E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Tatjana Gromača

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Vrlo rijetko koristim jezične priručnike, najčešće onda kada intuitivno upotrijebim neku riječ u čije precizno značenje nisam sigurna, da provjerim taj svoj „osjećaj” koji mi je tu riječ donio kao „pravu” za moj tekst (često je taj odabir povezan ne samo sa značenjem riječi, već i s njenom slikovitosti, melodijom i ritmom). Gotovo uvijek se ispostavi nakon provjere s jezičnim priručnikom (u kući ih imamo puno) da je odabir bio ispravan. Ponekad koristim rječnik sinonima, tragam za nekom riječi sinonimom, ili nekada listam rječnike jer čitajući ih, uvijek nešto naučim, ili naletim na kakvu riječ koja me nadahne, a na koju sam zaboravila...

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Sasvim sigurno dopuštam prepravke, osobito brisanja cijelih rečenica, poglavlja i većih dijelova teksta ukoliko vidim da je to potrebno, ili me netko kome vjerujem na to upozori. Ali u smislu unutarnje organizacije rečenice, određenog slijeda riječi i melodioznosti koji su dio stila, a koji čitaocu sam po sebi nešto sugerira ili govori, tu nisam baš za neke znatnije uplive od strane drugih. Za izmjenu detalja koji neće naškoditi ritmu i stilu sam uvijek, ukoliko vidim da su dobrodošli, a ovo prvo što sam navela, to je već remećenje autorstva, i to se ne bi smjelo činiti, osobito kada je autor definiran u svom stilu i jeziku, jer se tu često radi o drugačijim predstavama literarne kakvoće i vrijednosti – netko može misliti da samo jedna vrst organizacije rečenice ima određene literarne vrijednosti, pa to želi nametnuti drugima, što je naravno kršenje, sužavanje stvaralačkih sloboda. Lekturu tekstova želim obavezno da bude provedena od strane stručne osobe prije tiska i ukoričenja, to je jako važno, jer ja u tom pogledu nisam stručna osoba i ne želim se miješati u taj dio. Ne sjećam se da sam do sada imala potrebu komentirati ili bilo što drugo činiti u vezi lektorova rada na mojim tekstovima, niti su lektori mene nešto imali potrebu pitati, to je češće kada je riječ o prijevodima tekstova, a ovako čini se da se dobro razumijemo.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Nisam imala tu ideju niti osjetila potrebu za tako nečime do sada. Nisam ni čula za ironičnik, mislim da to nije potrebno.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Naglas ne čitam tekstove, to nije dio mog načina rada. O čitatelju ne razmišljam toliko puno, tu i tamo malo, važnije mi je kako na mene samu utječu moji stilski izbori, i ukoliko sam ja zadovoljna, onda vjerujem da će se i pokoji čitatelj zadovoljan naći.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Stil koji razvijam pišući svoje prozne tekstove kakve pišem posljednjih godina neki zovu „sublimnim” ili „sintetičkim” proznim stilom. Takav stil prepoznat je u povijesti književnosti prije od prilike stotinjak godina, s javljanjem prvih oblika modernih romana, kao što je to uzmimo Rilkeovo djelo Zapisi Malte Lauridsa Briggea (1910.), pa na dalje preko mnogih važnih romana i proza moderne do suvremene književnosti. Povjesničari književnosti kažu da takav stil karakterizira autorska sumnja u epsku potku romana, što ih onda okreće od klasičnih pripovjednih formi k sintetičkim sposobnostima proze. To bi značilo da se roman počinje izrazito baviti unutarnjim stanjima junaka, da u prozno tkivo ulaze esej, filozofski traktat, autobiografski zapis, dnevnički zapis – sve u cilju što veće koncentracije na čovjekovu misao, i odmicanja od klasične fikcije. Fabula je kod mene minimalizirana, sklona sam stvari dovoditi do njihova ruba kako bih stvorila jednu vrst beskompromisne situacije unutar teksta, unutarnje ogoljelosti koja pak služi što snažnijem izlučivanju određene vrste „spoznajne supstancije”, koja će utjecati kako na mene samu, tako i na čitatelja u smislu svojevrsne unutarnje preobrazbe. No jednako tako gledam da stvaram jednu vrst unutarnje harmonije tekstualne u kojoj će biti prisutni i dijelovi vizualnosti, opisa, prisutnosti samoga života i prirode, dakle izmjene ritmova i tema. Svakako moj stil se je mijenjao, ali zapravo točnije bi bilo kazati razvijao tijekom godina, što se dublje ulazi u određeno područje to su rastvaranja ozbiljnija, a to se paralelno odvija i s cjelokupnim zrenjem kao osobe, i u tom smislu mislim da bilježim određeni napredak, da sam s početnih naznaka sada došla već do konkretnijih oblika i svojevrsnih misaonih jezgri.