E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Kajkavski deminutiv u jeziku umjetničkog djela

Jezik, 1963/64, god. XI, br. 5, str. 129−133.

O kajkavskom deminutivu nije se još pisalo kao o tipičnom elementu kajkavske stilistike koji prodire u jezik umjetničkog djela. To pitanje zaslužuje pažnju već zato što vrlo istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti zauzimaju pisci kojih jezični osjećaj počiva na kajkavskoj podlozi.

1. Najpoznatiji radovi o deminuciji u našem jeziku1 bave se razvojem i upotrebom deminutivnih sufiksa u štokavskom dijalektu, odnosno u književnom jeziku. Oni ne obuhvaćaju, dakle, cijelo područje našega jezika, što prof. M. Hraste, pišući o deminutivima i augmentativima u nekim čakavskim govorima, mora posebno naglasiti.2 Jednako postupaju i naučne gramatike našega jezika u kojima je tvorba riječi inače šire obrađena, npr. Leskienova (Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, Heidelberg, 1914) i Maretićeva (Gramatika i stilistika hrv. i srp. knjiž. jezika, Zagreb 11899, 21931). Maretić je svoju Gramatiku izradio na osnovi Vukova i Daničićeva jezika; nije uzeo u obzir prinos novijih pisaca našem jeziku, što je njegovoj Gramatici pribavilo jedan od ozbiljnijih prigovora.3 Postupajući tako, Maretić je deminuciji u književnom jeziku, u dodatku o stilistici, čak suprotstavio svoj autoritet: »Stilistik ne može odobriti ni porabe nepotrebnijeh deminutiva, jer se i oni protive istinitosti. Ne valja na pr., kad pisac kakvoga romana ili novele govoreći o lijepoj kakvoj djevojci ili ženi upotrebljava za njezino tijelo deminutive: glavica, ručice, nožice, prstići i dr., jer čovjek dobra ukusa uzima te riječi samo kad govori o djetetu. Dobar pisac ne će ni staze zvati stazicom, ni ovce ovčicom, ni ptice ptičicom, ni sestre sestricom, ni brata bracem, ni kruha krušcem, ni vina vincem i t. d. gdjegod se ti i slični predmeti ne misle doista u obliku umanjenom ili bar dražesnom.« (Gram. 1688, istakao V. A.) Nema sumnje da je to imalo dugotrajan utjecaj. Ipak, Maretić dopušta upotrebu deminutiva pod stanovitom pogodbom, što pokazuje da vidi neke afektivne mogućnosti deminutiva. Te su afektivne mogućnosti izražene znatno šire nego što možemo naći u Maretića. V. V. Vinogradov u svom djelu »Russkij jazyk«, Moskva, 1947, određuje značenja samilosti, sućuti, omalovažavanja, familijarnog suosjećanja itd. (§ 19, str. 115−116). Ovdje ih nazivam deprecijativnima.

O kajkavskom deminutivu ima zapažanja u radovima koji se bave drugim problemima. Već je npr. I. Milčetić4 konstatirao sklonost kajkavskog dijalekta deminutivu, ali je objašnjavajući čakavski deminutiv i augmentativ dopustio analogna domišljanja o kajkavskom deminutivu i dao možda povoda za neka tumačenja koja mi se ne čine ni lingvistička ni prihvatljiva. Ali sklonost kajkavskog dijalekta deminuciji vrlo je uočljiva. To kajkavskom dijalektu daje općeslavensko obilježje, svojstveno među ostalim najvećem slavenskom jeziku, ruskom, najbližem slavenskom jeziku, slovenskom, i zapadnim čakavskim govorima.5

