E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Književnost i jezik

Umjetnost riječi, br. 3 (1968)1

Očito je da je jezik u književnoj pojavi osobito važan. Što god naime mislili o prirodi književnosti i bitnim njezinim odrednicama, morat ćemo se složiti s time da književnoga doživljaja nema i ne može biti bez jezičnoga teksta. Istina, u književnosti sudjeluju živi ljudi i oni pri tom unose čitavo bogatstvo svojega životnog iskustva. No sve ako i vjerujemo da se pri plodnom razmatranju književne pojave ne smiju ispustiti iz vida ni pisac ni njegovi čitaoci, ostaje činjenica da su njihovi složeni odnosi, ukoliko su književni, nužno posredovani književnim djelom. A ovo je opet uvijek jezični tekst jer samo tada govorimo o književnoj, a ne o kakvoj drugoj umjetnosti. Jezični je medij dakle nuždan iako, naravno, ne i dovoljan uvjet da bi se koja pojava smatrala književnom. Već samim time dobiva jezik u proučavanju književnosti važno i upravo središnje mjesto. Ali to nije sve. Djelo, dakle jezično ostvarenje, predstavlja nam čitav kompleks književne pojave. Književnost nam je upravo zbir djela. I samo oko njih se razvijaju svi oni bogati odnosi i pletu one tanke niti što u svojoj cjelini tvore neiscrpno bogatstvo i mnogolikost književne pojave. Nije dakle moguće pri razmatranju književnosti ne uključiti i jezik, a s pravom se može tvrditi da mu pri takvu proučavanju, bar logički, pripada središnje mjesto. Nije naime moguće izgraditi teoriju književnosti, a da se ne riješi pitanje o mjestu i ulozi jezika u književnoj pojavi. Svaka teorija koja izbjegne i zaobiđe to pitanje nužno će ostati nemoćna da pokaže pravu prirodu književnosti jer se ta priroda, kako god složena i bogata inače bila, sastoji nužno i u tome da pisac neki svoj izbor i neke vrijednosti objektivizira i posreduje drugima u jezičnom ostvarenju. Stoga je prirodno i potrebno da se obradi i to pitanje te pokaže koje su lingvističke osnove književne znanosti.

Da bi se moglo bolje razmišljati o ulozi jezika u književnosti, potrebno je prvo upoznati se s osnovnim pojmovima lingvistike. To je znanstvena disciplina koja proučava jezičnu pojavu kao sporazumijevanje, kao prenošenje obavijesti bez obzira na eventualnu književnu funkciju. Takav pristup omogućuje naime najsvestraniji i, kako se danas čini, najhitniji i najprimjereniji opis jezične pojave. A i za teoriju književnosti je to važno jer ne može biti dvojbe o tome da je književnost posebna vrst prenošenja obavijesti i da se u njoj pisac nekako sporazumijeva s čitaocem. Osnovna lingvistička orijentacija prema jezičnoj pojavi kao sporazumijevanju prikladna je dakle i za književnu znanost.

Jezična je znanost u novije vrijeme razvila više raznih nauka o prirodi jezika. No svima je njima zajedničko uglavnom to što se osnivaju na razlikovanju jezika i govora. Govor je po tom shvaćanju konkretan psiho-fiziološki proces, djelatnost ljudskoga organizma. Kao takav on je predmet onih disciplina koje takve procese istražuju bez obzira na to radi li se o jezičnoj djelatnosti ili ne. Psihička zbivanja istražuje tako psihologija, fiziologija rad ljudskoga organizma, a zvukovi su predmet posebne nauke, akustike. Razni vidovi govora uključuju se dakle u šire istorodne cjeline unutar kojih po svojoj prirodi nemaju posebna položaja. Govor je dakle dio svijeta koji nas okružuje i u tom se smislu može za nj reći da je supstancijalan i velikim svojim dijelom materijalan. U njemu susrećemo zvukove kakvi se i inače pojavljuju u svijetu zvukova, živčane impulse i pokrete organa kakvi se i inače događaju u ljudskome tijelu i psihička zbivanja kakva se i inače odigravaju u duši čovjekovoj. Osobitost govora nije dakle u prirodi njegovih elemenata nego u tome što se njime ljudi sporazumijevaju o svim svojim djelatnostima, iskustvima i namjerama. On se od drugih istovrsnih procesa ne razlikuje svojom prirodom nego svojom upotrebom u svrhu sporazumijevanja.

Sporazumijevati se pak možemo samo nekim stalnim znakovima koje svi možemo proizvesti i znamo prepoznati. To opet znači da se u govoru moraju javljati neki stalni odnosi, neka čvrsta ograničenja koja čine da u njemu postaju uočljiva ponavljanja i pravilnosti. Upravo ti odnosi i ograničenja koja određuju ponavljanje i pravilnosti jesu jezik. On je dakle organizacija govora, potrebna da bi se njime moglo sporazumijevati. Poznavanje te organizacije nuždan je preduvjet za uočavanje ponavljanja i pravilnosti, za utvrđivanje istovetnosti i različitosti bez kojih, kako smo već rekli, ne može biti sporazumijevanja. Zbog toga se govorom mogu sporazumijevati samo oni koji poznaju jezik na kojem se govori. Ne može dakle biti govora ako nije organiziran nekim jezikom. Drugim riječima: govoriti se može samo na nekom jeziku. Tako se lučenje jezika od govora, premda ga u svakodnevnom životu ne provodimo ni svjesno ni dosljedno, poklapa s uobičajenim načinom našega mišljenja i izražavanja.

Na primjerima se lijepo može pokazati kako je razlikovanje jezika i govora ne samo korisno nego upravo nužno ako se o jezičnoj pojavi želi suvislo razmišljati. Zamislimo situaciju kada tko na peronu u žurbi pita uniformiranoga željezničara: Je li ovo vlak za Split? Ali buka na kolodvoru bila je tako jaka i upit tako neočekivan da ga željezničar nije razumio. Tada nesigurni putnik ponavlja: Je li ovo vlak za Split? Nije nam sada važno kako je željezničar odgovorio. Pozabavit ćemo se naime time da li je putnik u opisanoj sceni rekao dva puta isto ili nije. Pitanje je malo neobično, ali se s malo razmišljanja lako može uvidjeti da je vrlo zanimljivo i u najužoj vezi s našim razmatranjem. Mogu se naime naći vrlo uvjerljivi razlozi kako za tvrdnju da je rekao isto, tako i za mišljenje da nije. Svatko tko zna hrvatskosrpski potvrdit će da je putnik bez promjene ponovio svoju prvu izreku. On će je prepoznati kao potpuno ponavljanje. No nema sumnje da su zračni valovi koji su izašli iz putnikovih govornih organa bili svaki put drugi, a ne isti.

Pri dovoljno pažljivu promatranju otkrit će se i uočljive razlike u zvukovima obiju izreka jer nitko ne može proizvesti dva puta sasvim jednak slijed zvukova. I živčani impulsi i pokreti mišića i duševna zbivanja bili su drugi pri svakoj od te dvije izreke. I među njima će se moći naći sasvim određene razlike. Ima dakle dobrih razloga da se na naše pitanje odgovori i potvrdno i odrično. Istinito je i to da je putnik u obje izreke kazao isto, a i to da nije kazao isto.

Došli smo dakle do zaključka da dvije putnikove izreke i jesu i nisu iste. Time smo međutim povrijedili osnovni logički princip da dva predmeta ne mogu ujedno biti ista i različita. Moramo dakle ili konstruirati novu logiku, a to je pothvat tako zamašan i težak da praktički ne dolazi u obzir, ili pak moramo ukloniti to proturječje. Ono će odmah nestati ako u putnikovim izrekama kao jezičnoj pojavi razlučimo govor i jezik. Onda se može reći da je govor kao psihofiziološki proces i zvuk u obje izreke različit, a jezik kao organizacija odnosa i ograničenja koja dovode do pravilnosti i ponavljanja da je u obje izreke isti. To je u skladu s činjenicom da je potrebno znati hrvatskosrpski jezik da bi se obje izreke mogle prepoznati kao iste.

Same te izreke nisu, dakako, hrvatskosrpski jezik nego jedna od mogućnosti koje on predviđa. Znanje toga jezika sastoji se upravo u tome da se dvije izreke našega putnika mogu prepoznati kao ostvarenje istoga izbora predviđenog tim jezikom. Jezik je organizacija koja predviđa razne strogo određene mogućnosti izbora i tako služi sporazumijevanju među ljudima. Gdje nema mogućnosti izbora, ne može biti ni sporazumijevanja. Samo ako smo slobodni da učinimo ovako ili onako, možemo tim izborom kome što i priopćiti. Jezik kao organizacija funkcionira dakle tako što predviđa razne izbore. Broj je tih izbora doduše beskonačan, ali tako da se ostvarenje svakoga izbora može bez kolebanja prepoznati. Prepoznavanje izbora ostvarenog u govoru upravo je razumijevanje jezika. Izbor koji jezik predviđa zvat ćemo postava. Može se dakle reći da je naš putnik u dva različita govorna procesa ostvario istu postavu hrvatskosrpskog jezika. Tako je dakle istinito i da je ono što je putnik u dvije prilike kazao različito, a istinito je i to da je isto.

Da bi se jezikom moglo sporazumijevati, potrebno je da se u govornom procesu prenosi od govornika slušaocu neka supstancija u kojoj se ostvaruje odabrana postava tako da je slušalac može prepoznati. Takvu ćemo supstanciju zvati tekst. Mogu to biti zvučni ili svjetlosni valovi, električni impulsi ili elektromagnetski valovi. Fizička priroda supstancije teksta posve je irelevantna za prirodu postave koja se u njemu ostvaruje. Postave se mogu transportirati iz jedne tekstovne supstancije u drugu. Na tom je principu zasnovan historijski izum pisma.

Lako je u organizaciji raznih jezika uočiti neke opće i zajedničke crte. Tako je svim jezicima zajedničko to da im postave nisu nedjeljive cjeline nego se dadu raščlanjivati na manje jedinice koje među sobom stoje u određenim hijerarhijskim odnosima. To se svojstvo jezika zove njegova artikuliranost. Hijerarhijski raspoređene jedinice kao glasovi, slogovi, riječi i rečenice stoje u svojim međusobnim odnosima i tvore tako nadređenu cjelinu koja određuje svoje dijelove dok oni opet određuju nju. Zato kažemo da je jezik struktura.

