E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Evelina Rudan

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Gramatike, pravopise i savjetnike koristim već po prirodi struke. Čitam ih ne samo kao upotrebno štivo, već i kao štivo po sebi. Osim toga, volim čitati dobro napisane gramatike. Postoji određeni užitak u toj štedroj vjeri u mogućnost dobre opisivosti. U logičnom poslagivanju i u naporu da se izmicivost jezika pokuša utjerati u suvisli red. Jedino mi u rječnicima, koje isto rado čitam, nedostaje još jedan stupac. Taj bi stupac izlazio iz svih pristojnih leksikografskih okvira i bio bi zapravo upotrebljiv samo još pokojoj filološkoj lujki poput mene. U njemu bi autor ili autorica ispisivali vlastiti odnos s konkretnom riječi (za one riječi za koje ga imaju većoj mjeri), kako je čuju, u kojoj im je boji, kad su se njom prvi put sreli i što im je značila. Svako malo bi u tom stupcu bile praznine jer ne možeš baš sa svim riječima imati osobni odnos, ali  one s kojima imaju, njih bi položili pred oči nemirna štioca i takve štilice. Poneki je leksikograf, barem mislim, iskusio tu potrebu pa onda ispisivao kakav neobični glosar. No, češće me takvim odnosom razvesele pisci kad njime implicitno ili eksplicitno optoče neki tekst.

Osim toga, postojanje pravila (uvidnih u gramatikama i poludogovorenih u pravopisima) omogućuje njihovo iznevjeravanje. I pospješuje užitak u tom iznevjeravanju. Ne možeš iznevjeriti neko pravilo ako tog pravila nema. Ili ako ne znaš da postoji. Nikad sjajni Slamnigov ‘prepoizodnosijahu’ ne bi bio toliko sjajan da takav glagol doista i postoji i da ne krši uzusnu i službenu normu. Zapravo ne bi ga ni bilo. Tako da kad ljudi jamraju nad pravilima, ne mogu si pomoći, meni uvijek, barem iznutra, bježi lagani podsmijeh. Ne čini me to naročito dobrom čovječicom, ali prilično je izvjesno da me čini dobrom čitateljicom.

S druge strane za jedan dio svog pisanja, čak i da hoću, ne mogu koristiti ni gramatike, ni savjetnike, ni pravopise. Jer kad pišeš i na čakavskom, onda si na brisanom prostoru. Naime, nenormirani jezici nemaju pravopisa, nemaju službene norme i ne proizvode savjetnike. Ono čega se možeš držati i čemu se možeš opirati jest zapravo samo uzusna norma nekog govora. Kršenju tog uzusa utjecala sam se iz stilskih razloga kad god mi je to bilo potrebno. Najčešće na leksemskoj razini. Kad riječ posudiš iz nekog jezika ili govora, ne umanjuješ iznos jeziku (govoru) od kojeg si posudila; ako to učiniš dobro, iznos si, zapravo, povećala. Barem sam takve alibije  iznosila onim svojim čitateljima koji su znali prigovoriti „da otrok govore Bezaki, a ne mi.” U te sitne razlike, u te namjerne posudbe katkad su upisane i neke puno šire priče. No u čakavskom, kao i drugim nestandardiziranim jezicima, nevolja je to što će taj tip leksemskog ili nekog drugog kršenja uzusne norme prepoznati samo mali broj čitatelja, dakle oni koji znaju kakva je uzusna norma konkretnoga govora. Ostali mogu vidjeti da ta riječ dobro stoji u  stihu, ali onaj jedan korak koji je poduzet do tog stajanja, bit će im uglavnom neprovidan.  Kad čitam druge pjesme na čakavskom, ono što me veseli jest i to što te sitne, namjerne pomake mogu očitati i bude tako zakratko kao da su tu samo za mene i još dvoje-troje njih. Kao da pjesma osim onog sloja koji će vidjeti i svi drugi, ima još i neki sitni kôd koji čeka na otključavanje tih par nas.

