E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Luka Bekavac

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Čini mi se da nema mnogo autor/ic/a koji su se izborili za potpuno oslobađanje svojega teksta od lekture. Prema tom položaju izloženosti tuđim intervencijama imam krajnje ambivalentan i vjerojatno sasvim stereotipan stav: svatko želi biti spašen od vlastitih neugodnih propusta (kojih, što je najgore, najčešće uopće nije svjestan), ujedno zadržavajući pravo na odbijanje izmjene određenih rješenja u rukopisu jer ih, unatoč njihovoj „nepravilnosti”, intuitivno doživljava kao jedina moguća. Možda je, doduše, takva nedosljednost „prirodna” pozicija pisanja; možda bi popuštanje jednom od tih impulsa ugrozilo tekst više od ovakve labilne, umjetno uspostavljene ravnoteže.

Na nekim sam tekstovima (Drenju, primjerice) surađivao s lektorima vrlo intenzivno i time je rukopis višestruko profitirao, a promijenio se i moj osjećaj za pisanje: otvorile su se nove razine odgovornosti prema tekstu, nove perspektive kontrole napisanoga, razvila se još jača potreba za tehničkim brušenjem i doradom posljednjih verzija; svakako se promijenila svijest o tomu što sve treba odmjeriti kao neku vrstu estetske odluke. Međutim, radeći na nekim drugim tekstovima (Viljevu i Policijskom satu), primijetio sam – možda i zato što sam mnogo toga počeo uračunavati već u proces pisanja – da sam sve osjetljiviji prema tuđim sugestijama, da moj otpor raste („unutarnji” otpor, stav u onom zamišljenom dijalogu s lektorom-policajcem kakav se na kraju, naravno, ipak ne bi dogodio). Gotovo ništa u mojim tekstovima ne čini mi se „pisanim u kamenu”: imam dojam da se detalji mogu mijenjati, da integritet teksta ne ovisi o ovoj ili onoj mikrovarijaciji; međutim, teško se nosim s idejom da bi te promjene mogle biti automatske, definirane skupom pravila posve izvanjskim tekstu, gdje će se estetski kriterij povući pred onim što je „preporučeno”, uvriježeno, trenutna praksa. Jednom kad tekst postigne određenu dinamiku u svojem ritmu, izboru riječi, ponavljanjima i prazninama, svaka promjena koja narušava njegov materijalni oblik ipak postaje rizičnom. Tako i priručnici ili savjetnici neizbježno dolaze na red tek na kraju; koristim ih kako bih unaprijed, koliko je to moguće, zaštitio tekst od tuđih intervencija. Pisanje je moguće tek uz svojevrsno parcijalno sljepilo: dok sam u njegovoj vlasti, alarm se nikada ne oglašava zbog gramatičke ili leksičke „greške”, nego samo zbog kršenja posve nejasnog sustava pravila tvorenog od nekakvog osjećaja za ritam i oblik. Tek kad uđem u posljednje čišćenje teksta prije predaje na lekturu, ili kad sam u procesu usvajanja i uvažavanja lektorskih primjedbi, priručnici pomažu kako se nešto „pogrešno” ne bi zamijenilo nečim jednako „pogrešnim”.

Pretpostavljam da svatko tko piše barem na trenutke osjeća nelagodu tog pregovaranja između vlastitog „osjećaja jezika” (uvijek usko prepletenog s nekom vrstom idiomatskoga koje tendira „nepismenosti”) i onoga što se u tom trenutku smatra „standardom”, pravilom, dominantnom lektorskom praksom. Na nekoj razini, to je valjda bezizlazan sukob između očuvanja iluzornoga „vlastitog traga” u jeziku i instancija koje funkcioniraju kao agensi jednako iluzornog sustava, nečega što želi ujednačiti profil svih tekstova i stilski ih potpuno depersonalizirati. Osjećam se kao potpuni laik u tim pregovorima, najčešće nesposoban teorijski objasniti svoje izbore ili se boriti za neka atipična rješenja, i tu padaju obrane, vraćamo se u onu komičnu situaciju narcista pred uniformiranom osobom, a tu je vrlo teško zadržati objektivnost...

