E-biblioteka

Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova

Kolektivno i individualno u stilu

Doprinos priloga časopisa Jezik (1962–1971) konstituiranju hrvatske lingvostilistike

Sažetak

1. Uvod

Hrvatska lingvostilistika u vrijeme svojega konstituiranja šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća susretala se s nekoliko poteškoća: nedostatnim opisima književnoumjetničke funkcije jezika, tj. ostatcima normativnoga pristupa jeziku stvaralačke uporabe, i gramatičkim opisima koji su često zaobilazili primjere visoke afektivnosti u jezičnim strukturama. Lingvostilistika usmjerena na istraživanje jezika i stila književnoumjetničkoga djela, stasajući na poroznu tlu, u susretu jezikoslovlja i znanosti o književnosti, stil je tumačila oslanjajući se na gramatičke opise i relaciju prema tzv. stilski neutralnome obliku s jedne strane te interpretaciju i estetske vrijednosti s druge (premda u njih nije ulazila), a podvrgavala ga je svomu analitičkome instrumentariju koji se temeljio na ishodišnoj tvrdnji da je jezik književnoumjetničkoga djela ravnopravan predmet jezikoslovnoga istraživanja te da produbljuje spoznaju o jeziku i stilu djela, ali i funkcionalnosti jezika u cjelini. Vjera u to da je jezikoslovnim metodama moguće dati znanstveno utemeljen stilistički opis koji, zbog slobode jezičnoga umjetničkog svaralaštva, nikad nije dovršen i iscrpljen sustav, već otvoren komentar funkcionalnosti pojedinih stilski napregnutih mjesta, dakako bez pokušaja interpretacije estetske vrijednosti djela ili njegovih dijelova, obilježila je lingvostilističke rasprave u promatranu odsječku hrvatske stilističke povijesti. U njima je značajan udio zauzimao prostor u kojem se određivao susret jezikoslovne discipline s drugim disciplinama koje su se bavile proučavanjem stila književnoumjetničkoga djela, utvrđivale su se njihove granice, razdjeljivale metode i kriteriji koji su u praksi bili često nedovoljno ili nikako razgraničeni.

Već kod ograničavanja predmeta istraživanja (jezik književnoumjetničke komunikacije) i instrumentarija opisa, popisa i vrjednovanja onoga što se uvjetno može nazvati stilom jezika književnoga predloška (izdvajanje, opisivanje i komentiranje stilema), razvidna je imanentna lingvostilistička dvojnost: proučavanje jezičnih činjenica jedinstvena teksta općim kategorizacijama, odnosno pokušaj analize jezične uporabe u prostoru potpune jezične slobode preciznim opisima kojima se cizelirski „razdvajaju“ slojevi što funkcioniraju u jedinstvu onoga što je D. Alonso (1965: 10) nazvao trodimenzionalnošću pojmovne, afektivne i imaginativne vrijednosti jezičnoga znaka.1 Strukturalističkih temelja, lingvostilistički pristup književnoumjetničkomu tekstu bio je usredotočen na promatranje funkcioniranja jezičnoga izraza – razlistavanje stilističkih vrijednosti i konstatiranje stilogenosti prema mikrokontekstualnoj uvjetovanosti jezičnoga izbora (što je impliciralo i varijantnost samoga izbora). U tim koordinatama nastale su mnoge vrijedne analize potencijalnih stilskih obilježja pojedinih kategorija hrvatskoga jezika, minuciozne raščlambe jezika hrvatskih književnika (pretežito novijih – Šenoe, Matoša i Krleže, ali i starijih – Menčetića, Lucića i Držića), što je u konačnici pridonijelo uspostavljanju ključnih točaka razvoja jezičnoga medija hrvatske književnosti. Rasprave o stilističkoj vrijednosti, stilskim postupcima, stilemima i stilu te monografije o jeziku i stilu hrvatskih književnika temeljci su konstituiranja hrvatske lingvostilistike.2 Premda su neki metodološki koncepti iz toga razdoblja do danas prevladani (u tom se smislu najčešće navodi problem otklona od različito shvaćene norme i problem stilističke varijantnosti), činjenica je da je jezikoslovna razradba stila pružila mnoge korisne spoznaje o jezičnoj potenciji u umjetničkome stvaralaštvu, ali i objasnila dijakroniju odnosa standardnoga jezika i književnoumjetničkoga stila. S obzirom da se u tom kontekstu češće govorilo o minimalističkom shvaćanju stila u Umjetnosti riječi, mnogi prilozi iz časopisa Jezik, premda problemski komplementarni, nisu dobili valjan osvrt, u ovom se radu daje pregled lingvostilističkih rasprava istraživanoga časopisnog korpusa s pomoću kojih se može rekonstruirati razvoj interesa za istraživanje jezika i stila književnoumjetničkoga djela šezdesetih godina, pratiti razradba lingvostilističke metodologije i stvaranje metajezika, što je dijelom obilježilo i lingvostilističke radove sedamdesetih godina, prije nego što su tendencije stilističkih proučavanja zadobile drugačije obrise, propitavši kriterij otklona, norme i jakobsonovski shvaćena jezika književnoumjetničkoga djela kao svojevrsne „plus-poruke“. Interes je s jezičnoga mikrokonteksta pomaknut na tekst, što se može opaziti, primjerice, u kasnijim radovima K. Pranjića, gdje su mikrostilemi, koji su bili temeljna kategorija u njegovu stilističkome proučavanju šezdesetih godina, ustupili mjesto makrostilemima ili tekstostilemima.

2. Diferencijalna obilježja stila u dijalektičkome trokutu književnoumjetničke komunikacije

Stil se u stilističkim teorijama opisuje na različite načine jer se njegova diferencijalna obilježja izdvajaju i istražuju s različitih aspekata, kolektivnih i individualnih. Prema normativnome pristupu koji seže u antičku retoriku o stilu se prvenstveno govorilo kroz opis poželjnih značajki jezičnoga izraza poput jasnoće, preciznosti i ljepote, tj. o nepoželjnim odudaranjima od ideala, a odraz se takva pristupa može donekle uočiti u funkcionalnoj stilistici gdje se uvjetno može govoriti o poželjnim i nepoželjnim značajkama (u onom dijelu u kojem se govori o pripadnosti funkcionalnih stilova standardnomu jeziku). Stil se definira apstrahiranjem i kad se govori o kolektivnim stilskim obilježjima koja karakteriziraju vrstu, žanr, umjetnički pravac, stilsko razdoblje, veće povijesne kategorije poput epoha, ali i identitet, naciju i kulturu. Ili ga se može, kao što je čest slučaj, promatrati na individualnoj razini, kao način, izvedbu, odabir, uporabu. Upravo zbog takve semantičke protegljivosti stila, Compagnon (2006: 19) o njemu govori kao o „istodobno nužnoj, ali i slobodnoj kategoriji“. Jesu li značajke stilskih potpisa izbrojive, mogu li se neke od njih smatrati reprezentativnima za pojedino djelo, potom i opus, koje mogu biti indikativne za stilska razdoblja, konačno, je li sve u stilu podložno apstrahiranju formalnim kategorijama znanstvenih opisa – samo su neka od pitanja koja se nameću ako se o stilskoj individualnosti (tj. neponovljivosti) govori kroz pokušaj njezina egzaktnoga omeđenja.

