E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Lidija Bajuk

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Moja majka predavala mi je hrvatski jezik u višim razredima osnovne škole. Međutim, njezino podučavanje započelo je ranije, bilo je mojom svakodnevicom. Nerijetko me živcirala njezino jezično uplitanje u moj neposredan, kolokvijalni govor. Danas sam joj zbog toga zahvalna. Naravno, odgovore na povremene jezične nedoumice nalazim i u priručnicima. S obzirom na ono što sam otprije usvojila i što se ne poklapa s novijim pravilima, prihvaćam ili odbacujem na temelju osobne jezične intuicije ili zvučnosti. Uzbudljivi su mi arhaizmi i dijalektizmi. Budući da sam etnologinja, mislim da je to i logično. Rado ih i lako učim, rabim u pisanju i govoru, što katkad kod sugovornika i slušatelja izaziva iznenađenje ili podozrivost. Tako mi je osobni jezik svojevrsni društveni filtar. Radi se uglavnom o dvosmjernoj intenciji – oni kojima je zanimljivo moje izražavanje i sami rabe zanimljive riječi, stil, poredak riječi, rečenični ritam… Draga mi je knjiga Narodno blago Marcela Kušara, ona mi je u kućnoj biblioteci nadohvat ruke.        

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Pjesničko ili prozno izražavanje, s osebujnim pravopisnom i stilskom organizacijom teksta, svjedoči o autoru i vremenu u kojem autor živi, dakle nedjeljiv je dio autorove osobnosti. Lektori uglavnom nemaju puno posla s mojim tekstovima. Spremna sam saslušati uredničko mišljenje drukčije od mojeg mišljenja. Spremna sam ga i prihvatiti, što ovisi o uvjerljivosti argumentacije.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ne baš. Zašto bi u tekstu trebalo označiti? Ako autorov ironični ton u djelu nije prepoznat, onda neće pomoći ni ironičnik. Hrvatski jezik ima svoju povijest i do danas se opremio zadovoljavajućim brojem interpunkcijskih znakova. Prije bih rekla da nedostaju dva-tri slova za neke glasove. Suvremeni oblici pisane komunikacije svode jezik na skraćenice, slikovne znakove, izostavljanje interpunkcije, ograničeni broj kratkih riječi, jednostavne rečenice. Koristan u žurbi i zavodljivo zabavan, takav oblik izražavanja može pogubno utjecati na usmeno izražavanje, slušanje i razumijevanje ako postane univerzalni model. U isključivoj primjeni izaziva nekontroliranu povišenu emocionalnost, nesigurnost, frustraciju, apatičnost, depresiju. Naime, osoba koja se ne može nijansirano i osebujno izraziti negira samoga sebe i drugoga, svijet u sebi i sebe u svijetu. Negdje između jedne i druge razine lebdi uvelike prihvaćeno nepoosobljeno slanje osobne elektroničke pošte. Tako je osoba kojoj je poruka upućena poštovana, ali ne dovoljno da ju se oslovi prezimenom ili imenom. Pozivnice i čestitke više se ne tiču osobe kojoj su poslane, nego je u prvom planu isključivo onaj tko ih upućuje. Reducirani i/ili neosobni jezik narušava reverzibilnost kao temelj jezične komunikacije.    

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Čitanje naglas napisanih tekstova korisna je metoda za zaključno poboljšavanje  teksta. No, prethodno dugo promišljam o izboru riječi, kadriranju, stilizaciji. Ne razmišljam o mogućim čitateljima, što bi njima moglo biti zanimljivo. Meni je čitatelj vlastiti alter ego, jedan i mnogolik, Shiva Nataraja u kozmičkome jezičnom plesu... Pisanje je moja bunja, treće oko, trava iva, trinfus, vučji zub.  

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Vlastiti stil doživljavam kao njemušto, šuškavo šaputanje. Prodiranje u bit stvari, kad jezik i bit postaju jedno. Sa stilom sam rasla i stil me određuje. Moji stihovi i rečenice bitno su se promijenili u razdoblju od prve do zadnje napisane pjesme ili priče. „…Znakovi, rime, metafore, praznine… povijesna su kategorija (…) Cijeli je svijet premrežen mirisima, okusima, zvucima, rečenicama i značenjima. Poput Marine krune, i moj će plavo-zeleni herbarij otplaviti voda.”, napisah u svojoj zadnjoj poetsko-proznoj knjizi Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert (DHK, Zagreb, 2016.) koja je nastajala od 1988. do 2016. godine. Njezinih osamnaest kronološki poredanih priča jezičnim zrenjem svjedoči o osobnom stjecanju iskustava i znanjâ. Jezik je i otvoreno more po kojem brodimo – što smo bolje opremljeni, dalje ćemo stići. 

Papirnati brod

Ta ruka što vonja na kamfor i jod
odvezuje krišom papirnati brod,
dok noć pije s poda razlivenu tintu,
krcatu žudnjama, ruzinavu Pintu.

Još tri unce modrog i pozlate gram...
Niz Golfsku struju otkliznut će pram
uokolo rta, sred arhipelaga,
u bazaltnu špilju, do skrivenog blaga.

Iza utihe svijeta, najzad, posljednja mori te glad.
Kad zvjezdani dažd u škrinju padne na sekstant i astrolab,
u tebi neostvaren pustolov morski, na krmi, snatrit će mlad.

Kroz stratosferu nade iskri blještav meteorni srh,
mosteći melankoliju, skorbut, groznicu, ulkus i svrab.
U zoru, na obzoru, sve manji obris – karake jarbola vrh.

(pjesma iz pjesničke zbirke Papirnati brod, Zagreb, DHK, 2013.)