E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Krležin srpanj

(»Kolaž« za jubilej – bez »jubilarčenja«)1

Rođen je, Miroslav Krleža, u znaku pȃra sedmica: sedmoga dana sedmoga mjeseca (srpnja: 07. 07.), a ove, dvjétisućite (2000.) godine pada mu stoisedmi (107.) rođendan! Eto i treće sedmice (za »triling«): a to baš i nije neka kombinacija da bude povodom za navadan glamurozan jubilej; usput: jubilej, kao riječ, potječe od starohebrejskoga (jobel = trublja), a danas u svim evropskim jezicima znači (pro)slavu obljetnice kakve »ličnosti« ili ustanove, kakva događaja. A kako se, običajno, jubileji bilježe dekadno (od 10 do 100) ili djeljivo sa pet (osobito 25. kao srebren, 50. zlatan, 75. dijamantan) – to za stoisedmi, pa bio on i Krležin, slaba je šansa da bude obilježen fanfarama ili simpozijima; opet usput: fanfara (trublja) kao riječ nije čak ni indoevropskoga porijekla, već je semitskoga (arapskoga), gdje fanfȃr = brbljav(ac); a i simpozij, kao ime za učen skup, ma koje struke ili udruge, intrigantna je porijekla: grčki συμπóσιον = gozba; tako, sva je prilika (i sȃm Krleža bi – zacijelo – rekao: »falabogu«!) neće biti ni gozaba, ni zdravica, ni stolova »okruglih«, ni »ćoškastih« (šteta: ni »švedskih«, ni »pijevčevih repova«, tzv. cock-tails, tj. alla americana »zledom zmiksanih« aperitiva uza gurmansko–»gurmejske« rafinirane »mezeluke« škampojastožnomajonezne).

Pa ipak, na skroman spomen »dnevu« Krležina rođenja, ovdje će biti raspostrt sve jedan »kolaž«; naziv je francuski (collage = lijepljenje), prvotno rabljen u likovnoj umjetnosti označujući tehniku lijepljenja različita materijala (tkaninskoga, drvnoga, metalnoga... papirnatoga) u cjelinu neke slike, a za pisan verbalni tekst to znači »lijepljenje«/spajanje/kombiniranje ulomaka, citata, parafraza različnih autorstava...

Tako će, ponajprije, i ponajvećma, biti komparativnog i kontrastivnoga kolažiranja Matoševih tekstova s Krležinim – e da bi se bjelodanile artističke tes svjetonazorske i srodnosti i razrodnosti dvaju nam sunarodnika iznimne duhovnosti, »stilskosti«, ter umnosti. Započeti je to omjeravanje u spektru suodnosa Matoševe i Krležine teksture s glazbenom umjetnošću uz uvjetno prihvatljivu pretpostavku da je Prvi rodonačelnik modernoga jezičnog stila, Drugi da ga je dovrhunio – no da nijedan nije tvorio ni iz čega (ex nihilo), nego im je, hazardno i pokusno, ovdje pridružen i jedan davni predšasnik, također vrstan (premda tek prevodilački) stilist – Matijević (kojega je vrsna kompozicijsko-stilizacijska vertikala na ovamo iz spisateljske dijakronije Bosnae Argentinae – franciscanae, iz stoljeća XVII./XVIII.).

Prije netom najavljenih tekstovnih poredbenih ilustracija – jedna digresijska/stranputična kvantifikacija:

Knjige, braćo moja, knjige
a ne zvona i praporce...

... prosvjetiteljsko je geslo D. Obradovića – Dositeja (1739. – 1811.), srpskoga književnika (i kaluđera) slobodoumnih ideja. Krleža, istina rubno, ali ga ipak spominje u »galeriji svijetlih imena« uz bok kasnijoj plejadi: Šulek, Kukuljević, Rački, Daničić, Kurelac, Jagić... plejadi što je pronosila još u XVIII. st. proplamsalu »svijest o ljepoti južnoga govora kao toskanskog«...

A Miroslava Krleže odskora izdavački započeta Sabrana djela obuimat će šezdeset (60) svezaka (Knjige, knjige...). A broj enciklopedijā što ih je, osnovavši Leksikografski zavod u Zagrebu 1950. (u svojoj tek pedestiosmoj stekav postojan/dostojan izvor prihoda), izdao uza suradnju koje tisuće strukovnih znalaca dosmrtno direktorujući tom istom Zavodu – broj je od četrtnaest (14) pojedinačnih (po višesveščanih) enciklopedija(h) ukupna zbroja od do stotinjak svezaka, ovih (naslova):

  1. opća – 9 (devet) svezaka
  2. jugoslavije – 9 (devet) svezaka
  3. pomorska – 8 (osam) svezaka
  4. muzička – 3 (tri) sveska
  5. fizičke kulture – 2 (dva) sveska
  6. likovna – 4 (četiri) sveska
  7. otorinolaringologije – 2 (dva) sveska
  8. poljoprivredna – 3 (tri) sveska
  9. medicinska – 10 (deset) svezaka
  10. šumarska – 3 (tri) sveska
  11. filmska – 2 (dva) sveska
  12. tehnička – 12 (dvanaest) svezaka
  13. atlas svijeta – 1 (jedan) svezak
  14. bibliografija – 14 (četrnaest) svezaka!!

Dakako quantitasqualitas, »kolikojstvo« ≠ »kakojstvo« (reklo bi se jezikom autentične štokavštine bosanskih fratarskih homiletičara/propovjednika i ljetopisaca XVII. i XVIII. stoljeća).

No ipak: svim je ti enciklopedijama zajedništvo u motivu dostojnu nasljedovanja: sve-znanjem naknađivati vjekovna zaostajanja u kulturi i civilizaciji!

Usput, »mimogredce«: u žigantesknome pothvatu oko svih tih enciklopedija, nezamjenljiv je Krleži, više no tek »desna ruka«, bio najpouzdaniji i (najodaniji) već »potkovan« enciklopedist – dr. Mate Ujević (1901. – 1967.). Isti taj Ujević, naime od 1940. do 1945. realizirao je 5 (pet) svezaka Hrvatske enciklopedije (od A do E). A bio je onemogućavan dvjema policijama: njemačkom (tajnom = Gestapo) i ustaškom nadzornom (UNS) – zbog sumnje »da pruža utočište nepoćudnim intelektualcima i shvaćanjima«; nadasve sposoban (profesijom/vokacijom) bio je i po drugi put nepodoban (politički): Krleža je, naime, 1950., u Josipa Broza & Co, morao namoliti »dopuštenje da u svoj Zavod [Leksikografski] dovede niz hrvatskih intelektualaca desne orijentacije koji su zbog djelovanja u toku NDH bili izloženi raznim oblicima sankija. U Zavodu je zaposlio i neke od svojih protivnika s kojima je bio u sukobu u međuratnom razdoblju poput M. Ujevića, K. Krstića, M. Ćurćina i dr.« (Ž, 580)

Mate Ujević Krležin protivnik? Da! U svom pregledu Hrvatska književnost, 1932., ocijenio je da su mu, kolegi, pjesme »ponešto suhe«, ali da su zato »drame redovno izvrsno građene«, da mu »previše naglašene socijalne težnje često smetaju umjetničkoj vrijednosti«, a da kad se dotiče vjere »piše neukusne i neozbiljne blasfemije«... (Ž, 462)

Nije Krleža spram Ujevića (Mate) niti postao, a kamoli ostao zlopamtilo:

M. U. klasičan primjer patrijarhalnoga tipa koji izumire, a zove se pater familias [...] nekoliko je puta energično uzeo u zaštitu Ujevićev stručni i osobni integritet. Krleža se naposljetku u naglašeno emotivnom govoru kojim je Titu 1972. zahvalio za odličje dodijeljeno Zavodu sjetio Ujevića: ‛On je počeo sa mnom taj posao i meni je bio na početku našeg posla neobično pri ruci, pošto je on imao bogato iskustvo s onom svojom enciklopedijom’.

(Ž, 463)

»Fuga Matošiana & Krležiana & Matijevićiana (!?)«

(Ekskurs u analogije muzikološke)

Nazvao sam to i ekskursom – i vizualno, sȃm podnaslov već grafički zagradama ogradio – što će pokušaj biti zaista samo pokušaj, svjestan riziko, ali činjenice, jezične: mikro- i makrostilističke činjenice nekolikih Matoševih proznih tekstova neodoljivo vuku u analogije muzikološke. Riziko: zavodljivo je, ali i opasno, uspoređivati dva autonomna i disparatna medija kao što su jezik i muzika. Pa ipak: nekih podudarnosti ima u svim umjetnostima, tako i u komplementarnosti muzike i literature. Da je čija proza i muzikalna – to je, često, opće mjesto književne kritike i esejistike. No »muzikalnost« je tu samo metafora koja tek naznačuje možda ispravno intuiran fenomen. Ali tu intuiciju esejist ili kritičar takav ne disciplinira svodeći ju na pojmovan jezik, jezik jednoznačnih termina znanosti o dvama medijima kojima pojava pripada (jeziku i glazbi) i njima ih ne označuje.

Pokušat ću analizirati (jezično-stilski: pojavom ponavljanja, zapravo triplikacija glagolskih i imeničkih) kraj Matoševe novelete Iglasto čeljade, koja svojom strukturom podsjeća na kontrapunktski stil i na ekspoziciju (prvu provedbu) najrazvijenije umjetničke forme kontrapunktskog stila – na ekspoziciju fuge.

Terminološki, muzikološko-enciklopedijski:

Kontrapunkt [...] označuje i višeglasnu kompoziciju u kojoj su sve dionice melodijski i ritmički samostalne, ali tvore i određen harmonijski odnos. Takav se kompozicijski slog zove polifoni za razliku od homofonog sloga u kojemu jedna dionica vodi melodiju a ostale su joj podređene u ulozi harmonijske pratnje. Obično se k. i harmonija tretiraju kao suprotni, i to k. kao horizontalni a harmonija kao vertikalni kompozicioni princip.

Fuga [...] sastoji se od više samostalnih glasova (obično 2 – 6, može imati jednu ili više tema. [...]

F. počinje temom, koju donosi bilo koji od glasova. Kad je tema dovršena, izvodi susjedni glas [...] imitaciju teme, tzv. odgovor [...]; istovremeno onaj glas koji je donio temu, kontrapunktira odgovoru; zatim treći glas ponovo iznese temu, a četvrti ponovo odgovor itd. Kad su svi glasovi donijeli temu [...] završen je prvi dio fuge, tzv. ekspozicija (prva provedba).

Evo i tog kraja novelete, zamišljena (intuirana) kao strukturiranog prema kontrapunktskim principima fuge (ekspozicije fuge):

[...] grčevito pritiskuje iglu i čisto ne vjeruje svojim očima, da se tom sitnicom mogaše i gore raniti, da se mogaše – i ubiti.

... Ubiti... Ubiti... Ubiti...

Iza očeve kobne propasti činjaše mu se i smrt nješto strahovito, nješto tragično, a evo smrt je igla, iglica – smrt mu je evo u rukama...

