E-biblioteka

Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova

Stilistika na raskrižju: kojim putem dalje?


Filozofski fakultet u Sarajevu

Sažetak

1. O mjestu stilistike kao discipline

Stilistika je kao malo koja znanstvena disciplina oduvijek bila predmet mnogobrojnih subjektivnih, ekspresivnih i figurativnih sudova. Teško da bi se kao komentari na morfologiju ili leksikologiju, o dijalektologiji da i ne govorim, mogli naći uzvici nalik na ovaj čuveni (auto)ironični: „Jao! Jadna stilistika!“ (Molino 2006: 293). Retoričko pitanje „Kada će stilistika konačno odrasti?“ što ga u naslovu svoga rada postavlja Harris (2000) sadrži presupoziciju da stilistika još nije „odrasla disciplina“, a ujedno kao da implicira nemogućnost njezinog odrastanja. Konačno, da li bi se neka druga disciplina poetično mogla nazvati lingvističkom Pepeljugom (Enkvist 1971: 49) poput stilistike?

Što je još zanimljivije, takvi komentari često dolaze od samih stilističara1, dakle, iz same discipline; ma koliko nas oni zabavljali duhovitošću, slikovitošću i autoironičnošću (pa čak i prepoznatom frustracijom), čini se da tu stvar nije bez vraga. Naime, kao što znamo, nema nevinog izbora diskursa, pa tako u svim ovim slučajevima ekspresivnost i slikovitost očito kriju neki dublji smisao i svjedoče o specifičnostima stilistike.

Nije zato slučajno i u naslovu moga teksta metafora: riječ raskrižje veoma je česta polisemična metafora budući da se raskrižje može poimati i kao mjesto otvorenih mogućnosti, mjesto susreta i rastanka, kao mjesto entropije, ali i kao mjesto „između“, gotovo ne-mjesto. Ako uzmemo u obzir da se raskrižje nerijetko prepoznaje i kao „povlašteni trop“, tj. ono mjesto gdje subjekt može „pronaći“ i samodefinirati u izboru potencijalnog puta (Moranjak-Bamburać 2001: 28), onda je jasno zašto mi je ta metafora važna za razumijevanje pozicije stilistike. Naime, i stilistika je suštinski od početka u prostoru između, u prostoru koji je nigdje i svugdje, a pitanje o odabiru puta ili puteva kojima bi se trebala kretati dobivalo je i dobiva različite odgovore.

Prije svega, ovaj položaj na raskrižju odnosi se na smještanje stilistike u okrilje lingvistike ili književnosti; pri tome je možda paradoksalno da su tradicionalni lingvisti često bježali od stilistike i dragovoljno je prepuštali književnosti, dok su je književni teoretičari više nego rado usmjeravali ka lingvistici. Obrnuto, nekada su je i jedni i drugi svojatali – lingvisti zato što su vjerovali da književne teorije nisu dovoljno znanstvene, a književni teoretičari i historičari zato što su vjerovali da je jezik samo materijal književnog teksta, te da stoga lingvisti nemaju što tražiti u stilistici. Odnos između lingvistike i znanosti o književnosti u ovome kontekstu često je bio turbulentan, a odlično ga ilustrira često spominjana davna polemika između Rogera Fowlera i F.W. Batesona, u kojoj na Fowlerovo ironično pitanje Bateson odgovara: „Da li bih dopustio svojoj sestri da se uda za lingvista? To je dobro pitanje. I pretpostavljam da, ako sam pošten, moram priznati kako bih mnogo više volio nemati lingvista u obitelji“ (Fowler i Bateson 1968: 176).

Mislim da je danas definitivno jasno kako stilistika možda jest disciplina na raskrižju, ali je upravo takav položaj njezina differentia specifica, ono što je čini zasebnom disciplinom. Drugim riječima, „izgleda da je ona sada, bez obzira na svoj oblik, čvrsto smještena na susretištu lingvistike i književnosti“ (Molino 2006: 293). Danas se čak može reći da ovakvo raskrižje nije dovoljno za stilistiku: ono mora biti i polazište za semiotičku, multimedijalnu analizu i interpretaciju. Stilističar, bez obzira na školu kojoj pripada, danas bi trebao imati solidno lingvističko obrazovanje, koje uključuje i poznavanje suvremenih disciplina poput pragmatike, konverzacijske i (kritičke) diskursne analize ali i (socijalne) semiotike, kognitivne poetike, naratologije, književnih teorija, postkolonijalne i feminističke teorije itd. Uz sve to, stilističar treba posjedovati sposobnost interpretacije i kritičkog pristupa tekstu i diskursu. Možda se ovo čini kao preambiciozan zadatak, koji od stilističara traži neku, uvjetno rečeno, neorenesansnu sveobuhvatnost, ali u tome i jest složenost, pa i privlačnost stilistike.