Književnoumjetnička komunikacija obuhvaća složene veze dijalektične naravi između triju dimenzija: pisca, djela i čitatelja. Povijest stilističkih teorija koje su razvijale svoje metode usredotočene na onu sastavnicu koju su opcionalno apostrofirale svjedoči o raslojavanju stilističkih pristupa: stil se, primjerice, omeđivao kao skup značajki fiksiranih jezičnim znakovima (ili jezičnih izbora ukodiranih u dubinsku strukturu teksta poput teorije o „dodatnoj“ obavijesti M. Riffaterrea), način izražavanja piščeve osobnosti nizom psiholoških izbora koji se odražavaju u jeziku (stilistička kritika L. Spitzera) te, u recentnoj stilistici, perceptivni čitateljski mehanizam ili određena stilska intuicija (tzv. nova afektivna stilistika S. Fisha).

Prepoznatljivost se jezika književnoumjetničkoga djela obično vezuje uz svjesnu gradbu izraza, tj. uz namjernu i potenciranu izražajnost, te se stoga u stilistici usmjerenoj na spontanost jezične uporabe poput Ballyjeve afektivne stilistike (začetnice deskriptivne stilistike ili stilistike izraza) impliciralo da bi svojevrsno „ukalupljivanje misli“ pod estetskom koprenom djela nužno uključivalo primjenu estetskih kriterija, što bi tako shvaćen stil izmjestilo iz jezikoslovnoga proučavanja u isključivo književnoznanstveno.3 Nastavljač Ballyjeve stilistike, M. Cressot, upozorio je da se potenciranje izražajnih mogućnosti u jeziku književnoumjetničkoga djela može smatrati upravo temeljnim predmetom stilističke analize: „Rekli bismo čak da je jezik književnosti par excellence predmet stilističkoga proučavanja upravo zato što su jezični izbori u njemu 'namjerni' i 'svjesni'“ (1971: 3). M. Riffaterre istaknuo je upravo tu premisu u svojoj teoriji stila kao učinka jer je istraživao način na koji jezik književnoumjetničkoga teksta svojom dubinskom strukturom utječe na čitateljevu pozornost. Mjesta pojačane izražajnosti, prema Riffaterreu (1989a: 525), kodirani su mehanizmi koji na određen način prisiljavaju čitatelja na njihovo dekodiranje, pri čemu je stil „naglašavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja“, a iz čega proizlazi da „jezik izražava, a stil naglašava“.4 U takvu stilističkome pristupu, razvijenom pod utjecajem teorije obavijesti, stilemi („stilistički instrumenti“) su vrsta obavijesti kojom se u jezičnoj strukturi pojačavaju određena mjesta kršenjem kontekstualno uvjetovane norme („stilistički kontekst“), iz čega proizlazi da se jezik književnoumjetničkoga djela od ostalih jezičnih uporaba izdvaja „viškom“ (stilske) obavijesti ili određenim slojem kojim je impregnirana osnovna jezična struktura na mjestima svoje pojačane izražajnosti. Time se taj pristup dovodio u usku vezu s teorijom ukrašavanja (ornatusa) te se posljedično upućivalo na jednu od dihotomija koje je Barthes (1971: 3) nazvao mitološkim paradigmama, dihotomiju izraz/sadržaj, odnosno na shvaćanje stila kao formalne varijacije.5 R. Ohmann je, primjerice, u istraživanju stila američkih modernih pripovjedača primijenio transformacijske postupke te stil izolirao u dubinskim sintaktičkim strukturama, potom je i sistematizirao razlike u jeziku pojedinih djela, odnosno književnika: „Stil je svojstvena upotreba jezika, te je teško vidjeti kako upotrebe sistema mogu biti shvaćene ako se ne načini sam sistem. Stoga nije začudno da stilistika pokazuje elemente neorganiziranosti kada su sintaksa i semantika, o kojima stilistika nedvojbeno ovisi, bez sveobuhvatne, jedinstvene i uvjerljive teorije“ (Ohmann 1975: 128). Transformacijska pravila vezana su uz izbor u jeziku, njihovo izvođenje upućuje na razliku u novoj strukturi te se stil, unutar preoblike, promatrao kao jezična činjenica: „Transformativna analiza književnoga govora obećava kritičaru stilske opise koji su istovremeno jednostavniji i temeljitiji nego oni koji su nam sada na raspolaganju, te stoga čine primjerenije temelje za kritičko tumačenje. Ne samo to: ako, kao što je vjerojatno, tvorbene gramatike s transformativnim pravilima pomažu jezikoslovcu ili kritičaru da uvjerljivo razjasni uvijenu, no ustrajnu predodžbu stila, takvo postignuće bit će još jedan dokaz u korist tih gramatika.“ (Ohmann 1975: 141). Međutim, instrumentarij transformativne gramatike pokazao se nepodesnim za istraživanje jezika književnoumjetničkoga teksta jer je, kako je naglasio Fish (2010b: 269), u osnovi stil zahvaćao samo i isključivo dubinski, kao značajku teksta, neovisno o značenjskoj razini, što je dovodilo do proizvoljnosti stilističkih zaključaka.

S obzirom na naglašavanje dijela komunikacijskoga trokuta na kojem su se izdvajale stilske činjenice, neke stilističke teorije stil su promatrale kroz instanciju pisca. Stilistička kritika L. Spitzera bila je usredotočena na otkrivanje psiholoških uzroka pojednih izbora u jeziku, zbog čega se, za razliku od Riffatereove stilistike učinka, u ovom slučaju govori o stilistici namjerā. Spitzerov pristup stilu nastao je ujedinjavanjem jezikoslovnoga pristupa, književne povijesti i književne kritike, pokušavajući preko jezično-stilskih značajki teksta doprijeti do autorove osobnosti. Stil je kohezivna snaga djela („duhovni etimon“), a stilističar, proučavajući pojedino djelo, pokušava doprijeti do njegova unutarnjega središta s pomoću jezično-stilskih pojedinosti koje je rekonstruirao u piščevoj svijesti. Hermeneutička metoda filološkoga kruga temeljila se na uočavanju „detalja“, ponajviše posredstvom intuicije za „cjelinu individualnoga umjetničkog djela“ (Spitzer 1962: 29), potom njihovu grupiranju u kreativne principe, a preko njih se pokušavalo proniknuti u „unutarnje životno središte“ i stil opisati kao individualno viđenje svijeta. Time se u analizi djela prelazio put preko izdvajanja stila kao jezične datosti teksta do tumačenja psiholoških, socioloških i drugih izvanjezičnih kategorija. Nedostaci navedenih stilističkih pristupa izlaze iz svoje povijesne kontekstualizacije jer upućuju na bremenitosti kojima je opterećeno svako stilističko proučavanje jezika književnoumjetničkoga djela i na stilistički izazov obujmljivanja svih parametara književnoumjetničke komunikacije. U tom kontekstu podijeljena mišljenja o vlastitostima jezika književnoumjetničkoga djela (tj. odabira vizure iz koje se govori o jeziku književnoumjetničke komunikacije − kao zasebnome kôdu ili kao realizaciji jedne od jezičnih funkcija) i danas obilježavaju rasprave o stilu.

3. Jezikovi prilozi Krunoslava Pranjića: razradba od deskriptivne stilistike do stilema

Afirmacija je lingvostilistike u hrvatskome jezikoslovlju bila šezdesetih godina. Tada se u Jeziku i Umjetnosti riječi, ponajprije u prilozima K. Pranjića i V. Kalenića, obrazlagala lingvostilistička metodologija, izgrađivalo lingvostilističko nazivlje te se određivao odnos lingvostilistike prema disciplinama s kojima je po predmetu proučavanja u izravnoj vezi (književnom kritikom, estetikom, povijesti književnosti).