Već je htjede baciti i ugasiti svijeću, ali u taj par obleti ga misao, da bi jednim pokretom bijele i mršave ruke sa tom gvozdenom, mrtvom stvarcom mogao umrijeti...

... Umrijeti... Umrijeti... Umrijeti...

I gleda sebe na odru. Blijed je: miran, besvijestan plamen blijedih svijeća; blijed plač, blijeda, besvijesna Jelica, blijeda, besvijesna majka; blijedo, besvijesno naricanje zvona; blijed i nijem grob, blijed i nijem pepeo; blijeda i besvijesna smrt...

... Smrt... Smrt... Smrt...

Grčevito drži iglu, zuri u nju, zuri i zuri, pa mu se prividjelo, da se ta mrtva i gvozdena stvarca ugrijala, da se obrće i migolji kao smrznuta zmijica. Pomisli na Evu, na raj na zavodnicu, i nješto ga neodoljivo vuče, da vidi, da pozna, da zna...

... Poznanje... Poznanje... Poznanje...

U to začuje za zidom šapor. Osluhnu. Jeličin glas. Sirotica šaputaše snivajući – možda o njemu! I opet skarešno zuri i zuri u njenu iglu – i da bi to ništa moglo pomutiti sreću njegova slatkog gondžeta – to ništa...

... Ništa... Ništa... Ništa...

– Ne, to nije možno, to ne može biti!

I osovi gvozden vlas nad srce. To nije rubin, ta je kruglica tvrda, hladna i krvava zmijska glava, tvrdo, hladno i krvavo zmijsko oko. Šiljkom dirnu kožu.

Malacko pritisne: gotovo nikakva bol. Zar to da je smrt? Ili zar između tog mjehura, života i smrti, ima razlika? I pritisne nješto jače, jače... Još ništa!...

Osjeti na koži rubin, štrecnulo ga i bacilo sa ležišta. Stane badoljati i drmati teškim hrastovim stolom. Hoće da izvuče iz srca iglu i sve jauče, jauče:

... Igla... Igla... Igla...

Padne nauznačke, osjeća oštre igle u žilama, u mozgu, u očima, u usnama, na koži i šapuće:

Igla... Igla... Igla...

(Iglasto čeljade, SD, I, 266 – 267)

Bila bi to, strukturno i kompozicijski, šestoglasna literarna fuga (Sextupel fuga). Šest »glasova« nosi šest tema, šest triplikacija:

... Ubiti... Ubiti... Ubiti...

... Umrijeti... Umrijeti... Umrijeti...

... Smrt... Smrt... Smrt...

... Poznanje... Poznanje... Poznanje...

... Ništa... Ništa... Ništa...

... Igla... Igla... Igla.

A svaka nova tema, jezično izražena triplikacijom, iz prethodne preuzima riječ-sponu, »Stichwort« (»Stichton«): ubiti – umrijeti – smrt – (po)zna(nje) – ništa – igla. I svaka tema daje nekakav odgovor, nekakvu eksplikaciju prethodnoj. Strukturna analogija, dakle, vrlo očita. K tomu još i biografski podatak da je sam Matoš bio i reproduktivni glazbenik-čelist (umjetnik?) – ovome pokušaju pronalaženja paralelizma, i korespondencije dvaju medija umjetničke ekspresije – nikako ne može odmoći.

Zaključno: iz obimne Matoševe stilematike izolirao sam i u okviru sintaktostilema tipologizirao svega jedne: različite dorečenične stileme ponavljanja... i tekstualne (nadrečenične) stileme »fugoidne« orkestracije u umjetnosti verbalnoj, nalik kompoziciji fuge u umjetnosti glazbenoj.

Da se i Krleža, poput stilskoga si predšasnika Matoša, znao utjecati »fugoidnoj« stilizaciji, nek bi nam posvjedočenjem bio ulomak iz jedne mu polemike:

Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio da vrši kritiku, a to znači da hoće da od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvara red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima.

(Slučaj gospodina R. Maixnera, u knj. Moj obračun s njima, Zagreb, 1934.)

Ovdje se temi: nered/red »miksanoj« s pod-temama: rečenice, misli, sredine... ponavljanjima ostvaruje sinusoidalan, čas accelerando čas ritardando ritam fugoidne kompozicije...

No da ćemo u jednoga bošnjačkoga fratra, do četiristotine godišta ranije (1630.!) u frà Stjepana Matijevića, Tuzlaka rodom, naći tipološki srodnu teksturu, tomu se je s reverencom nakloniti; u svome homiletičkom djelcu Ispovjednik, u Rimu tiskanu spomenute godine, naći ćemo i ovakve »ežemple« (= primjere) propòvjedno-retoričkih divot-formulacija:

Djelo s ženom ugrabljenom ili uzetom posilimice jest ugrabljenje, i to ima se izrijeti.

Formulaičan, frazeologiziran završetak ispòvjednih naputaka posvjedočuje o nastojanju da se umakne stilizacijskom stereotipu, a da se ostvari stilska raznolikost; pa u istog autora nalazimo još:

[...] ako djelo bilo jest u crkvi, ima se povidjeti.

Ošter grieh jest smrtni kada čovjek probudivši se ima naslađenje bludniem načinom ot takova djela i tada imaju se ispovidjeti okolovine [= okolnosti!]

Također (grieh je smrtni) poljubiti bludniem načinom, ili s misalju za doći na djelo od bluda [...] potrjeba je skazati. (S. Matijević, ibid., Rim, 1630.!)

Do četiri frazeologizirana izričaja: ima se izrijeti, ima se povidjeti, imaju se ispovidjeti, potrjeba je skazati – možda su, a sva je prilika da pod izvjesno jesu – rezultat podvrgavanja »zaptu« (= stega) izvornika (ta Matijevićev Ispovjednik i nije do puki prijevod s talijanskoga); no, da je razbijena moguća monotonija istovetnih završetaka, i to biranim (stil je izbor!) stilizacijskim varijacijama – nije da nije! A to baš i nije zanemariva akvizicija – »dobiće«; izražajna vrednota je!

Pa sljeduju još do tri primjera repetitivnih frazeoloških kaden(a)ca:

Ritmizacija/eufonizacija stilski je postupak istraživanja navlastito prozodijskih elemenata (svega što se tiče zvukovnosti) i njihovih preraznih nijansi u kombinatorici, u izmjeničnosti; a tu stilsku sofisticiranost (tanahnu tvoračku umješnost), bogme, naši franjevački spisatelji XVII. i XVIII. stoljeća dobrano, do u tančine čak, poznavahu te primjenjivahu. Kao:

Urešivati se ili krasiti se s misaljom za prignuti na grieh bludni – grieh jest smrtni [...]

[...] činiti pjesne ili štiti tvari od ljubavi za prignuti sebe ili inijeh na blud – grieh je smrtni. Tancati, tamburati, popievati i nositi miris cjeća bluda grieh je smrtni [...]

Blagovati jezbine za uzbuditi se na blud izvan matrimonia, ali ženidbe, grieh jest smrtni.

Bez navijačkoga pretjerivanja, ovaj tekstovni ulomak prava je mala orkestralna (musica da camera!) partitura s dinamikom kojom ravna dirigentski prutić pomna autora (frà Stjepana); ulomak je komponiran (doslovno tako: komponiran) u četiri dionice sa po tri poddionice; da se to predoči, idemo ga, ulomak, brojčano rascijepiti na gramatičke sastavnice: sintagmu subjekatsku (1), s dodacima (2), te sintagmu predikatsku (3). Ovako:

1.1. Urešivati se ili krasiti se

1.2. s misaljom za prignuti na grieh bludni –

1.3. grieh jest smrtni.

2.1. činiti pjesne ili štiti stvari od ljubavi

2.2. za prignuti sebe ili inijeh na blud –

2.3. grieh je smrtni.

3.1. Tancati, tamburati, popievati i nositi miris

3.2. cjeća [= zbog, u svrhu] bluda

3.3. grieh je smrtni.

4.1. Blagovati jezbine

4.2. za uzbuditi se na blud izvan matrimonia, ali ženidbe,

4.3. grieh jest smrtni.

Šahovski rečeno: u svakoj dionici (partiji) – poddionica:

1. otvaranje – subjekatska sintagma

2. središnjica – s dodacima toj istoj sintagmi

3. završnica – predikatska sintagma.

Promotrimo:

  • jest da je algebarski izbrojčano, al’ nije mehanički monotonizirano; dapače, naprotiv...
  • jest da su »otvaranja« istovetna, ali prvo je tu udvojen infinitiv: urešivati/krasiti (1.1.); pa, istina opet, udvojen infinitiv: činiti/štiti (2.1.), no odvojen akuzativima: pjesne/stvari...; zatim infinitivi, sad učetverostručeni: tancati/tamburati/popievati/nositi (3.1.) sa svega jednim akuzativnim dodatkom: miris; u četvrtom navratu infinitiv je cigli jedan: blagovati (4.1.) s jednim akuzativnim dodatkom (množinskim!): jezbine...
  • jest da su »središnjice«, hajd’mo reć’ – »nuklearno« istovetne, no opet su dodaci, premda »formulaični«, ipak s varijacijama:

... za prignuti na grieh bludni (1.2.)
za prignuti... na blud
(2.2.)
cjeća bluda
(3.2.)
za uzbuditi se na blud... (4.2.);

  • jest da su »završnice« gotovo »na vlas« istovetne, pa ipak tek gotovo, ne i posve:

grieh jest smrtni (1.3.) i (4.3.)
grieh je smrtni (2.3.) i (3.3.)!

Posvemašnju istost ovih završnica narušuje ritmički silno znatna prozodijska nijansa: sintagma (predikatska) grieh je smrtni naglasno je dvočlana melodijska cjelina, dok je ista ta sintagma u izvedbenoj inačici grieh jest smrtni inačica naglasno tročlana; razlika je u enklitičkom obliku pomoćnoga glagola biti za 3. l. sg. u nenaglašenom je i u naglašenom jest. Pa ako time nije ravnala odškolana jezična spoznaja – znanje, jest stilotvorna intuicija. Rezultat je ionako tu: ritmičke mijene ne samo naglašenosti/obeznaglašenosti, ali i koordiniranosti raznočlano komponiranih pod- i dionica stilotvorne »partiture«.

Svaki o »svom« slikaru

MK: – Sjena Kristova na Rembrandtovoj kompoziciji »Sastanak u Emausu«, u titravom svijetlu uljenice, koje se razlijeva po posudama na stolu, po zaprepaštenim maskama učenika, po trulim daskama hambara, po prostoru koji u pozadini zijeva u beskrajnu noć, ta vizionarna sjenka Kristova dominantna je sinteza čitavog jednog vremena, i kroz nju progovara jedan određeni nazor o svijetu i o životu. Golemi onaj prostor u pozadini, gusta neprozirna tmina, kroz koju netko negdje daleko pronosi svjetiljku (a možda to i nije svjetiljka, nego se to samo pričinja), gigantska snaga priviđenja koje se zgusnulo u dva tona, u intenzivnoj žutoj boji svjetlosti i u vrhunaravnoj sjenci Kristovoj, sve to postoji i živi već stotine godina mnogo jače i mnogo silnije nego što je intenzivan naš vlastiti život, izvan zlatnog masivnog okvira stare i sasvim potamnjele slike [...].