Doduše, vrijeme je ujedno i ono koje zaključava i taloži, osigurava oneobičavanje i onoga što u trenutku pisanja (i slaganja, ako se vratimo najdaljim usmenim izvorima) nije bilo mišljeno, ali to je unekoliko drukčiji  proces i o njemu se lijepo i opširno može vidjeti kod Borgesa u Tom umijeću stiha.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

U poeziji, drukčije nije ni moguće, barem mi se tako čini, nego i svoj načina pisanja i pravopisnu organizaciju teksta, smatrati ničim zamjenjivim dijelom kreacije. Dobar lektor ili lektorica, uočit će ‘tipfeleranje’. Međutim, ako se njima ili uredniku/urednici učini da nešto jest sporno i izvan ‘zatipkivanja’, možemo o tome razgovarati, ne mislim da mi se nijedna nenamjerna pogreška ne može potkrasti, ali radije bih ipak da provjere je li mi se potkralo ili je namjerno i sa svrhom tu. Za tekstove koji su znanstvenog ili publicističkog tipa (za koje nisam sigurna ulaze li u ovu kategoriju) ne samo da dopuštam nego žudim za tim da odgovornost zadnjeg čitanja prebacim na dobrog/dobru lektora, lektoricu i urednika, urednicu. Iz najmanje tri razloga: prvo vidjet će i moje tipfelere koje ja vrlo vjerojatno neću jer čitam riječ onako kako mislim da je napisana, a ne onako kako stvarno jest (u tuđim tekstovima vidim), drugo: zato što ako njemu/njoj nešto nije jasno, velika je vjerojatnost da neće biti ni čitatelju i treći je razlog onaj koji ponekad imaju glumci ili glumice koji nikad ne gledaju film u kojem su netom glumili. Tako ja najradije ne bih čitala zadnju verziju svog teksta jer me to čini anksioznom i vjerojatno ću odugovlačiti sa slanjem. Kad se tekstu budem vratila par godina kasnije,  jer je objavljen i ja nemam ništa više s njim i mogu ga čitati kao strankinja,  vrlo ću vjerojatno pomisliti: „Pih, mogla sam i ranije poslati.” Dakle, urednici i lektori koji se bave i otimačinom tekstova od anksioznih autorica u mom su svijetu dobrodošli, katkad ako imate sreće i prijateljice izvrsne filologinje, onda one obave tu otmicu.

Međutim, da bi mi netko ‘prčkao’ po tekstu, moram najprije imati visoko povjerenje u tog nekog, znati kako on ili ona inače pišu i nekako vjerovati da ‘kuže stvari’. I da će prepoznati gdje sam stvarno zaribala pa će me upozoriti, a gdje sam namjerno iznevjerila i da to ima nekog smisla čak i u znanstvenom tekstu, a poželjno je i da ih to iznevjeravanje razveseli. I važno je da mogu preživjeti moje neologizme jer izvjesno je da ta riječ točnije opisuje ono što želim opisati od one koja postoji u rječniku, inače je ne bih ni bila preoblikovala. Ali i da me nježno upozore, ako baš neumjereno zapilim s vlastitim tvorenicama.          

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Kad zapisujem usmene priče, tad mi nedostaje čitava skala znakova, a i ironičnik bi izvrsno došao. Postoje načini na koje možete tome doskočiti i ovako (opisima, fusnotama i slično), ali pisani tekst mnogo toga iz usmene komunikacije ‘neuspješno’ prevodi. Taj osjećaj nedostajanja u prenošenju usmene komunikacije u pisanu, u elektroničkoj komunikaciji prepoznat je upravo u proširivanju skale emotikona, što ujedno svjedoči o tome da smo mi, s upotrebom elektroničkog komuniciranja, bliži usmenoj nego pisanoj kulturi.