U prilozima K. Pranjića lingvostilistički se pristup jeziku književnoumjetničkoga djela definirao s problemskoga, teoretskoga gledišta te s metodološkoga (utvrđivanje postupka izdvajanja i komentiranja stilema). Pranjićevi prilozi u Jeziku donijeli su niz podataka o razgraničavanju stilističkih disciplina, lingvostilističkome nazivlju te su zacrtali temeljne obrise istraživanja stilističkih vrijednosti u jeziku književnoumjetničkoga djela. Prva Pranjićeva suradnja u Jeziku vezana uz lingvostilističko proučavanje umjetničkoga izraza bio je prilog Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca (1962) U njemu su iznesene zamjedbe o metodološkoj neprimjerenosti zastarjelih analiza piščeva izraza jer su pretežito bile utemeljene na normativnome pristupu: „Metodološki je postupak u tim radnjama bio ovaj: uspoređivanje jezičnih osobina (pretežno fonetskih i morfoloških, a tek tu i tamo sintaktičkih) sa stanjem u suvremenom književnom jeziku, i to deskriptivna usporedba prema gramatičkoj normi književnoga (što će reći standardnoga) jezika“ (Pranjić 1962a: 91). U članku se navodi definicija dvaju ključnih termina za lingvostilističku disciplinu izraslu na poticajima strukturalizma, a u kojima su integrirani poticaji francuske stilistike, posebice kriterij izbora J. Marouzeaua. Riječ je o definiciji jezika kao „ukupnost[i] izražaja sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz“ i stila kao „aspekat[a] i kvalitet[a] toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat[a] i kvalitet[a] koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama“ (1962a: 91). Potom je razdjelbom dviju stilistikā na deskriptivnu (lingvističku ili stilistiku jezične ekspresije) i genetičku (literarnu stilistiku) omeđeno područje jezikoslovnoga interesa u proučavanju književnoumjetničkoga teksta. Deskriptivna se stilistika, za razliku od genetičke, temelji na istraživanju jezikoslovnih činjenica u njihovoj trovalentnosti (pojmovnoj, impresivnoj i ekspresivnoj vrijednosti), od kojih su zadnje dvije stilističke vrijednosti, u istraživanju kojih lingvostilistika ne prekoračuje područje jezikoslovlja. Ona istražuje sve jezične razine u piščevu izrazu, opisuje ih te filološki komentira pri čemu otklanja umjetničko, estetsko vrjednovanje književnoumjetničkoga djela u kojem se promatrane stilističke vrijednosti ostvaruju: „A što se tiče vrednovanja tekstova, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, koji, sva je prilika, u tome ostaju jedini suci; teško bi se na temelju stilističkih kategorija mogla zasnovati kritička znanost, jer kritikā je toliko – koliko je i kritičara; a bit će da je dobro što je to tako“ (1962a: 119). Rezultati do kojih dolazi deskriptivna stilistika mogu poslužiti književnim kritičarima i povjesničarima u objektivnijem temeljenju njihovih zapažanja o književnoumjetničkome djelu. Unutar stilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika deskriptivnom se stilistikom, istaknuo je Pranjić, može utvrditi funkcioniranje jezično-stilskih značajki u piščevu izrazu te potom, sintezom dobivenih podataka, izgraditi tipologija stila književne epohe. Deskriptivna je stilistika vezana uz stilističke varijante ili „različit[e] način[e] da se izrazi jedno te isto“, a koje proizlaze iz izbora „se nešto između više mogućih načina kaže samo na jedan jedini“ (Isto).

Iste je godine u Jeziku objavljen drugi Pranjićev članak Lingvostilistička analiza suvremenih književnih tekstova: ilustracije. U metodološkome smislu nadopuna je prvomu prilogu te se u njemu donosi niz primjera s pomoću kojih se potkrijepljuju dvije tvrdnje kojima se uokviruje opis lingvostilističke analize. Prvom se upućuje na to da lingvostilistička analiza može obuhvaćati sve jezične razine književnoumjetničkoga teksta, a drugom se ističe da se jezičnom raščlambom otklanja estetsko vrjednovanje cjeline književnoumjetničkoga djela. Potom se nadopunjuje koncept stilističkih varijanata iz prethodnoga članka s pomoću ilustracije na ulomku Krležine drame Gospoda Glebajevi, uz napomenu o terminološkoj konvenciji – lingvostilistika rabi termin sinonim, ali nije riječ o njegovu tradicionalno shvaćenom značenju: „Leksički niz: mama, mati, majka (gospođa majka) samo je po svome pojmovnom (logičkom, intelektualnom) sadržaju isti; a nikako te riječi nisu isto po osjećajnoj (afektivnoj, emocionalnoj) obojenosti, nikako isto po ekspresivnom (u odnosu na autora nesvjesnom) i impresivnom (od autora namjerno odabranom) naboju koji sadrže; riječju: one su stilističke vrednote par excellence“ (1962b: 2−3). U navedenome leksičkom nizu ilustrirao se lingvostilistički zadatak identificiranja stilskoga postupka (u ovome slučaju raznolike i nijansirane uporabe sinonima), potom komentiranje i opisivanje funkcioniranja toga postupka u jezičnome kontekstu književnoumjetničkoga djela te njegove važnosti za misaono-emocionalni doživljaj teksta. Pranjić je predložio i širu lingvostilističku analizu: „Ostao bi eventualno jedan dugotrajniji posao: da se napravi statistički pregled takva stilskog postupka u najrazličitijim Krležinim tekstovima, da se vidi na koji je on način funkcionalan, da li je svuda jednako motiviran…“ (1962b: 3). Premda je takvo raščlanjivanje književnoga teksta nasilan posao, jezično je razglobljivanje neizbježno jer se analizom dolazi do podataka koji se zatim ujedinjuju u sintezu te pomažu što potpunijem razumijevanju piščeva izraza, tj. spoznavanju književnoumjetničkoga djela, a preduvjet uspješne analize dobro je poznavanje jezične teorije i jezične norme. Na fonološkoj je razini Pranjić zadatak lingvostilistike ilustrirao na primjeru istraživanja prozodijskih značajki u Cesarićevoj pjesmi Mladić na uglu, morfološke je stilističke vrijednosti pokazao na primjerima promjene glagolske rekcije u stihovima Kaštelanove pjesme Konjic bez konjika te Ujeviće Svakidašnje jadikovke, a na sintaktičkoj je razini izdvojio stilski postupak inverzije glagolskoga predikata u primjeru Krležina romana Na rubu pameti. Naoko stini jezični „detalji“, „prevažni za valjanu interpretaciju teksta“ (1962b: 5), lingvostilističkom analizom utiru put produbljivanju razumijevanja književnoumjetničkoga djela, čime se takav analitički postupak legitimira kao koristan objema stranama: jezikoslovlju i znanosti o književnosti. Pokrećući pitanje o svjesnim i nesvjesnim jezičnim izborima, Pranjić je istaknuo da je lingvostilistička analiza bavi konkretnim jezičnim podatcima te ne zalazi u kompleksno psihološko područje nesvjesnih izbora. Kad lingvostilističar počinje svoju analizu, izbori su već učinjeni i postoje kao objektivna značajka teksta.