Sigurno je da je deminucija u jeziku književnih djela XIX stoljeća bila dosta obična. Detaljna istraživanja jezika naših pisaca toga doba dat će o tome zacijelo nove potvrde. To su deminutivi kao sunašce, glavica, očice, nožice, lišca itd. koji su potakli Maretića da se s njima pozabavi u Gramatici. Ali oni se javljaju u dosta ograničenoj sferi značenja i na mjestima gdje se može pretpostaviti samo jako književno opravdanje. Dakako, svi ti deminutivi nisu kajkavski. Najveći je dio štokavski, ali se i tada i poslije javlja tipičan deminutiv u službi hipokoristika u takvim riječima i u takvom kontekstu gdje je to jedino moguće u kajkavskom dijalektu. Zato je potrebno pogledati na koji se način kajkavski deminutiv unosi u jezik umjetničkog djela.

2. Deminutiv u kajkavskom dijalektu, osim umanjivanja, može ostvariti u različitim kontekstima, kao i štokavski, razna deprecijativna značenja, sva u sferi afektivnog. Međutim, u kajkavskom dijalektu vrlo je raširena hipokoristična upotreba deminutiva. Kako je i ona afektivna, ovakav hipokoristični deminutiv, i s obzirom na to, najradije zovem samo kajkavskim. Kajkavski dijalekt, siromašniji u broju sufiksa za tvorbu deminutiva od štokavskog,6 ostvaruje hipokorističnu deminuciju vrlo uporno.7 Hipokoristična deminucija eminentno je kajkavska i dolazi u primjerima i kontekstima koji ne odgovaraju štokavskom dijalektu:

− Na, ječ puricu, vužgi cigaretu. I šnofanca imamo, ak im se šnofa, mladi gospon. Otpri gupčec i člabekuj, pasja verica. Filekah i žganec nemam, a ovu racicu, hoču reči puricu sem gepčil, hoču reči dobil od gospona barona Raucha v Lužnici.

(A. G. Matoš: Kod kuće, Ogledi, vidici, putevi, Binoza, Zagreb, 1935, str. 206.)

3. Pisci kajkavci unose u književnu štokavštinu elemente iz svoga dijalekta, među koje pripada i kajkavski deminutiv. Deminutiv iz dijalekta prodire najprije u pravom, deminutivnom značenju, jednostavno prenoseći se u štokavski tekst, ponekad i među navodnicima, kao da se pisac od njega ograđuje, a već svojom prisutnošću dobiva stilsko značenje:

Na vrtovima i poljima (gdje se igrasmo »šitera«, špekula − o silnim »luknjicama« da i ne govorimo! − izrasle palače elegantne kao u Nizzi i Ženevi.

(Ib., 191.)

U deprecijativnoj službi prodire na isti način (u ovom kontekstu značenje bi bilo nespretni, zaostali, jadni seljak):

Nisu takve stvari za naše ljude. Što će naš »kumek« s takimi vragolijami, − ali − Kranjac sam ide stroju − sam svagdje ravna, − a mi − gdje će nas koji tako šta?

(K. Š. Đalski: Na Jalnuševo, Pod starimi krovovi, MH, Zagreb, 1886, str. 142.)

Ali posebnu važnost ima kajkavski (hipokoristični) deminutiv. Prisutnost i afektivnost takvog deminutiva u jeziku umjetničkog djela lako se može pokazati primjerom gdje u kontekstu za isti pojam dolazi neutralan oblik i kajkavski deminutiv (peharčić: kajk. peharček). Da se ne radi o deminuciji, vidi se već po tome što se kaže »veliki pehar«:

Poda gavan Mihi pehar, a onda dohvati s police drugi veliki pehar ... upita ga preko ramena Medonić, a zatim potegne iz peharčića, pucnuvši jezikom.

(A. Kovačić: U registraturi, Vijenac, 1888, str. 466/467.)

Kajkavski deminutiv može ući u jezik umjetničkog djela izravno, u nepromijenjenoj tvorbi, koja je jednaka štokavskoj. U prvom primjeru koji slijedi ovakav deminutiv služi za karakterizaciju likova s kojima se pisac potpuno desolidarizira:

I. ... djevojčice prčkaju po klavirima (i bit će ono, što su im bili i mamica: presvetla milostiva sekcionšefica, a gospodin budući suprug kao tatica srkat će supu u papučama i lajbecu.