No, u poeziji, esejima i drugim tekstovima nekako mi dostaju i ovi znakovi koje imamo. Jedino što moj osjećaj za jezik, ako se na to mogu pozvati, uključuje nešto više stanki nego što ih pravopisi propisuju, tako npr. neke tekstne konektore uvijek osjećam kao one ispred kojih stanem i udahnem i onda nastavim pa sam ih sklona odijeliti zarezom čak i tamo gdje ga pravopisci ne predviđaju. Osim toga, barem jednim dijelom, naše su rečenice, njihovo oblikovanje, dio načina na koji nam funkcionira cijeli vegetativni sustav. Moj je digresivan i zastajkujući, ali nedovoljno da bude odrješita točka,  a ipak dovoljno da bude, manje siguran i manje apodiktičan, zarez. I, kao što je vidljivo, sklon umecima. Razgovorljiv i svadljiv sam sa sobom i unutar rečenice.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Ne samo da čitam naglas nakon što napišem tekst, nego ga često izgovaram i dok ga zapisujem. Ako ritam, ton i riječ nemaju točno određeni tip podudarnosti koji tražim, tad odustanem i nastavim kasnije. Riječi su, posebno za poeziju (ali i za dobru prozu), prije zvuk pa tek onda značenje (iako se primaju istodobno). Dakle, gotovo nikad  riječi u pjesmi ne upotrebljavam samo zbog njihova značenja nego i zbog zvuka. Zapravo zvuk mi je važniji. A taj zvuk onda upošljava i sva druga osjetila pa čak dijelom i vid. Dakle, riječi mi imaju i ton, i okus, i opip, i boju. Iskušavam glasove jesu li dovoljno kotrljajući na mjestu na kojem mi to treba, klize li glatko tamo gdje treba, osiguravaju li hrapavost tamo gdje bi to značilo. I nadam se, uvijek se nadam da će to neki zamišljeni idealni čitatelj čuti. Ponekad to izravno i tematiziram u pjesmama tu materijalnost glasova, a sve u nadi tog prizivanja i dozivanja.

Boja je dvostruka i kad pišem i kad čitam. Na jednoj je razini ona boja koju glasovi prirodno proizvode i provjeriva je određenim objektivnim mjerilima i snimačima. Na drugoj razini riječ je i o individualnoj  boji, onu koju vidim i čujem kao sinestetičarka. Pa kad biram riječ koja će ući u neki tekst, biram je, možda više intuitivno i po boji koju glasovi u njezinu sastavu izazivaju. Prva spomenuta razina vidljiva je, čujna i razloživa, ali druga nije dohvatljiva analitičkim  alatima koje imamo na raspolaganju jer je vrlo individualna. Ono čemu se mogu nadati to je da će se ta sinergija nekako prepoznati, ako se i jasan put dolaženja ne može uvijek razaznati.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Malo samoj sebi zvučim pretenciozno govoreći o „književnom opusu”. Ali ono što sam pisala, bilo je nekako obilježeno zvukom (vidi gore) i sviješću da riječi imaju svoju povijest: čitalačku, intelektualnu, emocionalnu; povijest koju u boljem slučaju mogu podijeliti barem sa zamišljenim idealnim čitateljem ili čitateljicom. Ili vrlo stvarnim prevoditeljima kao što je bilo u nedavnom slučaju Gorana Čolakhodžića i Adriana Oproiua.

Sa stilom ozbiljno računam i kad pišem, i kad čitam, i kad slušam druge kako pripovijedaju.  Posve mi je svejedno kakvim se važnim temama neki autor ili autorica bave, ako mi riječ koju su izabrali, poredak riječi, način na koji se stvari odvijaju između rečenica ne izmamljuju osmijeh i ne proizvode tiho unutarnje veselje. Pa čak i potrebu pisanja.

Zato mi je to bitno i kad sama pišem, jer prvi je zadatak onoga tko piše da zadovolji barem svog prvog čitatelja ili čitateljicu koji je on sam ili sama. Hm, vrlo sam rodno gramatički osviještena u ovom dijelu teksta, što sam bila i kad su rijetke bile pa ću to uskoro morati promijeniti. To isto ulazi u prostor autorskog potpisa, to da se ne čini ono što je očekujuće. Ni kad su u pitanju teme, ni kad su u pitanju sintaktički i morfološki izbori, ni kad je u pitanju u novije vrijeme nešto rasprostranjeniji stav da je važnija tema i angažman s njom povezan. S druge strane, jednako je važno da taj trud (ponekad i intuitivan) ne bude vidljiv otprve. Da tekst ne vrišti izdaleka, gledaj me kako sam dobro sašiven. I gledaj samo u šavove. Nego da je finalni proizvod nekako neodvojiv od tih šavova. Pritom su mi draži tekstovi u kojima  ima nešto funkcionalne rašpavosti, određeni izboji rasklimanosti (koju ionako ne bi čovjek primijetio ako ostalo ne funkcionira), nešto krvi i mesa, udaha i izdaha, te koja piše i diše.

I na koncu,  stil je uvijek puno više izraz stanja duha u kojem pišem, nego stanja teme o kojoj želim pisati.