Analizom se dvaju Pranjićevih članaka u Jeziku ranih šezdesetih godina može se pratiti izgrađivanje lingvostilističkoga metajezika: u prvome članku istaknuta je razlikovnost deskriptivne i genetičke stilistike, a u drugome su navedene stilističke razine u istraživanju jezičnoga izraza u lingvostilističkome okrilju (fonetika jezičnoga izraza, morfologija jezičnoga izraza, sintaksa jezičnoga izraza), s napomenama o „specijalnim“ terminima poput fonostilistike (koji su zabilježeni u zagradama). U tim dvama člancima još nije uporabljen termin stilem. Podatak o njemu sadržan je u Pranjićevu članku Matoševe leksičke varijante (stilističke) iz 1967. godine.6 Stilem je definiran kao „jedinica pojačanja izražajnosti, zapravo svoja varijanta“ koja „implicira svoju zamjenu: stilistički nultu ili stilistički još jaču“ (1967: 129). Stilemi nisu podijeljeni prema formalnome kriteriju (vrstama riječi), već prema njihovim leksičkim obilježjima i funkcionalnosti. U članku su sadržana mnoga Pranjićeva zapažanja vezana uz stileme, koja su uvelike odredila njegovu daljnju razradbu lingvostilističke metodologije. Prema Pranjiću, stilem i analiza kojoj su predmet istraživanja jedinice pojačane izražajnosti imaju ove značajke:

  • stilem nije mehanički primjenljiva kategorija (može imati različite forme te se ostvarivati s pomoću različitih stilskih postupaka, zadobivati specifične funkcije i vrijednosti u konkretnome jezičnom kontekstu književnoumjetničkoga djela);
  • sinonim je uvjetan, relativan termin (termin indikator) jer ono što se njime naznačuje nije objektivno mjerljivo;
  • stilistička varijanta jedan je odabrani način izražavanja određene ideje među različitim načinima kojima se ta ideja može izraziti te svaka stilistička varijanta implicira svoje potencijalne zamjene;
  • proučavanje stilema nije povezano s umjetničkom vrijednošću teksta jer je estetska vrijednost izvanjezična kategorija;
  • leksički stilemi najčešće su najuočljivije jedinice pojačanja izražajnosti u jeziku književnoumjetničkoga djela;
  • kontekstualna motivacija i kontekstualna realizacija od velike su važnosti u ostvarivanju stilema u jezičnome kontekstu konkretnoga djela.

U monografiji Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (1971), u njezinu prvome dijelu, Pranjić je obrazložio izvore i građu te istraživanje metodološki odredio unutar deskriptivne stilistike, a u drugom dijelu dao je tipologiju Matoševih stilskih postupaka. Ondje je naglašeno kako se stilemi proučavaju jezično-tipološki (prema gramatičkim kategorijama), ali da uvijek valja imati na umu relativnost svih tipologizacija, pa tako i tipologizacije Matoševih stilskih postupaka koja nikako nije apsolutni obrazac lingvostilističke analize jednako primjenjiv na sve književne tekstove. Slično upozorenje, o kontekstualnoj uvjetovanosti stilema, tj. njegovoj pripadnosti konkretnom govornom nizu,7 sadržano je i u analiziranom Pranjićevu članku u Jeziku.

Pranjićevi prilozi u Jeziku anticipiraju poticaje francuske stilistike u eksplikaciji lingvostilističke metode unutar Guiraudove stilistike izraza i s pomoću kriterija izbora J. Marouzeaua te koncepta naglašavanja M. Riffaterrea. Lingvostilističar se zadržava na području jezikoslovlja gdje razmatra trovalentnost jezične ekspresije (pojmovne, impresivne i ekspresivne) stilema koji se može izdvojiti na svim jezičnim razinama. Jezični podatak pritom se razdvaja u stilističke „slojeve“ koji obavijaju neutralnu jezgru, tj. raščlanjuje se na sastavnice – denotativnu i konotativnu vrijednost, da bi se potom podatci sintetizirali ocjenom o stilskoj funkcionalnosti piščeva izbora.8 Odnos kolektivnoga i individualnoga u stilu, kako ga tumači Pranjić, odraz je strukturalističkoga poimanja jezika kao standarda i jezika kao sustava: mnogi stilemi dio su kolektivne stilistike, a individualnost im daje njihov izbor i funkcionalna uklopljenost u kontekstu. Izbor se vrši iz skupa kolektivnih mogućnosti, odnosno iz varijantnosti ili relativno shvaćene sinonimičnosti u jeziku koja je u stilistici opisana kao njezino središnje mjesto.9

4. Jezikovi prilozi Vatroslava Kalenića: Od stilografije prema lingvostilistici

Prilozi V. Kalenića u Jeziku šezdesetih i s početka sedamdesetih godina sadržavaju terminološki pomak naznačen u naslovu ovoga poglavlja. Na poticajima domaće tradicije, prvenstveno radova P. Guberine, u dvama člancima iz 1964. i 1968, u okviru razradbe primjene stilografije, analizira se odnos kolektivnoga i individualnoga u stilu, odnosno potencijalno stilotvornoga unutar gramatičkih kategorija te individualne stilografske vrijednosti u „stilografskoj tački“ (tj. stilemu). U članku iz 1971. stilografija ustupa mjesto lingvostilistici, čime dolazi do terminološke usuglašenosti u nazivu discipline u čiji zadatak spada istraživanje kolektivne i invividualne jezične stilotvornosti.

