E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Daša Drndić

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Koristim i pravopise i gramatiku i savjetnike i rječnike (enciklopedijske, rječnike s područja bivše Jugoslavije, rječnike sinonima, rječnike stranih jezika, rječnike simbola), sve što može riješiti moje eventualne nedoumice ili, pak, učiniti tekst dinamičnijim. 

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Da, smatram svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim dijelom, hajde – recimo, kreacije, ali ne da dopuštam lekturu, nego volim i tražim aktivnu i živu suradnju s lektorom/lektoricom i urednikom. Po nekim se pitanjima složimo, po nekima ne. U principu i lektori i urednici neznatno interveniraju u konačnu verziju mog teksta. Najbolju suradnju imala sam s lektoricama Nanom Moferdin i Zorom Radić. Obje su jezički unconstricted, odnosno nesputane, oslobođene imperativa politički nametnutih i ideološki obojenih lingvističkih pravila, maštovite su i kreativno „neposlušne”. Zajednički smo ponekad dolazile do sjajnih rješenja koja su u okruženju krutih, restriktivnih jezičnih pravila i normi djelovala veselo i subverzivno. Ne volim kada mi lektori nametnu rješenje koje nije logički utemeljeno, u kojem se naslućuje „poslušnost”, priklanjanje dubioznoj, novokomponiranoj „normi” i možda – strah.     

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ne bih. Mislim da tekst, način na koji je „složen”, treba zamijeniti interpunkcijski znak. Posebno me nervira uskličnik – koji gotovo nikada ne koristim. Ironičnik? Zvuči suludo i površno. An easier way out. Ako pisac nije u stanju u svojoj rečenici graditi ironijski diskurs, bolje da ne piše.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Ne čitam naglas svoje tekstove. Ne treba mi to. Čujem ih u sebi. Ali, da, mijenjam stalno (sitne intervencije), sve dok ne predam rukopis. Pa i poslije.

Ne razmišljam o čitatelju dok pišem. Mislim da takvo razmišljanje razbija koncentraciju, a ideja mi zvuči „ziheraški”, komercijalno. Moji stilski izbori i postupci dio su mog unutarnjeg ritma, moje muzike, i ne mogu ih prilagođavati  bilo čijem, bilo kakvom ukusu, jer tada to ne bi bila moja rečenica, nego rečenica koja podilazi nekom trendu ili drugačijem „pismu”.    

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Georges-Louis Leclerc rekao je, Le style c’est l’homme même, a Schopenhauer, da je stil fizionomija uma. Znači, bez obzira na sve kalkulacije, na sva „prilagođavanja” pravilima, trendovima, uputama, prijetnjama, u stilu pisca nazire se njegova/njena ličnost.

Zato, neću vam reći koja su obilježja moga stila, jer to i nije moj posao, a bilo bi nekako konfesionalno, kao da govorim, pogledajte to sam ja. Da, to kako pišem jest moj potpis i, kad pogledam unatrag, taj se potpis kroz trideset i više godina nije radikalno mijenjao. S vremenom je možda postajao više rafiniran, pročišćen, „uglačan”, ali ostao je tu i tamo nestašan i neposlušan.