E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Tomislav Marijan Bilosnić

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Pri pisanju koristim se isključivo bijelim papirom, rukom, penkalom, kemijskom ili grafitnom olovkom. Od ostaloga na radnome stolu mogu se naći tek šifrirane bilješke ranije napravljene na istu temu. Bjelina papira suprotstavlja se crnom tragu tinte, ili crne boje olovke, pa me pisanje tako podsjeća ponekad na početak, a ponekad na kraj života. Ruka koja po toj bjelini ispisuje tekst, vezana živčanim tkivom za krvotok osjećaja i misli, na toj apsolutnoj čistini na kojoj se u trenutku pisanja susreću dvije krajnje nepomirljive tajne snage, čas je dio moje zaštite, moj štit, a čas moja snaga, most pri prijelazu tako suprotstavljenih graničnih vrijednosti.

A, pravopisi, gramatike, savjetnici, posebice razni rječnici i leksikoni, te slična literatura, posloženi na policama uz moj radni stol, stoje kao kakvi promatrači, svejedno, sudci, ili navijači pri viteškom turniru, zbog kojih i mogu voditi osluškujuću bitku na život i smrt, ali znajući da mi neće pomoći dok nekoj od tih priručničkih dama konačno ne bacim pobjednički rupčić. Dakle, tek poslije dobivene bitke, u ovome slučaju poslije prvoga čitanja već napisanog teksta pridružujem se nekom iz svite priručničke publike, ali nikako ranije.

Ako ću bar djelomično konkretizirati o kojim je priručnicima riječ, onda su to redom: Hrvatski pravopis (Babić-Finka Moguš), Hrvatski pravopis (Badurina, Marković, Mićanović), Hrvatski enciklopedijski rječnik, Anićev rječnik, Klaićev rječnik stranih riječi, Hrvatski leksikon, Hrvatska enciklopedija, Filozofijski leksikon, Leksikon temeljnih religijskih pojmova, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Rječnik simbola, Grčko-hrvatski rječnik, Latinsko-hrvatski rječnik, razni zavičajni rječnici, Hrvatski obiteljski leksikon, Rječnik ezoterizma i bestijarija, Rimarij (Mate Maras), Velika Epohina enciklopedija aforizama, i drugi priručnici.  

Ipak, put pisanja, pa ni znakove pored toga puta, ne određuju mi druge knjige ili priručnici, nego svećenički oltarski čisti stol, ona bjelina papira koja će od prve napisane riječi pratiti žrtvu i slavlje pisanja. To i je razlog što svaki svoj tekst, pa i ovaj koji čitate, najprije pišem rukom, a tek potom ga unosim, nekad u stroj, a danas u računalo.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Kad moj način pisanja, bar na osobnoj razini, ne bi bio i dio moje istinske kreacije, držim da bi takvo pisanje bilo suvišno. Pisanje je znak objave Riječi, dakle znak objave naše ljudske slike na Božju sliku i priliku. Počam od slova, preko rečenica, do konačno napisanog teksta, to je tijelo našeg duha i duše. Svaki put, u slučaju kod svakog umjetničkog teksta, u pitanju je jedinstvena kreacija. Ovdje bih po sjećanju parafrazirao  jednu vrlo kratku pjesmu Leonarda Cohena, u kojoj pjesnik zahvaljujući Bogu na svemu stvorenome na svijetu, tom istom Bogu „poručuje” kako mu je ipak ostavljena mogućnost da napiše upravo tu pjesmu, u kojoj govori kako s tom kreacijom nema nitko drugi ništa osim njega sama.

Glede „pravopisne organizacije” ponekad opsesivno pazim da se u istoj rečenici ne pojavi riječ već prethodno kazana u toj rečenici, a često ni u rečenicama koje slijede, iako je to u praksi apsolutno nemoguće provesti, jer od Homera do danas nema toga pisca koji je uspio u svom pisanju upotrijebiti sve riječi svoga jezika. Nitko ne posjeduje sav alat. To znači da za ponovljenu riječ tražim zamjenu, sinonim, ali opet takvu riječ koja je po morfološkim, semantičkim i drugim vrijednostima na razini prve, zamijenjene, pa ću zato radije posegnuti i za primjerenijom tuđicom nego li se upustiti u dosadno ponavljanje riječi hrvatskog jezika na kojem pišem. Isto je i u slučaju sintakse, tijeka riječi, njihova protoka, kompozicije i konteksta, njihova slaganja po boji, tonovima, jačini zvuka, ritmu, uopće kako stvoriti vidljivu, prepoznatljivu a novu sliku i simfoniju jezika. Ovdje možemo postaviti i pitanje postojanja dvije vrste riječi, riječi duha, daha, dakle riječi koje osjećamo ali koje poput snova ne umijemo rastumačiti, i riječi koje nam čine sve jasnim i vidljivim što osjećamo i živimo.

I konačno, što s lekturom u takvim prilikama, držim je mogućom dok lektor i sam ulazi u kreaciju teksta, dok ga ne jede njegovo tkivo poput kakve crvotočne bube. U posljednje doba iz tih razloga surađujem isključivo s lektorima koji znaju moj način razmišljanja i pisanja, moj stil i rečenični smisao, sintaksu, tj. kako slažem rečenične dijelove, koji prate fonologiju i leksikografiju, a ne tek tipfelere, sastavljeno ili rastavljeno pisanje riječi, i slično. Nažalost, danas je malo takvih lektora, većina izdavača ih i nema na popisu svojih suradnika, kao što im uredničke poslove često obavljaju sami autori u suradnji s nekom osobom koja je više upućena u tržište nego li u knjigu.    