U članku Stilografske pojave u imenica hrvatskosrpskog jezika (1964), razvidno je, Kalenić je baštinio termin stilografija koji je inaugurirao P. Guberina u članku Stilistički i stilografski postupci: naučna i literarna analiza iz almanaha Pogledi (1955). Prema Guberini,10 njime se pokušala prevladati ekskluzivnost stilistika koje su, pripadajući različitim jezikoslovnim i književnoznastvenim školama, gradile takve metodologije u kojima su se miješali različiti kriteriji te zamagljivale granice između disciplina koje se bave umjetničkim izrazom.11 Kalenić je definirao temeljne kategorije stilografske analize12 − „stilografsku vrijednost“ i „stilografsku tačku“: „Stilografska vrijednost riječi ili izričaja sastoji se, po mom mišljenju, od dodatka osvarenog jezičnim ili kontekstualnim sredstvima što se pridodaju osnovnom, afektivno neutralnom značenju, tvoreći na taj način stilografsku tačku“ (1964: 11). Taj se dodatak može ostvarivati na različite načine: individualno, kolektivno, jednokratno, virtualno i trajno. Njegova najčešća vrijednost manifestira se u afektivnoj snazi izraza, koja najočitije dolazi do izražaja u jeziku književnoumjetničkoga djela. Međutim, ondje se afektivnost ostvaruje na području estetskoga, umjetničkoga izraza, što nameće poteškoću u odvajanju afektivne i estetske vrijednosti jer „sistem upotrebe takvih podataka ulazi u strukturu stila, bilo pojedinca bilo epohe“ (Isto). Afektivnost je tumačio kao stilski „dodatak“ osnovnomu, neutralnom značenju riječi koji se može cjelovito ostvariti u kontekstu, u konkretnome piščevu izrazu. Budući da je svako književnoumjetničko djelo individualna kombinacija niza čimbenika kojima se ono ostvaruje, potpuna vrijednost afektivnoga „dodatka“ ovisi o svim elementima koji ulaze u sastav književnoumjetničkoga djela. Stoga potpuna vrijednost afektivnoga izraza nije virtualna jer se „dodani“ dio različito ostvaruje u svakome individualnom izrazu. Kalenić je u stilografskome istraživanju hrvatskoga jezika izdvojio dva temeljna načina na koja se ostvaruje izražajnost imenica. Jedan obuhvaća različite tvorbene načine, a drugi uporabu raslojenoga leksika. U stilografski sistem hrvatskoga jezika u tvorbi imenica ulaze različiti formanti kojima se tvore umanjenice, uvećanice, odmilice i pogrdnice te se u njima ogleda jedan dio afektivnih mogućnosti, što se potvrđuje u primjerima iz Kovačićeve novele Mrak na svijetlim stazama te Božićeva romana Neisplakani, u kojima se bogatstvo afektivnih vrijednosti ostvaruje s pomoću umanjenica (u prvome tekstu) te uvećanica i pogrdnica (u drugome tekstu). Cjelovita stilografska vrijednost umanjenica ili uvećanica te drugih stilografskih kategorija u književnoumjetničkome djelu ostvaruje u konkretnome kontekstu. Kalenić je naveo niz primjera u jeziku hrvatskih pjesnika u kojima se afektivnost imenica postiže mijenjanjem nastavaka, umetanjem infiksa i prefiksa, slaganjem te okrnjavanjem imenica, u svrhu predočenja elastičnosti i slobode tvorbe u imenica u hrvatskome jeziku. Primjerice, u jeziku I. G. Kovačića izdvojio je niz neologizama s osobitim stilografskim funkcijama (sitnišavac, mnogobračje, odvažnik, plavokrvnik, drvnik, crijevonja itd.). U stilografsku uporabu imenica ulaze i one riječi koje jezična norma dopušta u posebnim slučajevima (danas bismo o njima govorili kao o leksemima koji pripadaju različitoj funkcionalnoj, područnoj i vremenskoj raslojenosti leksika hrvatskoga jezika). Uporaba tuđica, arhaizama, provincijalizama, dijalektizama – samo su neki od primjera stilografskih kategorija koje se mogu ostvariti u jeziku književnoumjetničkoga djela. Kalenić je u prilog navedenoj tvrdnji naveo uporabu turcizama u jeziku Andrićeva romana Na Drini ćuprija, germanizama u Krležinoj noveli Tri domobrana, slanga u Majdakovoj pjesmi te tuđica u Ujevićevim stihovima iz pjesme Mekoća perina, s upozorenjem: „Razumljivo, niti uporaba stilografskih sredstava, ne samo u području kategorije imenica nego niti u ostalim jezičnim kategorijama, ne može biti jedini nosilac umjetničke ili neke druge vrijednosti teksta, kao što niti analiza stilografskih sredstava ne može biti završna analiza za presudu o tom tekstu. Jer svaki tekst, pa i najobičnija novinska bilješka djeluje i sredstvima koja nisu samo jezična“ (1964: 17). U članku se završno ističe neophodnost izradbe opisa stilografskih mogućnosti hrvatskoga jezika u obliku nacrta stilografske gramatike. Ona bi utvrdila moguće i stalne stilografske kategorije u hrvatskome jeziku (primjerice stilografske razlike u tvorbi imenica kuća kućica kućerda ili u odnosu duge i kratke množine u imenice ključ: ključevi ključi), ali i opisala i ilustrirala individualne stilografske zahvate. Prema Kaleniću, stilografska bi gramatika bila temeljem za tumačenje stilografskih značajki s dva aspekta: jezikoslovnoga te umjetničkoga aspekta (ili valoriziranja djela u cjelini). Stilografijska gramatika obuhvatila bi pravopisnu, fonološku, morfološku, leksičku, rječotvornu i sintaktičku razinu, unutar kojih bi popisala i opisala sve jezične kategorije koje su po nekim svojim obilježjima postale stilotvorne te bi sadržavala opis afektivnih konstanti i afektivnih varijanata te opis kontekstualne vrijednosti tih stilskih kategorija u konkretnome jezičnom kontekstu. U njezin zadatak ide i utvrđivanje vrjednota govornoga jezika kojima se afektivno neutralna jezična kategorija transformira i ostvaruje kao afektivna vrijednost.

U članku Stilografske pravopisne i glasovne osnove Šenoina izraza (1968) Kalenić je analizirao funkcionalnu vrijednost piščevih stilografskih zahvata. U uvodnome je dijelu dao osvrt na onodobni kontekst proučavanja Šenoina jezika jer je pregledom mnoštva literature konstatirao da se tek mali broj bibliografskih jedinica bavio jezično-stilskim značajkama Šenoina književnoga opusa, a najčešće su takve jedinice sadržavale niz uopćenih tvrdnji poput onih o ljepoti Šenoina jezika. Nepravedno zapostavljeno proučavanje Šenoina izraza Kalenić je sagledao i prema činjenici da su mnoga Šenoina djela u raznoraznim jezičnim redakcijama jezično „dotjerivana“ (time se zanemarivalo osnovno tekstološko načelo o očuvanju izvornika) te se stoga jezik većine Šenoinih djela u izvornome obliku nije ni mogao proučavati. Proučavanjem jezika pisca koji ne pripada suvremenosti istraživač se susreće s nekoliko dvojbi koje se odnose na odlučivanje u kojem jezičnome kontekstu treba proučavati piščev izraz – prema jeziku suvremenosti, jeziku piščevih prethodnika ili prema jeziku piščevih suvremenika. Kalenić je predložio dijakronijsko-sinkronijski pristup: „Šenoin izraz, kao neodvojivi elemenat njegova stvaralaštva, njegove umjetničke vrijednosti, njegove današnje trajnosti i postojanosti, trebalo je podvrći analizi funkcionalnih vrednota; ono što je Šenoa govorio i ono kako13 je govorio bilo bi potrebno suočiti s njegovim individualnim i vlastitim formama kojima se pojedini iskazi toga izraza pojavljuju, ali i s općenito prihvaćenim formama, navikama i klišejima, koji su, mimo Šenoe, postojali u hrvatskoj književnosti i publicistici i koji su, poneki od njih, doprili i do naših dana. I ovaj presjek, nužno, morao je dobiti svoj povijesni podtekst, objektivnoga ili subjektivnoga karaktera, u odnosu na Šenoino vrijeme – naše vrijeme. Zbog naravi posla nužno je, međutim, bilo da se on oblikuje prema jezičnim kategorijama“ (1968: 99). Stilografsko opisivanje piščeva izraza ekspliciralo se na raščlambi određene stilografske kategorije i afektivnoga dodatka toj kategoriji. Vrsta „nadodane“ afektivnosti u tom smislu može biti dvojaka jer može nastati kao rezultat individualnoga autorova zahvata u izraz ili biti afektivna vrijednost uobičajena u vrijeme u kojem pisac stvara. Stoga bi stilografska analiza trebala otkriti afektivne slojeve, apsolutne, individualne piščeve te one karakteristične za određenu epohu („problem manire“). Prednosti stilografske analize Kalenić je sažeo u nekoliko temeljnih postavki: analiza afektivnih „dodataka“ ostaje na jezikoslovnome području ako se usmjeri na virtualno afektivne jezične kategorije; utvrđivanjem virtualnih afektivnih kategorija uočljivijima postaju individualni piščevi „dodatci“; utvrđivanjem virtualnih afektivnih kategorija mogu se odvojiti stilski „dodatci“ karakteristični za epohu kojoj djelo po svojim stilskim značajkama pripada. Istraživanje se tih triju tipova afektivnih vrijednosti zadržava na području jezikoslovlja te se ograđuje od izvanjezičnih vrijednosti: „Na taj se način dobivaju osnovni pojmovi: jezični elementi – izvanjezični elementi, pa stilografija ove druge probleme može prepustiti stilistici odnosno stilistikama, bilo koje atribute da one preuzmu“ (1968: 100).

