E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Enes Kišević

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

I sastavljačima jezičnih priručnika mogu se potkrasti greške, a kamoli meni. Stoga su stalno uz mene Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatski enciklopedijski rječnik i Hrvatski pravopis.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Pisanje ne smatram Božjim slovom. Sve što sam napisao mogao sam i drugačije reći. Za razliku od brojeva riječi su zamjenjive, ali su i točnije od brojeva. Inače da nije tako, svijet bi ovaj nastao od broja, a ne od riječi. Poštujem urednike i lektore i s njima sam uvijek voljan surađivati. Međutim, moje osnovno pravilo jest: listaj rječnike, a sve što ne znaš o jeziku pitaj moju profesoricu Đurđu Škavić koja je i dr. Bratoljubu Klaiću bila od velike pomoći.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Pisci ne bi smjeli upućivati čitatelja kako čitati njihov tekst, ali svaki bi dobar čitatelj, koji osjeća jezičnu sudisajnost s piscem, trebao sam sebi upisivati neke interpunkcijske znakove kako čitati pojedine tekstove. Trebalo bi, kako veli Paul Valery: postavljati znakove kao u muzici – znakove za brzinu, za jako naglašeno, za zastoje raznih trajanja, za staccato...

Lijepo je biti pjesnik, ali je još ljepše čitati dobre pjesnike pa u čitanju naići na stih koji te podigne od zemlje. E, iza takvoga stiha ja sebi obavezno nacrtam polukrug s točkom – to je moja interpunkcijska oznaka za dugu šutnju.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Kada me uhvati pisanje nije meni ni do mene, ni do čitatelja – stalo mi je samo do pisanja. U pisanju mi cijelo tijelo ponovno postaje riječ: riječ koja se u hodu mijenja i koja svakim svojim korakom sve više sliči upitniku.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

U životu treba i šutjeti sa stilom, a kamoli pisati i govoriti. Lijepo je u glavi nositi književnu baštinu svijeta, ne osjećati se nigdje strancem, a opet, uza sve to, lijepo je ostati svoj. Svaki je život jedna nota u svijetu, svaka je riječ jedna nota u pisanju. Note mogu označavati i buku, i prazninu, i krik, i muk…

Ali o nama samima ovisi u kakve ćemo riječi odijevati svoje misli i svoje osjećaje. Hoćemo li se razbacivati riječima, ili ćemo govoriti samo onda kada su riječi vrednije od šutnje.

Moj stil je, u biti, moje lice. Kakve su mi misli, takvo mi je i lice. Svaki sam trenutak drugačiji. Ali osmijeh na mojem licu nije ni star ni mlad – on je uvijek isti.