E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Marko Pogačar

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Iako se ne smatram ni približno savršeno pismenim – štoviše, neke segmente pravopisa nisam nikad dokraja svladao – pri pisanju ne koristim taj tip normativnoga jezičnog oslonca. Glavni razlog je što me pravopisna „pismenost” teksta, njegova korespondencija s trenutno važećom hegemonijski proglašenom normom, gotovo uopće ne zanima. Jezik koristim prema vlastitom osjećaju za isti, u svrhu stvaranja što je za mene u tom trenutku moguće književno uspjelijeg teksta. Kada je riječ o književnom tekstu, zanima me gotovo isključivo „književna pismenost” potonjeg. Na normativni pravopis, ipak, nisam potpuno neosjetljiv – što smatram uglavnom posljedicom navike te formiranjem kroz standardni obrazovni sustav. Donekle pazim i trudim se izbjeći „krupne” pravopisne „pogreške” – otprilike one koje bi meni samome smetale u tuđim tekstovima (ukoliko, naravno, iste nisu pretvorene u stilem ili instrumentalizirane kao književni postupak). Općenito, zalažem se za neki vid „minimalne normativnosti”, glavni kriterij za koju bi, vjerojatno, bila semantička preciznost.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Ne mislim da sam razvio neki specifični pravopisni idiolekt koji bi tvorio koherentan, stilski obilježen sustav. Služim se skoro isključivo nekom približnom varijantom standardnog jezika, ili, vjerojatno preciznije, ne nužno koherentnom kombinacijom različitih standardizacija od, otprilike, '45. godine naovamo. U tom smislu dopuštam, uglavnom i inzistiram na lekturi svojih tekstova. Tu lekturu, međutim, pažljivo pratim, i obično odbijem barem polovinu do dvije trećine lektorskih unosa, jer ih smatram suvišnim, nerijetko i za stilski i općenito književni aspekt teksta štetnim, mjestimice i katastrofalno promašenim. S druge strane nerijetko se intencionalno prilično proizvoljno služim na primjer interpunkcijom, u svrhu ritmičke organizacije teksta, blagih promjena tekstualnih registara i sl. 

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Bio bih apsolutno i kategorički protiv ironičnika, jer vjerujem da bi isti kastrirao i u bitnom uništio jednu od meni najzanimljivijih i najdražih figura, u mnogome otupio njezinu oštrinu, radikalno ugrozio njezin subverzivni potencijal. Ironija uz ironičnik bila bi samo blijeda sjena ironije. „Ironičnik” je, čini se, sjajan primjer toga kao višak normativnosti hegemonijski zatire i uništava jezik. Ne čini mi se slučajnim da se ova disciplina pokušala vježbati upravo na ironiji. Nemam prijedloga za interpunkcijski znak, čini mi se da postojeći pružaju sasvim odgovarajuću podršku. Predložio bih, ipak, jedan drugi znak, odnosno način bilježenja: da sam diktator, prvi akt moje jezične politike bio bi ukidanje znakova č i ć u standardnom jeziku, te njihovo bilježenje kao jedinstvenog c s ravnom crtom nad znakom. Današnji način bilježenja smatram nepotrebno kompliciranim, konfuznim, uvelike nepravednim prema govornicima s različitom dijalektalnom pozadinom i sl. Uvjeren sam da bi nam pisani život bio lakši, a da bi upotrebna, standardna i dijalektalna govorna praksa ostala točno onakvom kakva je i danas.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Pjesničke tekstove čitam naglas, i ponekad interveniram u njih nakon glasnih čitanja. Uglavnom je riječ o interpunkciji, grafičkoj organizaciji teksta, manjim redukcijama i slično. Prozne tekstove ne čitam naglas, jer sam lijen. A i čini mi se da tako nešto nije presudno za konačnu organizaciju „prosječnog” proznog teksta. O čitatelju, mimo onoga implicitnog, razmišljam uglavnom u sferi bazične transparentnosti/razumljivosti teksta/postupka.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ako postoji nešto kao moj stil (radije bih u ovom kontekstu koristio moguće upravo sintagmu „autorski potpis”), on se vjerojatno sastoji u kombinaciji ponešto preopterećenog, stilemski obilježenog jezika koji balansira na rubu „aleksandrijskog”, prijeti da bude zagušen artificijelnošću i figuralnošću, i jednostavnog, lakonskog izraza koji nastoji izbjeći snažniju stilsku obilježenost, ekonomizirati jezikom, sažimati. Čini mi se da su se u različitim vremenima i različitim knjigama, bez obzira na rodove i žanrove, ove dvije tendencije ispreplitale na različite načine i izmjenjivale dominante. Neke kombinacije bile su, čini mi se, sretnije, neke su se pokazale rubno funkcionalnim.