U članku Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika (1971) Kalenić termin stilografija nadomješta terminom lingvostilistika. U kratkome osvrtu na povijest lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika istaknuo je rasprave koje su prethodile Maretićevoj stilistici, a sadržavale su vrijedna zapažanja o kolektivnoj stilistici hrvatskoga jezika, ali i nadodao da valja učiniti još mnogo da bi hrvatska stilistika uhvatila korak sa suvremenim stilističkim tendencijama.14 Jedan je od najsloženijih zadataka lingvostilistike pisanje monografija o jeziku i stilu najvećih književnika jer je takvih sustavnih istraživanja šezdesetih godina nedostajalo u hrvatskoj lingvostilistici.

Monografije o jeziku i stilu najvećih hrvatskih književnika, prema Kaleniću (1971: 69), trebale bi pružiti sljedeće podatke: podatke o tipičnosti funkcija hrvatskoga jezika, podatke o motiviranost i povijesnoj uvjetovanosti tih funkcija, podatke o njihovoj ovisnosti o književnim oblicima u kojima su uporabljene i podatke o međusobnu odnosu pisaca s obzirom na njihov umjetnički izraz. Predradnja takvu istraživanju je utvrđivanje stilotvornih virtualnih i individualnih kategorija, koje bi potom omogućilo promatranje lingvostilističkih kategorija pojedinačno i u povezanosti s drugim cjelinama. Kalenić se osvrnuo na poteškoću u lingvostilističkome istraživanju koja permanentno prati sve jezikoslovne pristupe književnoumjetničkome djelu. Jezični se izraz u književnome djelu javlja u svojoj potpunosti, čitavosti, čime se u jednu ruku „opire“ razdjeljivanju svojih sastavnica pa tako i razglobljivanju unutar jezikoslovnoga istraživanja, a granica između jezikoslovlja i književne povijesti često je „tanja od oštrice noža“, katkad je nema, a katkad se može povući samo umjetno. Da bi lingvostilističko istraživanje književnoumjetničkoga teksta bilo metodološki dosljedno, potrebno je provesti trorazinski opis stilske jedinice. Lingvostilistički opis piščeva izraza obuhvaća tako logičku identifikaciju jezičnoga elementa, utvrđivanje stilskoga (afektivnoga) dodatka (individualnoga ili kolektivnoga, jednokratnoga ili stalnoga) te vrjednovanje funkcionalnosti (stilogenosti) u konkretnome jezičnom kontekstu. Ukupnost obavijesti koja je sadržana u jezičnome znaku, u njegovu totalitetu, tek katkad, napomenuo je Kalenić, u pojedinačnim slučajevima, može biti dijelom lingvostilističkoga opisa. Razlistavanje stilističke obavijesti Kalenić je predstavio shemom A + B (B1 + B2) = C te razglobio njezine sastavnice u odnosu na kolektivnu i individualnu stilističku vrijednost, dodavši poetički tegobu učinjena stilističkoga opisa: „I tako, ma koliko čovjek bio nevjerni Tomo kad se uputi u teoretske analize i mogućnosti stilistike, postoji ipak dobra nada da je moguće iskobeljati se iz toga pravog mora raznovrsnih i kompliciranih činjenica (jer su i život i književnost i raznovrsni i komplicirani) i, makar izgreben i izmučen, ipak sretno dospjeti do cilja“ (1971: 80).15

5. Zaključak

Za afirmaciju lingvostilističkoga pristupa na Jezikovim stranicama šezdesetih godina ponajviše su zaslužni prilozi V. Kalenića i K. Pranjića, koji su pridonijeli teoretsko-metodološkoj razradbi lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika u književnoumjetničkome djelu te izgrađivanju nazivlja koje je, gledano unutar dvaju istraživačkih opusa, dijelom neusustavljeno. Pranjić razrađuje metodologiju deskriptivne stilistike, odnosno lingvostilistike, a Kalenić, na Guberininu tragu, stilografije, da bi potom svoje istraživanje hrvatskoga jezika početkom sedamdesetih godina atribuirao lingvostilističkim. Valja nadodati da je časopis Jezik u istraživanom razdoblju sadržavao i priloge lingvostilističke tematike drugih autora, ali je ovaj rad ograničen na Pranjićeve i Kalenićeve priloge jer su se u njima sustavno izgrađivale postavke lingvističke stilistike. U tom smislu Pranjićeva stilistika u istraživanome korpusu ogledni je primjer analize stilema na dorečeničnoj razini, dok njegovi kasniji radovi, iako uporištem u jezičnoj nijansi, nadrastaju lingvostilističke okvire i njezin trokorakni istraživački postupak te integriraju intermedijalnost, kolaž i citatnost u opisu nadrečeničnih stilema (tekstostilema).16 S druge strane, Kalenićeva stilografija koja je također bila važnim uporištem stvaranju čvršćih metodoloških temelja lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika je, zbog činjenice da je njegova je doktorska disertacija u kojoj se eksplicirala stilografska metoda na primjeru Šenoina izraza ostala u rukopisu, recepcijski bila ograničenija.17 S obzirom na to, istraživani dio korpusa časopisa Jezik ima iznimnu važnost u artikuliranju stilografskoga istraživanja hrvatskoga jezika.

Neki su lingvostilistički prilozi u Jeziku dijelovi prvih monografija o jeziku novijih hrvatskih književnika u nas (Kalenić 1965, Pranjić 1971). Te monografije, uz Anićevu mnografiju o jeziku Ante Kovačića (1971), važan su doprinos u obogaćivanju hrvatskoga jezikoslovlja te znanosti o književnosti obuhvatnim analizama jezika i stila novijih hrvatskih književnika. Pedesetih godina, kada sazrijeva potreba pisanja monografija o novijim hrvatskim književnicima, nije bilo opsežnih, sustavnih studija o piščevu izrazu pa su jedini uzori piscima monografija u nas u tome poslu mogli biti strani (uglavnom francuski, ruski i češki) lingvostilističari. Krčeći dotad neprohodan teren, u monografijama se usustavljivala metodologija istraživanja jezika pojedinih književnika unatoč tomu što se i tada, kao i danas, problematizirao isti tip odnosa: „I tada, kad su se pojavile prve monografije, i danas, kad ih već imamo čitav niz, bilo je zajedničkih mišljenja o načinu i svrsi monografije o jeziku pisaca i mišljenja koja se razilaze. Može se reći da nam je danas svima jasno kako postoji odnos jezika književnosti i općega književnoga jezika i da taj odnos nije u svako vrijeme isti“ (Anić 1985: 8). Te su se monografije temeljile na dijakronijsko-sinkronijskome pristupu unutar kojega se piščev izraz promatrao prema normi piščeva vremena te prema suvremenome jeziku. U rasponu između kodifikacije i uporabne norme, israživale su se jezično-stilske značajke u svrhu utvrđivanja u kojoj su mjeri one obogatile književni izraz. Zajedničko je lingvostilističkim monografijama šezdesetih i sedamdesetih godina isticanje funkcionalnih mogućnosti jezika u književnoumjetničkome djelu, slobode stvaralaštva te jezične kreativnosti, kao i isticanje uloge hrvatskih književnika „međaša“ u organskome razvoju hrvatskoga književnog izraza. Premda su mijene jezikoslovnoga shvaćanja odnosa piščeva jezika, tj. jezika književnoumjetničkoga stila i jezika kao sustava učinile svoje, ostaje činjenica da je hrvatska lingvostilistika u vrijeme svoga konstituiranja bila živo poprište egzaktnoga raščinjavanja jednoga od najkompleksnijih tipova jezičnoga izraza te da je hrabro zakoračila k definiranju onoga što se često tumačilo kao neodredivo.