(K, 4/474, 1921.)

AGM: Poetični Ferdo Kovačević, hrvatski lord, ostao je pjesnik savskih lijepih voda. [...] smrznuta rijeka (U veljači) s tragičnim oblacima i simfonija rujnih boja večernjih u sjenama posavske šume (Zadnji sunčani traci) pejsaži su puni tehnike prilagođene sižeu i puni tolikog štimunga da djeluju kao pjesme, kao muzika [...].

(Izložba društva umjetnosti, 1909., M, 179)

Kovačićevo U predvečerje: iznajprije sam imao dojam da je ta slika odviše »narihtana«, pjesnički, sentimentalno olizana, ali što je više – u duhu – gledam, više joj se divim. [...] Voda i sunce, plivanje divnog, božanstvenog sunca u čarobnoj, melanholijskoj simfoniji zapaljenih kao paunov rep sjajnih valova. A ta sjajna voda je Sava, naša hrvatska voda, i ja, stari njen obožavalac, odmah sam je poznao, jer je nju ovdje slikar upravo portretirao. Vidi se njen karakteristični i kao smrt hladni i opasni vrtlog, njen ludi, pijani, kao paragraf zakučasti i zavijeni hod, smaragd njenih hirovitih dubina, zelenilo njenih tihih vrbaka, a iz vrela izlazi kao groznica tuga prve mutne večeri, dok sunce, božansko sunce, pliva nečujnošću labuda preko tih sjajnih, kao povotkinja čarobnih valova. Poezijo domaćeg pejsaža, divoto naše zemlje, dušo dragog rodnog kraja, javljajući se i kao fenić-ptica zlatne smrti izgibajući s tugom predvečerja nad tihom glorijom naše zapuštene, divne rijeke! Kao romantični pejzažiste [...] lirik, slavitelj i takoreći pronalazač hrvatskog pejzaža. Dok nam nabijahu nos tuđim ljepotama, on je otkrio tu pred tim istim našim nosom divotu naših šuma, naših rijeka, krasotu našeg kajkavskog pejzaža [...].

(Izložbene impresije, 1908., M, 179/180)

Daumier, Honoré (1808. – 1879.)

AGM nije bio raspjevan o ovome slikaru; ali je umio »pogodit’ u sridu«:

Honoré Daumier je slava francuske umjetnosti, jer je najveći francuski karikaturista. Narodi se ponose takim sinovima jer se dosjećaju da su to manje smiješni krajevi što se više u njima karikira. [...] njegova je izložba jedno stoljeće francuske kulturne i političke povijesti. Tu su predstavnici novog društva [...]. »Obogaćujte se!«

(M, 66)

MK bio je kudikamo izdašniji:

Politički angažiran kao malo tko od likovnih genija kroz vjekove, on kao nonkonformistička savjest slijedi čitavu zapadnoevropsku političku problematiku [...] u stopu, nesrazmjerno ustrajnije i izražajnije nego što je to uspjelo čitavoj političkoj i apolitičkoj literaturi onoga perioda.

(K, 1/599 1968.)

U nekoliko navrata (1952./1967. i 1968.) veličajući slikarev genij, on, Krleža, kao da – tumačeći mu paletu, tuš-pero i litografski kist (5 000 litografija!) – rekapitulira svoj estetski credo o angažiranoj umjetnosti, uz uvjet talenta i fantazije:

Osim Daumiera ova dva stoljeća (devetnaesto i dvadeseto) nisu nam dala slikarskog genija, u kome bi se tako sretno spojila sva tri elementa: političke ingeniozne svijesti, majstorstva ruke i jedinstvenog dara vječno žive fantazije [...].

(Govor na Kongresu književnika, Ljubljana, 1952.)

Daumierovo izvanredno pamćenje je božanske naravi. [...] Moralist [...] Daumier se svojom mišlju odvaja od materije [...] govori više nego čitava jedna literatura.

(O stogodišnjici Baudelaireove smrti, »Forum«, VI/1967.)

Politički angažiran kao malo tko od likovnih genija kroz vjekove, on kao nonkonformistička savjest slijedi čitavu zapadnoeuropsku političku problematiku [...] izražajnije nego što je to uspjelo čitavoj političkoj i apolitičkoj literaturi onoga perioda.

(P. Matvejević, Razgovori s M. Krležom, 143 – 144, Zagreb, 1968.)

A uljeno mu platno Nous voulons Barabbas (= Hoćemo Barabu): 160 × 127 cm razvidna je replika na Rembrandtovu Večeru u Emausu, gdje je – kao što je Krleža kasnije – Krista shvatio i prihvatio i »ocrtao« posve čovjekoliko kao blagoga pučkog tribuna, utješitelja vječito tlačenih (consolateur des éternels exploités).

Inače, novozavjetno svjedočanstvo Evanđelja po Mateju, u najnovijoj prijevodnoj verziji Lj. Rupčića, o ovoj zgodi glasi (27, 17): »[...] Pilat upita: – Koga hoćete da vam pustim, Barabu ili Isusa, zvanog Krist!«

Biblijski rječnik (s episkopskim »imprimaturom«, Paris, 1989.): »Barabbas je jako rašireno ime u zemljama aramejskoga jezika; značenje mu je vrlo obično: očev sin [...]; po Mateju to je čuven uhićenik, po Marku i Luki buntovnik i ubojica, po Ivanu razbojnik. [...] U nekim biblijskim rukopisima stoji da se zvao Isus Barabbas, pa da je tako Pilat mogao svjetinu zapitati: – Koga hoćete da vam pustim: Isusa zvanog Barabbas ili Isusa zvanog Krist?«

Matoš o Krleži (?!) – samo predsmrtno zborijaše...

Krleža o Matošu (na mahove, i to veoma proturječno)

MK: O meni Matoš nije napisao ni jednu riječ, ali je istina da je poručio, da me želi upoznati.

Naime, imao sam školskog druga Branka Kneževića. [...] drugovao je s Matošem. [...] I kad je Matoš ležao u bolnici [1914.] često ga je Knežević posjećivao. U to sam vrijeme počeo objavljivati Legendu. [...] Kaptol i malograđanski Zagreb su se sablažnjivali. [...] Kritika je uperila sve haubice protiv mene, zainteresirao se i Matoš za moju malenkost, pročitao je Legendu, pa je u jednom razgovoru sa Kneževićem rekao:

»Rado bih upoznao tog momka. Dovedi ga ovamo. Krleža je interesantna literarna pojava, nagovješćuje jedno izuzetno ime. I što mi je kod njega najdraže, ni po čemu ne podsjeća na mene

Knežević je prenio poruku, a Matoš je [...] uskoro preminuo. [...] Kad je Matoš ležao u mrtvačnici na Mirogoju, otišao sam mu se pokloniti.

[...] u Protivinskom restoranu septembra mjeseca g. 1911, u Kavanu je ušao i sjeo u nišu pod svodom iličkog prozora AGM. Imao sam u džepu čitav snop svojih pjesama i već sam bio na skoku do stola AGM-a, ali me je svladala trema u posljednjem trenutku i nisam se usudio da riskiram da stupim pred lice ovoga čovjeka. [...]

Međutim, nimalo ne žalim što Matošu nisam dao svoje pjesme na čitanje.

(Č, 1/65 – 66)

Točno kada je on prestao pisati, ja sam se pojavio sa svojim radovima. Međutim, Matoša sam čitao već 1910. [...] Umro je mlad, četrdeset godina je imao. Ali mislim da je rekao što je imao reći. Mnoge stvari je sasvim dobro, čak genijalno ocijenio. U nekima nije imao pravo, i možda je dobro što je tada umro. Tko zna kako bi se snašao u ratu...

Čengić: Nigdje niste opširno o njemu pisali ni govorili kao o nekim drugim svojim suvremenicima ili prethodnicima.

»Čitam AGM-a. Nikada mi nije bio naročitom simpatijom. [...] Za istinitost nije osjećao sklonosti naročite. Ni smionosti nije imao da gleda poganim gadostima u oči. Rodio je školu turističkog poljepšavanja Lijepe naše. Zapravo sve reklamerski dobronamjerno, idilično, ali, nažalost, lažljivo.« [?!]

(Č, 1/134 – 135)

E, ovomu ću (potpisani K. P.) supostaviti tek, bogme i suprotstaviti: neke, očite, Matoševe smionosti da poganim gadostima, doista, izazovno hrabro i ujedno ojađeno pogleda u oči, specialiter kad nam je, AGM (u Ladanjskim večerima, 1911.) serijom svojih paroksističkih oksimorona, u stilističkoj maniri hijastičkih veza zemlju, Hrvatsku, karakterizirao kao

»[...] zemlju [...] politike bez političara [...] sela bez seljaka, učitelja bez plaće, knjiga bez čitalaca, značajnika bez pameti, umnika bez značaja, naprednjaka bez kulture, mudraca bez liberalizma [...] kukolja bez žita [...] Catiline bez Cicerona [...] prava bez obrane [...] zločina bez kazne [...] skandala bez kompromitovanja [...] Hrvatske bez Hrvata.«

(M, 132)

A Matoševe misli iz Hrvatske misli (1907.) kako je

»Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičku silu pojedinca i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom«...

... te zdvojan, grk zaključak kako »hrvatska zemlja vrijedi danas [1913.] nažalost više od nas« misli su i zaključak koje bi, itekako, valjalo rekontekstualizirati!

Obojica o slavi, ratu ter o patriotizmu

Slava

AGM: Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svog trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal.

[...] oskudica stida i bankrot pravog ponosa. [...] Amerikanizam i demokratska barnumština2 nam daje genije s novčanom, a evropstvo i umjetnički aristokratizam dade nam genije s čašću [...] pa gledamo na naše skromne, Evropi nepoznate učitelje koji su kao Mažuranić, A. Starčević i A. Šenoa [...] radili kao gospoda, ne kao štacunari.3

(M, 355)

MK: Slava je, doista, prolazna i sve je na ovome svijetu tašto i jalovo, ali Slave traju vjekovima, kao svjedočanstvo mnogobrojnih i krivih i lažnih ocjena vrijednosti u okviru jednog vremena. Slave su često sumnjive provenijencije i za pojedine historijske pojave bilo bi mnogo oportunije da su se izdimile u zaboravu, nego da još uvijek traju u pamćenju, kompromitirane svojom vlastitom sramotom. Tako su jalove i isprazne sve građanske i feudalne časti u obliku vojničkih odora, zlatnih okovratnika, mačeva i ostruga, ordena i lenta, naslova i previšnjih priznanja i odlikovanja, čitava garderoba jednog kostimiranog bala koji trajno banči po krčmama historije, od koje nikada nitko ništa nije naučio. Da, doista, Vanitas vanitatum.4

(K, 4/637 – 638, 1924.)

Rat

AGM: [...] pretvarati Evropu sve više i više u tabor, živjeti bez rata kao u vječnom ratu, preobraćati civilizovani svijet u kasarnu: – to je vraćanje u barbarstvo, u ona primitivna vremena kada su ljudi kao zvjerad živjeli u vječnom boju i ubijanju. Ideal helenizma nije Sparta [...].