Svaka jedinica jezične strukture ne služi sporazumijevanju na isti način. Razlikujemo među njima znakove i one koji to nisu. Sporazumijevanje se vrši najviše znakovima, a druge jedinice jezične strukture igraju pri tome uglavnom pomoćnu ulogu. Znakovi su sastavljene jedinice u kojima se izrazu pridružuje sadržaj. Izraz i sadržaj su kao pismo i glava na kovanoj novčanici. Oni su dva suprotna lica znaka. Veza među njima je značenje, a znak je cjelina koju tvore izraz, sadržaj i značenje. Znak je dakle već sam po sebi struktura. Lako je uvidjeti da su riječi ili rečenice znakovi jer se u njima izraz povezuje sa sadržajem. Teže je u prvi mah shvatiti da se svaki takav jezični znak ostvaruje dvojako: izraz mu se ostvaruje u govoru, a sadržaj u situaciji, tj. u zbilji o kojoj se govori. Jezični se sadržaj odnosi sasvim jednako prema svojoj situaciji kao što se izraz odnosi prema svojem govoru.

I to se može najbolje pokazati na konkretnom primjeru. Zamislimo da dvije osobe: Petar – sin Pavlov i Ivan – sin Markov, obojica kažu: moj otac. Postavlja se pitanje da li će sadržaj tih riječi u oba slučaja biti isti ili ne. Opet se mogu naći razlozi koji će potkrijepiti obje tvrdnje. Obojica su naime govorila o svojem muškom roditelju i zato je sadržaj njihovih riječi isti. Ali Petar govori o Pavlu, a Ivan o Marku, pa je očito da sadržaj njihovih riječi nije isti. I ova se proturječnost da razriješiti ako se razluči jezik od situacije u kojoj se ostvaruje sadržaj jezičnih znakova. Situacija, dakle zbilja o kojoj se govori, u svakom je od naših dvaju zamišljenih slučajeva druga: to su dvije osobe: Pavao i Marko. Jezični je sadržaj međutim u oba slučaja isti: »muški roditelj«. Sadržaj mora biti isti jer se u oba slučaja ostvarila ista postava hrvatskosrpskoga jezika. Ta je postava znak. To znači da izrazu pridružuje sadržaj. A ista postava mora, dakako, imati isti izraz i isti sadržaj. U našem se zamišljenom primjeru taj sadržaj ostvario u dvije razne situacije.

Jedinice koje nisu znakovi hijerarhijski su podređene jedinicama koje to jesu. One služe kao građa iz koje se oblikuju izraz i sadržaj. Glasovi i slogovi tvore tako izraz jezičnih znakova. Oni se neposredno ostvaruju u govoru. Tako se npr. glasovi o i t ili slog tac ostvaruju u emisijama zvučnih valova. I jezični se sadržaj sastoji od takvih opeka. Sadržaj »otac« sastavljen je od »muški« koji se nalazi i u »pastuh« i »roditelj« koji se nalazi i u »majka«. Te jedinice nisu znakovi jer glasovima i slogovima nije pridružen nikoji dio sadržaja, a utvrđene manje jedinice sadržaja nisu pridružene nikojem dijelu izraza. Tako otac ima neki sadržaj, ali o ili t kao njegovi dijelovi nemaju sadržaja, a »muški« i »roditelj« kao dijelovi sadržaja od otac nemaju posebnoga izraza.

Lako je zapasti u pogrešku i pomisliti da je struktura jezičnoga sadržaja istovetna sa strukturom mišljenja i da su pojmovi njezine osnovne jedinice. To međutim nije tako jer je jezični sadržaj integralan dio jezika i kao takav struktura autonomna od svih izvanjezičnih struktura. To je tako ne samo zato što se, kako je poznato, može jedno misliti a drugo reći, nego u prvome redu stoga što se ista misao može jezično izraziti na razne načine. Ako istu misao izrazimo drugim riječima, promijenili smo jezični sadržaj, a nismo promijenili misao. Tako misao izraženu poslovicom: Tko rano rani, dvije sreće grabi možemo izraziti i ovako: Rano ustajanje uvjetuje veći radni učinak i time vodi boljem općem uspjehu. Misao je u oba slučaja ista, ali nije isti jezični sadržaj. U prvom primjeru on obuhvaća i »sreću« i »grabljenje«. Toga u drugom slučaju nema, ali se zato tamo spominje »ustajanje« i »radni učinak i uspjeh«, što je sve u prvom primjeru odsutno, dakako na jezičnom planu, ali se zapravo baš o tome radi. Uz mogućnost parafraze pokazuje i prevođenje iste misli iz jednoga jezika u drugi da se mišljenje ne može izjednačiti s jezičnim sadržajem. Mišljenje nije drugo nego jedan dio situacije u kojoj se ostvaruje sadržaj jezične postave: sadržaj raznih postava može se ostvariti u istoj situaciji baš kao što se sadržaj iste postave može ostvariti u raznim situacijama. Isto je tako jasno da jedinica sadržaja, npr. riječ, nije isto što i pojam. Ima naime mnogo pojmova za koje ne postoji riječ, pa prema tome ni sadržaj riječi. Pojam može postojati i bez riječi, a sadržaj riječi ne može. Pojmovi su načelno i potencijalno za sve ljude jednaki, kojim god jezikom oni govorili, dok je sustav leksičkih sadržaja, kao što je poznato, u svakom jeziku drukčiji. Između stvaranja pojmova i stvaranja riječi postoje naravno duboke veze, kojih priroda do sada nije dosta istražena, ali je već na temelju gornjih razmatranja jasno da jedno od drugoga valja strogo lučiti.

Na temelju dosadašnjega razmišljanja možemo sada, radi lakšega predočavanja, dati ovakav shematski prikaz jezične postave:

Ta nam shema pokazuje kako jezik funkcionira i omogućuje sporazumijevanje. Jeziku tu pripada samo postava, tj. jedan od mogućih izbora koje jezik predviđa. Taj izbor je znak, a to znači da se u njemu sadržaj značenjem pridružuje izrazu. Ostvarivanjem postave u tekstu i situaciji vezuje se određen isječak univerzuma za određen govorni proces ili dio govornoga procesa. To je, dakle, način kojim govorimo o svemu o čemu osjetimo potrebu da se izrazimo. Univerzum nam ovdje znači sveukupnost postojanja, i to ne samo stvarnoga nego i zamišljenoga. Ako mislimo o Zeusu, vilama i zmajevima, onda su i oni dijelovi toga univerzuma. Sve naše misli i osjećaji sadržani su u njemu. Da nije tako, ne bismo jezikom kakav je prikazan na našoj shemi mogli ni maštati ni lagati.

Na gornjoj je slici vidljivo kako jezik omogućuje da se govori o nečemu, i to tako da on sam nije ni govor ni ono o čemu se govori. On je samo organizacija odnosa. Čak ni glasovi u jeziku nisu materijalni. Tako je u hrvatskosrpskom jeziku glas a samo organizacijska jedinica određena svojim odnosom prema drugim takvim jedinicama. Ostvaruje se pak u raznim zvukovima u tekstu ili određenim crtama na papiru i sl. Važno je da se dobro shvati ta posve apstraktna priroda jezika, svih jedinica njegove strukture, jer se samo tako može proniknuti u to kako se književnost služi jezikom kao svojim jedinim medijem. Dok nam nije posve jasno što je to riječ, ne možemo temeljito razmišljati o umjetnosti riječi.2

U novije se vrijeme učvrstila spoznaja da je književno djelo, bilo ono u stihu ili prozi, također svojevrsna struktura. Upravo ta struktura odlikuje književno djelo i čini da se ono razlikuje od ostalih tekstova. Svako je književno djelo, naime, prema gore uvedenim defnicijama – postava, ali je jasno da svaka postava nije književno djelo. Tako se u okviru pojmovnoga aparata lingvističke teorije postavlja pitanje o prirodi književnoga djela i svodi se u bitnome na pitanje o odnosu strukture književnoga djela prema strukturi jezika. Suvremena lingvistička teorija, kako je u uvodnom dijelu ovoga poglavlja izložena, omogućuje da se to pitanje postavi dublje i pertinentnije nego što teoretičari književnosti obično pomišljaju. Kada je riječ o jezičnoj strukturi, ne misli se naime samo na izraz i njegova »tehnička« svojstva kao što su glasovni sastav, ritam, eventualna versifikacija i izbor oblika i vrsta riječi, pa čak i gradnja rečenica, nego također i na oblikovanje sadržaja koje se u književnom djelu u cijelosti izvodi jezikom, i to njegovom strukturom sadržaja. Jezik dakle, shvaćen u smislu suvremene lingvistike, zadire mnogo dublje u tkivo jezične umjetnine nego što se to obično misli. Lingvistički pristup književnosti ne ograničava se nužno na utvrđivanje »formalnih« svojstava. On dopire sve do misaonoga sadržaja, do poruke što je djelo nosi. To važnije je onda razmotriti kakav je odnos između strukture jezika i one specifične strukture književnoga djela koja ga razlikuje od ostalih tekstova.

Budući da je svako književno djelo postava, dakle jedan od izbora što ih predviđa i omogućuje koji jezik, nije nerazumna pretpostavka da je struktura književnoga djela dio jezične strukture i istovrsna s njome. U tom će se slučaju književna postava razlikovati od neknjiževne samo time što će za razliku od nje sadržavati dodatnu obavijest koja je obilježuje kao književnu. Jezična je struktura organizirana u razinama od kojih svaka nosi jedan dio obavijesti sadržane u postavi. Jedna su takva razina glasovi, druga slogovi, pa najmanje jedinice gramatičkih oblika, riječi, skupine riječi, rečenice. Tradicionalno se te razine raspoređuju u fonologiju, morfologiju, sintaksu i semantiku. Svaka jezična postava sadrži prema tome fonološku, morfološku, sintaktičku i semantičku obavijest. Ovim glavnim skupinama razina možemo dodati još jednu: stilističku. Ona je, uzevši sve u svemu, slabije istražena od ostalih i jedino semantika joj može osporiti mjesto najslabije istraženoga područja jezične strukture. Očito je pak da je baš stilistika lingvistička disciplina koja je najrelevantnija za određivanje prirode književnoga teksta. Po čemu se naime, moglo bi se pitati, književni tekst razlikuje od neknjiževnoga ako ne po svojem stilu?

