E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Miro Gavran

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ne koristim. U procesu pisanja sam usredotočen na priču i odnose među junacima.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Ne samo da dopuštam lekturu svojih tekstova, nego na njoj inzistiram. Proteklih petnaestak godina moj stalni lektor je Jakov Lovrić i niti jedan tekst ne puštam u tisak prije nego li se s njime konzultiram. Jakov znade da kod komedija volim „nježniju” lekturu kako bi dijalog djelovao životnijim, dok kod romana inzistiram na „strožoj” lekturi, a drame i knjige za djecu su negdje između ta dva pristupa.

Prije toga je desetak godina većinu mojih tekstova lektorirala Marilka Krajnović. Dobar lektor je piscu nešto poput savjetnika i ispovjednika. Sportaši imaju trenere, glumci redatelje, a pisci lektore, kao svojevrsne pomagače, svojevrsno ogledalo u kojem ćemo provjeriti kako izgleda naš tekst.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ironičnik mi se čini suvišnim... Čitatelj će sam zaključiti da li je nešto rečeno s ironijom ili bez ironije, ako je za to nužan interpunkcijski znak, pisac nije dovoljno jasan, pa mu ni znak neće pomoći. A od interpunkcijskih znakova, kod pisanja kazališnih tekstova, često upotrebljavam trotočje, kao oznaku kraće šutnje ili junakove nedumice, neodlučnosti, kolebljivosti i otežanog  izgovaranja i formuliranja misli koja će uslijediti.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Često čitam tekst naglas. Obično ispišem četiri do šest inačica svakog svog teksta. Sve što pišem usmjereno je prema čitatelju, tako da ga uvijek imam na umu u procesu pisanja. Ponekad mu poželim podariti emociju, ponekad humor, ponekad začudan pogled na suvremenost ili prošlost. Stalo mi je do toga da moj čitatelj ili kazališni gledatelj doživi svojevrsnu katarzu osjećanje u susretu s mojim tekstom.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Opisivanje moga stila ću prepustiti drugima. Usuđujem se tek reći da inzistiram na jasnoći i jednostavnosti iskaza, izbjegavam gomilanje pridjeva i kićenost koja je bila svojstvena nekim prohujalim stoljećima... U ovisnosti od toga da li je moja fabula smještena u suvremenost ili dalju prošlost, da li je situirana u urbano ili ruralno okruženje, u ovisnosti od  karaktera, te obrazovnog i emotivog profila mojih junaka, donosim odluke vezane uz stil.

Najveća promjena u mome pisanju se dogodila prije petnaestak godina kada sam napisao tri romana nadahnuta Biblijom (Judita, 2001., Krstitelj, 2002., te Poncije Pilat, 2004.)  Moj prvi roman (Zaboravljeni sin, 1989.) koji donosi ispovijed mladića s poteškoćama u razvoju, te moj predzadnji roman (Kafkin prijatelj, 2011.) koji govori o Franzu Kafki i Maxu Brodu, stilski su bitno različiti, jer su različiti svjetovi koje opisuju, različiti su junaci i njihov obrazovni profil.