(M, 325)

MK: Nijednom normalnom i zdravom čovjeku [...] dok još vlada logika, ne bi palo na um da napusti svoj normalni građanski poziv i da se posveti vršenju suludih funkcija: da pali tuđe kuće i da ubija nevine ljude.

(K, 4/449, god. 1920.)

Kakvog smisla ima rađati djecu za ove Saturne?5 Ako nisu uspjeli da ispeku tebe, ispeći će tvoje dijete, da bi ga reš pečeno garnirali po svojim oficirskim menažama uz rizling.

(ibid., god. 1943.)

Rat je gladna hijena, svojom krvavom njuškom sva zagnjurena u žive ljudske utrobe, ona se hrani isključivo samo mladim ljudskim mesom, ona guta fantastične vreće dukata [...].

(ibid., 4/450, god. 1968.)

[...] za rat se ne bi moglo reći da nije mesarska sjekira pod kojom praskaju ljudske kosti kao goveđe meso u mesnici.

(ibid., 4/451, god. 1964.)

U ratovima javlja se u prvom planu ljudska glupost [...] sama po sebi elementarna, ogromna, svakodnevna pojava, a čini se da rat djeluje na ljudsku glupost kao gmrljavina na gljive. [...] pod korakom njenog mamutskog stopala zdrava pamet ostaje zgnječena kao mozak s jajetom na tanjiru.

(Deset krvavih godina, god. 1927.)

Ratovi ne podnose dvosmislene aluzije na svoj vlastiti račun kao ni kirurzi za vrijeme operacije, jer je duhovitost potpuno deplasirana kao i po crkvama. Dok su medijevalni kraljevi podnosili svoje dvorske lude na dvorovima, ovi totalni ratovi enervirani su zveketanjem zvončića raznih bajaca kod ozbiljnih predstava i manifestacija državnog dostojanstva.

(Djetinjstvo, 1902. – 1903., god. 1940.)

Ratu je jedna svrha: smrt protivnika [...] ubijati mnogo i dobro [...] lege artis [= po zakonu umjetnosti; propisno!], na visini svoga poziva. [...] čovjek treba ipak da bude inspiriran jednom višom idejom.

(Banket u Blitvi, III, 73 – 74, 1961.)

Ratovi daleke budućnosti vodit će se iz materijalno kamufliranih motiva kao ideološko-estetski ratovi, ne zbog prevlasti u materijalnom nego u duhovnom smislu.

(Davni dani, 1916.)

Što već znači jedan izgubljeni rat ili jedan od mnogobrojnih izgubljenih ratova u historiji jednoga naroda, ništa, efemeran trenutak, kada ratovi otkad ima svijeta i vijeka traju, kada se ratovi gube i dobivaju.

(Zastave, II, 371, 1964.)

O ratu tumačeći slike Jacquesa Callota, francuskoga grafičara (1592. – 1635.):

Ciklus ratničkog stradanja: Misères de la guerre. Scene logorovanja, vješanja, silovanja, požara, uništavanja svake civilizacije, slike opsada i vojničkih pobjedonosnih marševa komponirane su sa dubokim osjećajem za bijedu čovjeka stradalnika koji gine kao nevina žrtva.

Štake kljastih bogalja, hrpe poklanih i zgaženih slijepaca [...] prnje i glad, golotinja i žalost [...] to su Callotovi osnovni motivi, kojima je [...] dao jednu varijaciju tog, nažalost, danas još uvijek aktualnog motiva.

(Tumačenje knjizi Evropa danas, 275 – 276, 1935.)

Patriotizam

AGM: Ideja patriotizma je najrealniji oblik altruizma. Živući za narod, živim za drugoga, za čovječanstvo i isto dobro zadovoljavam posebnost svoje individualnosti. [...] Prema tome je etika patriotizma jedini moralni oblik izmirujući kontraste altruizma i egoizma, jedini temelj gdje cjelokupna narodna pojedinačna djelovanja dobijaju istu kolektivnu svrhu, pa kao tijelo što je sastavljeno od mnogobrojnih autonomnih ćelija, tako i narod, ako ne trune i živi naravnim, slobodnim životom svijesti, postaje moralnom jedinicom, individuumom, osobom.

(Hrvatska misao, 1907., M, 293)

MK: [...] kako od osjećaja poniženja nastaje osjećaj mržnje i kako na negativan pritisak gluposti i nasilja odgovara još glupljom i mračnijom mržnjom. [...] Kako ovi fetišizmi postaju u rukama »rodoljuba« profesionala sredstvom zarade, kako varalice, lažljivci i šarlatani igraju uloge voždova narodnih, kako se iz ozbiljnih stvari oko »patriotizma« rađa retorika gluposti i kriminala, kako pojam »domovine« klizi sve desnije. [...] o tome nam pričaju slikovito [...] svi gavranovi na patriotskim nacionalističkim bojištima, preko kojih su prohujale izgubljene bitke.

(Teze za jednu diskusiju, 1935., K, 4/197)

O Starčeviću

AGM o Starčeviću

[...] ne vidi ekonomskog, važnog momenta [sic] u skoku iz kmetske Hrvatske u moderno doba. Kao njegov Tacit i Rousseau daje u politici prvenstvo etičnom, moralnom momentu. [...] Kako je politička korupcija plod korupcije moralne, bijaše Stari već primjerom vlastitog života najveći prosvjed protiv svih domaćih beznačajnika, djelujući još više živim primjerom kremenjaka i čelik-poštenjaka nego svojim djelima, punim začudne, djetinje naivnosti pored mudrosti Montesquieua. [...] Bijaše original i postade vođa, mada osobenjaci, ljudi iznimni, mogu biti tvorci, a ne vođe stranaka. [...] Ljude ne može voditi i reprezentirati onaj koji se u svemu od njih razlikuje. Da nije ništa pisao, Starčević bi bio kod nas [...] kao Sokrat [...] kao hrvatski nacionalist pripada Hrvatskoj u dalekoj budućnosti, a kao Evropljanin – Evropi latinske ili [...] francuske racionalističke kulture XVIII vijeka.

(M, 367 – 368)

MK o istome

[...] najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću [...] Starčevića je anektirala ultramontana [= gorštačko/klerikalna] desnica [...] mafija, najperfidnija i najgluplja od svih u našoj novijoj političkoj historiji. [...] jedina glava koja je umjela da se uzdigne do proročke snage jezičnog izraza. [...]

U Hrvatskoj (iz perspektive malograđanskog hrvatskog nacionalizma) u posljednje vrijeme sve se više deklarira o Starčeviću, kao da je [...] neka metafizička panaceja i neka idealistička konstanta, pomoću koje bi se moglo riješiti »Hrvatsko pitanje«, koje s onim stanjem i s onim polemikama, kada je Starčević postavljao svoje teze u obliku konkretnog programa, nema danas baš nikakva dodira ni veze [...].

[...] Stari još uvijek živi [...] kao tajanstvena i duboka istina a da nikada nije htio ni propovijedao ono što su od njega stvorili njegovi učenici. Starčević bio je najmanje starčevićanac.

(K, 5/30, 32 i 33)

Ante Starčević (1823. – 1896.)

»Sobom samim«

Šta bismo danas s pregrštima i dan-danaske aktualnih misli i pogleda o domovini i svijetu što nam ih je zaviještao sȃm »otac Domovine« (A. S.)?

Evo šta: Štiti ih ter pamtiti, ostvarivati po mjeri svojih moći, svak u svome zvanju i pozivu. Pa šta ako su te misli idilične/idealistične? Kao i pogledi mu što su? – Ništa zato! Ostvarivanje ljepše je od ostvaraja!

A, nagnimo se i nad oštroumnu jednostavnost i jasnu finoću njegova stećkovno zbita jezika i stila pučke, zavičajne mu, štokavštine (ličke)! Komentarā i tumačenjā tȇ misli i tȋ pogledi nisu potrebiti. Sámi ih kontekstualizirajmo! Ovo hoće reći: dotični iskaz u svim njegovim pojavnostima i dosezima – sagledati u živome društvenome, političkom i kulturnome pripadnom (i aktualnom svome) kontekstu. Pa, osvjedočimo se...

Hrvatska domovina

Narod hrvatski imade domovinu najpogodniju u Evropi. Zemlja mu nosi obilno svih darova naravi – kad ne bi deračina otimala preveliki dijel muke njegove: kad bi se blaga podiglo koje zatrla nerazložna državna uprava [...]. [ih!]

Nama je svaka iskrenost milija od ikoje obsjene, i ne znamo za veću nesreću po narod od one po kojoj on golu obmanu prima za istinu [...].

Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme mijenjati.

Pravo je duša društvenog života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svȏj povijesti ne ima ljepšega prizora nego gledati kako i svoja prava gube oni koji prava drugih gaze. [ih, ih!]

Sloboda govora i tiska

I nut, u državama koje su za život, u kojima su ikoliko zakoniti odnošaji, koje su ikoliko prosvijetljene, nitko nikoga ne progoni kamoli da ubija poradi mnijenja, težnja ili riječi, nego samo poradi čina koji su proti zakonu. – Ovdje se ne pazi tko je koje stranke [...]

[...] Ali bojati se novinara može samo pojedinac, vlada, dinastija, država, koji su slabi, znadu da su krivi, pa se i osinja boje.

Žao mi je da se uznose i uzveličaju moje zasluge za domovinu.

Živa čovjeka koji se bavi javnim poslovima ne valja slaviti, nego je dosta ne grditi ga, nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smrti moći je o njegovim djelima obračun načiniti. Svatko, radeći za općenito dobro koliko može, samo svoje držanstvo [= dužnost, obvezu] izvršuje; ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičnjak, ili što još gorega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibeljan biti narodu koji se na njega zanaša. Naša je povijest puna takvih primjera. Ne bilo ih ubuduće.

Ima samo jedno sredstvo kojim se javni službenici mogu držati u javnim poslovima među granicama zakona. To je sredstvo: javnost, ili da je prosto njihove javne čine na vidjelo iznašati. Ako se dokaže da rade proti zakonu, njih treba pedepsati [grčki: kazniti]; dokaže li se da su klevetani, treba pedepsati klevetnike.

Što se tiče moralnoga stanja, gospodo, to svi znamo da su tamnice pune i da ih se ne može dosta nagraditi; da krađe, smutnje i pravde [= svađe, tužakanja/pravdašenja] rastu; da se krive prisege od dana do dana množe, i da zloće i sebičnost mah otimlju. Gdje se takova pojavljenja u državi pokazuju, tu ne ima druge nego ili da se ona [tj. država] odmah iz korijena preuredi, ili da propadne.

A svaki opstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio gdje god, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda. [tȏ!]

A bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće. [...]

Jer ne smije se gledati koliko je tko škola svršio ni koliko uopće zna, nego zna li službu koju želi obnašati, i da li ju pošteno obnaša. Svakim činom javan službenik polaže ispit. [...]