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ako u umjetnički tekst treba uvoditi bilo kakav interpunkcijski znak, to je samo istaknuti onaj znak koji će nam se kao vulkanski fokus ukazati u samom djelu. Sve je drugo operacionalizam, a ništa pogubnijeg za istinsku poeziju od nasilničke prakse. Živimo ono o čemu pišemo, a interpunkcijski znak, vidjet ćemo kasnije – kad već sve bude završeno. Klonirana Dolly ovca ne može preživjeti umjetnost, još je manja mogućnost njezinih potomaka. Dakle, više zagovaram mogućnost da sam tekst slijedi svoju logiku, tako da ništa ni na koji način bilo kakvim znakom treba isticati.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Čitanje već napisanog teksta doživljavam kao njegovo nanovo otkrivanje. Ponekad mi se čini da od svega onog namjeravanoga nema nikakve koristi, a ponekad u istome tekstu otkrivam potpuno nove i poruke i zagonetke. To znači da autor nije u cijelosti u stanju ovladati samom zagonetkom umjetničkog teksta, pa ga iz tih razloga valja iznova (i uvijek iznova čitati). Nikad to ne činim naglas, imam osjećaj kako bi glas remeteći tišinu u kojoj je tekst nastajao, poremetio i već napisano djelo, kako bi djelo pred bukom sakrilo svoje nedostatke. Samo ono što je definitivno konačno, što se više popraviti ne da, u što ne sumnjam, mogu čitati naglas.

Pišući, ne razmišljam ni o čemu, ponajmanje o čitatelju, pa ni o sebi, osim što se prepuštam strasti i užitku pisanja. Čitatelj je imaginarniji od piščeve ideje, misliti o njemu značilo bi izići iz sebe. Pa i kad bi to pokušali, kod koje bi se jedinke zaustavili, u koga bi se to od toliko mogućih čitatelja trebalo preobraziti, pa i u slučaju da postoji samo jedan kako i po čemu znati koji je. To vam je nešto slično kao kad Borges spominje biskupa Berkleya, koji je zapisao „kako okus jabuke nije ni u samoj jabuci – jabuka ne može kušati samu sebe – niti u ustima onoga koji je jede. Okus iziskuje njihov međusobni dodir”. A kako pisac i svaki njegov mogući čitatelj ponaosob imaju potpuno različita životna, i svaka druga iskustva, pa i estetska, to znači da će prvi koji me bude čitao tumačiti moj tekst drukčije nego li sam ga osjetio i zamislio, da će ga sebi prilagoditi i za sebe prevesti. Učinak će se mijenjati od čovjeka do čovjeka, i to iz dana u dan, kroza sve vrijeme dok djelo bude živjelo. Krleža bi kazao: „Ljudi čitaju kako hoće (da čitaju), a ne kako je napisano”. Ali, istina je da je i za mene iznova pročitan moj tekst drukčiji, od onoga kako sam ga doživio ranije. I autor kao čitatelj ima druge oči, druge uši, otkriva drukčije užitke i dolazi do novih spoznaja.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ja sve činim da sakrijem, a ne otkrijem svoj stil, zašto bih se pred svima i u svakoj prigodi svlačio gol!? Stil je moja vjera u poeziju, u umjetnost uopće, dok bih teorijsku praksu ostavio teoretičarima, kritičarima i povjesničarima književnosti. Oni ne mogu a da stilski ne uškope autora. Zato ja svakom svojom, bilo proznom, bilo lirskom knjigom, od prvih dana kada sam počeo pisati do danas, pokušavam nametnuti, a potom i riješiti uvijek novi i tematski i formalni, pa tako i stilski problem, a koji konačno postaje problem onima koji bi me po kratkom postupku svrstali (poput neke zoo životinjice) u već unaprijed pripremljenu gajbu. Moja ključna stilska karakteristika je, dakle, umnažanje sebe sama i svoga djela, neprestano metamorfoziranje, sve do granica u kojima ostajem jedinstven unutar sama sebe. Rimbaudovski kazano, ja nisam „netko drugi” i kada sam uvijek drukčiji, jer je u pitanju značenje drukčijih iskustava.

Svoju prepoznatljivost, koja je uza sve drugo i subjektivnost, nastojim na razne načine zaštititi, paradoksalno,  ne misleći samo o sebi već i o vremenu u kojem pišem i obraćam se, da ne bih nestao zajedno s njim. To je jedan od razloga što se u svojem pisanju nikad nisam prepustio modama, unaprijed priređenim književnim teorijama, ili književnim grupama, već duhu i dubini jezika, njegovu ritmu, održivosti, viziji, pa i njegovoj neprestanoj mijeni, tako da u mome stilu pijevno ostane ono što je stalno, bezvremeno, a to je prirodno, spoznaja o dahu, glasu i glazbi riječi, osjećaju koji pruža pjesnička sloboda ukoliko je prepoznate kao ljubav i strast.

Konačno, stilske karakteristike mojega pisanja otčitavaju se i u ispreplitanju ekspresivnoga i psalmičnoga, u metaforičkom hiperboliziranju, u stalnom, cikličkom promišljanju jedne teme i svijesti o njoj, zaokružujući je kompozicijski, misaono i stilski. Vjerujući da u jednoj stvari, u jednom pojmu, u istom biću, postoji tisuću različitih stvari, pojmova i bića, u mnogim svojim zbirkama (Tigar, Ogledalo, Kuća, Odisej, Vrt...) isti pojam pokušavam osvijetliti s tisuću očiju, zašuštati u tisuće ušiju, oživjeti s tisuću prstiju, platonovski odsanjati na tisuće načina, a što je moguće isključivom potragom za skrivenim, ili na drugi način rečenim (a poznatim) metaforama, koje se javljaju prividno poput vremena i teku poput vode u koju nikada dvaput ne možemo zagaziti.