Svima koji se bave stilistikom i danas u ušima odzvanja oštra kritika što ju je uputio Stanley Fish u čuvenom tekstu Što je stilistika i zašto govore tako strašne stvari o njoj? (Fish 1980: 68-96 i 246-267). Ne želeći ponavljati niz opravdanih prigovora Fishovoj kritici, posebno želim podsjetiti da u kasnijim fazama taj autor potpuno „prihvaća autoritarnu prirodu svoje uloge kao stilističara i književnog kritičara“; ta uloga, smatra on, dodjeljuje mu kao pravo i čak obvezu nametanje vlastite interpretacije drugim čitateljima (Taylor, Toolan 1996: 87). Na bitno drugačiji način poziciju istraživača danas problematiziraju kritička diskursna analiza i kritička stilistika, koje tvrde kako je objektivna pozicija istraživača čista iluzija budući da svi u promišljanja diskursa unosimo svoja shvaćanja, uvjerenja, znanja. Dapače, kritička stilistika zahtijeva svjesnu i angažiranu poziciju stilističara, uz stalno isticanje vlastite subjektivnosti, te je tako autoritarni stilističar Stanleyja Fisha zamijenjen angažiranim stilističarem čija je pozicija otvoreno subjektivna i samim time otvorena za dijalog sa drugačijim interpretacijama. U tom smislu blisko mi je pitanje koje tradicionalnim stilističarima postavlja Deirdre Burton: „Što sada?“. Naime, ova autorica pita što učiniti nakon što su jezične jedinice u jednom tekstu prebrojane, klasificirane, opisane i analizirane, te kakva je svrha pristupa koji počiva na „predteorijskim pojmovima“ (Burton 1996: 224).

Metafora raskrižja može se odnositi i na stanje unutar stilistike. Naravno, suvišno je i podsjećati da danas postoji cijeli niz stilistikā kao svojevrsnih subdisciplina, koje se teorijski baziraju na različitim teorijama i modelima, pa kritička diskursna stilistika bliska koncepciji Deirdre Burton dolazi samo kao jedna škola, jedan od puteva što polaze od raskrižja, dok se u drugom pravcu kreću kognitivna stilistika, u trećem semiotička, u četvrtom pragmatička, i tako dalje, još mnoge druge. Sve ove subdiscipline ipak imaju jednu zajedničku jezgru, odnosno mjesto koje ih povezuje i ujedno im je polazište od kojega kreću različitim putevima, baš kao što je slučaj sa raskrižjem. Jednostavno rečeno, danas ne postoji „samo jedan niz parametara“ koji stilistiku definira; „Ovaj eklekticizam nije slabost, već teorijski legitimna snaga“, tvrdi jedna od najzanimljivijih suvremenih stilističarki, Lesley Jeffries (2010: 170). Sve te različite stilistike danas mogu koegzistirati i čak surađivati; međutim, da bi bile relevantne, one moraju osvijestiti činjenicu da nema povratka „u doba predteorijske nevinosti“ (Eagleton 2005: 11), pa čak i ako prihvatimo da živimo u dobu „nakon teorije“.

Konačno, unutar stilistike često su postojale dileme i podjele oko toga da li književnost, tj. literarni diskurs, može i treba biti predmet proučavanja stilistike. Možda je upravo na toj razini stilistika kao raskrižje nerijetko bila mjesto rastanka i podjele, a ne susreta. U nekim pravcima samo se književnost, odnosno književnoumjetnički stil, smatrao ili još uvijek smatra predmetom stilistike. U drugim školama smatralo se pak da stilistika treba proučavati sve druge stilove, dok književnost treba ostaviti književnoj kritici i teoriji. Čak i danas se vide ostaci ovakve podjele pa se npr. kritičkoj diskursnoj stilistici ponekad prepuštaju svi diskursni tipovi osim literarnog iako se ovaj model pokazao relevantnim i za taj diskurs.