»Fastfood« (iliti: iće i piće »na brzaka« i »stoje-ćke«):

Kupujući i trošeći patvoreno jelo i piće, puk plaća stvari cijenom koja ne odgovara njihovoj vrijednosti; puk ne dobiva okrepu koju treba i drago [= skupo] kupuje. [...] puk se redovito tim stvarima truje, te zato prije reda neplodan pomire, kao što je nekoje vrijeme bolestan, slab na duhu i na tijelu, riječju: kržljav životario.

– Jer ako je svakomu prosto da se upropasti, nikomu ne smije prosto biti da upropasti druge [...].

(Vidi: A. S., Misli i pogledi: Pojedinac – Hrvatska – Svijet, sastavio B. Jurišić, MH, Zagreb, 1971.

O Kranjčeviću i Zagrebu

S. S. Kranjčević

AGM: Pjesnik jednog jedinog velikog osjećanja, osjećanja za gažen narod, gažen individuum, gaženo čovječanstvo. [...] Ako još imamo volje i snage hrvatovati [...] pjesnikova je zasluga. [Ovdje je neodoljivo umetnuti kontekstualizirajući: i dan-danas(ke) može se hrvatovati tako da se od hrvatovanja može i dembelisati, i nagraisati/kidisati! – Umetnuo: K. P.] [...] Nitko od nas ne osjeti bolnije disharmonije između fizičkog i moralnog svijeta [...] i nitko se proti tome nesuglasju nije bunio i borio tako dosljedno. [...] pesimizam Kranjčevićev je tek oblik njegovog titanizma. On je pjesnik otpora, revolte filozofske i političke. [...] On se odviše opetuje i odviše morališe. Etika nas u pjesmama vrlo malo zanima. Kajem se kada griješim; još više kada ne. Kranjčević je pravi moralist neosjetljiv za sve što nije u svijetu etičan problem dok je za pravog umjetnika moralni svijet pojava kao i svaka druga.

(M, 186 – 187)

MK: Njegovi stihovi nervozna su dijagnoza o krizi uznemirena duha [...] toliko uzbuđenog poganim pojavama stvarnosti, da vjeruje, proklinjući je, u ljekovitu čaroliju vlastitih riječi. [...] Već kao svrzimantija, on pjeva [...] i kao takav on postaje našim prvim dubljim simptomom krize intelektualno-moralne savjesti. [...] doista dramatski poziv na borbu za slobodu moralnog uvjerenja. [...]

Što se tiče intelektualnog prkosa koji je pjesnika nadahnuo snagom da se usudio usprotiviti tiraniji društvenih fikcija u vremenu kad su takvi ispadi smatrani luckastom donkihoterijom, u onoj borbi s vjetrenjačama Kranjčević nam je namro niz svjedočanstava o dirljivoj viteškoj hrabrosti svoje pjesničke misije. [...]

Po dramatskom nizu asocijacija koje ga živo povezuju s našim vremenom i s našim brigama, njegova poezija nije se ugasila, a to je [...] priznanje trajnije od bilo kakvog dekorativnog odavanja počasti zbog pijeteta.

(O stogodišnjici rođenja SSK-a, »Forum«, Zagreb, IV/1965.)

Zagreb i »Zagrepci«

AGM: Nema ni jedne velike zajedničke misli koja bi sve Zagrepčane stvarala ćelijama jednog jedinstvenog organizma, već sva ta pojedina tkanja vegetiraju posebnim životom [...] u tijelu što trune, što se raspada. Ta disharmonija i oskudica moralnog jedinstva otrovala je i duše, pa mnogi postadoše [...] ili očajnici ili cinici. [...] Očajna nemoć polugrada, polukulture, poluljudi, poludruštva. [...] Antisocijalni nagon, beskrajni egoizam je posljedica takvih prilika u kojima se slabije dobre duše razočaravaju, a zanos i polet guši u sveopćem sitničarstvu.

(Zagreb i Zagrebi, 1912., M, 433)

MK: – Zagrebačkim ulicama još vlada tip centralnoevropskog više-manje zgužvanog čovjeka, koji se zove hrvatski inteligent. Zabrinuta, zamišljena bića, desperateri, pognute glave, kao da su nešto doista izgubili. I jeste. Ponajprije Prvi, pa odmah zatim i Drugi svjetski rat, a pomalo i sebe.

Naši agramerski prolaznici kreću se s osjećajem manje vrijednosti svog kompromitiranog građanskog dostojanstva. Osjeća se kako su im džepovi prazni. To nisu čaršijski pečalbari koji(ma) u džepu zveckaju fišeci cekina [...] kverulanti, brodolomci, neurastenici, tužibabe.

(Fragmenti dnevnika iz g. 1967, K, 5/464)

Krležina izjava o Andrićevu »Nobelu«

Svome (neslužbenom) biografu, E. Čengiću, Krleža je izjavio da je svoju izjavu u povodu dodjele Nobelove nagrade za književnost (1961.) dao »i zato da ne izmišljaju kako sam jalan. [...] Niti sam jalan, a niti bih Nobelovu nagradu primio«. A bio je, doista, uz »dobitnika« Andrića, od Saveza književnika Jugoslavije, s Andrićem ravnopravno, predložen za istu nagradu. (Dotada je Krleža bio preveden na dvadesetak jezika, Andrić na manje; švedski akademici odlučili kako su odlučili...). A Krležina izjava autentično, u dijelovima – ova je:

Za umjetničku karijeru Ive Andrića doista nije važno, no ipak treba naglasiti, kako je svojim Nobelom pobudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku uopće, u cjelini. U tom pogledu on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog trenutka, više-manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisove Hasanaginice (za dugih dvjesta godina), Zapadni svijet nije imao pojma. U historiji naše knjige, ime i pojava Ive Andrića prema tome predstavljaju nesumnjivo datum. [...]

Kao poklonik Walt Whitmanskog slobodnog stiha, u okviru Matoševe kaligrafske škole, on je na početku dotjerao i razradio svoj vlastiti stil [...].

[...] taj stil vladao je u njegovom djelu kao konstanta. Za šezdeset godina političke i kulturne krize koja je drmala čitavim našim kontinentom, Andrićeva melankolična arija pratila je lirske motive izgubljenih osamljenika koji u njegovoj prozi tuguju nad proticanjem sudbine mirno i uzvišeno. Svom stilu i načinu o kome se mnogo pisalo, a reklo, na žalost, malo, on je ostao vjeran do kraja.

(Č, 1, 302 – 303)

Vrijedi sad podsjetiti na to šta je Matoš »izjavio« o Nobelu i nagradama mu (i to: u jednom Pismu iz Pariza):

Što su Nobelove nagrade, jamačno spomenici njegova grizodoušja, prama štetama što ih u ratu može počiniti njegov izum [dinamit i bezdimni barut], izum za puste pare.

(1901.)

Krležine »paušalije« i Horvatove »studialije« o Ljudevitu Gaju

Preambularno valjalo bi popostati kod dvaju unavodničenih kao naziva u samome naslovu. Naime, kaj? »Paušalije« i »studialije« dakako da nijesu konvencionalizirano nazivlje, već su prije »hapax legomenoni«: prigodni nazivi za jednokratu uporabu, tvorbeno premda ne baš najspretnije skovani, no sadržajno – ipak – prozirni i doslutni. Pod »paušalijama« – dakle – razumijevam afektivno i vrijednosno negativne ocjene o čemu, skovane naprečac, ovlašno, arbitrarno, nesustavno, nasumce, »uđuture« (svejedno što mogu biti zamjerne stilizacijske sofisticiranosti). »Studialije« pak bile bi prvima suprotstavljene kao afirmacije: sustavne, konzistentne (zbite), ponderirane (odmjerene), kompleksne (slojevite)...

U prilici Krležinih prosudbi i zaključaka o Gaju naspram Horvatovih – valja imati na umu žanrovski okvir: Krleža, naime, nije napisao nijedne samostalne bibliografske jedinice sadržajem ili naslovom vezane uz Gajevu osobu ili djelatnost, ali ga je u ravno jedanaest navrata rubno znao spomenuti mahom u svojoj uvijek stilistički vehementnoj publicistici i proznoj beletristici (poeziju iz ovoga uvida iznimljujem).

A Josip Horvat (1896. – 1968.), publicist, žurnalist, kulturni historik... objavio je, 1960., studioznu, znanstveno akribičnu monografiju Ljudevit Gaj (Nolit, Beograd, MCMLX., ćirilicom) mottom se vezujući na starogrčkoga biografa Plutarha (46. – 120.) i njegove znamenite Usporedne životopise glasovitih Rimljana i Grka poštujući uzorove postulate da ne piše povijest, već životopise, jer da se duševna vrlina i slabotinja ne očituju svagda ni u najsjajnijim djelima, nego u neznatnu činu i neznatnoj riječi, pače kakvoj šali... stoga opis spoljašnje veličine ostavljajući drugima...

Horentna je tu proučena arhivska građa od kojih desetak tisuća dokumenata: Gajevih osobnih, obiteljskih, imovinskih, korespondencijskih, dnevničkih, bilješkovnih ter inih...

U toj žanrovskoj pripadnosti jest i kvalitetna – da kažem u elokvencijskoj (izričajnoj) tradiciji homiletičke literature u Bosni Argentini, tj. Srebrenoj – jest kakojstvena razlikost među Krležinim (paušalnim) i Horvatovim (studioznim) iskazima/prosudbama/slikama i zaključcima o Ljudevitu Gaju. Krležine sam crpao iz znane pentalogije, tj. petoknjižja iz (»nekoč«) Sarajeva, a iz god. 1975., naslova – Panorama pogleda, pojava i pojmova – združenih izdavača »Oslobođenja« (sarajevskoga) i »Mladosti« (zagrebačke)... gdje je vrstan izbor ter na razini Krležinih predložaka inventivno deducirana sadržajna nadslovljenost u obradi citata s nadasve uporabno besprijekornim dodatkom popisanih témā, vrȇlā, citátā, iménā. (I posve je pouzdati se u pomnost i umijeće kojima je sve to pedantno izrađeno po gosparu dru Anđelku Malinaru.)

Spominje se, tako, u Krleže, u Izletu u Rusiju (1926.), u stilskoj maniri kaotičnoga nabrajanja da su »Ilirci: Štoosi, Frassi i Cincari, kanonici, austrijska plemićka crno-žuta družba [...] von Gay« – najposljedniji kao najreprezentativniji uzorak te družbe. Iz ovoga enumeracijskoga »kaosića« od imena, zvanja, podrijetla/pripadnosti dade se izlučiti krupniji zaključak: ilirci se ne razmeđivahu niti se diskriminiravahu ni etnogenetski, ni stališki (tj. klasno, tj. kastinski) jer bjehu komponencijalni, idejno neisključivi, izdašno nadareni vrlinom tolerantnosti. Kaže se: »šalu nastranu«, a još bolje: »šalu nasridu« jer – ilirici ne bjehu »jednokameni« (?!), što je namjeran bukvalan prijevod s klasičnoga grčkog: μόνος = jedan, jedini, sam; λίϑος = kamen. A sve ovo lakonski je sažeto u profesora Ive Frangeša, kad veli kako ti podaci ne bi imali veće važnosti da ne

[...] pokazuju jednu od najznamenitijih i najplemenitijih crta ilirizma: otvorenost, demokratičnost i toleranciju. Gaj je sin doseljenika iz Slovačke, dalekim podrijetlom Francuz; Demetrov otac, Teodor [= Božidar], doselio se u Zagreb iz Grčke. Preradović je Srbin iz Hrvatske. Vraz je Slovenac; Bogoslav Šulek Slovak; tvorac prve hrvatske opere Vatroslav Lisinski rođen je kao Ignatius Fux, sin Slovenca doseljenika; Ljudevit Farkaš pohrvatio je prezime u Vukotinović [madž. farkas, č. farkaš = vuk]. [...] I Strossmayer, koji je udario pečat cjelokupnoj hrvatskoj kulturi XIX. stoljeća, potomak je njemačkih doseljenika. I Šenoa [...].