Prije nego se upustimo u potanje razmatranje toga mišljenja po kojemu je struktura književnoga djela istovetna s jezičnom strukturom i književni se tekst razlikuje od neknjiževnoga samo po tome što sadrži dodatnu stilističku obavijest, treba jasno utvrditi jedno: ako jezična struktura ima posebnu stilističku razinu, a nema razloga da to poričemo ili u to sumnjamo, onda ne može biti postave bez stilističke razine i svaki tekst, književan ili ne, mora nositi stilističku obavijest. Ona kao takva ne može dakle razlikovati književni tekst od neknjiževnoga. Ako se ta razlika očituje na stilističkoj razini, dakle u stilu, onda mora postojati dvojaka stilistička obavijest: pozitivna i negativna s obzirom na književnu prirodu. Drugim riječima: postoji književan i neknjiževan stil i upravo se po njima razlikuju književni i neknjiževni tekstovi. Postavlja se sada pitanje koja je karakteristika književnoga stila za razliku od neknjiževnoga. Velike razlike u stilu i književnih i neknjiževnih tekstova pokazuju da na to pitanje neće biti lako odgovoriti.

No prije nego se time pozabavimo, treba reći nekoliko riječi o tome kako se do tog odgovora može načelno doći. Stilistika kao jezična razina integralan je dio jezične strukture. To pak znači da je utvrđivanje načina kako se prenosi stilistička obavijest, njezina klasifikacija i uspostavljanje hijerarhije njezinih jedinica, čisto lingvističko istraživanje koje se po svojim metodskim pretpostavkama i radnim procedurama potpuno uklapa u sveukupnost lingvističkih istraživanja. Ako dakle pretpostavimo da je specifična struktura književnoga djela identična sa strukturom jezične postave, što ona nužno jest, ne može biti samostalne nauke o književnosti, nego se ona posvema podređuje lingvistici i postaje disciplina lingvističke stilistike. Književna znanost gubi tako svoju samosvojnost i utapa se u jezičnoj znanosti. Što god mislili o opravdanosti i primjerenosti takve organizacije znanstvene spoznaje na području jezika i književnosti, treba biti svjestan toga da sve to nužno proizlazi iz osnovne pretpostavke o istovetnosti jezične organizacije i organizacije književnoga djela.

No ni to nije sve. Ako je književno djelo u svojoj prirodi određeno stilističkom obaviješću, onda je lingvistika jedina pozvana da mjerodavno ocjenjuje vrijednost književnih djela. Književna kritika u tom slučaju može postati egzaktna i dio je lingvističkih istraživačkih postupaka. Pod tim pretpostavkama postaje dakle moguće stvoriti objektivnu skalu književnih vrijednosti i objektivno utvrditi koliko su one ostvarene u pojedinim književnim djelima.

Lako je razumjeti da književni teoretici nikada nisu bili skloni da povuku sve ove nužne konzekvencije. Tezu o jezičnoj prirodi književne umjetnine primali su stoga s većim ili manjim zanimanjem, ali nikada je nisu zastupali potpuno i dosljedno. Među lingvistima je ona nalazila dosljednijih pristaša i neki su među njima počeli raditi na lingvističkoj odredbi prirode književnoga djela. Ti su pokušaji vrlo zanimljivi jer otkrivaju u mnogome bit problema koji nas ovdje zaokuplja.

Stil se do sada definirao na vrlo različite načine i nije uvijek lako uskladiti ih. Svi će, međutim, vjerojatno prihvatiti tvrdnju da je stil izbor. Kako je pak jezik sam po sebi već izbor, stil je izbor u izboru. Sloboda izbora što je pruža jezik postoji naime samo dotle dok zanemarujemo potrebu ili namjeru da se prenese baš neka određena vijest, a ne koja druga. Tko želi jesti neće tražiti vode i tko je izgubio put neće pitati za cijenu krumpiru. Ta uvjetovanost situacijom ne znači dakako apsolutnu nuždu. Možemo se odlučiti da kažemo nešto što nema nikakve veze sa situacijom, ali i tada upravo ta naša odluka uvjetuje izbor postave. On je dakle uvijek uvjetovan našom željom da kažemo nešto. Jezični izbor je tako uvjetovan jednim prethodnim izvanjezičnim izborom. Izbor je postave slobodan samo ako se ne gleda na taj prethodni izvanjezični izbor. Izbor postave određen je situacijom u kojoj treba da se ostvari njezin sadržaj. Ali izbor postave tom situacijom nije uvjetovan do kraja. Kad smo već odlučili što ćemo reći ostaje još da odaberemo kako ćemo to reći. Upravo je taj izbor stilska razina jezika. I za nj se može reći da je determiniran: što cjelokupnom našom osobnošću, što duševnim stanjem, što opet stavom prema sugovorniku. No sve su te odrednice nekako unutrašnje naprama situaciji koja je vanjska. Svakako su ova razmatranja u punoj mjeri potvrdila konstataciju koju smo gore bili logički izveli, naime: da je stil u jeziku upravo izbor u izboru.

Ako je dakle struktura književnoga djela istovetna sa strukturom jezika, književni se tekst razlikuje od neknjiževnoga po svojem književnom stilu, po nekoj književnoj obavijesti u stilskom izboru. Drugim riječima: među stilskim izborima ima takvih koji tekst čine književnim i takvih koji ga ne čine. Da li tko piše književno djelo ili ne, zavisit će u tom slučaju od tih stilističkih izbora. Sve ako se složimo s takvim tumačenjem prirode književnoga djela, neće biti lako utvrditi koji to stilski izbori čine postavu književnom umjetninom, a koji ne. Svakako se mora pretpostaviti da književan tekst sadrži neku dodatnu obavijest koje neknjiževni tekst nema. Moglo bi se tako pomišljati da stilski izbor, ako je književan, mora nekako posebno privući čitaočevu pažnju. Takvi se stilski izbori onda smatraju književno pozitivnima i mogu se nazvati stilemi. Ako pođemo od toga da se književnik razlikuje od drugoga pisca i govornika time što njegovi čitaoci i slušaoci nisu bitno zainteresirani da ga prate i razumiju jer ih nikakva vanjska nužda na to ne prisiljava, možemo zaključiti da on svoj stil mora oblikovati tako da umješno raspoređenim stilemima privlači i održava pažnju rastresenih, nestalnih i slabo motiviranih čitalaca i slušalaca. To se pak postiže time što se od više mogućih načina da se izrazi neki sadržaj upotrijebi onaj koji se najmanje očekuje. Svaki takav neočekivani izbor može se smatrati pozitivnim stilemom, stilskom vrijednošću. Neočekivano je sve što je u nekom događanju rijetko, sve čemu je čestota mala. Sve što je često to i očekujemo, a što je rijetko, dolazi nam neočekivano, strese nas, privlači našu pažnju.

Sve to znači da se stilski izbori, koji su stilemi, ne mogu odrediti apsolutno i onda nabrojiti. Koji su stilemi nekoga jezika, ne može se znati. Stilski izbori postaju stilemi tek po svojoj neobičnosti u nekoj postavi. U ozbiljnom znanstvenom tekstu svaki je izraz iz razgovornoga jezika stilem. U prijateljskom razgovoru stilemi su izrazi karakteristični za neutralno i intelektualno razmatranje kao što je ovo. Stilemi se dakle ne daju odrediti sami po sebi nego samo s obzirom na čestot u stilskih izbora u danom kontekstu. Tu smo teoriju ovdje razložili kao primjer jedne moguće takve teorije.3 Ona nesumnjivo ispravno pogađa bitna svojstva stilističke razine i bitno pridonosi njezinu boljem razumijevanju. No određuje li ona i posebnu prirodu književnoga djela za razliku od ostalih tekstova? Nije teško pokazati da je ne određuje.

Prvo se moramo zapitati da li samo pisac književnoga djela mora privući i održati pažnju čitalaca odnosno slušalaca koji nisu posebno motivirani da razumiju i prime što im on govori. Isti je položaj pisca raznih poruka i proglasa, sastavljača reklamnih tekstova i mnogih drugih. Lako je pokazati da se svi oni služe stilemima. To pak dokazuje da su stilemi karakteristični za jednu situaciju koja se javlja i izvan književnosti i da takva njihova upotreba nije specifično svojstvo jezične umjetnine. Naprotiv, zamislivo je književno djelo u kojem nema nikakvih neočekivanih izraza. Također je očevidno da nema nikakve nužne veze između stilema, stupnja njihove nepretkazivosti i vrijednosti književnih djela. Ne može se, na primjer, reći da je književno djelo to vrednije što više stilema ima i što su oni neočekivaniji. I najvrednije književno djelo može biti sastavljeno bez ikakvih neočekivanih stilskih izbora. Nemoguće je također odrediti koja je optimalna nepretkazivost stilema, tj. ona kojom se postiže najveća književna vrijednost. Sve nam to pokazuje da obavijest stilističke jezične razine ne može postavu učiniti književnim djelom i da specifična priroda književnoga djela nije određena nekom dodatnom stilskom obavijesti u književnom tekstu. To pak znači da osnovna pretpostavka o istovetnosti strukture književnoga djela s jezičnom strukturom književnoga teksta ne može objasniti naša iskustva s književnim umjetninama, pa prema tome nije upotrebljiva kao polazište u razmatranjima o prirodi književnoga djela.

Mišljenje o tom da je stilistička obavijest ta koja postavu čini književnošću i da je prema tome struktura književnoga djela ujedno jezična struktura postave od koje se ono sastoji, zapravo je samo suvremena formulacija prastaroga učenja o književnosti kao »ukrašenu govoru«. U novom svojem ruhu ta je nauka ostala nepromijenjena. Razvila se samo utoliko što se ukrasi u novijoj njezinoj verziji ne mogu odrediti i nabrojati nego se utvrđuju prema relativnoj neočekivanosti u danom kontekstu. U svemu drugom može se prepoznati staro retoričko shvaćanje da estetski neutralan tekst postaje vrijedan ako se okiti ukrasima. Takvo smo tumačenje, međutim, već davno odbacili jer se njime, a to smo malo prije pokazali, naprosto ne može objasniti književni fenomen. Zbog svega toga specifična struktura književnoga djela ne može biti identična sa strukturom jezične postave. O prirodi te strukture i o njezinu odnosu s jezičnom strukturom moraju se dakle postaviti drukčije i upotrebljivije pretpostavke.