Paradoksalno, sama ta komplementarna podjela pokazuje međusobnu ovisnost književnog i neknjiževnih diskursa. Teško da bi bilo moguće proučavati stil dramskoga dijaloga bez poznavanja dijaloga u razgovornom stilu i obrnuto. Proučavanje stila književnoga teksta ili stila nekoga književnika danas često podrazumijeva lingvistički pristup (na Zapadu je tu dominantna Hallidayeva sistemsko-funkcionalna lingvistika), kao i teoriju intertekstualnosti, naratologiju, teoriju stilskih i narativnih figura, postkolonijalnu kritiku i niz drugih modela, a izbor određenih pristupa i modela uvijek zavisi od konkretnoga teksta ili grupe tekstova.

Nedovoljnoj prihvaćenosti stilistike doprinosili su i vanjski faktori, ali i problemi unutar same discipline. U te probleme svrstavam prije svega njezino svođenje na preskriptivnu disciplinu, koja bi trebala reći „ovako se u ovom stilu mora pisati, a ovako u onom drugom stilu/žanru...“, te simplifikaciju u nekim radovima i inzistiranje na danas pomalo zastarjelim modelima tradicionalne strukturalne stilistike, posebno u sferi mikrostilističkih istraživanja. I pored toga što se može ustvrditi da danas jedino „stil kao norma, propis ili kanon nije rehabilitiran“ (Compagnon 2006: 49), mogu se naći radovi koji pokušavaju na preskriptivan način pristupiti stilu nekoga teksta ili pak nekom grupnom stilu, što svakako mora izazvati likovanje protivnika stilistike.

Kada je pak riječ o funkcionalnoj stilistici, možda se može reći da je ona danas u zaostatku s obzirom na to da je pojam diskursnih tipova i diskursnih vrsta, pa i diskursnih stilova i žanrova, znatno frekventniji i aktualniji (usp. Sandig i Selting 1997: 138-156). Moram reći da su i neki funkcionalni stilističari doprinijeli svojevrsnoj krizi vlastite discipline jer mi se čini apsurdnim inzistirati na podjeli na pet funkcionalnih stilova u doba multimedijalnosti i hiperteksta, koji suštinski mijenjaju i žanrovske i druge predstave o stilovima. Kako je uopće moguće ignorirati i neke danas već tradicionalnije veće formacije kakav je npr. retorički stil, sakralni stil ili stil reklama? Teško da bi se iole ozbiljniji stilističari mogli usuditi i nasilno smjestiti ove stilove u prokrustovu postelju prvobitne klasifikacije. Diskursna analiza, kritička ili ne, te teorija diskursa i diskursne studije, mnogo ranije i mnogo ozbiljnije, čini mi se, počele su širiti horizonte i proučavati sve tipove diskursa, pa i one koje tradicionalna funkcionalna analiza kao da nije primjećivala.

2. Stilistika u doba transdisciplinarnosti: kriza ili procvat?

I među stilističarima danas ima onih koji smatraju da je stilistika u krizi. Kada sam pročitala predgovor knjizi Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (Bagić 2006: 5-13), pomislila sam da ne dijelim optimizam kolege Bagića o velikom povratku stilistike. Naime, u jednom trenutku učinilo mi da su druge discipline danas preuzele neke stilističke ciljeve i modele te da je ona stoga izgubila identitet. Čemu stilistička analiza ako (kritička) diskursna analiza uspješno analizira i interpretira sve tipove diskursa, sve diskursne žanrove, ako socijalna semiotika u svojima analizama i interpretacijama postiže odlične rezultate, ako to čini i književna kritika u raznim pojavnostima? Da li stilistika gubi autonomnost na taj način?

Pokazalo se ipak da su moje pesimistične vizije bile neosnovane i da se stilistika vratila kroz prozor, a možda i na velika vrata. Čini se da pitanje o autonomnosti stilistike donekle gubi smisao u svijetu transdisciplinarnosti pa, po mišljenju nekih, i postdisciplinarnosti, pri čemu se postdisciplinarnost najviše vezuje za kritički zaokret u humanističkim i društvenim znanostima (Graham 2007:111). Možda se u ovom kontekstu može govoriti o tome da je stilistika „odrasla“ onda kada je shvatila prednosti suradnje sa drugim disciplinama i preuzimanja njihovih tehnika i modela, a uz to djelomično i terminologije. S druge strane, jasno je da su neke znanstvene discipline preuzele mnoge elemente, modele i tehnike stilističke analize i interpretacije i zapravo ušle u njenu domenu mada su ponekad izbjegle upotrebu riječi stil i stilistika: ovo se donekle odnosi na (kritičku) diskursnu analizu, na socijalnu semiotiku, na mnoge pristupe u okviru književne kritike pa i translatologije. Ako se nismo brinuli o autonomnosti stilistike onda kada su prebrojavani fonemi u nekoj pjesmi, kada se pomoću morfološke i sintaktičke analize dolazilo do stilema na tim jezičnim razinama, onda uključenost stilistike u suvremene discipline koje su u novije vrijeme sve aktualnije i značajnije, može samo doprinijeti njenoj znanstvenosti i relevantnosti.