Bilješke

1 Prema Alonsu, stilistika bi trebala biti glavna disciplina u proučavanju književnoumjetničkoga djela jer se tek njome može obujmiti trodimenzionalnost stilskih činjenica u jeziku (jedinstvo pojmovne, afektivne i imaginativne jezične funkcije).

2 U tom je kontekstu zanimljivo pratiti izlaganje stilističke tematike u trima izdanjima Uvoda u književnost (1961, 1969, 1983). Poglavlje o stilu i stilistici V. Žmegača u prvome izdanju sadržava osvrt na stilistiku Maretićeva tipa koja nije primjenjiva na jezik književnoumjetničkoga djela, potom i izlaganje triju smjerova u stilistici: Spitzerove stilističke kritike, shvaćanja stila prema konceptu preuzetom iz povijesti umjetnosti u obliku „stilskih epoha“ te stila kao „jedinstva pjesničkoga djela“ u metodi interpretacije E. Staigera i W. Kaysera. Ako se izuzme pristup stilu kao nadindividualnomu povijesnom jedinstvu, razlika između dviju stilistika razlika je između maksimalističkoga („jedinstvo i sklad svih faktora koji čine pjesnički svijet“) i minimalističkoga shvaćanja stila („određena obilježja pjesničkoga jezika, jezičnoga izraza u službi književnosti“) (1961: 517). U dvama izdanjima (1961 i 1969) sadržano je poglavlje Osnovna stilska sredstva Z. Škreba, u kojem se rašlanjuje nazivlje tridesetak vrsta tropa i figura i ilustrira na primjerima, a koje je u trećem izdanju (1983) preimenovano u Mikrostrukture stila i književne forme. U tom je izdanju nadodano poglavlje K. Pranjića Stil i stilistika na gotovo pedeset stranica koje obrazlaže osnovne termine lingvističke stilistike (izražajna sredstva, stilski postupci i dr.) te teoretsko-metodološke postulate stilističkih odvjetaka utemeljenih u jezikoslovlju (lingvistička stilistika, komparativna stilistika, dijakronijska stilistika, dijalekatska stilistika).

3 Usp. Vuletić 2006: 15.

4 U kontekstu preuzimanja deskriptivne formule jezika i stila iz teorije obavijesti problematizira se izdvajanje stila u označiteljskoj površini jezičnoga izraza: „Međutim, takva je formula odviše jednostavna i odviše nalikuje kakvom matematičkom pravilu da – bar kada je u pitanju pjesnički tekst – nema ništa prirodnije negoli posumnjati u nju. Zar naglašavanje izraza uistinu ne mijenja i sam izraz?“ (Bagić 1994: 17).

5 Compagnon 2006: 49.

6 Članci Proučavanje jezika i stila u suvremenih pisaca i Matoševe leksičke varijante (stilističke), koji su objavljeni u Jeziku šezdesetih godina, sačinjavali su dva poglavlja u Pranjićevoj zbirci Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova (1968). U njoj je sabrano trinaest članaka koje je autor objavio od 1962. do 1968. godine u raznim časopisima: Jeziku, Umjetnosti riječi, 15 dana, Forumu i ostaloj periodici te Krležinu zborniku. Zbirka članaka Jezik i književno djelo sveukupno je imala tri izdanja (prvo 1968, drugo, nepromijenjeno izdanje 1973, a treće, nadopunjeno 1985. godine). Većina je priloga zbirke obuhvaćala istraživanje jezično-stilskih značajki Krležinih i Matoševih djela, pisaca koje je Pranjić smatrao „međašima evolucije-revolucije hrvatskoga književnog izraza“ (1968: 3). Riječ je o prvom djelu u nas sustavno utemeljenu u lingvostilističkoj metodologiji i njezinoj primjeni na istraživanju jezika suvremenih hrvatskih pisaca, a nastalo je na različitim recentnim stranim (M. Riffaterre, M. Cressot, J. Marouzeau, J. M. Murry, A. J. Efimov, S. Chatman) i domaćim stilističkim poticajima (P. Guberina, I. Frangeš, S. Petrović). Na toj se teoretskoj podlozi artikulirala Pranjićeva stilistika šezdesetih godina.

7 Usp. Vuletić 2005: 267.

8 U Umjetnosti riječi šezdesetih godina Pranjić je objavio članke Tehnika pauze kao stilski postupak (1962), O Krležinom proznom ritmu (1963), Iz Matoševe fonostilematike (1967) te prikaz knjige The Problem of Style britanskoga stilističara J. M. Murryja (1962). Ti članci metodologijom korespondiraju s analiziranim člancima u Jeziku.

9 Usp. Guiraud 1964: 37.

10 Jezikovim se prethodnikom smatra časopis Hrvatski jezik (1938/39) koji je izlazio samo jedno godište uoči Drugoga svjetskog rata. U njemu je sadržan važan Guberinin članak Govorni i pisani jezik, u kojem je prvi put izložena teorija o govornim vrjednotama, tj. izrazito važna postavka u proučavanju izražavanja različitih misaonih i emotivnih vrijednosti. Ona će u lingvostilističkim prilozima časopisa Jezik šezdesetih godina biti asimilirana unutar tematiziranja jezika književnoumjetničkoga djela te će se u njima hrvatski jezik u individualnome jezičnom ostvaraju sagledati u punini zvuka i pokreta.

11 Stilografiju je Guberina koncipirao kao premoštenje praznine između afektivne stilistike i književne kritike. Ona istražuje stilske postupke koji „uzimaju isto toliko iz neafektivnog dijela jezika kao i iz afektivnog“ (1955: 169). Njezina analiza obuhvaća „direktna“ i „indirektna“ izražajna sredstva (vrjednote govorenog jezika), raznovrsne stilske postupke i „tipove jezika“, ali i oblikovanje slika i funkcije klišeja. Iz toga proizlazi da je oslonjena na rezultate stilističke gramatike, integrira i stilističke kriterije, a u rezultatima premašuje oba te može biti itekako korisna književnoj kritici, s kojom je veže predmet proučavanja. Guberina je pritom upozorio na važnost očuvanja njihovih granica, odnosno kriterija, ali i nužnost provedbe cjelovite analize: „Bitno je da se ona provede u sve tri točke, a naročito da budemo svjesni toga, da ne vršimo stilsku (stilografsku) analizu ili estetsku analizu (književnu kritiku), dok ispitujemo samo afektivnost izraza“ (1955: 172).

12 Šira eksplikacija prihvaćanja termina stilografija u području u kojem je vladala „babilonska pometnja“ sadržana je u Kalenićevoj disertaciji Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe (obranjena je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1965). Ondje se ističe da stilografija formalno i sadržajno zamjenjuje termine lingvistička stilistika, deskriptivna lingvistička stilistika i stilistička lingvistika: „A formalna prednost ovoga termina jest, po mom mišljenju, u njegovu ekonomičnom koeficijentu: tako otpada nestabilna distinkcija: lingvistička stilistika – stilistička lingvistika, koja često i nije nikakva distinkcija“ (1965: 193).