Specifična priroda književnoga djela nije ni u kakvoj dodatnoj stilističkoj obavijesti nego u tome kako se ostvaruje njezin sadržaj. To ćemo najbolje razabrati na primjeru. Uzmimo postavu: Kiša pada. Na stilskoj razini ona je posve neutralna, nema stilema. Svi učinjeni stilski izbori posve su pretkazivi jer su česti i zato obični. Ni po kakvu svojstvu same te postave ne može se znati da li je ona dio književnoga djela ili nije. Može se naime pojaviti u običnu razgovoru, u kakvu izvještaju, a može biti i dio književnoga djela. Da li imamo pred sobom književan ili neknjiževan tekst, ne možemo dakle u ovom slučaju nikako znati po njegovim jezičnim svojstvima. To pak jasno pokazuje da književna priroda teksta nije uvjetovana nikakvom jezičnom obavijesti. Kad ćemo dakle Kiša pada primiti kao neknjiževnu, a kad kao književnu postavu? Neknjiževna će biti kad nam kazuje da u zbiljskom svijetu pada kiša, a književna kad nam dočarava svijet u kojemu pada kiša. To znači da sadržaj književne postave nema neposredne veze sa zbiljskim svijetom nego nam dočarava svoj svijet. To se može izraziti preciznom terminologijom suvremene lingvističke teorije. Očito je da je u pitanju situacija u kojoj se ostvaruje sadržaj postave. Ako ona nije književna, sadržaj joj se ostvaruje u nekoj konkretnoj i jasno izdvojenoj situaciji. Ta je situacija određen dio doživljavanja i životnoga iskustva onih koji govore i slušaju, odnosno pišu i čitaju. Kao književna se pak ta postava ostvaruje u cjelokupnom životnom iskustvu svih dionika u priopćavanju književne obavijesti. Situacija je tu životni totalitet, a ne neki izdvojeni doživljaj. Što nam konkretno znači neknjiževna obavijest Kiša pada zavisi od onoga što upravo doživljavamo. To će biti jedno ako smo baš htjeli izaći na šetnju, drugo ako smo objesili rublje da se na dvorištu suši, treće ako smo negdje na izletu daleko od svakoga krova, a četvrto ako smo tjednima čekali da se prekine teška suša. Ako je pak postava književna, onda će puno značenje postave Kiša pada zavisiti od svih iskustava što ih je tko u svojem životu s kišom imao. Upravo zato su mogućnosti shvaćanja i tumačenja književnoga teksta toliko raznovrsnije i slojevitije nego kad se radi o tekstu koji nije književan. Zato je doživljaj književnosti tako subjektivan da se može učiniti kao da uopće nije pristupačan znanstvenoj raščlambi.

Veza sa zbiljom, ostvarivanje sadržaja u posebnoj i izdvojenoj situaciji univerzalna je karakteristika obične upotrebe jezika izvan književnosti. To naravno ne znači da sve što se tako kazuje mora biti zbiljsko. Govoreći – mi se bunimo, lažemo, varamo, pitamo se, izražavamo sumnju ili nagađanje. Ako tako kažemo ili napišemo da nešto jest, onda i ne mora biti zbiljski tako, ali mi kazujemo da jest i samo to je u ovom našem razmatranju bitno. Ako kažemo npr. Noću ovamo dolazi vukodlak, to je kazano tako da se odnosi na zbilju i baš zato se može reći da nije istinito. U književnom tekstu takva rečenica nije neistinita jer i ne prikazuje zbiljski svijet nego dočarava svijet u kojem se noću pojavljuju vukodlaci. To naravno samo tada ako pisac tu rečenicu nije stavio u usta kojoj od svojih osoba da bi dočarao svijet u kojem ljudi vjeruju u pojavu vukodlaka.4

Ovakva razmatranja o prirodi književnoga djela lako mogu izazvati proteste onih koji su tako zaokupljeni društvenom funkcijom književnosti da ih smeta kad čuju da bilo što u književnosti i na bilo kakav način nema veze sa zbiljom. Zbog toga treba ovdje izričito naglasiti da se društvena funkcija i eventualna angažiranost književnosti ovdje nikako ne osporava, niti se tvrdi da književni rad i književno djelo, kao njegov rezultat, nemaju nikakve veze sa zbiljom. Te su veze očigledne i treba da budu predmet posebnoga teoretskog razmatranja. Ovdje međutim nije o tome riječ nego o specifičnoj prirodi književnoga teksta za razliku od neknjiževnoga koja su oba sastavljena na istom jeziku. Književno djelo kao cjelina dočarava svoj poseban svijet. Sadržaj rečenica od kojih je to djelo sastavljeno ne odnosi se na zbiljski svijet nego na taj posebni svijet književnoga djela. Ovaj pak kao cjelina ima vrlo određene veze sa zbiljskim svijetom. Jezični sadržaj koji dočarava svijet književnoga djela ostvaruje se naime, kako smo već rekli, u cjelokupnom životnom iskustvu svih dionika književnoga priopćavanja. A to je iskustvo stečeno u zbiljskome svijetu. Između osebujnoga svijeta književnoga djela i zbiljskoga svijeta kako ga doživljavamo postoji dakle duboka i intimna veza, veza koja je ukorijenjena u najdubljim dubinama našega doživljavanja. Upravo zato nas književno djelo može tako potresti i zaokupiti. To međutim ne znači da se sadržaj književnih postava ostvaruje u određenim zbiljskim situacijama. Tvrdnja da se rečenice od kojih se književno djelo sastoji ne odnose na neposrednu zbilju – ostaje dakle potpuno istinita i ispravno opisuje posebnu prirodu jezičnoga priopćavanja u književnosti. S gledišta lingvističke teorije tako se razlikuje književna upotreba jezika od neknjiževne. Da se time niječe društvena funkcija i uvjetovanost, može poslije ovakva objašnjenja misliti još samo onaj koji ne gleda na logičko ustrojstvo sudova nego ostaje pod dojmom pojedinih riječi. Socijalna funkcija i eventualna svjesna angažiranost ne razlikuje književnost od drugih nekih ljudskih djelatnosti. A ovdje se baš radi o tome da se utvrdi njezina osobita priroda u odnosu na druge vrste jezične pojave.

Specifična struktura književnoga djela nije dakle istovetna jezičnoj strukturi. To je struktura jezikom dočaranoga svijeta. On je autonoman od zbiljskoga i postoji kao u se zatvorena cjelina. Ni najvještiji stilemi ne mogu taj svijet dočarati ako se sadržaj jezičnih postava ne ostvaruje u cjelokupnom životnom iskustvu čitaočevu ili slušaočevu umjesto u kojoj njegovoj stvarnoj situaciji. Stilemi, međutim, u oblikovanju književnih djela često igraju vrlo važnu ulogu. I uspješna interpretativna analiza zna polaziti upravo od njihova uočavanja. No veza između stilema i književne prirode jezične postave drugačija je nego što to zamišljaju pristaše mišljenja o jezičnoj specifičnosti književnoga djela.

Da bi se svijet što ga književan tekst dočarava mogao uočiti i da ga svatko vidi upravo onako kako pisac hoće, mora slika toga svijeta biti strukturirana, jer kaos ne može dočarati ništa osim kaosa. Unutrašnji svijet književnoga djela mora biti raščlanjena cjelina. Tu raščlambu mora pak čitalac osjetiti jer inače ne može razumjeti smisao piščeve poruke, ne može doživjeti unutrašnji svijet književnoga djela. Ta je struktura često dana samo unutrašnjim tokom zbivanja i ritmom kojim se smjenjuju motivi. A nekada je potrebno označiti je posebnim znacima koji ne mogu izmaći čitaočevoj pažnji. U tom slučaju tok zbivanja i ritam motiva posebno su označeni i tako je istaknuta njihova strukturiranost. Jezik pruža razne mogućnosti da se takva struktura unutrašnjega zbivanja i ritma motiva označi. One se iskorišćuju na razne načine i bezbrojne varijante njihova prepletanja i istovremenog djelovanja odgovaraju silno diferenciranim potrebama umjetničkog izraza. Jedno od najvažnijih sredstava za isticanje strukture i toka unutrašnjeg zbivanja u književnom djelu jest upravo smanjenje pretkazivosti elemenata u nizu koji sačinjava postavu. To je neobičan stilistički izbor, stilem.

Tek sada možemo odrediti književnu funkciju stilema kako ih je suvremena lingvistika utvrdila među izražajnim mogućnostima jezika. Funkcija stilema nije, bar ne prvenstveno, u tome da održavaju i upravljaju čitaočevu ili slušaočevu pažnju, nego su to znakovi koji strukturu svijeta što ga književno djelo dočarava čine uočljivijom. I upravo ta njihova funkcionalna veza s unutrašnjim svijetom književnog djela daje im mogućnost da kod čitalaca odnosno slušalaca pojačaju estetski doživljaj. On naime nije toliko zavisan od neke najbolje usklađene nepretkazivosti stilema, koliko o njihovoj funkcionalnosti u unutrašnjoj strukturi pjesničkoga svijeta.5

Da postava bude književna, bitno je, kako smo već rekli, da joj se sadržaj ne ostvaruje u kojoj stvarnoj i izdvojenoj situaciji slušaočevoj ili čitaočevoj nego u cjelokupnu njegovu životnom iskustvu. Zanimljivo je uočiti da zavisi jedino od samih tih čitalaca odnosno slušalaca gdje će se ostvariti sadržaj jezične postave. To pak znači da jedino od njih zavisi hoće li tekst biti književan ili neće. Taj zaključak proizlazi željeznom nuždom iz svega što smo do sada ovdje spoznali i utvrdili. On se, međutim, oštro kosi s osnovnim predodžbama u kojima smo odgojeni i s kojima smo rasli i srasli. On upravo potire sliku svijeta koja nam se čini prirodna, sama sobom razumljiva i zdravu razumu primjerena. Navikli smo naime misliti da postoje književni i neknjiževni tekstovi, da pojedina djela pripadaju književnosti, a druga ne te da ih čitaoci odnosno slušaoci moraju primiti takva kakva jesu. Jedina osoba od koje zavisi da li će neko djelo biti književno ili ne po tom je našem uvriježenom mišljenju sam pisac i on ga definitivno oblikuje u jednom ili u drugom smislu. Potrebno je dakle razmotriti i vidjeti da li je naš zaključak, izveden iz osnovnih teoretskih pretpostavaka, protivan iskustvu, pa se te pretpostavke moraju odbaciti i pronaći druge, pogodnije, ili pak naš zaključak izričito izražava nešto što je u skladu s osnovnim iskustvenim činjenicama, a skriveno je u našim običnim predodžbama kao implicitna pretpostavka ili proizlazi iz njih kao zaključak koji ne domišljamo do kraja. Ako je tako, onda je to dokaz da smo uspješno odabrali svoje ishodne teoretske pretpostavke.