Kakvo je onda stanje stilistike danas? Koji su to modeli i pristupi posebno zanimljivi? Drugim riječima, ako smo prihvatili da je differentia specifica stilistike položaj na raskrižju, kakvi se sve putevi danas susreću na tom povlaštenom mjestu i ponovo od njega odlaze? Sudeći po činjenici da su u 2014. dva ugledna britanska izdavača, Cambridge i Routledge, objavila stilističke priručnike, odnosno hrestomatije, koje uključuju veliki broj tekstova autora iz raznih stilističkih pristupa (Stockwell i Whiteley 2014; Burke 2014), na raskrižju je dosta dinamično.2 U priručnike su uključeni radovi što se mogu svrstati u pragmatičku stilistiku, korpusnu, semiotičku, pedagošku, kognitivnu, kritičku diskursnu, filmsku, feminističku, naratološku, stilistiku hiperteksta i animiranog filma, a znatno manje oni koji pripadaju formalnoj stilistici (što je zapravo naziv za „klasičnu“ strukturalnu stilistiku). Ovako plodna razgranatost stilistike ne svjedoči o njezinoj slabosti i razjedinjenosti, već prije o sveobuhvatnosti pitanja kojima se ona danas bavi na razne načine. Pored toga, ti su pristupi svjedočanstvo o interdisciplinarnoj i transdiciplinarnoj uključenosti stilistike. Vjerujem da još nismo u dobu postdisciplinarnosti, ali mnogi od ovih dominantno stilističkih radova počivaju na modelima niza drugih lingvističkih i općenito humanističkih disciplina pa granice između stilistike i tih disciplina postaju sve manje vidljive. Koncipirajući prvo kritičke diskursne studije kao svojevrsnu kros-disciplinu, Teun van Dijk (2008: 3) smatrao je neophodnim segmentima takve discipline lingvističku (fonološku, leksičku, gramatičku) analizu, zatim pragmatičku, retoričku, stilističku, žanrovsku, konverzacijsku, kao i semiotičku analizu diskursa, u koju bi spadala analiza zvuka, vizualnih i multimedijalnih elemenata. Dakle, stilistika je i tu smještena sa srodnim disciplinama sa kojima danas očito uspješno surađuje.

Bez namjere da prikažem sve suvremene stilističke subdiscipline, osvrnut ću se na uspješnu suradnju čak i onih modela koji na prvi pogled izgledaju nespojivo. Prije svega, pojava korpusne stilistike izazvala je kontroverzna mišljenja stilističara; međutim, pokazalo se da ona nije samo korpusna analiza sa dodatom riječju stilistika već pristup koji nudi niz mogućnosti analize i interpretacije (Semino i Short 2004). Danas se recimo uspješno kombinira proučavanje kognitivne metafore i korpusna stilistika (Semino 2008); korpusna stilistika može imati važnu primjenu i u kritičkoj diskursnoj stilistici jer pokazuje kolokaciju i lingvistički kontekst pojedinih riječi i izraza, te njihov ideološki potencijal, odnosno ulogu u manipulaciji recipijentima. Pragmastilistika je također odavno nezaobilazna u kritičkoj diskursnoj stilistici; iako su na prvi pogled inkompatibilne, kognitivna stilistika, kritička diskursna analiza i stilistika mogu funkcionirati zajedno u nekim segmentima budući da kognitivne metafore imaju veliki značaj u ideološkom djelovanju na recipijente ili u konstrukciji (ne)jednakih odnosa moći u diskursu (Jeffries 2010). Sličnih primjera ima mnogo, ali već i ovi koje sam navela svjedoče da nešto što na prvi pogled izgleda gotovo oksimoronski spojeno, može donijeti relevantne stilističke doprinose. Ne treba zaboraviti ni praktičnu primjenu stilistike u ranije nezamislivim kontekstima, kakav je slučaj sa forenzičkom stilistikom (McMenamin 2002).

