E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Bekim Sejranović

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ne koristim se prilikom samog pisanja, ali kada tekst iznova čitam i kad radim na njemu, uglavnom krateći ga i izbacujući suvišne riječi, rečenice, pa i čitava poglavlja, ponekad se „konzultiram” s rječnikom.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Jezik kojim pišem pisati je poput rukopisa, to je moj potpis, jedinstven poput otiska prsta ili genoma. Naravno da dopuštam lekturu, ali se ponekad, iako prilično rijetko, ne slažem s lektorom. Mislim da jezik ne treba biti sputavajući, već oslobađajući. Danas, posebice na hrvatskom jezičnom području, imate ljude koje je strah ili sram govoriti ili pisati onako kako su čitav život govorili ili pisali. Zašto? Zato jer im netko kaže ovo je „pravilno”, a drugo ne. Tko je ta osoba koja odlučuje što je pravilno? I tko kontrolira njega, tog kontrolora „pravilnosti”. Jezik prije svega mora imati temelj u stvarnom govoru ljudi. Jezik prima i odbija, i treba mu dati prostora i vremena. Zašto i jedno i drugo ne bi bilo „pravilno”? Mogu li ja kao književnik, prevoditelj, pa i lingvist, primjerice ustvrditi kako je imenica „splav” muškog roda, jer sam je odvijek upotrebljavao i doživljavao kao takvu. Recite mi jedan logičan razlog zašto bi imenica „splav” bila ženskog roda? Zašto su mrav, udav, brav, zaborav, muškog roda, a splav ženskoga? Na slovenskom je riječ splav muškog roda, no znači nešto sasvim drugo – abortus. I zato sam imenicu „splav” u romanu Tvoj sin Hucklberry Finn namjerno koristio kao da je muškoga roda, odnosno ne ja, nego moj pripovjedač u prvom licu jednine, a i svi ostali likovi. Iako bi po kontrolorima „čistote” jezika to bilo nedopustivo, nepravilno, pogrešno. Ali ja osjećam da bi je tako koristio moj pripovjedač ujedno i glavni junak ili neki drugi od likova u istom romanu. Ne može lik s nadimkom Crnac, inače Bosanac, reći: Gdje je moja splav? Hoću reći kako dajem prednost živom jeziku, upotrebljavam riječi koje se mogu ili koje su se nekoć mogle čuti (ako je riječ o ankoronizmima) od živih ljudi. Pišem na hrvatskom standardu, ali zbog cijelog niza uzroka, koristim i turcizme, i germanizme i srbizme, i talijanizme itd... Uzmem ono što mi treba. A treba mi sve.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Prvi put čujem za „ironičnik” i čini mi se nekako zaglupljućim. Kao da napišete: – A sad ću napisati nešto smiješno, pa vas molim da se potrudite shvatiti koliko je to zapravo duhovito. Drugim riječima definitivno ne bih uveo znak za ironiju. Ona je ili jasna ili nije. Možda je shvatiš nekad kasnije. Možda nije usmjerena k tebi. Možda je razumije onaj tko je treba razumjeti. Netko je možda ni ne primijeti, tamo gdje sve pršti od nje, a vidi je u nečemu u čemu je apsolutno nema. Ili je razumiješ i prihvataš, ponekad naslutiš da nije to baš sve baš tako, autor se sprda i s nama i sa samim sobom, ali nisi baš siguran što je htio reći. Dešava se nerijetko da čitatelj u tekstu vidi nešto što autoru uopće nije bilo namjera ustvrditi, ili čak češće da ne vidi neke simbole ili ne ulovi žestoku ironiju za koju je autor bio siguran kako je jasna i većini ljudi razumljiva. Možda i griješim, ali jednom mi je palo na pamet kako je ironija jača što je manje ljudi razumije. Mišljenja sam da su ideje za „ironičnik” produkt suvremenog načina komunikacije putem sms-poruka ili FB-poruka, morate iza svake rečenice ubacivati „smajlije” iz straha da te netko ne bi krivo shvatio i uvrijedio se. Mislim i da je pisanje poruka, tvitanje i slično prilično loše utjecalo na jezik, pojednostavilo ga, izbrisalo nijanse, a o interpunkciji da i ne govorim. No, s druge strane ljudi puno više pišu, nego ranije. Svi pišu, ali čini se kao da nitko ne čita napisano. Ljudi kao da su postali opčinjeni električnim, uglavnom beskorisnim, spravicama, te počinju i razmišljati kao strojevi. Možda i griješim ali čini se, dakle, kako taj prijedlog o „ironičniku” ima svoje korijene, bar djelomice, u načinu moderne komunikacije koja je površna, jednostavna, monotono binarna ili crno-bijela i ne poznaje nešto stilski zahtjevnije i dublje poput ironije, a da ne govorim o autoironiji koju smatram najjačom stilskom figurom i glavnom odlikom svojih pripovjedača u svemu što sam do sada napisao. Autoironijom nadilaziš samog sebe. A vi mi sad kažete kako je netko pomislio kako je došlo vrijeme da će se morati naglasiti kad je nešto ironija, nešto sarkazam, a nešto obična prostačka psovka bez dubljeg smisla. A što ako je suština ironije upravo u tome što nikad nisi siguran u nju, možda njena srž upravo i jest ta dualnost. To je kao kad pričaš zgode i nezgode, kao kad pišeš u prvom licu i onda ponekad jamraš, kukaš, ali jedan stupanj, jednu jedva primjetnu nijansu prepatetično, ili precrno i morbidno, ili pak pretjerano veselo, uglavnom tako da se zapitaš da li se autor, odnos pripovjedač malo „šali”. Nisi siguran. Nije da nije, ali nije ni da nije. S druge strane možda ste i u pravu, jer ljudi takve nijanse sve manje shvaćaju. Ne znam je li to u našim krajevima već uzelo velikog maha, ali u ostatku Europe, posebice Skandinaviji, građani su ušli u epoku diktature političke korektnosti koja je blago rečeno, samo deklarativna, pa više ne smiješ ispričai nijedan dobar vic, jer bi njime odmah nekog „povrijedio”. Imamo gomile informacija, a zatucani smo i plitki poput spravica na kojima provodimo vrijeme lajkajući i ne lajkajući.