Tvrdnja da se isti tekst u načelu uvijek može čitati odnosno slušati i kao književan i kao neknjiževan rješava sve teškoće koje se javljaju oko tekstova kojima se mora priznati status prijelaznih oblika dok god se književni i neknjiževni tekstovi razlikuju po prirodi jezičnih postava što se u njima ostvaruju. To su većinom povijesni, filozofski i vjerski tekstovi te razni oblici eseja, putopisa i reportaža. Sve te teškoće nestaju kao čarobnim štapićem ako prihvatimo da književna ili neknjiževna priroda jezičnih postava ne zavisi od njih samih nego od toga kako se ostvaruje njihov sadržaj. Tada odmah postaje razumljivo kako se to Tacitovi Anali mogu čitati i kao povijesni dokumenat i kao književno djelo. Razumljivo postaje i to da se pri istom čitanju mogu javljati oba elementa, već prema tome gdje se ostvaruje sadržaj jezične postave. On se može ostvarivati istovremeno u stvarnim situacijama ranoga rimskog carstva i u cjelokupnom životnom iskustvu čitaočevu. Može se dapače reći da se sadržaj djela kao što je Tacitovo uvijek i ostvaruje u jednom i u drugom, a čitalac je već prema prilikama jednom više svjestan onih stvarnih rimskih situacija, a drugi put svojega cjelokupnoga iskustva, već prema svrsi čitanja i svojem raspoloženju.

Naš zaključak da književna ili neknjiževna priroda teksta zavisi isključivo o tom gdje se ostvaruje sadržaj, dakle od čitaočeva stava, olakšava tumačenje nekih pojava koje pri pristupima koji su zdravom razumu bliži zadaju ozbiljnih teškoća. Ipak se čini da je takav pristup u očitoj suprotnosti s nekim temeljnim iskustvima. Glavno je svakako to da postoje tekstovi koji su očito književni i drugi koji to očito nisu: takva jasna opreka postoji npr. između kakvoga romana i udžbenika kemije. No treba se zapitati da li je ta opreka načelna i vezana uz samu prirodu takvih postava ili je samo tematika njihova sadržaja takva da snažno sugerira upravo jednu vrst njegova ostvarivanja. Lako je uvidjeti da se roman može čitati kao povijest ili dokument o nekim stvarnim zbivanjima. Mnogi su romani tako i zamišljeni da fingiraju stvarni dokument. Čitajući roman kao dokument, dobit ćemo, dakako, neistinite podatke, ali će i tekst za takvoga čitača prestati biti književan. Isto vrijedi i za lirsku pjesmu, samo tu će onda podaci biti ne samo neistiniti nego često i besmisleni. Upravo neistinitost i besmislenost takvih podataka čini da nikome ne pada na pamet da roman ili liriku čita kao neknjiževan tekst. No čak se i ta tvrdnja, ovako bez ograničenja, i općenita, ne može održati. Jer kada lingvist ili povjesničar kulture čitaju takve tekstove kao izvore za svoja proučavanja, ne čitaju ih kao književna djela. To isto se može kazati za onoga koji u njima traži stileme, tj. kao tradicionalni poetičari trope i figure. Svi smo navikli kazivati da takva analiza ubija umjetnički čar i u najljepšim tekstovima. Nesvjesno dakle ipak znamo da književni karakter teksta zavisi od toga kako ga čitamo. Nema stoga tekstova koji bi po sebi bili književni, nego ima samo takvih koji vrlo snažno sugeriraju ostvarivanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnoga iskustva, a ne u kojoj stvarnoj situaciji. Njih onda po zdravu razumu smatramo isključivo književnim tekstovima.

Udžbenik kemije ili lingvistička rasprava mogu se opet čitati kao roman ili novela. Samo će to biti vrlo loš roman, odnosno loša novela. Zato nikome neće pasti na pamet da ih tako čita. Ali da je moguće svaki tekst čitati i tako, znamo i bez teoretiziranja, samo toga nismo svjesni. To pokazuje ona poznata šala o luđaku koji je rekao da čita vrlo zanimljiv roman u kojem se pojavljuje velik broj osoba. A čitao je zapravo telefonski imenik. Dobro dakle znamo kako se i telefonski imenik može čitati kao književnost, ali da samo luđak u tome može ustrajati i naći neko zadovoljstvo. Ima dakle takvih tekstova koji svojom temom i načinom obradbe odvraćaju od toga da se čitaju kao književna djela. Njih po zdravu razumu smatramo kao neknjiževne tekstove.

Pisac dakle doista može birati hoće li mu tekst biti književan ili neće, ali ne u tom smislu da mu načinom svojeg pisanja određuje prirodu nego tako da njegovom tematikom i stilom čitaocu više ili manje sugerira da li će sadržaj jezične postave od koje se djelo sastoji ostvarivati u stvarnim i izdvojenim situacijama ili u difuznoj cjelini svojega životnoga iskustva. Tek od tog ostvarivanja zavisi da li u danom slučaju imamo pred sobom književni fenomen ili ne. Nema tekstova koji se ne bi mogli čitati i kao neknjiževni i kao književni. Ima samo takvih kojih je sadržaj, kad se ostvari u stvarnim situacijama, nezanimljiv, a kad ga ostvarimo u cjelovitosti životnoga iskustva, govori najskrovitijim dubinama našega bića, pokreće u nama nove mogućnosti i otvara nova obzorja. Postoje i oni drugi koji pri ostvarivanju svojega sadržaja na prvi način mogu dati zanimljive i vrijedne podatke, a pri ostvarivanju na drugi način ne kazuju nam ništa i ništa ne pobuđuju u nama. Postoji onda još i treća skupina koja nam, u raznim stupnjevima dakako, može biti zanimljiva i vrijedna pri oba načina ostvarivanja svojih sadržaja.

Ovo je naše razmatranje jasno pokazalo da se onaj logični zaključak iz teoretskih pretpostavaka samo prividno kosi s našim iskustvom i zdravorazumskim nazorima. Uistinu on omogućuje da se uklone teškoće koje se javljaju pri zdravorazumskom pristupu književnom fenomenu i da se osnovne duboko ukorijenjene predodžbe u vezi s njime dublje i preciznije reinterpretiraju, i to u punom skladu s našom intuicijom, koja obično ostaje difuzna i neartikulirana. Sve to pokazuje da nam je teoretsko ishodište sretno odabrano i da nam omogućuje nove spoznaje i produbljivanje starih. Time je naš odabir teoretskih osnova dobio svoje puno opravdanje, što dakako ne znači da nam koji drugi ne bi omogućio još veći napredak. Upravo slobodan i nedogmatski pristup odabiru teoretskoga ishodišta omogućuje stvaralačke proboje znanstvene misli. Treba samo uvijek znati logički odrediti odnos jednoga takvog ishodišta prema drugome, pa se onda i rezultati dobiveni tim različitim putovima mogu uvijek uskladiti.

Nakon svega što je ovdje rečeno pripravni smo sada da se okrenemo važnom jednom pitanju: da li je i koliko je ovakav, »formalistički«, pristup književnosti uopće opravdan. Poriče se to uglavnom s dvije strane. Jedni su tu oni koji vjeruju da je književnost nešto tako subjektivno i osobno, iracionalno i neuhvatljivo da se nikako ne podaje formalizaciji, te da je svaki pokušaj da se tako prodre dalje od najpovršnijih nekih njezinih svojstava i dopre do bitne njezine prirode isprazan i unaprijed osuđen na neuspjeh. Drugi opet misle da je društvena funkcija književnosti jedino što je na njoj vrijedno istinske pažnje i da svako razmišljanje o specifičnoj prirodi književnoga teksta kao ostvarenju jezične postave samo smanjuje prave naše spoznajne mogućnosti jer odvodi raspravu na sporedan kolosijek. Zanimljivo je uočiti da ta dva stava, premda izgledaju radikalno suprotni, sadrže zapravo isti prigovor teoriji književnosti koja polazi od književnoga teksta kao prvotne iskustvene datosti. I jedni i drugi naime tvrde da je u književnosti tekst s u sebi ostvarenom postavom samo instrumentalan i zato drugotan. Prvotno je pak, po njihovu mišljenju, ono čemu tekst i postava služe kao instrumenti. Da bismo prodrli do pune spoznaje, moramo, kažu, ići »iza« onoga što iskustveno susrećemo kao prvo. Istina nije »u« predmetu istraživanja nego negdje »iza« njega. U svemu se tome slažu naši kritičari, a razlikuju se samo u tome što jedni misle da je ono prvotno i jedino važno živa i neiscrpna stvaralačka snaga i umjetnička osjetljivost, a drugima je to društvena funkcija.

Već smo rekli da pristup kakav ovdje zastupamo niti niječe niti isključuje društvenu funkciju književnosti. Razumije se da isto tako niti niječe niti isključuje stvaralačku osobu i živu osjetljivost za osobne vrijednosti. Može se čak kazati da su jezik, umjetnička osjetljivost i društveno određenje, izravno ili neizravno, bitni konstitutivni elementi književnoga fenomena. Kad smo u svojem razmatranju pošli od jezika, pogrešna je, dakako, i neumjesna kritika da se time zanemaruju druga dva elementa jer će u hijerarhijskoj razradi teorije i na njih doći red. No moguće je kritizirati sam izbor polazišta i odbijati ga s obrazloženjem da jezik nije ravnopravan ostalim konstitutivnim elementima nego da im je instrumentalan i stoga podređen. Mnogi nesporazumi nastaju tako što se ovakva moguća kritika iznosi u neodrživom obliku da pristup književnosti preko teksta i jezika zanemaruje i previđa ostale elemente.