13 Isticanja autorova – V. K.

14 Kalenić je imperativnim zadatkom hrvatskoga jezikoslovlja smatrao izradbu stilografske gramatike kojom bi se popisale i opisale sve virtualne i jednokratne stilografske kategorije, kakve su već bile izrađene u europskome jezikoslovlju, primjerice u francuskoj stilistici. Stilografska gramatika obuhvatila bi sve jezične konstrukcije koje imaju stilografsku vrijednost te je potpuno ostvaruju u konkretnome kontekstu, primjerice jezične konstrukcije virtualnoga tipa poput nepotpunih rečenica (eliptičnih rečenica, besubjektnih rečenica, rečenica s neizrečenim i skrivenim subjektom, predikatom itd.), a koje su u onodobnim gramatikama bile ispuštene. Upravo su takve rečenice česta mjesta ostvarivanja afektivnosti u tzv. spontanome govoru (na što je upozoravao Bally), ali, dakako, i u jeziku književnoumjetničkoga djela, što je apostrofirao Guberina u Jeziku i zvuku u pokretu (1952), gdje je na primjerima nepotpunih rečenica prikazao vrjednote govornoga jezika. Na integriranje tih spoznaja upućivao je Kalenić ističući u Jezikovim prilozima važnost izradbe stilografske gramatike.

15 U Umjetnosti riječi Kalenić je objavio članak Sintaksa Šenoina jezika u funkcijama izraza (1969) u kojem je analizu, pretežito uporabe glagolskih vremena, također utemeljio na trima vrstama stilističkih vrijednosti, kolektivnim („virtualnim“), individualnim („realnim“) i vrijednostima koje su povijesno uvjetovane („stilska manira“). Ta podjela odgovara shemi koju je Kalenić obrazložio u analiziranom članku u Jeziku.

16 Usp. Josić 2011: 55.

17 Usp. Samardžija 2003: 136.

Literatura

  • Ahmanova, Olga, ur. 1972. Linguostilistics: Theory and Method. Moskva; Den Haag/Pariz: MGU; Mouton.
  • Alonso, Dámaso, 1965. Saggio di metodi e limiti stilistici. Bologna: Società editrice il Mulino.
  • Anić, Vladimir, 1971. Jezik Ante Kovačića. Zagreb: Školska knjiga.
  • Anić, Vladimir, 1985. Što je jezik pisca?, U: I. Sović, Jezik Ksavera Šandora Gjalskoga. Zagreb: Školske novine. Str. 7−10.
  • Bagić, Krešimir, 1994. Živi jezici: poetska pisma Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar. Zagreb: Naklada MD.
  • Barthes, Roland, 1971. Style and Its Image. U: Literary Style: A Symposium, ur. S. Chatman. London/ New York: Oxford University Press. Str. 3−15.
  • Compagnon, Antoine, 2006. Stil. U: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor: suvremena francuska i frankofonska stilistika (prir. K. Bagić). Zagreb: Naklada MD. Str. 17−51.
  • Cressot, Marcel, 1971. Le style et ses techniques: précis d'analyse stylistique. Pariz: Presse Universitaires de France.
  • Crystal, David, ur. 1973. Stylistics. Harmondsworth: Pelican Books.
  • Donat, Branimir, 1968. Načela tzv. škole zagrebačke stilističke kritike. Kritika 1/3: 254−268.
  • Enkvist, Nils Erik, 1964. On Defining Style: An Essay in Applied Linguistics. U: Lingustics and Style. London: Oxford University Press. Str. 3−56.
  • Fish, Stanley, 2010a. Postoji li tekst u ovome kolegiju?. Quorum 26/3−4: 238−258.
  • Fish, Stanley, 2010b. Što je stilistika i zašto o njoj govore tako grozne stvari?. Quorum. 26/3−4: 259−293.
  • Fiš [Fish], Stenli [Stanley], 1983. Koliko je običan jezik običan?. Književna kritika. 14/2: 18−28.
  • Frangeš, Ivo, 1955. Stilistička metoda Lea Spitzera. Pogledi: almanah za pitanja teorije književnosti. Zagreb. Str. 173−188.
  • Guberina, Petar, 1938. Govorni i pisani jezik. Hrvatski jezik 1/6−7: 114−124.
  • Guberina, Petar, 1952. Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Guberina, Petar, 1955. Stilistički i stilografski postupci: naučna i literarna analiza. Pogledi, almanah za pitanja teorije književnosti. Str. 167 −172.
  • Josić, Ljubica, 2011. Matošiana u istraživačkome opusu Krunoslava Pranjića. Književna republika 9/10−12: 46−56.
  • Josić, Ljubica, 2013. Mikrostilistika Umjetnosti riječi: jezikoslovna razradba koncepta stilema. Studia lexicographica. 5/2(9): 85−102.
  • Kalenić, Vatroslav, 1964. Stilografske pojave u imenica hrvatskosrpskoga jezika. Jezik 12/1: 11−17.
  • Kalenić, Vatroslav, 1965. Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe. Doktorska disertacija. Ljubljana: Sveučilište u Zagrebu.
  • Kalenić, Vatroslav, 1968. Stilografske pravopisne i glasovne osnove Šenoina izraza. Jezik 15/4: 97−109.
  • Kalenić, Vatroslav, 1971. Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika. Jezik 19/2−3: 65−80.
  • Marouzeau, Jules, 1969. Précis de stylistique française. Pariz: Masson et Cie.
  • Molinié, Georges, 2002. Stilistika. Zagreb: Ceres.
  • Ohmann, Richard, 1975. Tvorbene gramatike i pojam književnog stila. Izraz 19/8−9: 125−141.
  • Petrè, Fran; Škreb, Zdenko, ur. 1961. Uvod u književnost. Zagreb: Znanje.
  • Petrè, Fran; Škreb, Zdenko, ur. 1969. Uvod u književnost. Drugo, dopunjeno izdanje. Zagreb: Znanje.
  • Pranjić, Krunoslav, 1962a. Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca. Jezik 9/3: 90−91; 4: 118−120.
  • Pranjić, Krunoslav, 1962b. Lingvostilistička analiza suvremenih književnih tekstova: ilustracije. Jezik 10/1: 1−9.
  • Pranjić, Krunoslav, 1967. Matoševe leksičke varijante (stilističke). Jezik 14/5: 129−141.
  • Pranjić, Krunoslav, 1968. Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova. Zagreb: Školska knjiga.
  • Pranjić, Krunoslav, 1971. Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Rad Jazu, knj. 361. Zagreb: Jazu. Str. 29−194.
  • Riffaterre, Michael, 1989a. Kriteriji za stilsku analizu. Quorum. 5/5(28): 525−537.
  • Riffaterre, Michael, 1989b. Stilistički kontekst. Quorum. 5/5(28): 538−545.
  • Spizer, Leo, 1962. Linguistics and Literary History: Essays in Stylistics. New York: Russell & Russell.
  • Samardžija, Marko, 2003. Piščev izbor: prinosi (leksiko)stilistici i tekstologiji hrvatskoga jezika. Zagreb: Pergamena.
  • Škreb, Zdenko; Stamać, Ante, ur. 1983. Uvod u književnost: teorija, metodologija. Treće, prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Vuletić, Branko, 2005. Fonetika pjesme. Zagreb: FF press.
  • Vuletić, Branko, 2006. Govorna stilistika. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za fonetiku.