E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Olja Savičević Ivančević

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ranije sam češće koristila jezične priručnike, posjedujem više pravopisa i gramatika, ali danas, kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, oslanjam se na stečeno znanje. Većina dostupnih pravopisa i gramatika hrvatskog jezika je dobra ako ih znamo koristiti, a to između ostalog znači i da se neka pravila, uz uvjet da su usvojena, mogu shvatiti kao savjeti, proširivati, varirati, odbacivati i mijenjati kroz tekst. Često koristim rječnike i aplikacije na stranim jezicima kako bih provjerila gramatičku ili pravopisnu točnost.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Dvije ili tri glave su pametnije od jedne, autorica može previdjeti greške prilikom čitanja teksta, jer smo prilikom pisanja koncentrirani na proces stvaranja, zato lekturu smatram nužnom, ali u tijesnoj suradnji s lektorom i urednikom i dogovorom oko svake promjene. To je važno zbog specifične jezične organizacije mojih tekstova, zbog sintakse koja je katkad namjerno „nepravilna” kako bi bila bliža govornom jeziku te korištenja žargona, dijalekta, slenga... čija se pravila ne podudaraju sa standardom.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Nije na odmet biti pažljiva s interpunkcijom, o čemu svjedoče, recimo, emotikoni koji interpunkciju u pismenoj komunikaciji zamjenjuju ili nadopunjavaju, pa se emocija u „brzoj” izmjeni informacija iskazuje ikonicama, a ne interpunkcijskim znakovima i riječima. Poznato je da postoji više emocionalnih stanja negoli pojmova koji ih opisuju, a ikonice pokušavaju zamijeniti i sintetizirati čitav niz riječi i rečenica, što nije moguće. Tu, na primjer, više nema mjesta ironiji, kao ni nekim drugim suptilnim načinima izražavanja, jer se ona u takvoj doslovnoj, a nepreciznoj instant komunikaciji, dokida. Mislim da bi slično bilo s ironičnikom, dogodio bi se paradoks. Ironičnik bi ukinuo  ironiju.

Kao pjesnikinja, bliža sam praksi reduciranja interpunkcije na nužne znakove, a pobornica preciznog izraza riječima. Što se meni omiljenih znakova tiče: nužan je zarez, praktična točka-zarez, a zagrade mogu imati visoku stilsku vrijednost. Katkad mi se čini da bih s ova tri znaka, i pokoju točku, mogla napisati roman, za zbirku poezije potrebno je i manje, naravno. Ipak, treba voditi računa i o komunikativnosti takvog teksta koju interpunkcija olakšava.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Rijetko čitam na glas, ali uvijek čitam u sebi na način da osjetim kako tekst zvuči, jer ritam teksta mi je važan, svejedno je li riječ o poeziji ili o prozi, i na razini rečenice i na razini strukture djela.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Počela sam pisati i objavljivati rano, tako da na samom početku, u tim adolescentskim zbirkama, nije moglo biti govora o stilu, već o igri oponašanja. Kao dijete koje je voljelo čitati, razvila sam jedan manirizam, oponašanje stila omiljenih pisaca što se i kasnije očitovalo kroz poigravanja žanrovima, oponašanjima različitih stilova govora ili pisma, kroz heteronim ili govor „iz lika” u prvom licu. Ipak, nadam se da je i moj autorski rukopis s godinama postao čvršći, samosvojan i autentičan, jer je upravo originalan glas ono prvo po čemu prepoznajemo i razlikujemo spisateljicu i pisca od ljudi koji pišu.

Kao glavna obilježja svog stila navela bih poetičnost, suvremeni jezik, fluentnost u žanrovima, humor i angažman.

Jezik je polje djelovanja i glavni alat pisca i ako se vješto koristi može biti raster kroz koji se (pro)vidi svijet, zato mi žanrovske matrice služe ponajviše kao gotove narativne strukture, kućišta za jezik, a knjige za transmisiju emocija kroz ono nevidljivo u riječima – poeziju.

Baš zbog toga što je stvaran, taj jezik je angažiran, moje knjige su angažirane i izravno, u najužem smislu. Uglavnom svjedoče o posljedicama patrijarhata i kapitalizma ili rata na ljudsku intimu, privatne živote, obiteljske i ljubavne odnose.