Preporod hrvatske književnosti i uopće kulture iznijela je na svome oduševljenju poletna građanska omladina, Hrvati i doseljenici, potvrdivši time tradicionalnu otvorenost i širinu hrvatske kulture.

(Povijest hrvatske književnosti, str. 154)

Malo dobne statistike: kad je Gaj, 1830. u Budimu, izdao svoju prvu knjižicu (a dalekosežna značenja) Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, imao je tek dvadesetiprvu, kad je pak, 1835. u Zagrebu, započeo svoje Novine horvatzke, imao je »već« dvadesetišest, dok mu pristaše i suradnici imađahu: Antun (»Tonček«) Mažuranić – jedva dvadeset, Ivan Mažuranić – tek dvadesetijednu, Antun Nemčić – dvadesetidvije, toliko i Dragutin Rakovac, a Dimitrija Demeter i Fran Kurelac »već« po dvadesetičetiri... Reklo bi se: puka mlađarija ti ilirici, ali ne i pusta, to jest – isprazna!

U drugom jednom navratu, u Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935., knjigom Deset krvavih godina i drugi politički eseji Krleža čak solidarno i sućutno konstatira:

Historija pojedinih naših istaknutih lica 19. st. govori poglavlja o bijednome stanju fakata. Zašto Gaj umire prezren i ostavljen od sviju kao osamljeni očajnik?

U Horvatovoj monografiji ima, među ostalima, jedan fino izgrađen odgovor kao razlog, psihološki iznijansiran, a anticipirao je krajnu ostavljenost: zavist i ljubomor. Diskontinuiranim ću to citatom potkrijepiti:

Uloga je žene u životu muškarca velika, premda je rijetki priznaju. Teško je slijediti kako se pod ženinim utjecajem muškarac mijenja, od dnevnih navika pa do volje. Posve slobodan od tog utjecaja nije nijedan. Koliko god je javna djelatnost Gajeva javna knjiga, svoj je intimni život stidljivo krio. [...]

Teško se odlučio na ženidbu. [...]

Paulina Krizmanić bila selska gospođica, čedno [sic!] naobražena, bez miraza [...] dekorativna ljepota [...] za glavu viša od Gaja [...] koketa. [...] Gaja je fascinirala svojom ljepotom. Njoj je pak morala laskati zaljubljenost čovjeka koji je zaigrao prvu ulogu u javnom životu. [...] Paulini se udvarao najprije Dragutin Rakovac, pa Stanko Vraz [...].

Slijedi Vrazova sarkastična žaoka:

Dok je Gaj u senatu, naš Tonček [tj. Antun Mažuranić] kod žene mu obnaša čast haduma [što će arabo-turski reći i škopac-eunuh i slugeranjska potrkuša: no implicitna je i indiskrecijska aluzija na »triangl«].

I dalje, kad je 1843. došla bečka cenzorska i policijska zabrana ilirskoga imena, Horvat meditira ter generalizira:

Kao uvijek nakon poraza sad su svi postali pametni. Kritiziraju ono što su jučer odobravali. Traže krivca. Svemu je, dakako, kriv Gaj, dojučerašnji Mesija i Prometej.

A Vraz sastavio žučan epigram, s poentom o Gaju:

Izveo nas iz govna, uveo u govno!

(Tako Horvat doslovno citira Vrazovu invektivu.)

* * *

U Fragmentima dnevnika iz godine 1942, objavljenima u Forumu ’72., Krleža će:

Spram stila i sintakse jednog Tome Mikloušića u jeziku preporoditelja (sve od reda, nažalost, slabih pisaca: GAJ, Drašković, Rakovac itd.) počela se rađati čudna polutanka mješavina naglasaka i oblika, mutljaj koji je vladao ulicom i štampom [...].

Dakle – Gaj da je slab pisac. Naj bi bilo da bude!

No, kao na ustuk, Josip nam Horvat za jedan Gajev spis (na str. 305. rečene monografije) tvrdi da je pisan briljantno te da je postao Nijemac da bi bio postigao jedno od najistaknutijih mjesta u njemačkoj publicistici. Istinabog, spis je pisan njemački; to je brošura Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom (misli se: Bečom). Izvoran je naslov: Gedanken zum Ausgleich Kroatiens und Slavoniens mit der Regierung, Agram, 1864. Kao motto stavio Gaj izreku historičara Schnellera:

Ni právo, ni kreposti, ni zasluge, ni veličina predaka ne mogu osigurati unuke od naglog ili postepenog propadanja, osigurati ih može jedino vlastita snaga djelatnosti.

On je protiv centralizma!

Založio se za etnički federalizam!

Novo mora doći »organičkim razvitkom«!

U spisu je Gaj – ide dalje Horvat – iznio i prvu kritiku hrvatske politike. Nije se zaustavio na ljudima, nego na idejama. Nutarnje su opasnosti: razdor, mržnja, spletke, zavist [horvatski JÂL], nepovjerenje... Fanatizam da muti vidik... Vanjska da je opasnost od mađarskog, prekomorska od talijanskoga nacionalizma koji da se prebacuje preko Jadrana... od austrijskog nijemstva opasnost da je manja, al’ ipak opasnost...

Krležin lik u Zastavama, »fiuman« Amadeo Trupac (imenski transvestit u Bogoljuba, s razloga političke oportunističke mimikrije) varira Gajevu bojazan te od potalijančenja/pomadžarenja/ponjemčenja, pa propagira kako nam se te deturcificarsi (= rasturčiti), te deitalianizzarsi (= rastalijančiti), te deungherizzarsi (= razmadžariti), te degermanizarsi (= raznijemčiti)...

* * *

Na crti srodnih zaključivanja moglo bi se reći kako smo danas, u začetku trećega milenija, prijeko potrebiti djelatna ponašanja suprotna predznaka/predmetka te bi se valjalo poeuropljivati (= europeizzarsi), štaviše: poopćeniti/posvudašnjiti/postajati svesvjetski (= universalizzarsi), riječju – gle! – prepokatoličiti (recatolicarsi) jer: jer helenski (klasičnogrčki) ϰαϑολιϰός znači: opći/općeni/svesvjetski...

A »naši«, ilirci, ponašahu se ne deklarativno, a praktički kao da su oživotvoravali zavještajne poruke Novoga zavjeta ne diskriminirajući nikoga: ni po plemenskosti/narodnosti, ni po klasnosti/»stališnosti«, ni po spolnosti (dakako: ni po rasnosti, niti i po čemu drugom):

Nema više: Židov-Grk! Nema više: rob-slobodnjak! Nema više: muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu.

(Djela apostolska, Poslanica apostola Pavla Galaćanima, 3, 28)

* * *

A »našijencima«, ilircima, na čelu s Gajem, desilo se, usudbeno (?) najljepše što se čovjeku može »pripetiti«: da pokuša i ne uspjedne (u nakani u plemenitoj)...

Razgovor o raketama6

Dvojica protagonista, u Krležinoj navadnoj maniri onomatostilistički depersonalizirana kao anonimni jednoslovi A i B, u nesmiljenu disputu izmjenjuju po četrnaest količinski jednakopravnih replika; uzajamna sarkastičnost raste do u intelektualni paroksizam. Povod: lansiranje američke interkontinentalne nuklearne rakete tipa Atlas s Cape Canaverala (danas Rt Kennedy) na Floridi, koja je raketa nakon svega »dvadesetipet minuta leta matematski precizno pogodila svoj cilj na razmak od osam tisuća kilometara«.

Polariziraju se stavovi oko dvojbe: začeto dometno osvajanje neslućenih razdaljina trijumf li je nauke i tehnike ili je to valjan razlog za racionalan strah od mogućnosti da se, interplanetarni čak, sateliti pod egidom neodgovornih militarista uzlorabe kao katastrofalno razorno sredstvo?

Disputant je A euforik, njegov sporidrug B skeptik. Obojica podastiru, među se i podmeću, serije gorljivih argumenata za i protiv.

Mentalni je izazov jednak situaciji ranije tehnološke revolucije – izumu stroja: mašinolatrija naspram mašinofobiji. Jest da sve to usavršeniji »strojevi danas ispituju, računaju, predviđaju, razmišljaju. Strojevi su na pouzdanom putu da zamijene sve defektne funkcije jadnoga ljudskog mozga, koji je zaista sasvim jeftina, otrcana spužva« (A). Ali jest i da uza (pozitivan) aspekt, tehničkī, supostoji/suprotstoji (negativan) aspekt, etičkī: tragika otpuštenih »brojeva viška radne snage, virtualnost kataklizme à la »Hirošima na šezdesetčetvrtu potenciju«... »Čovjek će zavladati svemirom, bude li najprije sredio stvari ›ovdje dolje‹, i to po mogućnosti, odmah i sada!« (B)

Silna uznapredovalost znanosti i tehnologije – znamen li je svitanja ili (novog) sumračja? Stajalište eseja? – Ni, ni. I, i!? Tekstura ovoga eseja, naime, ostala je otvorenom, bez raspleta i očitovana (samo se sluti) opredjeljenja. Srećom po Razgovor... kao umjetninu: jer on to – in ultima analysi – kao tekst i jest.

* * *

Bogert, Ralph, američki slavist (Fayette County, Iowa, SAD, 11. VII. 1939). Na Sveučilištu u Berkeleyu, California, u seminaru K. Pranjića (1968-9) upoznaje Krležino djelo (preveo je i Razgovor o raketama). Tezu iz doktorske disertacije proširio je u knjizi The Writer as Naysayer. Miroslav Krleža and the Aesthetic of Interwar Central Europe 1991, estetskoj analizi podvrgava Krležin corpus poeticum motreći ga kao specifičan, jedinstven sustav, a ne formalnu, apstraktnu poetičku strukturu. Analizu temelji na formativnim čimbenicima: intelektualnom naslijeđu, povijesnim koordinatama srednjoevropskoga duhovnog prostora te teorijskim utjecajima u Krležinu razvoju. Obrazlaže uzajamnu impliciranost i identifikaciju estetskoga i etičkoga u njegovu djelu. (Ž, 1/70)

Svoju knjigu rečeni Bogert završuje doslovno ovako:

Krleža’s life work demonstrates the inextricable interconnection between philosophy and literature. [Krležino životno djelo demonstrira neraspletivu svezanost među filozofijom i književnošću.] His opus shows that rigorous and precise thought need to be devoid of imagination and pasion and that emphatic, emotion-laden means of expression need to be vague or pointless. [Njegov opus potkrepa je tomu kako nesmiljena i skrajnje jasna misao valja da ne budne lišena maštovitosti i strasnosti te da snažna, afektivnošću nabijena izražajna sredstva valja da ne budnu bljednjikava ili pak besadržajna.] There is always a point to his words, but it is always the art of the word that penetrates. [U njegovim riječima svagda je (s)vrhovitosti, no svugda je tu izboja umjetnosti riječima.] In Krleža, the naysaying tip of the rapier is omnipresent. [U Krleže, oporbenjački (niječan) rt floreta svenazočan jest.]

