E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Božica Jelušić

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ne, ne koristim, samo sporadično, ako moram nešto specijalno provjeriti. Diplomirala sam hrvatski jezik i književnost i predavala ga dvadesetak godina. U tijeku sam s normativnom praksom. Relativno teško prihvaćam forsiranje „novogovora” i držim se svojih standarda. Gledam da mi rečenica bude „počešljana”, uredna, lijepo vođena i na vrijeme završena. Cijenim dinamiku, eliptičnost, rečenični ritam. Mislim da je pitanje časti da naš pravopis i gramatika budu besprijekorni, budući da pisci nemaju nikakvih drugih „pomoćnih sredstava” osim jezika.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Naravno, organizacija teksta je stilska komponenta! Bilo je perioda kad sam pisala malim slovom – kao obol modi, pretpostavljam, no vrlo brzo sam odustala. Isto tako, običavala sam koristiti kurziv i velika tiskana slova, da nešto u tekstu istaknem, da privučem čitateljsku pozornost. Danas to rijetkom činim, nastojeći da unutar rečenice istaknem važnost, bez grafičke neujednačenosti. Uvijek dopuštam lekturu, slušam savjete, rado razgovaram s ljudima od struke. Držim da je to u interesu vrsnoće konačnoga teksta, te da nemamo prava zbunjivati i uzrujavati naše čitatelje, iz čiste ekstravagancije.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

To mi se čini sjajnom idejom! Ironičnik! Vrlo dobar naziv, a u praksi uvesti možda neki grafički znak ispred riječi, poput asteriksa ili nešto drugo... Naime, bivajući prisutna u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama, primjećujem da često dolazi do nesporazuma i sumanutih reakcija, budući da ljudi sve manje razumiju ironiju. Plitkost obrazovanja, kronični  manjak čitanja, iskvaren jezik medija, samo su neki od uzroka. Ljudi se hvataju za doslovnost, paradoks i ironiju doživljavaju kao „crvenu krpu”, dok im svako svraćanje pozornosti na stilsku finesu djeluje kao nasilno „poučavanje”, čemu se također žestoko opiru. Kad se situacija dovede ad absurdum, prijeti se sudskim tužbama i sličnim strahotama – samo stoga, što ljudi nisu „uhvatili” ironijsku nit. Moj (eventualni) interpunkcijski znak bio bi SIMBOLIČNIK, da se označi kako je neka riječ inkorporirana u tekst po simboličnoj osnovi, izvan doslovnosti. Primjerice, da se rečenica „Ići za svojom zvijezdom” ne prokazuje ideološki, već poslovično-simbolički! A ima toga na desetine, naravno.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Da, čitam. Također sve u prvoj verziji pišem rukom, jer tako lakše (likovno) doživljavam i pamtim tekst. Premda držim da imam ono što se neoficijelno zove „osjećaj za jezik”, često pratim ritam stihova, broj slogova, što je lakše uočiti u glasnom čitanju. Većinu tekstova složim „u glavi”, hodajući, biciklirajući, radeći u vrtu. Stoga su prve verzije uglavnom i konačne, kad jednom zapišem, no povremeno dodajem koju rečenicu, poantu, ulomak koji objašnjava ono, što je meni samoj „jasno od prve”. Uvijek mislim na čitatelja, nadajući se da će biti donekle obrazovan i sposoban za uživanje u tekstu. Čuvam se rečenice: „Ti to ne razumiješ”, smatrajući da ona prije ukazuje na moj spisateljski neuspjeh nego li na primateljevu nekompetenciju. Kad čitam na stranim jezicima, vidim kako je besprijekoran jezik ključ: sve što je izvanredno stilski napisano, djeluje i na razini prvog razumijevanja, bez rječnika. Postupci i učinci u literaturi su u očitoj simbiozi.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Iskreno mislim da je „stil vjernost misli”, kako je govorio Flaubert. Meni je jezik sve na svijetu, od djetinjstva do danas, te mi nije teško tražiti prave riječi, najbolje riječi, najzvučnije, najtočnije za moju (za)misao. Neke izmislim, osobito u svom kajkavskom, koristeći postojeće korijene i sličnosti. Primjerice: kajogled  je ogled na kajkavskom, popratnjak je pogovor, prateći tekst u knjizi. Rekla bih da moj stil označavaju slikovitost, dinamičnost i stanovita „energiziranost”, pokretljivost u svim smjerovima. Bitno mi je prenijeti uzbuđenje, očaranost prirodom, humor, mogućnost igre i domišljanja,  koristeći neku vrstu „plasticiteta” koju jezik posjeduje. Tako volim i u govoru i u pismu stvoriti situaciju koja „uvlači” drugu stranu, stvara očekivanje- što li je sljedeće, kako će ovo završiti, koliko je uže riječi izdržljivo da podnese teret smisla. Metafora i pjesnička slika su mi uporišta, emocija vodič. Ne volim suhoću, beskrvnost, umudrenost i zakučasto raspredanje, pa to izbjegavam u  svojoj praksi i stilu. Stih je magnezijski bljesak, osvjetljava nepoznat prostor, daje ti novi pogled u nešto, novo iskustvo jezika i svijeta. A prozna rečenica je sokol, koji se obrušava s visine, hvata detalj poput miša i uznosi ga ponovo u oblake! Želim imati takav oštrovid, pregled nad svojim tekstom, da u njemu ne bude nikakvih „nejasnih micanja” u guštari od slova i slogova.

Ne vjerujem da se moj stil, u stihu i prozi, bitno mijenjao u ovih 40 godina. Možda uslojavao, brusio, približavao mojim uzorima, poput Hamvasa i Milosza, ne znam. Često se govori o onoj osobini, koju T. Akvinski naziva „integritas”, cjelovitost, da sve u tekstu bude od iste srži, od istoga materijala, od naslova do fusnote. Podržala bih taj zahtjev. Pisci koji teže izvrsnosti, koji pristaju na strog metar, trebaju voditi računa o integritetu teksta, podjednako kao i o njegovoj izvornosti i pobudljivosti. Zaključno, da što manje literature bude „mrtvo slovo na papiru”, a što više nje da tvori „paralelnu stvarnost” u kojoj će se autor i njegovi čitatelji osjećati ugodno, zaštićeno, poučeno i nagrađeno za vjernost svemoćnim riječima.