Zašto dakle polaziti od teksta i jezika, a ne od stvaralačke osobe ili od društvenoga određenja? Prvo treba reći da jedno ne isključuje drugo, nego se nužno nadopunjuje i da bi bilo vrlo zanimljivo usporediti rezultate svih triju mogućih pristupa, dakako pod uvjetom da su svi dobiveni jednako strogom i znanstvenom metodom. (Na žalost, u ovom je času razvoja naše znanstvene spoznaje vrlo teško ispuniti taj uvjet.) Mogućnosti znanstvenoga pristupa preko teksta i jezika povoljnije su i obećavaju preciznije rezultate nego što se, bar za sada, mogu dobiti s drugih teoretskih polazišta. Ni stvaralačka osobnost pisca i čitaoca, ni društveno određenje književne djelatnosti ne mogu se pri sadašnjem stanju naših znanja tako precizno raščlaniti i opisati kao što se može jezična postava ostvarena u tekstu. Upravo zato mislim da je za književnu znanost pristup preko teksta danas najaktualniji i da otvara najšire vidike znanstvenoj spoznaji književne pojave. A i onda, kad se nađu mogućnosti jednako adekvatnoj razradi drugih mogućih pristupa, bit će rezultati dobiveni istraživanjem književnih tekstova i dalje bitni i relevantni. Ako pri istraživanju književnosti pođemo od stvaralačke osobnosti pisca ili čitaoca ili od društvene funkcije, morat će se ipak uzeti u obzir svojstva književnoga teksta jer bez toga nije moguće uočiti posebnu prirodu književnoga stvaranja i književnoga društvenog angažmana. Isto tako: polazeći od postave ostvarene u tekstu, moramo, ako nam je teorija adekvatna predmetu istraživanja, doći do stvaralačke osobe, i društvene funkcije. U tom smo smislu već rekli da se razni mogući pristupi ne isključuju nego se komplementiraju. Zato su polemike o izboru pristupa u našem slučaju besmislene i nepotrebne. Svatko neka odabere pristup koji mu se čini najzanimljiviji i najperspektivniji. Kritika će tek onda biti opravdana, kad se u kojem pristupu načelno isključe drugi konstitutivni elementi književne pojave.6

No i oni koji su po naravi svojih gledišta skeptični prema teoretskom pristupu književnoj pojavi ako mu je ishodište jezična postava, uvidjet će vjerojatno da je ova naša teoretska konstrukcija manje »formalistička« nego se to obično očekuje od lingvističkih intervencija na tom području. To je tako zato što suvremena lingvistika pojmom jezika ne obuhvaća samo strukturu izraza nego, sasvim jednako, i strukturu sadržaja. Nije dakle u književnom djelu jezik samo ono čime se izriče nego i ono što se izriče. Lingvistički pristup ne prolazi tako mimo sadržaja književnoga teksta i ne ograničava se na to da istražuje kako mu je oblikovan izraz. Time je sve misaono i idejno bogatstvo književnosti postalo predmetom lingvističke analize. Tako se ostvaruju izvanredno široke mogućnosti ograničene samo time što je lingvistika tek počela razvijati pojmovno i metodološko oruđe potrebno za uspješnu raščlambu i opis jezičnoga sadržaja. No već su pronađena i počinju se primjenjivati načelna rješenja koja omogućuju na tom području jednaku strogost i objektivnost kao i na području izraza.

Lingvistička analiza sadržaja ostaje dakako u okviru jezika kao formalnog sustava i ne obuhvaća izvanjezični svijet u kojem se jezični sadržaj ostvaruje. Jezični sadržaj nije dakle svijet, on samo određuje neki izbor iz nerazlučenoga mnoštva pojava koje taj svijet sačinjavaju. Zbilja izvanjezičnoga svijeta je raznolika i često subjektivna jer svatko situacije doživljava ponešto drukčije i ima drukčija iskustva. Jezični pak sadržaj određuje neke osobine koje zbilja u kojoj se ostvaruje mora imati. U tome nema nikakve subjektivnosti niti ima osobnosti. Jezični sadržaj je ono što neki znak svima koji poznaju taj jezik mora značiti bez ikakva obzira na osobne razlike. Sadržaj riječi danas ostvaruje se tako za svakoga od nas u drugoj zbilji jer je svatko danas doživio nešto drugo. Danas jednoga nije u tom smislu nikako isto kao danas drugoga. Ali sâm jezični sadržaj obvezatno je isti za sve koji znaju hrvatskosrpski. To je dan koji upravo traje ili dan između jučer i sutra. To se pak može shvatiti kao formulacija onoga što je obvezatno zajedničko svim situacijama u kojima se ostvaruje sadržaj riječi danas, ma kako raznolike i različite one inače bile. Ni jedna se situacija ne može naime nazvati danas ako nije dan koji još traje ili ako se ne da uvrstiti između jučer i sutra. Situacije pak koje ispunjaju te uvjete mogu biti i jako različite, a ipak se u njima može ostvariti sadržaj riječi danas. Mogu to biti doživljaji kažnjenika ili ushiti kakvoga slavljenika, samo ako se događaju onoga dana koji još traje. Sadržaj je riječi vrlo sličan pojmu, ali nije istovetan s njime. Oni se razlikuju kao jezik i mišljenje kojima pripadaju, Moguće je imati pojmove za koje nema riječi. Oni se onda obično izražavaju s više riječi. Pojmovi su također zbilja u kojoj se ostvaruje sadržaj riječi.

U neknjiževnoj upotrebi jezika smanjuje se znatno subjektivnost u ostvarivanju sadržaja jer se on ostvaruje u konkretnim i izdvojenim situacijama. Jezični sadržaj tu nije jedini nadosobni i za sve obvezatno jednaki podatak jer i sama situacija ograničuje mogućnosti ostvarivanja što ih jezik predviđa. Kad u radionici jedan majstor kaže drugome Daj mi čekić, nije moguće sadržaj ostvariti u svakoj zbilji koju jezik dopušta kao ostvarenje toga sadržaja jer je sugovornicima zadana izdvojena situacija koja dopušta samo jedno ostvarenje: radi se naime očito o onom čekiću što leži, recimo, na stolu kraj jednoga majstora. Tu je osobnost ostvarenja znatno smanjena, gotovo isključena, iako ne valja zaboraviti da je svaki od naša dva majstora imao s tim čekićem nešto drugačije iskustvo: jedan ga, recimo, poznaje dobro, a drugi ga mora tek iskušati da bi znao kojom snagom treba njima udarati. Osim toga obojica se odnose prema njemu nešto različito već i zato što je svaki imao do tada različita iskustva s čekićima. Dakle: ni ovdje osobne razlike nisu posvema isključene, premda je sama situacija mogućnost ostvarivanja svela samo na jedan predmet. Situacija koja tako ograničuje mogućnost ostvarivanja sadržaja zove se stvarni kontekst.

U književnoj upotrebi jezika stvarnoga konteksta nema! To proizlazi iz same prirode književnoga djela, kako smo je gore utvrdili. Njegov se sadržaj ostvaruje u cjelokupnom životnom iskustvu čitaočevu. Upravo zato treba velika književna djela čitati u raznim životnim dobima. Stvarni je kontekst tu najširi mogući jer nema izdvojene konkretne situacije. On dakle nikako ne ograničuje mogućnosti ostvarivanja i prema tome ne vrši funkciju kao u neknjiževnom govoru. Zbog toga se i može reći da ga književni tekst nema. Jezik je tu jedini ograničitelj mogućnosti ostvarivanja i on to postiže dvojako: jedinicama u strukturi sadržaja i njihovim povezivanjem. Ovo drugo se zove ograničavanje kontekstom. Upravo zbog toga je jezik u književnosti stvaralački dok je u izvanknjiževnoj upotrebi više instrumentalan. Njegove su mogućnosti tada podređene potrebama neke situacije i time su stvaralaštvu postavljene uske granice. Pisac je književnoga djela u sasvim drukčijem položaju jer mu nikakva izvanjska situacija ne određuje što je potrebno reći, a što suvišno. U tome se Tolstoj bitno razlikuje od povjesničara premda obojica pišu o Napoleonovu pohodu na Rusiju. Povjesničaru određuje sam tok zbivanja koje prikazuje što mora obraditi, a što će smatrati suvišnim detaljem. Nije važno što se dva povjesničara neće sasvim složiti u tome što je bitno i što suvišno. Obojica će u svojem izboru biti podređeni stvarnome toku zbivanja. Tolstoj je, naprotiv, slobodan da po vlastitim svojim kriterijima odabere što će reći, što ne, što će istaći i razraditi, a što usput spomenuti. To je pravi smisao u kojem je književnost jezično stvaralaštvo, a ne mogućnost razvijanja stilističke vještine, kako se većinom misli. I ta je vještina dakako stvaralačka, ali joj je u književnom pisanju uloga podređena i periferna.

Književno djelo nema dakle stvarnoga konteksta koji bi ograničavao mogućnost ostvarivanja jezičnoga sadržaja i nema situacije koja bi uvjetovala što treba reći, a što ne. Pisac je slobodan da odabere sve mogućnosti sadržane u jeziku i njihov se sadržaj ostvaruje u čitavu čovjekovu univerzumu. Dobar pisac prebire po tom univerzumu kao vješt svirač na svojem glazbalu. Zato je prostor slobode u svijetu književnosti tako velik.

Sasvim je jasno, međutim, da taj stvaralački vid književnosti ne znači ujedno stvaranje nečega ni iz čega, ne unosi red u nešto što nije bilo prije ni u kakvu poretku, nije stvaranje kozmosa iz kaosa. Jer svijet u kojem živimo i koji je sadržaj našega iskustva nije nesređen i posve dezorganiziran, nego u njemu postoje određene izvanjezične strukture: stvarne, društvene, povijesne, misaone, osjećajne i druge. Danas je još otvoreno pitanje koliko je ustrojstvo zbilje samostalno i od jezika nezavisno. Ima ih koji misle da jedino jezik strukturom svojega sadržaja unosi poredak u zbilju, koja je po sebi samo nerazlučeno doživljavanje. To znači da je svijet kao strukturirana cjelina samo slika strukture jezičnoga izraza. I kako je ta struktura u raznim jezicima različita, to ljudi svakoga jezika imaju svoju sliku svijeta i njome su onda i različito određeni u svojim postupcima. Ljudi raznih jezika žive dakle u različitim svjetovima i odijeljeni su nepremostivim jazom. Jezik po tom shvaćanju određuje sliku svijeta i na njoj zasnovanu kulturu. Osobe koje dobro vladaju više nego jednim jezikom dionici su raznih slika svijeta i raznih kultura. Lako je uočiti da se isti čovjek drukčije vlada kad govori drugim jezikom.

