E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Jurica Pavičić

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ne. Jedini alat koji koristim je neizbježni „spell-checker” u mom programu za obradu teksta. On mi je nužan zato što kao novinar često pišem u žurbi, pa me upozorava na tipfelere. Taj alat ujedno mi je sasvim dovoljan za rijetke jezične nedoumice koje imam. Budući da sam ikavac, te se nedoumice manje-više svode na specifične finese „jata” pri sklanjanju, gradaciji ili promjeni glagolskih vremena.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Ja sam i novinar i pisac, a novinarstvo i književnost – kad je lektura po srijedi – imaju različite profesionalne protokole. U novinarstvu, lektura je obavezna faza posla, a lektor ima ovlasti intervenirati u tekst bez pitanja. S obzirom na to da sam iskusan i ugledniji novinar, lektori me u novinama za kojem pišem – međutim – ipak nazovu i konzultiraju se ako nešto u mom tekstu drže pogrešnim. Također, lektore u novinama za koje pišem navikao sam na neke specifičnosti mog jezika, ponajprije učestalo korištenje regionalnog vokabulara.

Kad objavljujem knjigu, najčešće se s urednikom dogovorim da lektor intervencije ne unosi u tekst, nego da ih unese kao komentare u word dokument. Tada ja lektorske intervencije unosim u tekst – jednu po jednu, pri čemu većinu prihvatim, ali ne nužno i sve. Taj način rada je sporiji, iziskuje jednu „ruku” redakture više, ali na taj način zadržavam punu kontrolu nad tekstom.

Lektorska praksa u Hrvatskoj jako se razlikuje – razlikuje se u novinama i u izdavaštvu, u fikciji i nefikciji, pa na koncu i od lektora do lektora. Nailazio sam na knjiške lektore koji su imali vrlo čvrstu, dogmatsku ideju što je „ispravan” stil. Rezultat bi bio da bi različiti tekstovi koje bi lektorirali ostavljali dojam da ih je napisao isti čovjek (jer i jest – naime, sam lektor).

Što se tiče odnosa prema normi i autorskog odstupanja od norme, meni je kao autoru osobno najvažnija sloboda korištenja leksika koji se do nedavno nije držao dijelom standardne norme, nego se poimao kao dijalektalan. Kao čakavac iz srednje Dalmacije, odrastao sam u nečem što je faktički bilo bilingvalno sociolingvističko okruženje, u kojem su predmeti iz svakodnevnog života – od hrane, namirnica, preko kućnih rekvizita i pokućstva – imali jedne nazive kod kuće, a druge u školi i u tekstovima. Takva bilingvalna situacija tjerala me da kad pišem o svakodnevnom životu pišem na jeziku koji nije moj. Danas srećom nije tako. Sretan sam što pripadam generaciji novinara i pisaca koja je rasturila opresivnu štokavsku dominaciju, te što danas mogu u novinskom članku napisati riječi koje bi mi osamdesetih ili devedesetih novinski lektori promijenili kao „neknjiževne” – od škvera do postole, od lavela do pitara, i od lancuna do karote. To je velika jezična pobjeda koju su pisci moje generacije izvojevali nad filolozima, a slobodno jezično tržište nad ideologijom.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Taj ironičnik je potreban samo ljudima koji imaju Aspergerov sindrom, pa ne shvaćaju ironiju bez interpunkcijskog znaka. Ne vidim potrebe za uvođenjem novih interpunkcijskih znakova, ali spadam u rijetku manjinu koja ustrajno tupi kako bi u hrvatskom konačno trebalo ukinuti razlikovanje č i ć. U današnjim hrvatskim političkim granicama premali je broj regija i govornika koji to razlikovanje stvarno osjećaju, te nema svrhe da se sve ostale s tim maltretira, a učenike i jezične praktičare traumatizira nečim što niti čuju, niti izgovaraju. Osobno nikad ne griješim kad su č i ć u pitanju, ali to je samo zato što sam do kraja osnovne škole naučio sve riječi gdje se pojavljuju napamet, kao trenirani majmun. Inače, razliku između č i ć nisam kadar niti izgovoriti, niti razlikovati kad je čujem.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Nikad ne čitam tekst naglas, ali neki put rečenicu sričem u sebi, da bih joj osjetio ritam i zvučnost. Ako mi se čini ritmički kvrgava ili rogobatna, mijenjam je. Nije mi to najdraži dio pisanja – kudikamo se više veselim kompoziciji i fabuliranju – ali čovjek koji piše mora paziti na rečenicu.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Kako idem stariji, prozne tekstove pišem kraćim rečenicama i kraćim pasusima. Više koristim lokalizme i regionalizme, a na razini leksika (ne gramatike) se udaljavam od štokavskog standarda. Također, s vremenom sam promijenio odnos prema dijalogu, od grafičkog do stilskog. Uglavnom, stil  mi se mijenjao, mislim – nabolje.

Također, stil kojim pišem književnost i stil kojim pišem novinarstvo mi nisu isti, a po meni ni ne smiju biti. U novinarstvu, glas koji dominira je moj glas, u književnosti se on mora izgubiti i postati glas onog čiju pripovjednu perspektivu poprimam. Mislim da je kod nekih mojih ranijih proza najveća greška bila što sam ih pisao autoritativnim, objašnjavalačkim glasom koji je svojstven novinarstvu.