Svakako želim napomenuti da je šteta što su dugo zapadnoeuropska i, uvjetno rečeno, istočnoeuropska stilistika, pa tako i stilistika u južnoslavenskim okvirima, malo znale jedna o drugoj. Nažalost, suvremena ruska stilistika, koja je nekada pod utjecajem ruskog formalizma prednjačila u lingvističkoj i funkcionalnoj stilistici, danas često ostaje u okvirima pomalo prevaziđenih modela. Zapadnoeuropska stilistika, kao i znanost o književnosti, otkrile su čak i Bahtina relativno kasno, a u novije vrijeme vraćaju se i proučavanju ranije odbačenoga ruskog formalizma. Danas i neki najnoviji udžbenici i zbornici počecima stilistike kao znanstvene discipline smatraju teoriju ruskog formalizma, posebno koncept ostranenija, tj. začudnosti (Jeffries i McIntyre 2010), dok je Bahtin neizostavan u mnogim stilističkim školama, posebno onima u kojima je snažno naglašena veza stilistike i ideologije ili stilistike i književnosti. Također je zanimljivo to što je britanska stilistička škola često vezana samo za engleski jezik, kako u primjerima koje uzima, tako i u svom pedagoškom usmjerenju, gdje se vezuje za nastavu engleskog jezika i književnosti. Čak i prva kritička diskursna stilistika ima u drugom dijelu naslova Moć engleskog jezika (Jeffries 2010), a dva tako značajna stilističara kakvi su Peter Stockwell i Ronald Carter, koji s pravom zaključuju da pojam stilistika u SAD-u nema veći značaj, smatraju da je stilistika najrazvijenija u onim zemljama u kojima je utjecajan britanski obrazovni sustav, tj. nastava engleskoga jezika kao stranoga. Time oni kao da brišu mnoge druge razvijene stilističke škole, koje nisu vezane za stilistiku engleskog jezika. Ovi autori tek uzgred spominju „zasebnu tradiciju stilistique“ u Francuskoj, Italiji, Grčkoj i Turskoj (!) (Stockwell i Carter 2008: 294). Frankofona stilistika doprla je na naše prostore još davno, a upravo u Zagrebu njegovala se dugo uz lingvostilistiku i afektivna stilistika, koja predstavlja važan segment zagrebačke stilističke škole, dok danas zahvaljujući spomenutom zborniku što ga je uredio kolega Bagić (2006) imamo pregled razvoja frankofone stilistike i ključnih aktualnih pitanja kojima se ona bavi. Kako bih pokazala da je stilistika na našim prostorima zastupljena u različitim pristupima, poslužit ću se primjerom sarajevskog Filozofskog fakulteta, gdje se stilistika predaje i proučava na nekoliko odsjeka. Tako na jezičnim odsjecima ovoga Fakulteta koegzistiraju afektivna stilistika, (klasična) lingvostilistika, funkcionalna stilistika, a na Odsjeku za komparativnu književnost uz, uvjetno rečeno, opću stilistiku postoji i diskursna stilistika kao predmet. Zapravo, onome tko se danas bavi stilistikom nije jednostavno pratiti veliki broj stilističkih radova i knjiga koje se objavljuju u svijetu na raznim jezicima, tako da je možda jedan od težih, gotovo nemogućih zadataka prikazati kako su stilističke škole teritorijalno zastupljene u svijetu i imati uvid u sve te pristupe. I pored toga smatram da bi bilo veoma važno uspostaviti dijalog među stilističkim školama u raznim dijelovima svijeta, bez euro-, anglo- ili nekoga trećega centrizma. Čini se da bi kritička diskursna stilistika i ovdje imala posla u dekonstrukciji odnosa moći i dominacije i traganja za ravnopravnim glasovima Drugoga čak i unutar same stilistike.

Kakvu stilistiku želimo u budućnosti?