(M. Krleža: Banskosavjetnička mizerija, Zagrabiensia, Zagrebačka panorama, 4, 1963, str. 6.)

II. Samo da mu ne bi pokvarila te svatove, jer zbogom onda barjaktarija, zbogom ono veselje ( zbogom onda dobra večerica i ono fino Žugačićevo vino! ...

(S. Kolar: Breza, Mi smo za pravicu, MH, Zagreb, 1936, str. 199.)

U oba primjera radi se o deminutivima koji se po tvorbi potpuno pokrivaju sa štokavskim deminutivom, ali su upotrijebljeni kajkavski. Mamica, tatica i večerica jednako su štokavski, ali su se ovdje našli u kontekstu na poticaj dijalekta, u kojem su svakako češći i tipičniji. Vidi se prisutnost dijalekta:

I. štok. mamica, tatica = kajk. mamica, tatica. Refleks jata ekavski u riječi presvetla, kajkavizam lajbec, im. + 3. l. pl. (mamica su bili).

II. štok. večerica = kajk. večerica. Slobodni neupravni govor lica koje govori kajkavski. Prisutnost dijalekta pokazuje, po mojem mišljenju, i riječ barjaktarija. Nju ne bilježe ni ARj., ni Benešić, ni Ristić-Kangrga ni Deanović (Hrv.-franc.). Kolar je ovdje nije upotrijebio slučajno, nego kao kajkavac koji ima u uhu mnoge takve riječi. Iako sufiks -ija dolazi u štokavskom (npr. stolarija ARj., naravno, bilježi), u kajkavskom je češći i dolazi tamo gdje ga nema u štokavskom: brijačija, ribičija.

Napokon, kajkavska deminucija dolazi u obliku koji je po tvorbi štokavski, ali je kao u kajkavskom dijalektu upotrijebljen hipokoristično:

štok. -ić, -čić, -(a)c : kajk. -(e)c, -ček, -ek.

U primjerima koji slijede vidi se prisutnost dijalekta, a u kontekstu jasno se vidi hipokorističnost deminutiva:8

I. Pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit će mekša školnikova šiba, a i slova budu podatnija ...

(A. Kovačić, o. c., str. 38.)

II. Tvrd je inače i mrk bio Mika Labudan, ali sad se je raznježio. Osjetio on potrebu, da i on pođe na grob, da svojoj snaji baci grudicu zemlje, da joj grobić blagoslovi.

(S. Kolar, ib., str. 209.)

Prvi primjer: štok. sirac, kajk. sirek. Sufiks -(a)c nosi deminutivno značenje u štok. dijalektu, osim u govorima u kojima je proces gubljenja deminucije završen u primjerima kao lukac, lebac. Prisutnost dijalekta vrlo očito pokazuje futur od 3. 1. gl. biti + gl. prid., pa i riječ školnik koju bilježe Benešić i Deanović, ali Ristić-Kangrga ne. ARj. pokazuje da je riječ u prvom redu kajkavska. Iako je zabilježena i u štok., u kajk. je proširenija, neusporedivo življa i − koliko znam − javlja se jedino u kajkavskoj narodnoj pjesmi.

Drugi primjer: štok. grobić, kajk. grobek. Taj se oblik nije piscu »omakao«, jer se radi o grobu odrasle osobe i značenje iz konteksta nije »mali grob«, nego približno »mili grob«, »grob nje drage« (kao u nar. pjesmi: Dojdi, dojdi draga na moj grobek zelen).