No znam kakav stav imam prema svakom tuđem tekstu: uvijek bih radije, danas ili za pedeset godina, čitao tekst koji ima tragove tipografskih, leksičkih, sintaktičkih anomalija samog autora, „nepravilnosti” koje se ponekad protežu kroz cijeli opus i postaju dijelovima „rukopisa”, „stila”, onoga što je najteže razviti i oponašati (pada mi na pamet Bora Ćosić), nego tekst koji je posve ispeglan i ispražnjen kako bi udovoljio zahtjevima jezičnoga kodeksa trenutka, nečega što će, uostalom, u određenom roku neizbježno i samo postati nezgrapan, prepoznatljiv „rukopis” jednog vremena, specifičan stilski izbor nečega bezimenog.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Osim u nekom sasvim specijaliziranom tipu komunikacije, ne vidim smisao uvođenja interpunkcije koja bi, poput „predznaka” ili „ključa”, označavala ton ili podtekst rečenice i učinila je jednosmislenom i siromašnijom. Ima nečega usiljenog i smiješnog u ideji novoga znaka koji nije iznuđen radikalnim pomakom u komunikacijskim tehnologijama (ne vrše li već neku sličnu funkciju emoticoni?). Teško je odrediti koliko bi takvih znakova trebalo postojati (ironičnik sasvim sigurno nije dovoljan) i kako bismo ih mogli kombinirati (dva ili više predznaka pred jednom rečenicom; umnažanje istih predznaka – kako čitati rečenicu s dva ironičnika?), no takve me opcije ne privlače dok se ne razviju do stupnja umjetničke građe svoje vrste. Na toj razini, interpunkcija postaje tema koja me opsjeda i uporno frustrira: opći problem (vizualnog) oblikovanja teksta, prostorna manipulacija grafemima, jedno od temeljnih oruđa kompozicije, sustav koji bi mogao omogućiti razvoj neke nove sintakse, otvoriti drugačije opcije rukovanja informacijama, možda čak stvoriti alternativne procedure čitanja.

Naime, unatoč tomu što tekst (barem za mene) prije svega i jest prostorni fenomen, gotovo je nemoguće tu simultanost prevesti i u kognitivni ritam čitanja, te doskočiti njegovoj nužnoj sukcesivnosti i linearnosti. To je nerješiv problem, ali zanimaju me različiti postupci kojima bi upravo interpunkcija (u svojem širem smislu) mogla „osloboditi” pripovijedanje i njegovu distribuciju na tiskanoj stranici. Zato ponekad zavidim umjetnicima čiji mediji po tom pitanju pružaju bitno drugačije mogućnosti; pada mi na pamet Chris Ware (Building Stories ili neki kasni svesci serije The ACME Novelty Library) i njegovi iskoraci u logici pripovijedanja. On u potpunosti koristi sve što nudi strip, a o čemu je stotinjak godina ranije sanjao i Mallarmé: stranica, a ne rečenica kao jedinica književnoga teksta; nelinearno komponiranje pripovjednog svijeta – kojim je obuhvaćena fabularnost, lik, osjećaj prolaska vremena – u prostoru knjige (nasuprot tekstu kao zapisu pseudoverbalnog pripovijedanja). Bliže našem polju rada, postoji drugi recentan primjer s kojim mi se nešto teže estetski saživjeti: ciklus The Familiar Marka Z. Danielewskog, impresivan po upornosti kojom nastoji obogatiti pripovjednu sintaksu, ponajprije obogaćivanjem standardne interpunkcije adaptacijom znakova iz programskih jezika i matematike.