Nakon ovoga kratkoga pregleda stanja stilistike u svijetu (ili barem jednom njegovom dijelu) danas, pokušat ću ponuditi i pogled na puteve kojima bi stilistika mogla, a po mom mišljenju i trebala, krenuti u budućnost. Kao poticaj poslužio mi je jedan od najinspirativnijih novijih stilističkih tekstova, Stilistički manifest Petera Stockwella, koji naglašava da njegov tekst nije jedini mogući manifest, već je jedan od mogućih, ali onaj koji najbolje odražava njegov pristup stilistici (Stockwell 2002); ovaj manifest kasnije je uz izmjene prenesen i u Stockwell, Carter (2008: 291-302). Manifest, kako Stockwell kaže, ne sadrži deset zapovijesti, već deset imperativa koji su bez sumnje zanimljivi, nekad i provokativni, a počesto i prihvatljivi. U drugoj, izmijenjenoj verziji dvojica autora navode ove imperative:

  1. Budite teorijski osviješteni
  2. Budite orijentirani na recepciju
  3. Budite sociolingvistički orijentirani
  4. Budite holistični
  5. Budite eklektični
  6. Budite populistični
  7. Budite teški (tj. ne pojednostavljujte – op. a.)
  8. Budite precizni
  9. Budite progresivni
  10. Propovijedajte stilističku interpretaciju svim retoričkim sredstvima.

(Stockwell i Carter 2008: 300-301).

Autori smatraju da populističnost nije u sukobu sa zahtjevom za težinom. Slično misli i Eagleton kada kaže da je težina stvar sadržaja, a opskurnost pitanje prezentacije sadržaja, te da se može pisati teško, a da ne bude opskurno (Eagleton 2005: 71).

Posljednji imperativ u prvoj verziji bio je drugačiji, a upravo u tom izvornom obliku čini mi se veoma bitnim: „Budite zanimljivi“ (Stockwell 2002: 33). Nemam nikakve sumnje da stilističari trebaju poštovati ovaj imperativ već i zato što su svjesni svih retoričkih i persuazivnih sredstava koja su im na raspolaganju. Zanimljivost je ono što stilistiku čini privlačnom; ona istražuje i interpretira zanimljive fenomene, a pri tome posjeduje i mogućnost vlastitoga osebujnoga stila kome nije strana, kako smo vidjeli već na početku teksta, ni zaigranost, ni figurativnost, ni autoironija. Primjer stilističkoga djela koje zadovoljava ovaj imperativ uz niz drugih kvaliteta za mene je Rječnik stilskih figura Krešimira Bagića (2012).

Kakva je onda budućnost stilistike? Kojim putem bi ona trebala krenuti da bi ostvarila svoje ciljeve? Pokušat ću ponuditi nekoliko teza (svjesno odustajući od svake primisli da ih formuliram kao imperative), koje su rezultat moga dugogodišnjeg bavljenja stilistikom i trajne opčinjenosti stilom:

  • Ako uvijek bude teorijski čvrsto utemeljena, stilistika će se i dalje uspješno razvijati. Već sada možemo reći da je teorijsko utemeljenje odlika većine suvremenih stilističkih subdisciplina. Suvišno je i ponoviti da tu mislim na utemeljenost u lingvističkim, književnim, semiotičkim, kulturalnim i društvenim teorijama. Pri tome stilistika treba težiti kombinaciji deskripcije, analize i (kritičke) interpretacije.
  • Predmet stilistike podjednako su i literarni i svi neliterarni tipovi teksta i diskursa. Nema stila, niti tekstne vrste koju stilistika ne može ili ne treba proučavati.
  • Eklektičnost je, ponavljam, danas važno načelo u proučavanju stila i svih stilističkih fenomena. Najzanimljiviji rezultati danas se postižu upravo kombinacijom dvaju ili više stilističkih pristupa. Na tragu Stockwellovog zalaganja za eklektičnost, vjerujem da je u svakom konkretnom slučaju važno odabrati onaj pristup, tj. one pristupe koji će donijeti najbolje rezultate.
  • Posebno naglašavam važnost semiotičke (multimedijalne) stilistike u svijetu koji je sve više svijet slike, svijet vizualnoga, o čemu svjedoči stalno širenje domene i žanrova hiperteksta. Stilistika mnoge svoje modele i pristupe može i treba primijeniti i na različite neverbalne znakovne sustave, počev od onih kod kojih je konotativno značenje najviše izraženo (različite umjetnosti i reklame), pa sve do hipertekstnih žanrova, i zaista odgovoriti zahtjevima koji se pred semiotičku stilistiku postavljaju. Opet i u ovome kontekstu spominjem primjer Rječnika stilskih figura (Bagić 2012), gdje se odlično može vidjeti da mnoge stilske figure funkcioniraju u raznim semiotičkim sustavima po istom principu kao i u verbalnom jeziku.
  • Stilistika treba posjedovati svijest o tome da živimo o doba kritičke teorije u humanističkim i društvenim disciplinama. Budući da mi je bliska kritička diskursna stilistika, ali i kritičke diskursne studije kao disciplina koja komprimira pristup svim društvenim znanostima, vjerujem u budućnost kritičke diskursne stilistike, uz suradnju sa mnogim drugim stilističkim modelima.
  • Konačno, stilističari moraju biti svjesni svoje dvostruke pozicije: s jedne strane, ta je pozicija autoritarna jer je bazirana na znanju, a sa druge strane ona je uvijek subjektivna jer svi znanstvenici, pa tako i stilističari, u interpretaciju unose vlastito znanje, vjerovanja, uvjerenja, tj. svoje socijalno-kulturne sheme.