No kako god je sigurno da takva mišljenja imaju osnove i ispravno upozoravaju na neke istinske funkcije jezika, nećemo pogriješiti ako u ovim našim razmatranjima pođemo od toga da izvanjezične strukture nisu zavisne samo od jezika i nisu samo preslikana struktura jezičnoga sadržaja. Nitko ne može osporiti važnost jezika za naše snalaženje u svijetu, a olako se ne može poreći, ni to da on utječe i na naše postupke. Ali ostaje činjenica da sa svijetom ne dolazimo u dodir samo preko jezika nego i u neposrednu djelovanju. A tu se javlja doživljaj objektnosti kao otpor našem djelovanju i taj je otpor u svojim pojavnim oblicima za sve ljude jednak bez obzira na to kakvim jezikom govore. Osnovni je naš doživljaj – uzajamno djelovanje našeg subjekta na objekt svijeta; i obratno – svijeta na nas. Upravo zato je neka organizacija svijeta nama nezavisna od jezične organizacije koju nosimo u sebi. Slobodno nam je dakle zamišljati svijet kao skup od jezika nezavisnih struktura, iako ne valja zaboraviti da između njih i jezičnoga sadržaja ima nekih veza, a vjerojatno i obostranih utjecaja. Da izvanjezične strukture nisu samo slika ustrojstva jezičnoga sadržaja na nerazlučenom kontinuitetu zbivanja, vidi se već po tome što se na istom jeziku o istim predmetima i odnosima može govoriti različito. Ista jezična struktura može dakle istu izvan jezičnu strukturu na razne načine strukturirati. To znači da izvanjezična struktura ipak nije posve izvedena iz jezične nego mora imati neku samostalnost.

Književno djelo dočarava vlastit svoj svijet, ali taj svijet nije uobličen samo jezičnim stvaralaštvom nego preuzima već gotove strukture izvanjezičnoga svijeta i njegovih zbivanja, ne, dakako, u izdvojenosti konkretnih situacija nego u općenitoj njihovoj cjelokupnosti. Time je književno stvaralaštvo čvrsto vezano za zbilju i u njoj dobiva svoj puni smisao: poticaj i potvrdu. Svaki sadržaj, naime, koji pisac uvrsti u svoje djelo ne ostvaruje se samo u nekom predmetu kao isječku zbilje nego je taj predmet ujedno jedinica kakve izvanjezične strukture. Uvrštavajući u svoje djelo neki sadržaj, pisac ne uvrštava samo izvanjezični predmet nego i strukturu kojoj je on jedinica. Ali nema izdvojene konkretne situacije koja bi piscu nametala bilo koju od tih struktura da po njoj oblikuje svijet svojega djela. On je slobodan da sadržaj u svom djelu oblikuje kako god to jezik dopušta i da tako oblikovan sadržaj stavi u bilo koji suodnos sa slobodno odabranim strukturama izvanjezičnog svijeta.

Upravo je taj slobodno odabrani suodnos bitna osobina književnog djela. I on je struktura, a jedinice su joj suodnosi jedinica jezične i izvanjezičnih struktura. To je ona specifična struktura književnoga djela koja nije istovetna ni strukturi jezika ni strukturama izvanjezičnoga svijeta, nego je jedan, uvijek drukčiji i individualan, njihov suodnos i raščlanjuje se na suodnose jedinica onih struktura koje se suodnose. Tako je priča o Orestovoj i Elektrinoj osveti nad majkom koja im je ubila oca – mitska struktura i kao takva izvanjezična zbilja. Eshilova tragedija Hoefore, Sofoklova i Euripidova Elektra tri su različite postave grčkoga jezika. Svojim sadržajem one se ostvaruju u mitološkoj strukturi legende o Orestovoj osveti. Svaka od njih stoji kao jezično ustrojstvo u drukčijem suodnosu svojih dijelova prema dijelovima mita. Ti suodnosi strukturnih jedinica tvore i sami strukturu, i to specifičnu strukturu svake od tih tragedija kao književnoga djela. Bez mitske strukture one ne bi bile književna djela, baš kao što to ne bi bile ni bez jezične postave. Isto se može reći i za druge izvanjezične strukture: društvene, ideološke, čuvstvene, biološke, materijalne i dr. u kojima se ostvaruje sadržaj tih triju postava grčkoga jezika. Do te je mjere sadržajna strana književnoga djela važna. To je i razumljivo kad je književna pojava bitno određena time kako se sadržaj jezične postave ostvaruje u zbiljskome svijetu.

Najbolje će ovdje kao primjer poslužiti sasvim kratko književno djelo, lirska pjesma u stilu japanskoga hajku. Ona je lako pregledna, a ipak nije fragmenat nego cjelovito književno djelo. Razmotrit ćemo zato pobliže jednu takvu pjesmu:

Stabla
Od stabala počinje
druga
polovina prostora.7

U naslovu riječ Stabla upućuje nas na pojavu svakodnevnu i prirodnu. Dočarava nam detalj pejzaža. Ovaj tekst čitamo kao književno djelo, ne ostvarujemo dakle njegov sadržaj ni u kakvoj izdvojenoj situaciji nego u cjelokupnosti svojega životnog iskustva. Ostvarujemo je u grupi drveća kako je poznajemo iz krajolika u kojima smo se kretali. Ta je zbilja, dakako, za svakoga od nas ponešto drukčija, ali će imati mnogo zajedničkoga jer je organizirana u jednoj biološkoj i zemljopisnoj strukturi. Suodnos između našega naslova i tih struktura najjednostavniji je moguć. Riječima od stabala pjesma nadovezuje na naslov, ne dodaje mu ništa, samo ga potvrđuje i uvrštava u rečenično ustrojstvo. Iduća riječ počinje ostvaruje svoj sadržaj u daleko apstraktnijoj zbilji. Ona uspostavlja suodnos sa strukturom prostornih i vremenskih odnosa, i to opet najjednostavniji moguć suodnos. Riječi druga polovina prostora vode nas još dalje u pravcu apstrakcije, ostvaruju se u strukturi prostora svedenoj već gotovo na geometrijski model. I tu je suodnos između jezične jedinice i apstraktne strukture prostora najjednostavniji moguć. Bitna svojstva naše pjesme kao književnoga djela mogu se opisati kao suodnos između jedne rečenice i izvanjezičnih struktura: krajolika kao geografske i biološke pojave i strukture apstraktnih prostornih odnosa. To je povezivanje u rečenici izvedeno trima glavnim jezičnim jedinicama od kojih prva uvodi pejzaž, živ i predmetan, druga tvori prijelaz prema zbivanju u prostoru i vremenu, a treća uvodi geometrijski model apstraktnih prostornih odnosa. Suodnosi između tih triju jezičnih jedinica i jedinica izvanjezičnih struktura najjednostavniji su mogući. Suodnos rečenice i izvanjezične zbilje i sâm je struktura i raščlanjuje se na tri upravo spomenuta suodnosa. To je specifična struktura književnoga djela. Samo je sobom razumljivo da sve izvanjezične strukture ulaze u pjesmu ne samo po svojim spoznajnim odrednicama nego i sa svim afektivnim vrijednostima.

Ova skica opisa naše pjesme kao književnoga djela ne želi biti interpretacija, a još manje kritička ocjena. Svrha joj je jedino ta da na zornom primjeru pokaže primjenu našega pojmovnog aparata i tako potvrdi njegovu upotrebljivost. Zanimljivo je međutim uočiti da se taj naš opis ne razlikuje mnogo od nacrta za interpretaciju pjesme kakva se obično smatra prihvatljivom. To znači da smo ishodnim teoretskim pretpostavkama omogućili spoznajni zahvat koji ostaje u skladu s intuitivnim našim znanjem o književnoj pojavi. To nam ulijeva povjerenje da je naše razmatranje uspjelo ponešto razbistriti pojmove i da smo na pravom putu što se tiče određivanja prirode književnoga djela. Intuitivno je znanje naime obično ispravno, ali nije dosta precizno i dorečeno da bi se njime moglo svjesno baratati i povući sve zaključke što iz njega proizlaze. Zato je potrebno težiti njegovu doricanju i logičkoj obradbi.

Radi lakšega razumijevanja uzet ćemo još jedan primjer:

Café

Na kavanskim stolovima
ponuđene
grudi žena.8

Naslov nas upućuje na određenu društvenu strukturu: instituciju kavane. Izbor riječi izrazito je stilematski i dočarava pomalo mondenu atmosferu. Riječi na kavanskim stolovima uvode jednu bitnu jedinicu kavanske strukture, ponuđene nastavlja sadržajem koji se ostvaruje u drugoj jednoj jedinici ugostiteljske strukture: u omogućavanju konzumacije. Tek daljnje riječi grudi žena podsjećaju nas da ponuđene ima šire značenje i da se ostvaruje i u erotskoj strukturi u kojoj se ostvaruju i te završne riječi. I opet jedna rečenica stoji u specifičnom suodnosu s dvije izvanjezične strukture: ostvaruje se u ugostiteljskoj strukturi kavane i u erotskoj strukturi. Rečenica se opet člani na tri jedinice od kojih prva stoji u suodnosu s prvom, treća s drugom, a srednja s obje izvanjezične strukture. I tu su suodnosi jezičnih jedinica i jedinica izvanjezičnih struktura najjednostavniji mogući. Ovim je odnosima naša pjesma bitnije opisana kao književno djelo nego usklađenim svojim ritmom, koji nesumnjivo ima stilematsku vrijednost. To pokazuje kako stilska obavijest ne čini tekst književnim djelom nego način ostvarivanja u zbiljskome svijetu i suodnosi koji pri tom nastaju. Ako pak sadržaj postave iz našeg teksta ostvarimo u nekoj izdvojenoj i konkretnoj situaciji i shvatimo je kao vijest o toj situaciji, prestaje postojati književno djelo. Teško ćemo međutim taj sadržaj tako ostvariti, jer je to očito besmisleno i nerazumljivo te nas ništa ne navodi da to učinimo. Opis naših dviju pjesama pokazuje da su one mnogo više i u hitnijem smislu slične nego što je sličnost njihovih tekstova koja odmah udara u oči.