I meni se čini da ključna inspiracija za razvoj oblikovanja teksta dolazi iz područja poput tipografije prirodnih i tehničkih znanosti, simboličkih i strojnih jezika itd. U tekstovima koje sam objavio, više sam puta pokušao koristiti atipičnu interpunkciju, ali mislim da sam samo jednom provizorno uveo neku vrstu „alternativnog” znaka; bilo je to u Holografskom presjeku poruke 58γ-φ (u Quorumu br. 5/6, 2011.). Pokušao sam izložiti materijale iz prvoga dijela Viljeva još radikalnijoj, ali „programiranoj” diskontinuiranosti; birane dionice teksta podvrgnuo sam nekoj vrsti nasumičnog, „strojnog” preslagivanja (pri čemu su ti rezovi dobili svoju oznaku), a zatim ih uveo u pravilnu rotaciju s istim odlomcima u izvornom, nekompromitiranom obliku. U književnom sam radu, dakle, uvijek zainteresiran za nove ideje na tom planu: zanima me inovacija koja proizlazi iz poetičkih ili formalnih zadatosti teksta, gotovo kao produžetak „rukopisa”, dakle nešto što djeluje u granicama jednoga djela (ili neke njegove razine), jednog ciklusa ili „opusa”, a ne u kontekstu cijele kulture i njezinih komunikacijskih uzusa.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Postoji samo jedan tekst koji sam revidirao pomažući se čitanjem naglas: bio je to „Kolovoz”, prvi dio romana Viljevo, koncipiran kao transkript četiriju monologa s oštećenih magnetofonskih vrpci. Htio sam provjeriti što od napisanih rečenica funkcionira kao izgovoriv tekst: gdje bi se smjestile neke „prirodnije” cezure, izazvane uzimanjem daha, ili oklijevanja koja bi u izgovoru možda tražila trotočku na drugačijem mjestu nego pisani tekst. Trebalo je više puta propustiti cijeli rukopis kroz govorni i dišni aparat kao bitan dio medija koji „proizvodi” tekst, i taj je proces (uz dodatni filter smetnji i oštećenja magnetofonske vrpce) dao konačan oblik prvom dijelu romana. Ne vjerujem, doduše, da sam time dobio rezultat koji bi mi se i danas činio idealnim; tempo govora, stanke i disanje usko su vezani uz tijelo izvođača koji u određenom trenutku prilagođava tekst svojim unutarnjim ritmovima. Danas bi „Kolovoz” tražio (od mene, a pogotovo od nekoga drugog) novi verbalni „prijelom”.

Iz sličnih razloga u pravilu ne čitam svoje tekstove na predstavljanjima knjiga, književnim večerima itd. Spreman sam priznati da je to jednim dijelom i pitanje izostanka afiniteta, prakse, možda i talenta, možda i hrabrosti za ulazak u tu situaciju (koja mi se čini sličnijom glumi nego „autorskom čitanju”), no s druge je strane to stvarno pitanje principa: svi moji tekstovi pisani su imajući na umu isključivo papir, tintu, tisak, grafički raspored teksta na stranici. Književni tekst nikada, ni kao dijete, nisam doživljavao kao privremen, provizoran zapis nečega što u svojem „prirodnom obliku” živi u živom glasu, priči neke osobe, „pripovijedanju oko vatre”; uvijek mi se činilo da je jedini „prirodan ambijent” književnosti tiskana stranica, a jedini adekvatan medij izvedbe individualan prolazak kroz knjigu kao predmet, sa svim njezinim specifičnostima, perifernim informacijama, komprimiranim paragrafima, praznim prostorima i tehničkim podacima. Mislim da se tragovi takvog osjećaja za tekst vide i u prozama koje pišem, ne samo u distribuciji fabule ili duljini rečenica, nego i tretmanu svih drugih elemenata knjige. Pisanje za živi glas jednostavno predstavlja posve drugačiju disciplinu: pomisao na okušavanje u toj formi nije mi nimalo odbojna, ali nijedan tekst koji sam napisao nije imao perspektivnu verbalizaciju kao motiv.

Što se čitatelja tiče, dok tekst tek poprima svoje osnovne konture, dok se teme tek ulančavaju a tipovi pisma samo testiraju, publika mi nije nigdje u vidokrugu. Međutim, što je rukopis profiliraniji, što se pisanje (odnosno revidiranje) teksta više primiče kraju, sve se intenzivnije pokušavam projicirati u poziciju nečijega „prvog čitanja”, tražiti mjesta koja me u takvoj vožnji čine nezadovoljnim ili ravnodušnim kako bih maksimalno pojačao učinke teksta, učinio ga – za „čitatelja” – još više i intenzivnije takvim kakav već jest. Promjene koje se tada događaju nekome bi se možda činile „kozmetičkima”, površinskima, zbog toga što su rijetko fabularne, ali radi se o ključnim stvarima, sitnom „montažnom” ugađanju, konačnoj doradi kompozicije. U tu će skupinu postupaka vjerojatno ući više strateških eliminacija i izostavljanja nego nadogradnji i dopuna, ali i mnoštvo odluka o naoko perifernim stvarima koje mi se ponekad čine presudnima: paragrafiranje, naslovi i podnaslovi, tipografija, paginacija, paratekstovi (primjerice, sadržaj u Policijskom satu).

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ovo su najteža pitanja, budući da ne pretpostavljaju samo enormnu razinu autorefleksije, nego i volju da se vlastito pisanje analizira (možda čak i interpretira). Nesklon sam tome, pa bih radije opet pribjegao odgovoru koji se tiče nekih aspekata „metode rada”; nadam se da će se tim putem ukazati i barem djelomični odgovori.