(o.c., str. 243 – 244)

Inače, isti je R. Bogert, uz ostalo, još studentom postdiplomcem (1968.) preveo te na specijalnom programu Radija – San Francisco u nekoliko navrata emitirao ovaj Krležin esej koji da je »očarao one Amere« koji su to slušali...

Krleža o Brozu

Inače, Miroslav je Krleža, Josipu Brozu, održao što nagovora što zdravica: laudativnih (pohvalnih), bogme, tuitamo, i adulativnih (laskavih), a adorativnih (obožavateljskih) ter idolatrijskih (idolopoklonstvenih – nikad). Ali, jedan stamen, i napisan, govor bio je ogoljen od svake hvale i umilnosti: bilo je to u povodu odluke predsjedništva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti da se Josip Broz-Tito proglasi počasnim članom. U govoru se ističu Titove zasluge za povrat hrvatskoga suvereniteta, što je prekinut u ranome srednjem vijeku, te se kaže da je on od političkih ličnosti prvi koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi, i prvi u našoj povijesti, koji je majci domovini vratio sve njezine otrgnute gradove, otoke i pokrajine: prije svega Dalmaciju s Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, zatim Kvarner sa Cresom, sa svim otocima i Rijekom i na koncu staru glagoljašku našu Istru, koja je na to ujedinjenje čekala vjekovima. (Govor na svečanoj sjednici povodom 80-godišnjice Jugoslavenske akademije, 28. 12. 1947., Ž, 312 – 313)

Govor bez patosne stilske meštrije; stećkovno škrt poput lapidarnosti epitafa na »bogumilskim mramorovima«: govor klesan = »kovan« – u izrazu mu tijesno, u mislenosti i primislima – široko: sadržajem – epohalan, a bez uresnih pridjeva, bez prijemeta... riječju: govor suštih činjenica kojih bi sadržaj i pouka/poruka valjalo da ostanu u kolektivnoj nam svijesti, a mlađim pokoljenjima obrazovno predavan i ubuduće!

Inače, prijateljstvo dvojice »ljevičara«, političkoga i književnoga, seže od 1921. (kad je »metalski radnik i sindikalac« – Broz, nakon jendoga javnog predavanja pristupio predavaču – Krleži da mu izrazi radost što ga je slušao); prijateljevanje, sinusoidalno intenzitetom, prekinuto je smrću godinu starijega – Broza, ali ih je i smrt (mors nivelatrix!) u jednome izjednačila: godinu nakon prijatelja i tek godinicu mlađi Krleža, »otišel je tam di zavazda gre se« s navrhunjenim pȃrom životnih osmica – obojica su u smrti dosegla do po 88 (osamdesetiosam) godišta!

Krleža je još smogao da 6. svibnja 1980. sroči ovu decentnu izjavu sućuti:

Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama.

Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.

(Č, 4/62)

i obojica odoše u legendu!

* * *

Titova čestitka Krleži (za visoku mu obljetnicu)7

Dragi druže Krleža,

Povodom Tvog osamdesetog rodjendana, Jovanka i ja šaljemo ti najtoplije čestitke.

[...]

Kao stvaralac i humanist dao si neprocjenjiv doprinos kulturi, ne samo hrvatskog, već i svih naroda Jugoslavije, i njenoj afirmaciji u svijetu. Posebno treba istaknuti Tvoju ulogu u koncipiranju i istrajnost u realizovanju velikog projekta Enciklopedije Jugoslavije. To djelo ne predstavlja samo uobličavanje historijske i kulturne baštine naroda Jugoslavije, već ono razvija i njihovu svijest o samima sebi. [...]

Tebi i drugarici Beli mnogo srdačnih pozdrava
Tito i Jovanka

Krležin doprinos kristologiji

Taj »bogohulnik«, taj »svetogrdnik«, bezbožnik, boljševik, usw., itsl. da je pridonio kristologiji? Jest! Uzmimo Krležijanu pod natuknicom Kršćanstvo, pa ćemo otkriti decentno racionalizirane konstatacije kako:

[...] kao izvor moralnih norma i svjetonazorski temelj kršćanstvo pripada najčešćim i najtipičnijim temama Krležina književnoga djela.

... i kako:

[...] svjetonazori i društvene utopije na kojima Krleža temelji svoju kritiku kršćanstva i religije [...] posjeduju isključivost svojstvenu religioznim pogledima na svijet. [...]

... a opet:

Za razliku od pojavne, duhovna strana kršćanstva nema u Krleže negativan predznak, ali nema nikada ni svoj izvorni smisao. [...] Po strani pak [...] ostaje motiv demitologiziranog Krista. [...] tu Krist [...] nije više eshatološki junak, nego povijesni čovjek.

(Z. Kravar, Ž, 510 – 511)

Ovo je lahko potkrijepiti i samo golim navodima iz manje znana teksta Chestertonova knjiga o ortodoksiji, iz Hrvatskoga znanstvenoga zbornika, I, MH, Zagreb, 1971., a teksta datirana u 1942.; pa evo tog Krleže doslovno:

On [Krist/Isus] razara obitelj (glavnu bazu feudalnog, građanskog i socijalističkog društva), on baca razdor među ukućane, sustanare i sugrađane, njemu je moralni imperativ mnogo važniji od socijalnih odnosa i obveza i od bilo kakve krvne veze.

Kristove riječi obasjane su tihim lirskim svjetlom istočnjačke poezije: oko je svjetiljka tijelu, a ima na momente u njegovim izjavama i iznenađujuće psihoanalitičke suptilnosti: preljub počinje pogledom. [...]

Slijede ga povorke slijepih, gluhonijemih, opsjednutih, gubavaca, kljastih i hromih prosjaka, napuštene djece, gladujućih idiota, epileptičara i luđaka sviju vrsta. Sva ta čudesa stvarana su diskretno, usput, en passant, bez naročitog akcenta, očito s osjećajem nelagodnosti spram svih vrsta senzacija, uz nepritajenu rezignaciju da se ova vrsta poslanstva među barbarima ne može tjerati uspješno bez reklame.

(ibid., 1942.)

Primetnuti je citiranome i kuriozitet jedan posve profani/svjetovnjački: da je katolička župa Bl. Nikole Tavelića, u Kustošiji, 1939., podigla crkvu i župni dvor: idejni nacrt izradio nitko drugi doli agnostik jedan da bi l’ agnostički: Miroslav Krleža (teist – nikako, zacijelo ne; deist – nekako možda)!

* * *

Pieter Bruguel, flamanski slikar (1525. – 1569.)... još je jedna, rȃnā, Krležina likovna predilekcija:

Evo Bruguelova Brabanta, početkom šesnaestog stoljeća, kad španjolski krvnici toledskog centralizma tiraniziraju nevine Bruguelove seljake u okviru snježne i melankolične vizije jednog genija, koji je zaustavio vrijeme u okviru svoga platna. Zapela je na trenutak na ovim Bruegelovim slikama historija sa ogromnom galerijom mnogobrojnih likova, koji će već davno nestati pod blatnom brabantskom zemljom, a da nam njihove sjenke poslije smrti mnogobrojnih pokoljenja još uvijek pričaju o ukletom flamanskom životu i o političkim tragedijama jedne zemlje koja dramatski živi u našim očima na Bruegelovim platnima.

(Pismo iz Koprivnice, 1925.)

A u svesku I. već nabrojene četverosveščane Enciklopedije likovnih umjetnosti, Zagreb, MCMLIX., također izrađene pod Krležinom egidom, Slavko će Batušić, teatrolog, književnik, leksikograf, prevoditelj i krležolog (1902. – 1979.) »ne dijeleći Benešićevu i Gavellinu suzdržanost, ali i ne postavši žrtvom odanosti ›krležijanstvu‹« (prema Ž, 1/54) napisati krležinskim stilom ovakvu odu likovnomu »brojgelizmu/brebelizmu« brabantsko-flamanskome:

Caruju stratišta, mučila inkvizicije i lomače, na kojima se spaljuju heretici, buntovnici i krivovjerske knjige. Puk stenje i krvari, ali ne popušta u svom očajničkom otporu. Da su sva ta zbivanja, sukobi, kataklizmi i socijalne perturbacije vremena našli svoj likovni, umjetnički i duboko humani izraz – bilo izravno (Pokolj betlehemske djece) bilo u Ezopovu jeziku (Velike ribe gutaju malene) – fenomen je objašnjiv samo lucidnošću genija »seljačkog« Bruegela.

(ibid., str. 516)

A navrhnuo je svoje tumačenje Bruegela Batušić ovim citatom po M. Dvořáku:

Nikada ranije, u čitavom toku razvoja umjetnosti, nije bila nedjeljiva čitavost prirodnog bitka tako duboko doživljena i tako uvjerljivo prikazana, (Kunstgeschichte als Geistesgeschichte = Povijest umjetnosti kao povijest duhovnosti, 1925.)

Pa sad, vrli štioče, porazmisli malo, očima nad velikom ribom što guta malenu...

Marjanovićeva jedna palimpsesnost s Krležom ter Andrićem

Marjanović je Mirko, sarajevski književnik, rođen (1940.) u Bosanskoj Posavini (Tramošnica Gornja, kraj Gradačca), romansijer, novelist, kritik književni, pjesnik, memoarist, leksikograf, sȃm slikar i likovni kritik, opusa (već) od jedanaesterih knjiga... pa urednik časopisni (Život, Stećak, Hrvatska misao), pa laureat javnih priznanja – riječju: višèpis, svèpis, svaštòpis – nije svaštar...

Međutim: u aktualnome pravom povodnju, u inflaciji pisane i govorene riječi (k tomu još s pretenzijom književnosnom) tko se dovine do ostvaraja jednoga jedincatog dobra stiha – već je odista pjesnik! Jednako tako: tko uspjedne da se domogne pregnantna naslova – već je spisatelj! U do tri odskorašnja navrata to se Marjanoviću posrećilo: Živjeti smrt (sarajevski ratni dnevnik, 1996.), Treći svjetski rat (bosanski ratni tekstovi, pjesme, razgovori, 1999.) i Osmjehni se i u plaču (roman, 2000.). U Trećem svjetskom ratu, hitam sa zaključkom prije obrazloženja, potpisan, dijelim s autorom isti odnos prema žarkoj aktualnosti zavičajno-»otadžbinskog« (bosanskoga) trenutka, a taj je u spoznaji kako nam je:

trijadnost – konfesionalna, tj. vjeroispovjedna,

kako nam je

trojstvenost – narodnosna,

kako nam je

tročlanost – jezična (zajedničkoga supstrata, heterogenih, identitetskih, adstrata)

= naš »kismet«!!!