Izneseno nam pokazuje da se u prodiranju kajkavskog deminutiva u jezik naših pisaca mogu zapaziti tri situacije: taj deminutiv služi u različitim kontekstima za deminuciju, deprecijaciju i hipokorističnost. Posljednja su dva slučaja afektivna, s tim što je treći svojstvo kajkavskog dijalekta. Po tvorbi se kajkavski deminutiv može pokrivati sa štokavskim, ali ne mora. Pri tom se nameće i pitanje kakvo mjesto može imati kajkavski deminutiv u okviru standardnog (književnog) jezika, ali odgovoru na to pitanje trebalo bi tek da prethode brojne radnje. Kako je deminucija moguća i u štokavskom dijalektu, a kako kajkavski dijalekt ima tako izraženu deminuciju ipak samo u određenim životnim situacijama i u određenom krugu interesa, a sve uz dosta lokalnih razlika, ne bi bilo mjesta ni uopćavanjima koja se za sada ne mogu izvesti.

Ali upotreba i stilska vrijednost deminutiva u hipokorističnoj upotrebi, tipičnoj za kajkavski dijalekt, preseže upotrebu i širinu u štokavskom dijalektu i štokavskom književnom standardu. To je jedan od elemenata u kojima »slatki naš kaj«, kao jezični supstrat mnogih naših pisaca, daje prinos jeziku njihovih djela i njihovu štokavskom književnom izrazu.

Bilješke

1 Đ. Daničić: Srpska deminucija i augmentacija, Gl. Dr. srp. slov., B XII, Bgd, 1860, A. Belić: Zur Entwicklungsgeschichte der slavischen Deminutiv- und Amplificativsuffixe, Archiv, XXIII, g. 1901, R. Bošković: Razvitak sufiksa u južnoslovenskoj jezičnoj zajednici, Biblioteka Južnosl. fil., knj. 6, Bgd, 1936.

2 M. Hraste: Sufiksi za tvorbu deminutiva i augmentativa u čak. govorima srednje Dalmacije, Zbornik rad. Fil. fak., Zgb, 1954.

3 V. Jagić: Gram. i stil. hrv. ili srp. knjiž. jezika. Napisao dr. T. Maretić, Zgb, 1899, Archiv, XXII, 1900. V. J., Izabrani kraći spisi, MH, Zgb, 1948, str. 537.

4 I. Milčetić: Čakavština kvarnerskih otoka, Rad JAZU, 121, Zgb, 1895, str. 125.

5 Granica deminutivnosti i hipokorističnosti nije uvijek oštra. Zato nije bez važnosti ni za naš jezik što Vinogradov sufikse za tvorbu deminutiva naziva »umenʼšitelʼno − laskatelʼnye suffiksy« (o. c., str. 115).

6 M. Hraste, o. c., str. 66.

7 Tj. mijenja sufikse. Prema štok.-kajk. -ić dolazi afektivno obojeniji -ek (telić : telek). Ako običan deminutiv na -ek izgubi nešto od toga svojstva, može doći drugi sufiks (pajcek : pajco, S. Kolar: Ženidba Imbre Futača). U nekim slučajevima česti sufiks -ek mijenja i rod riječi (duša f − dušek m, tele n − telek m, beba f − bebek m, maca f − macek m). U svim takvim slučajevima ne bih posve isključio utjecaj dječjega jezika, odnosno jezika odraslih za djecu.

8 Ovi su primjeri zato izabrani jer A. Kovačić i S. Kolar primjenjuju u govoru svojih seljaka kajkavaca potpuno različit postupak. Kovačiću seljaci govore »štokavski« (bez zamj. kaj, često i bez futura + 1-particip), ali u njihov govor unosi brojna druga dijalekatska svojstva, uključujući fraze i jezične navike. Kolaru seljaci govore kajkavski. Obojica u svojim »štokavskim« tekstovima − Kovačić ovdje u upravnom, a Kolar u slobodnom neupravnom govoru lica koje u upravnom govori kajkavski − upotrebljavaju kajkavski deminutiv.