Jedan tip uvođenja reda u vlastite spisateljske procedure zapravo mi je i omogućio dovršavanje tekstova čija bi sudbina inače ostala neriješena. Iskustvo čitanja pisaca poput (kasnog) Becketta, Simona, Pereca, ali i rad nekih umjetnika u drugim medijima (Greenaway, Xenakis) otkrili su mi djelotvornost arbitrarnih struktura kakve se mogu nametnuti kreativnom procesu u svrhu njegova discipliniranja. Riječ je o različitim formama ili kvantitativnim odnosima koji opstruiraju i ograničavaju, ali istim potezom kanaliziraju i stimuliraju, oblikuju i olakšavaju razvoj priče; one su mi, prije petnaestak godina, pomogle da pronađem različite načine mapiranja i usustavljivanja vlastitoga rada dok pišem tekst, izbjegnem neke slijepe ulice, neravnoteže i besciljan razvoj koji me u tom trenutku već koštao nekih podugačkih rukopisa. „Spontanost” pisanja na mene je uvijek djelovala pogubno; bez obzira na to što već dugo ne koristim ozbiljno i rigorozno razvijene „klasifikacijske sustave” stilskih i tematskih elemenata kao u tim ranim tekstovima, još se uvijek klonim nasumičnih i nekontroliranih praksi razvijanja teksta, a kaosu, slučaju i nedeterminiranosti otvaram vrata isključivo u nekim unaprijed definiranim granicama.

Kad je posrijedi istraživanje različitih formi, stilova, „rukopisa”, mislim da me je u novijim tekstovima koje sam objavljivao (počevši od Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku i Drenja) umnogome kreativno oslobodio tematski kontinuitet među njima, razvijanje jedne „pozadinske” priče, niza periferno prepletenih likova i fenomena, skupa „problema” koji različiti tekstovi dijele jer projiciraju neki zajednički svijet. Mislim da bi mi bilo mnogo teže donijeti neke formalne i kompozicijske odluke kad bi svaki tekst koji pišem djelovao apsolutno samostalno. To je možda oblik samozavaravanja, trika kojim se omogućuje nastavak pisanja: ovaj je tekst već i negdje drugdje, u tvojim ostalim knjigama, pa ne započinješ od nule, od prazne stranice... Kako god bilo, upravo me je taj varljiv osjećaj kontinuiteta u velikoj mjeri ohrabrio da za svaki tekst – zbog nove priče, drugačije količine i tipa uvrštenih informacija, ali i nekih iracionalnijih elemenata – tražim drugačiju, ponekad i radikalno izmijenjenu formu, ne gubeći pritom dojam da je sve to dio jednoga posla, jedne razvojne linije, „mojega pisanja”.

Mislim da sam time barem privremeno umaknuo onoj klaustrofobičnoj poziciji pisca „prepoznatljivog stila”. Međutim, i to je neka vrsta samoobmane; kao i kod svakoga drugog, pretpostavljam da bi se mogao pronaći određen broj stalnih karakteristika mojih tekstova po kojima bi (ali svaki put s drugom nijansom, nadam se) ono što radim moglo biti prepoznatljivo čitateljima: duge rečenice, inzistiranje na pomnom prostornom situiranju nauštrb brzog i jasnog razvoja priče ili likova, kontrasti između strateških „viškova” i „manjaka” informacija u tekstu (preobilje u opisu, elipse u fabuli), pukotine u ontološkoj konstrukciji, možda i neki nelagodan „ton”, iako tu već ulazimo u sumnjiva područja...

Čini mi se da sam u prva tri romana uspio održati tempo te promjene i ispisati nekoliko potpuno različitih tipova teksta koji ipak dijele dovoljno elemenata da se u njima razazna i određena provodna nit, prividna koherencija niza. Bio sam stoga uvjeren da u onome što slijedi ipak mora doći do neke sinteze i ponavljanja, jer nikada mi i nije bilo najvažnije ostati u svakom tekstu „drugačijim” pod svaku cijenu. Pripremio sam se, dakle, na tu fazu (privremene) rekapitulacije, ako ne i korak unatrag, ali počele su se događati neke neočekivane stvari, dolaziti ideje koje su bile u konfliktu s tim očekivanjem, pa je u novom rukopisu, koji već neko vrijeme nastaje, stilska dispozicija ponovno neizvjesna i otvorena.