Ostavljajući ovaj niz nezavršenim, želim pledirati za otvorenu stilistiku, spremnu na promjene i nove izazove. Također ostavljam otvorenim pitanje kako predavati stilistiku, koja pitanja i pristupi tu primarno dolaze u obzir. Naime, i to će zavisiti od samoga predavača, ali i od recipijenata i cilja koji se želi postići. Stilistika već po svojoj prirodi treba ostati otvorena disciplina, oslobođena od svake rigidnosti i isključivosti.

Još jedna subjektivna napomena: čini mi se ponekad da stilistika bolje rezultate postiže onda kada se konkretno bavi određenim temama, bilo da je riječ o stilu nekog teksta ili grupe tekstova, književnog ili neknjiževnog, nego kada se bavi sobom, svojim predmetom, pa i definiranjem osnovnih pojmova kakav je stil. Čini se kao da će tu trajno ostati izvjesna fluidnost koja nije svojstvena drugim disciplinama, što treba shvatiti kao dio njezine osobenosti. Upravo zbog toga stilistika mora posjedovati i sposobnost autorefleksije i povremeno problematizirati samu sebe.

4. Izazovi stilistike: Raskrižje kao mjesto otvorenih mogućnosti

Konačno, vratimo se metafori raskrižja: ona nipošto nije tek ukras koji je sam sebi svrha (kao da metafore to ikada i jesu u potpunosti). Nije slučajno što sam odlučila govoriti o stilistici upravo kao o raskrižju, dok drugi autori u istom kontekstu preferiraju metaforu mosta. Tako npr. Ronald Carter ovu metaforu čak razvija i dalje, kao metaforu konstrukcije, gradnje: „Budući da je stilistika suštinski disciplina-most između lingvistike i književnosti, neizbježno je da će postojati sporenja o projektu toga mosta, njegovoj svrsi, prirodi materijala i o tome sa koje ga strane treba graditi. Neki bi čak ustvrdili da uopće nije ni potrebno graditi taj most“ (Carter 1997: 192). Dakle, za Cartera je u prvom planu most kao poveznica, kao spajanje lingvistike i književnosti, pri čemu ostaje pitanje kako izgraditi taj most, odnosno stilistiku. Opredjeljujući se za metaforu raskrižja, željela sam pokazati nekoliko stvari: prije svega, željela sam ilustrirati koliko su za razumijevanje stilistike metafore nužne, koliko su u skladu sa prirodom nje kao discipline i koliko imaju snažnu kognitivnu funkciju. Molino će u jednom trenutku čak upotrijebiti metaforu stilistike kao ničije zemlje (Molino 2006: 294), čime se naglašava aspekt ne-mjesta koji sam spominjala i u vezi sa raskrižjem; i ničija zemlja je prostor potencijalnih simultanih mogućnosti i nemogućnosti, prostor koji kao da istovremeno i jest i nije, pa je baš zbog te ambigvitetnosti dodatno markiran. Dakle, stilistika nije manje ozbiljna i manje „odrasla“ disciplina zato što je objašnjavamo slikovito, pomoću metafora. Također sam željela pokazati da je upravo raskrižje bitno kao određenje stilistike: ponavljam, ono implicira i susret, ali i rastajanje; ona je i povlašteno mjesto (pa tako i povlašteni trop), ali isto tako je za neke i ne-mjesto, tj. mjesto čiji se status mjesta uvijek iznova propituje. Nije li tako i sa stilistikom? Ona nije samo most između lingvistike i književnosti već je mjesto susreta, ali i povremenih njihovih rastanaka, kao i sastanka i rastanka semiotike, socijalnih znanosti i kulture u cjelini. Ove discipline ponekad će sa toga raskrižja krenuti odvojenim putem, ponekad istim, ali stilistika će uvijek biti prisutna, pa makar ponekad i svojim prividnim odsustvom.