Zamislite da su u negdašnjim diktatorskim režimima pisci stavljali „ironičnik”. Što bi bilo s, hajdemo reći „nadrelističnim” romanom (iako je taj roman još mnogo toga) Majstor i Margarita? Gjde bi tu išao ironičnik? Preko cijelog romana? Netko nije uvijek spreman za ironiju, a netko, pogotovo autoritarna vlast, nikad. Za autoironiju, ponavljam to svjesno, mislim da je najuzvišenija stilska figura. Autoioronijom pobjeđujete same sebe. No, nije to ni lako, ni bezbolno. Morate biti nemilosrdni prema sami sebi. Ali duhovito, luckasto, pomjereno, začudno, ako je to više uopće moguće.

P.S. Postoje i ljudi koji preozbiljno shvaćaju život, pa tako i umjetnost i jezik, ljude koji imaju poriv za nekakvim „redom i urednošću”, uvijek budni i spremni ispraviti nekog tko koristi „pogrešne” riječi ili izraze, a još ako je srpska ili turcizam, sramota ljude reći da ih znaju. Germanizmi su više „poželjni”, pa i talijanizmi, dok turcizmi, rusizmi i arapske riječi koje su ušle u hrvatski jezik putem turskog i bosanskog kao da ne leže našem „europskom” uhu. Ja sam imao tu sreću da sam još kao dijete pokupio od bake i djeda starinski arhaični bosanski pun turcizama i lokalizama, a djelomice me je odredila i ta tipična bosanska darovitost za pripovjedanje s puno crnog humora i autoironije. Odrastao sam bez roditelja pa su me baka i djed posvuda vodili sa sobom. I onda odrasli sjede, jedu piju i pričaju a mi djeca se igramo. I slušamo, ako je interasantno. Takav način pripovjedanja je nekako živ, neposredan, nije artificijalan i suhoparan kakav danas imamo priliku čuti u medijima ili kazalištu, pa čak i filmu. Ljudi ne razumiju razliku između jezika i govora. Jezik je apstraktan sustav, standardiziran putem određenih normi oko kojih je napravljen konzensus. Govor je konkretna stvar, to je ono kako pričamo. Nitko ne priča standardnim jezikom jer on je apstraktni sustav, on je ideal kojemu se govornici ili službeni mediji pokušavaju približiti. No to ne mora biti tako, postoje i drugačije jezične tradicije. U Norveškoj, primjerice, čak niti spikeri na javnim, državnim, medijima ni ne pokšavaju pričati standardnim jezikom. Svak priča svojim dijalektom, (koji su brojni i raznoliki kao i u hrvatskom jeziku, uostalom) ali ako otoriš novine – tamo ćeš naći standard. Samo koji? Jer postoje dva službena standardna jezika. Jezik je oduvijek bio vezan uz političku moć, tako da je svaka nacija razvijala svoju jezičnu politiku. U hrvatskom, kao i u islandskom, recimo, još uvijek prevladava strategija jezičkog puritanizma, koja je za umjetnost ponekad monotona.