Potrebno je posebno istaći da je ovaj naš strogo znanstveni i lingvistički precizan pristup teoriji književnosti pri dosljednoj svojoj razradi doveo u središte pažnje upravo slobodu stvaralačkoga čina i u njemu sadržano opredjeljenje. Primjena pojmova teoretske lingvistike nije, kako bi to mnogi možda očekivali, dovela do mehaničkih kriterija nego je u punoj mjeri pokazala stvaralačku prirodu književne pojave. Logička raščlamba osnovnih pojmova nije dakle naudila razumijevanju osobne neponovljivosti književnoga djela, nego je pomogla da se otkrije i jasno opiše onaj prostor slobode u kojem se umjetnik riječi kreće stavljajući odabranu jezičnu postavu, jednu od bezbroj mogućih, u neponovljivo individualan suodnos sa slobodno izabranim izvanjezičnim strukturama gradeći autonomnu strukturu od suodnosa pojedinih jedinica. Taj je suodnos ostvarivanje sadržaja ne u konkretnoj situaciji već u cjelokupnom životnom iskustvu čitalaca.

Tu se pokazuje drugi stvaralački vid književne pojave: stvaralačka uloga čitaoca koji književnom djelu mora dati srž svoje osobnosti kao bitan njegov konstitutivan dio. Bez njega naime nema književnoga djela, ostaje samo tekst koji se ni po čemu ne razlikuju od drugih, neknjiževnih tekstova. Uvijek smo osjećali da je književnost stvaralački susret pisca i čitaoca, a ovdje uvedeni teoretski aparat omogućuje nam da to racionalno izrazimo i opišemo te da održivost takvih tvrdnji iskustveno potvrdimo ili opovrgnemo. Velika je naime vrijednost logičke razrade tvrdnji i pretpostavaka što može otkriti njihovu apsurdnost koja u olakim i dopadljivim formulacijama ostaje skrivena. Stoga su samo strogo izražene i dosljedno razrađene tvrdnje doista izložene plodnoj kritici.9

Naš pojmovni aparat omogućuje nam da pristupimo još jednom zanimljivom pitanju. Sada možemo naime jasno odrediti gdje je granica znanstvenome i strogom proučavanju književnoga djela i gdje počinje slobodna duhovna djelatnost koja više nije organizirano spoznavanje nego intuitivno poniranje i osobno opredjeljivanje. Ta granica je upravo tamo gdje prestaju utvrđeni i nadosobni kriteriji jezičnih i izvanjezičnih struktura i počinju neobvezatne varijacije u tako postavljenim okvirima. Te varijacije su pak neiscrpno bogatstvo osobnoga književnog doživljaja. Pomoću znanstvene raščlambe književnoga djela otkrivaju se i utvrđuju okviri postavljeni individualnom književnom doživljaju i opredjeljenju za vrijednost. No samo to opredjeljivanje ne može se izvesti ni iz kakvog znanstvenog postupka. Kao u životu, tako se i u književnosti za vrijednosti ili protiv njih opredjeljuje čovjek sam i slobodan, ali unutar odnosa zadanih izvana. Istraživanje i opis tih odnosa zadanih u književnom djelu glavni je posao književne znanosti. Bogaćenje i njegovanje osobnoga doživljaja i opredjeljivanje za vrijednosti, jezične, izvanjezične ili nastale povezivanjem toga dvoga, područje je na kojem književna znanost treba da preda riječ književnoj kritici. To naravno ne znači da znanstveni opis književne pojave ne može kritičaru biti koristan. Ali on mu je uvijek samo oruđe i nikada ne može nadomjestiti potrebu opredjeljivanja.10

A kritičar je u tom bitnom svom poslu zapravo u jednaku položaju kao i svaki drugi čitalac. On je samo svjesniji, iskusniji, obavješteniji i odgovorniji. Ali sve to ga ne oslobađa nužde da se uživljuje i opredjeljuje kao svi drugi čitaoci. Moglo bi se, možda, reći da je jedan od bitnih razloga za postojanje književnosti upravo to što ona proširuje i obogaćuje, potiče i zaoštrava čovjekovo opredjeljivanje prema vrijednostima. Time se nadoknađuje jednostranost pojedinih životnih tokova, koja pogoduje tome da vrijednosne suprotnosti ostaju neizražene i slabo uočljive. Po tome onda postaje razumljiv osjećaj da nas književnost obogaćuje i oplemenjuje. Ona također razvija kod svojih čitalaca slična opredjeljenja i daje im zajednički sustav vrijednosti.11

Time smo se dotakli još jednoga pitanja na koje odnos jezika i književnosti baca novo svjetlo. To je služba književnosti u ljudskome društvu. Ta tema sugovornike lako izvodi na ideološke barikade. No opreka koja se tu javlja samo je jednostran odabir svojstava složene književne pojave. Jedni naglašuju da je književna djelatnost slobodno oblikovanje, a drugi je prikazuju kao način društvenoga angažmana. Nema dvojbe da književna pojava može biti i jedno i drugo, ali ona nikako nije samo to. Da je samo prvo, bila bi igra, da je samo drugo, običan instrument. Ali jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja o cjelokupnom djelovanju čovjekovu, on je i sredstvo orijentacije u univerzumu te sadrži pohranjena tisućuljetna iskustva ljudskoga roda. U njemu su nam dana osnovna načela razvrstavanja i obradbe iskustvenih podataka. Jezik doduše nije mišljenje, ali on daje mišljenju gradivo i uobličuje njegov tok. Jezik nam pomaže da svladavamo nove i teške situacije i po njemu se očovječuje čovjeku tuđi svijet. Nije pretjerano reći da nam jezik u po sebi neprijateljskom univerzumu stvara primjeren prostor u kojem čovjek može živjeti. To veliko značenje jezika možemo, dakako, uočiti tek kad znamo da on nije samo izraz nego i sadržaj. Sadržaj je naime lice jezika okrenuto prema univerzumu, a izraz je drugo lice njegovo koje gleda prema govoru. On tako povezuje govor sa svijetom i time omogućuje da se o svijetu govori. Jezik je mnogo više nego sredstvo sporazumijevanja, pa je i književnost zato više nego igra ili agitacija.

Uspostavljujući suodnose između jezičnih postava i izvanjezičnih struktura odmjeruje se svijet prema jeziku i jezik prema svijetu. Time se oblikuje, proširuje i izgrađuje onaj jezični prostor u kojemu živimo. Književnost tako razvija našu mogućnost orijentacije, razvija naše mogućnosti odnošenja prema svijetu. Individualni suodnosi jezičnih jedinica i predmeta izvanjezičnoga svijeta postaju često jezična norma i zajedničko vlasništvo svih članova jezične zajednice. Prenošenje značenja, metafora, nije samo osnovni oblik književnoga stvaranja nego je i pokretački mehanizam u razvoju jezičnoga sadržaja.12 Preneseno značenje postaje tako promijenjeno značenje. Književno djelo je poseban suodnos jezika i svijeta. Ono je zato jezikotvorno i svjetotvorno.

Ovdje uvedeni teoretski aparat dopustio nam je dakle da nazremo koja je važnost književnosti u životu društva. Ona je veća nego zastupnici socijalnoga funkcionalizma mogu i slutiti. Književnost nije samo razbibriga u dokolici niti je prenosnik društvenih utjecaja, ona je djelatnost samoodržanja čovjekova, i to jedna od najvažnijih. Zato i nema ljudske zajednice, ma kako primitivna i siromašna ona bila, koja nema svoje književnosti i ne živi s njome.

Bilješke

1 Ovaj tekst bit će, integralan, odštampan kao zasebno poglavlje novoga, dopunjena izdanja kolektivnog djela Uvod u književnost što će ga ove godine ponovno izdati izdavačko poduzeće »Znanje« iz Zagreba.

2 O osnovama lingvističke teorije usporedi još ovu literaturu: R. Katičić, O prirodi jezičnoga razvoja, »Jezik« 12 (1965), 2, 33–41; Nekoliko primjera uz članak »O jezičnom razvoju«, »Jezik« 12 (1965), 3, 78–86; Z. Junković, Jezik kao sustav, »Razlog« 46/47/48 (1966), 186–205; R. Katičić, Terminologija u suvremenoj lingvistici, »Jezik« 13 (1966), 5, 134–144; Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije, Zagreb 1967. Orijentaciju o razvojima i strujanjima u lingvistici daju: M. Ivić, Pravci u lingvistici, Ljubljana 1963; »Suvremena lingvistika« 1/1962, 2/1963, 3/1964, 4/1967. (zbornik prikaza i rasprava, uredio R. Filipović). »Suvremena lingvistika« i Osnovni pojmovi... prodaju se u knjižari Nakladnog zavoda Matice hrvatske na Filozofskom fakultetu, Zagreb, a pojedini brojevi »Jezika« u knjižari Školske knjige, također u Zagrebu.

3 Razvio ju je M. Riffaterre u člancima: Criteria for Style Analysis, »Word« 15 (1959) 154–174; Stylistic Context, »Word« (1960) 207–218. Pregled raznih pristupa određivanju stilske razine u jeziku i stilema kao njezinih jedinica može se naći u zborniku: Style in Language, izdao Th. A. Sebeok, Cambridge Mass. 1958. i u preglednom članku M. Riffaterrea, Vers la définition linguistique du style, »Word« 17 (1961) 318–344. Kad nas se tim pitanjima osobito bavio P. Guberina. Usp. njegove knjige Zvuk i pokret u jeziku i Povezanost jezičnih elemenata, obje Zagreb 1952; K. Pranjić, Jezik i književno djelo, Zagreb 1968.

4 Usp. o tim pitanjima R. Katičić, Nauka o književnosti i lingvistika, »Umjetnost riječi« 4 (1960) 3–4, 1–11.

5 Uep. Katičić, nav. djelo 10–11.

6 O komplementarnosti pristupa književnoj pojavi usp. S. Petrović, Kritika i djelo, Zagreb 1963.

7 Dubravko Ivančan, Leptirova krila, Zagreb 1964, str. 31.

8 Ista zbirka, str. 27.

9 Usp. o odnosu jezika i zbilje u književnoj pojavi raspravu: M. Solar, Dva vida interpretacije, »Umjetnost riječi« 12 (1968) 3–19. Vidi još Z. Škreb, Doktrina o dvjema stvarnostima u nauci o književnosti, »Umjetnost riječi« 8 (1964) 5–14.

10 Usp. R. Katičić, Proučavanje književnog djela i lingvistika. Nastava književnosti u školama drugog stupnja, Zavod za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH, Informativno-metodički materijali – 6, Zagreb 1966, 13–23.

11 I. Slamnig, Pjesma kao faktor kolektivne svijesti, Disciplina mašte, Zagreb 1965, 7–21.

12 Usp. T. Ladan, Slikovne preobrazbe znakova, »Kolo« 6 (1968), 260–281.