoga grada. A to je opet tipičan primjer (francuskog) lingvističkog šovinizma, kada su loši uvijek oni drugi. (Jedan relativno bezazlen primjer takvog ponašanja vidimo i u izrazima kada netko napusti društvo, a da se pri tom ne oprosti s prisutnima: Englezi tu nepristojnost pripisuju isključivo Francuzima, pa kažu take the French leave – otići na francuski način; a Francuzi je, jasno, vezuju uz Engleze i kažu filer à l’anglaise – zbrisati na engleski način.) U ovim prevodilačkim stilskim vježbama velika je vrijednost Pranjićeva teksta o Krleži i Pranjićeve knjige općenito.

I ovdje se Pranjić ponaša kao francuski đak, pa logički sadržaj glagola raguser dodatno objašnjava vlastitim stilemom (na gosparsku); jer su i latinske inicijale dubrovačkog zaštitnika Sv. Vlaha (S.B.) neki tumačili (na kontra-gosparsku) kao sette bandiere, dakle riječ je o onima koji su skloni mijenjati svoja uvjerenja kako vjetar zapuše.

4. Od mikrostilistike do makrostilistike

Slojevitost sazdana od suprotnosti u Buffonovoj definiciji stila, dakle ono što je ta definicija značila njenom autoru i što ona znači današnjem prosječnom poznavatelju stilistike, također se vezuje uz Pranjićevo bavljenje stilistikom.

Pranjića ne zanima samo što je rečeno, već nadasve kako je to rečeno, jer on zna da kako zapravo uvijek znači i što. Pranjiću je strana misao da je glavno da se mi idejno razumijemo; takva je misao pogubna za stil jer je pogubna i za čovjeka; ta je misao odraz diktature proletarijata, koja dokida individualne vrijednosti, koja dokida čovjeka, jer dokida i njegov izraz, njegov stil.

Za Pranjića možemo reći da je majstor detalja. Tko bi se brinuo oko mjesta enklitike, te nevažne riječi, koju moramo nekamo ugurati u rečenicu: pa ipak, Pranjić iz samog mjesta enklitike iščitava stilističke vrijednosti izraza. Ili drugi primjer: kako ćemo čitati dugi refleks jata: jednosložno ili dvosložno? I ovo je pitanje detalja, kojim otkrivamo razlike između klasične ortoepske norme i urbanog uzusa: međutim, Pranjić tu vidi i stilističku vrijednost, kada govori o čitanju Goranove »Jame«: klasična ortoepska norma primjerena je čitanju Goranove »Jame« jer tako dolazi do gomilanja visokih tonova – glasa i, do isticanja njihove sinestetske vrijednosti, što i sam pjesnik potvrđuje stihom: Sve mi to zasja sluhu ko u vidu. Ili treći primjer: iz jednog jedva primjetnog silazno-uzlaznog tona u recitiranju, Pranjić izvodi interpretaciju suprotnu od očekivane.

Kao posebnu vrijednost najnovijeg Pranjićeva rukopisa potrebno je navesti da Pranjić među stilske postupke ne ubraja samo one koji to i formalno jesu i o kojima se obično govori u stilskim studijama, kao što su npr. postupci ritmizacije, naddeterminacije, elipse ili slobodnog neupravnog govora, već govori i o postupcima gdje sam sadržaj određuje formu, gdje je sam sadržaj stilski relevantan postupak, kao npr. stilski postupak kolizije vrijednosti, te historijska skepsa ili antimarcijalnost kao (makro)stilski postupci.

Međutim, između sitnih detalja i makrostilskih postupaka i nema razlike; jer i detalji su zapravo makrostilski postupci: njihova vrijednost nije u njima samima, već u njihovom oblikovanju cjeline: mjesto enklitike, dvosložni izgovor dugog refleksa jata ili silazno-uzlazni ton na jednoj riječi dobivaju stilsku vrijednost samo u cjelovitu kontekstu: u njima se, kao uostalom u svim stilskim postupcima, odražava čitav kontekst. Svaki je stilski postupak makrostilski postupak.