Bilješke

1 U radu isključivo zbog ekonomičnosti upotrebljavam oblik stilističar, lingvist i istraživač u značenju i muškog i ženskog roda (stilističar /-ka, istraživač/-ica).

2 Ova dva priručnika/zbornika, kao i Bacite stil kroz prozor, vratit će se kroz vrata (Bagić 2006) donose i bogatu bibliografiju, koja može poslužiti kao odlična informacija o raznovrsnim stilističkim temama i pristupima.

Literatura

  • Bagić, Krešimir, ur. 2006. Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Suvremena francuska i frankofona stilistika. Zagreb: Naklada MD.
  • Bagić, Krešimir, 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Burke, Michael, ur. 2014. The Routledge Handbook of Stylistics. London: Routledge.
  • Burton, Deirdre, 1996. Through glass darkly: Through dark glasses. On stylistics and political commitment – via a study of a passage from Sylvia Plath's The Bell Jar, u: Weber, J.J. (ur.) The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the present. London, New York, Sydney, Auckland: Arnold, str. 224-240.
  • Eagleton, Terry, 2005. Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam.
  • Enkvist, Nils Eric, 1971. On the Place of Style in Some Linguistic Theories, u: Chatman, S. (ur.) Literary Style: A Symposium. London i New York: Oxford University Press, str. 47-64.
  • Fish, Stanley, 1980. Is There A Text In This Class? The Authority of Interpretive Communities. Cambridge, Massachusetts, London: Harvard University Press.
  • Fowler, Roger; Bateson, Frederick, 1968. Argument II (continued): language and literature. Essays in Criticism 18, str. 164-182.
  • Graham, Phil, 2007. Critical Discourse Analysis and Evaluative Meaning: Interdisciplinarity as a Critical Turn, u: Weiss, Gilbert; Wodak, Ruth (ur.) Critical Discourse Analysis. Theory and Interdisciplinarity. London: Palgrave, Macmillan, str. 110-129.
  • Harris, Roy, 2000. When Will Stylistics Ever Grow Up? Rad pročitan na 20th PALA Conference, Goldsmith’s College, srpanj 2000.
  • Jeffries, Lesley, 2009. Critical Stylistics: the Power of English. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
  • Jeffries, Lesley; McIntyre, Daniel, 2010. Stylistics. Cambridge: Cambridge University Press.
  • McMenamin, Gerald R., 2002. Forensic Linguistics: Advances in Forensic Stylistics. Oxford: OTC. Taylor and Francis Group.
  • Molino, Jean, 2006. Za semiološku teoriju stila, u: Bagić, Krešimir (ur.) Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Suvremena francuska i frankofona stilistika. Zagreb: Naklada MD, str. 293-348.
  • Moranjak-Bamburać, Nirman, 2001. On the Problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina, u: Moranjak-Bamburać, N. (ur.) Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus, Wiener Slawistischer Almanach, sonderband 52, Wien-München: Gesellschaft zur Förderung slawisticher Studien, str. 5-42.
  • Sandig, Barbara; Selting, Margret, 1997. Discourse styles, u: Van Dijk, T.A (ur.) Discourse as Structure and Process. Discourse Studies. Vol. 1. A Multidisciplinary Introduction. London, Thousand Oaks, New Delhi: SAGE Publications. str. 138-156.
  • Semino, Elena, 2008. Metaphor in Discourse. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Semino, Elena; Short, Mick, 2004. Corpus Stylistics. Speech, writing and thought presentation in a corpus of English writing. London, New York: Routledge.
  • Stockwell, Peter J., 2002. A stylistics manifesto, u: Csabi, S.i Zerkovitz, J.D. (ur). Textual Secrets: The Message of the Medium. Budapest: ELTE, str. 23-35.
  • Stockwell, Peter; Carter, Ronald, 2008. Stylistics: Retrospect and Prospect, u: Carter, R., Stockwell, P. (ur.) The Language and Literature Reader. London, New York: Routledge. Taylor and Francis Group, str. 291-302.
  • Stockwell. Peter; Whiteley, Sara, ur. 2014. The Cambridge Handbook of Stylistics. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Taylor, Talbot J; Toolan, Michael, 1996. Recent trends in stylistics, u: Weber, J.J. (ur.) The Stylistics Reader. From Roman Jakobson to the present. London, New york, Sydney, Auckland: Arnold, str. 87-91.
  • Van Dijk, Teun, 2008. Discourse and Power. London: Palgrave Macmillan.