Pa tko toga ne shvaća, ili: ne prihvaća – taj ili je minushabens (= ćaknut) rekla bi i laička i psihijatrijska dijagnoza, ili je – prosto pučki rečeno – ili je rovit/kvaran čovjek – nečovjek! Usput: orijentalan ovaj izraz – kismet – iranoaraboturskog je porijekla, uporabno već dobrano obrtajan u engleskome (značeći: fate, destiny), u njemačkome (= Los, Geschick, Schicksal) dakle: usud, sudb(in)a, a svugdje fonetski pisan k-i-s-m-e-t (i tako izgovaran). U Marjanovića to je (u rečenome Trećem svjetskom ratu) palimpsestna parafraza – kolaž na osnovi/podlozi Krležina teksta Mister Vu-San-Pei zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje – prvotiskom u Krležinoj Književnoj republici, 2/1924., knjigom preštampana pod naslovom Izlet u Rusiju, 1926. (Usput: kasnija izdanja, od 1947. naovamo, falsifikati su jer je u njima taj intrigantni tekst – prešućen!)

Poenta razgovora među autorom i »gosponom« Kinezom u zbrci je etno-političkih pojmova... Ironično i grko doimlju se pokušaji da se, pri koncu (jalova) dijaloga razlika između Hrvata i Srba objasni pozivom na jezično-povijesne činjenice i teološke dogme; citat:

Hrvati veruju da žena može roditi dete kao devojka [devica], a Srbi po iskustvu tvrde da je to nemoguće.

(Ž, 1/46)

Drugi je tekst preko kojega Marjanović, i opet palimpsestno, ispisuje svoje dijaloge s Krležom i s onim gosponom Kinezom – kraći Krležin esej iz 1954. (Bogumilski mramorovi), u kojem on, Krleža, uzimajuć kao argument bogumilsku nadgrobnu plastiku, nastoji opravdati svoju davnu tezu o tome da je tijekom cijeloga srednjovjekovlja – kako sȃm izrijekom veli – na cijelom »južnoslovjenskom reljefu«, unatoč trajnim pritiscima vanjskih faktora, i onih s Istoka i onih sa Zapada, kontinuirano postojala u političkom i kulturnom pogledu vrlo razvijena civilizacija koja je propala »u vrtlogu stoljetnih ratova« od XV. stoljeća na ovamo. (Ž, 1/71)

Još je tu dijaloškom i polemičkom podlogom doktorska disertacija Ive Andrića obranjena pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Grazu, 1924. (prijevod s njemačkog izvornika): Razvoj duhovnoga života u Bosni i Hercegovini pod utjecajem turskoga gospodovanja. Andrić je tu tek postrani participant, dok su Krleža i Mister Vu-San-Pei dijaloški aktanti, a »usnuli Sarajlija« (tako Marjanović zove sebe) javlja se kao obojici kongenijalan i aktualno kontekstualizirajući moderator uvodeći u raspru svu zamršenu tematiku/problematiku Bosne i Hercegovine iz i nakon Trećega svjetskog rata...

Pa se i opet, potpisan, ufam da Marjanovića nit’ dezinintepretiram, niti nadinterpretiram, već da ga samo primjer no interpretiram kad njegovu nakanu iz ove kolažne palimpsestne motaže iščitavam kao poziv na respekt i promicanje one trojstvenosti, još jednoč: konfesionalne, nacionalne i lingvističke, koje trojstvo Bosni i Hercegovini jeste neumitan baš: KISMET!

Portretni otisci (s komentarima)

MK: Autoportret

Poput tridesetitrogodišnjaka M. Krleže (1926.), na autoportretu, izgledao je i tridesetšestogodišnjak (1984.) R. Šerbedžija likom Leonea u Gospodi Glembajevima u »Gavelli« – postava V. Večeka.

Miroslav Krleža, Autoportret, 1926.

Starčević

A bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće. [...]

... reče brižni (i dragi Ante) Starčević, misleć’ kao i sljedbenik mu i poštovalac (u Domaćem ognjištu, »davne« 1901.) kako je, za njegov račun, »od svih naših stališa [...] učiteljski najvažniji zbog svog uzvišenog poziva«...

... Ali nije se, zacijelo nije, nadao, AGM, ni »Stari« nije – da će učiteljski stališ (od vrtićkoga, preko osmoljetaškoga, srednjoškolskoga do višoškolskoga, tj. veleučilišnoga i sveučilišnoga), s plaćom kao i bez nje, i 2001. permanentno biti bez te »jezerače«/»hiljke«/»tisućarke« u svom »štrajtoflinu«/»budželaru«/»takujinu« ni za spizu, a nekmoli za džeparac (osim časnih iznimaka »višeškolaca«, tj. onih koji, zbog podobnosti, povlašteni djelatnikuju na po više škola ili sinekurno »nadzore« u po više kakvih odbora...).

AGM

Dičim se toliko što sam Zagrepčanin, prčim se jer sam govorio sa banom Mažuranićem, slušao Strossmayera i Staroga u Zagrebu, svirao pod dirigiranjem I. pl. Zajca, dragi grade, naša »šebig«-elegancijo, Zagrebe!

(»Nikola Faller«,8 Naši ljudi i krajevi, 1909.)

Pa nastavlja Matoš o sebi:

Dobar sam Zagrepčanin, prem nisam »rođen kajkavac« [...] jer sam u Zagrebu dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču [...] gledao oblake i kuharice [...] vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao tuškanačke fakine [...] krao grožđe u vinogradima [...].

(Iz Pisma Milanu Ogrizoviću)

Ivo Andrić

Dobro je i prirodno sećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živeti ma i delimično u budućnosti ili prošlosti – nezdravo je. [...] To znači [...] potkradati svoj sadašnji život. [...] najboljim snagama srca i razuma čovek treba da je uvek i ceo u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.

(Znakovi pored puta, Sarajevo, 1978.)

* * *

Dobivši »Nobela« 1961.:

Šta mislim? Mislim da je u ovom slučaju moja zemlja preko svoje književnosti dobila jedno međunarodno priznanje.

Šta nameravam?

Nameravam da strpljivo sačekam da prođe ovo uzbuđenje oko mene na koje nisam navikao i sva ova praznička atmosfera pa da se opet nađem u svom običnom i jednoličnom radnom danu.

A radni dan za mene je najveći praznik!

MK - »Samim sobom«

Poštovani druže predsjedniče,

Potpisao sam Deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog ustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan [...]

[...] molim, da budete pred CK tumačem moje molbe da me riješi članstva. [...]

S drugarskim pozdravom
M. Krleža

U Zagrebu, 18. IV. 1967.

(Iz Pisma Vladimiru Bakariću)

* * *

Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksis i ko munist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga bi trebalo pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam anitmilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.

(Iz razgovora s E. Čengićem, 27. X. 1973., Č, 1/131)

H. Daumier

H. Daumier, Karikaturni portreti suvremenih političara, 1833. (Iliti, kontekstualizirano, 2002: tajkundžije, korupčije, nadzordžije, pretrglije ter ini, njima »pljunuto« nalik... Ima in još, al’ sam trtadžija, pa nesmin in zazva’)

Honoré Daumier, Karikaturni portreti suvremenih političara, zaglavlje novina Charivari, 1833.

* * *

Litograf virtuoz [...] koji je crno-bijelim patosom ovog najjednostavnijeg likovnog izražajnog sredstva grmio kao oluja nad Burzom, nad novinama, nad Parlamentima punih četrdeset godina, Daumier se javlja iz naše perspektive gigantom, koji svojom pojavom zasjenjuje čitavo bogato razdoblje zapadnoevropskog politički tendencioznog slikarstva.

(M. Krleža, Tumač knjizi Evropa danas, 1935.)

Šah

Tito i Krleža na Brijunima, 1953.

Dva »fetiva« kajkavca (i očevidna pušača) nad šahovnicom na Brijunima šezdesetih... Ako je partija (dakako: šahovska) na »fotki«, autentična, pomnijim očevidom dade se razabrati da su si partneri »pojeli« po tri pješaka i figuru, bijeli (Krleža) crnome (Titu) – konja, crni bijelome »laufera« (= lovca), onda partija »miriše« na remi: a tko je komu zadao šah-mat, to – dabome – ne: zna se...

Hegedušić – Odmaranje

Nijednom normalnom i zdravom čovjeku u normalnim i zdravim prilikama, dok još vlada logika, ne bi palo na um da napusti svoj normalni građanski poziv i da se posveti vršenju suludih funkcija: da pali tuđe kuće i da ubija nevine ljude.

(MK, Davni dani, 1920.)

Rat je gladna hijena, svojom krvavom njuškom zagnjurena u žive ljudske utrobe, ona se hrani isključivo samo mladim ljudskim mesom, ona guta fantastične vreće dukata.

(MK, Zastave, »Forum«, br. 4/1968.)

Krsto Hegedušić, Odmaranje, 1930.

Bilješke

1 »Kolaž«, za ovu zgodu, »plagijat« je i »autoplagijat« mahom:

  1. iz vlastitih (K. P.) tekstova o Krleži
  2. iz Panorame pogleda, pojava i pojmova (Miroslava Krleže), 1 – 5, Sarajevo, 1975. (K)
  3. iz Misli i pogleda (Antuna Gustava Matoša), Zagreb, 1988. (M)
  4. iz S Krležom iz dana u dan (Enesa Čengića) 1 – 4, Zagreb, 1986. (Č)
  5. iz Krležijane, 1/1993. i 2/1999. (Ž).

2 Phineas Taylor Barnum (1810. – 1891.), američki showman, osnivač cirkusa; pojam za kričavu, agresivnu a uspješnu reklamu čega osrednjega, pače i lošega.

3 Obična riječ u kajkavskome (tal. stazione): sitničar/kitničar, pretrglija/dućandžija.

4 Lat. vanitas = ispraznost, jalovost, ništavnost, ništetnost, licemjernost, praznina, taština, hvastavost, umišljenost, sujeta, naduvenost, samodopadnost, slavoljubivost, kaćiperstvo/kočoperstvo...

5 Saturn – 1. u starorimskoj mitologiji: bog vremena i plodnosti (komu se pripisivalo da jede vlastitu djecu); 2. kod alkemičara – naziv za olovo; 3. ime amerske rakete za kozmos; saturnalije = divlje orgije.

6 Razgovor o raketama, polemički esej dijaloškog oblika; prvotiska: Vjesnik, 27. XI. 1960.; objavljen knjigom: Eseji, IV, Zagreb, 1963.

7 Titu je tada osamdesetijedna; pismo je posve privatno, na listu bez protokolarnoga »memoranduma«; pisano je »čistim« HKJ (hrvatskim književnim jezikom); ovdje je za dvije trećine kraćena verzija; pisano strojem; jednom je »tikanje« minuskulom (?), inače, u osam drugih navrata – majuskulom; potpisi su, dakako, rukopisni: v.r., tj. vlastoručni (jedan drhtav, drugi obao: Titov pa Jovankin).

8 A Nikola Faller – saznajemo iz istoga izvora – bio dirigent, »tipski predstavnik kajkavskog humora [...] vrlo komplikovane i vrlo moderne duše«...