Tako da je između detalja i makropostupaka suprotnost tek prividna. To je skladno djelovanje prividnih suprotnosti, kakve i nalazimo u Pranjićevim stilističkim razmišljanjima: kontinuitet i inovacije; ruralno i urbano; poezija i gramatika. Ali sve se zaključuje hrvatskim prijevodom ili objašnjenjem jednog poglavlja knjige »Jezikom i stilom kroza književnost«; ovaj naslov na latinskom glasi: »Poesis contra grammaticam«; međutim, hrvatski prijevod bitno je objašnjava, jer uključuje obje suprotnosti tog odnosa: to je »Poezija gramatici unatoč ili: njojzi zahvaljujuć’«. Tako da bi se na Pranjića s pravom mogla primijeniti i Gideova izreka Les extrêmes me touchent, koja opet nudi dvostruko objašnjenje, dvostruki prijevod: Krajnosti me dodiruju i Krajnosti me diraju.

5. Krunemi

Pranjićeve knjige, u kojima se bavi problemom stila, karakterizira i njegov osebujan stil. Govoreći o stilu sebi dragih autora Pranjić čitaocu nudi i vlastiti stil, kao poticajan uvod u proučavanje stilskih postupaka drugih, nudi vlastite stilske postupke: kruneme (mislim da ovaj termin pripada profesoru Ivi Frangešu). Pranjić se predstavio kao majstor detalja; ne samo da je uspijevao zapaziti detalje koji mnogim čitateljima ostaju neprimijećeni, već je preko tih detalja otkrivao i bitne dimenzije tekstova kojima se bavio; preko detalja dolazio je do cjelovitih interpretacija tekstova. Detalji su bili poput Spitzerova »clicka«, kojim se uspostavlja veza s književnim tekstom, a Pranjićeva bogata erudicija i talent omogućavali su mu da dođe i do duhovnog etimona teksta. U posljednjem Pranjićevu rukopisu vidljiva je i dalje njegova sklonost k detaljima, ali se javljaju i njegovi pokušaji velikih sinteza: to se očituje kako u širenju kategorije stilskih postupaka na područje makrostilistike, tako i u cjelovitom sintetskom opisu Krležina stila u ključnom dijelu ovog rukopisa.

Pranjićev stil posebno dolazi do izražaja kada piše neke prigodne tekstove o ljudima koji su mu dragi: kao npr. o Ivi Frangešu, Aleksandru Flakeru, Stjepanu Ivšiću ili Ljudevitu Jonkeu. Govoreći o tim ljudima, Pranjić uvodi i jednu osebujnu sintagmu koja takve ljude sažeto opisuje: govoreći o Stjepanu Ivšiću Pranjić kaže da je bio Profesor od formata i čovjek od komada. Pranjić je iskreno impresioniran kad čuje da profesor Jonke na nogometnoj utakmici uzvikuje Sudac, elfer. Jer on očekuje da profesor suvremenog hrvatskog jezika kaže: Suče, trebate dosuditi jedanaesterac.

Pranjićevo je pisanje zanimljivo: govoreći o drugima on govori mnogo toga i o sebi. Njegov osobni stil jasno svjedoči da kako itekako znači i što, da je forma itekako i sadržaj. Pranjićevo pisanje, ma kolike znanstvene razine i vrijednosti bilo, uvijek ima i svoju beletrističku, umjetničku dimenziju. I tako mi se čini da je na kraju posve logično parafrazirati Pranjićeve riječi o Flakeru, čijem se načinu pisanja posebno divio: Da, znam: Pranjić ne piše beletristiku; no i pisanje o stilistici može biti prepuna stilema, a to znači i iznenađenja (krunema), u smislu Riffaterreove definicije stilema (kad se piše à la Pranjić)!