Osim bosasnkog koji mi je govor i jezik iz djetinjstva, preseljenjem u Rijeku sam u svoj govor upio urbani riječki govor (koji je hibrid čakavskog i standardnog hrvatskog), a uz njega i mnoštvo raznih varijanti čakavskog, pa i slovenskog. Znam poprilično talijanski, znam i portugalski, engleski, norveški, čitam danski, (teško ga razumijem u izgovoru, a švedski pak razumijem dok pričaju, ali teži mi je za čitati).

Dakle: Ništa ne bih uvodio, naprotiv ukidao bih neke stvari, pojednostavio bih i gramatiku i pravopis. To je trebalo učiniti još za vrijeme Ljudevita Gaja i „Iliraca”.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Nikada naglas, to mi je smiješno. To valjda radi još jedino Miro Gavran, po vlastitim riječima. Koliko će ljudi čitati taj tekt naglas? Nitko. Ja prozu ne mogu ni slušati niti je volim čitati naglas. Naravno da se sve mijenja, nakon svakog čitanja se nešto promijeni, djelo nastaje cijelo vrijeme, ono je poput putovanja, nikad ne znate gdje će vas priča odnijeti. No, kad završim s grubom verzijom, onda uglavnom kratim, kratim i kratim. Pa onda još malo skratim. Ne razmišljam o čitatelju osim o sebi. Ja sam čitatelj kojeg želim zadovoljiti. Naravno lijepo je kad te ljudi čitaju, a još ljepše kad te čitaju i shvaćaju. Mislim da se stil stvori vremenom, i ja, skromno smatram da sam ga do sada izgradio, da ima to nešto što bi čitatelju ukazalo na to da sam ja autor nekog teksta. No, čovjek se mijenja htio ne htio, ali i ostaje isti. To vam je kao s glazbom. Ako svirate punk, onda bude punk, ne možeš jednu ploču punk, drugu pop, treću tamburice, petu narodnjake. Ima ih naravno koji mogu i to. Ali ja sve i da hoću, a isprobao sam, ne mogu da pišem drugačije od onoga kako pišem. I smiješne su mi tvrdnje, koje sam bio čuo kako pišem uvijek jedan te isti roman, a onda će isti taj kritičar reći kako je prvi super, a drugi ne valja, a treći je smor i hoće da šokira, ali koga i čime danas da šokiram. Niti mi je to namjera. I ako je nešto isto (a tvrdi se da jeste iako postoje dokazi da ništa nije isto, pa tako ni moji romani, jednostavnom usporedbom se to može utvrditi – nisu isti. A i da su recimo isti, zašto je onda prvi dobar, a drugi loš a treći kvazi-šokantan – mislim ako su isti, a prvi je dobar onda su sva tri dobra. Moja je namjera samo ispričati priču, najjednostvnije moguće i realno najistinitije u datom trenu. A teme i motivi su i tako nešto što bira autora, a ne obratno.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Jest, odavno sam to napisao: nije toliko bitno o čemu se piše, već kako se piše. Ja sam počeo kao, u najboljem slučaju, daroviti autodidakt, koji je iz nekog razloga, uglavnom česte samoće, volio da čita. Čitao sam sve. I knjige za djecu i a odrasle, i stripove i enciklopedije i mitove i znanstvene knjige, bio sam dobar matematičar, mnogi su se iznenadili kada sam počeo pisati. Mislim da sam prošao čitav krug, od autodidakta, pa proučio i eksperimentirao s mnogim stilovima, to se najbolje vidi u djelu koje je nešto kao roman ili zbirka priča, svejedno, Sandale, koja je nastajala preko dvadeset i nešto godina. Prve priče ili poglavlja sam napisao s 19 godina a posljednje s 42–43. Ne možete biti originalni na silu, to je tako tužno kad vidiš da netko pokušava pisati „potpuno drugačije” od svih. No, da se ne lažemo i ja sam bio nadobudni mladi student koji je mislio promijeniti svijet glazbom, književnim djelovanjem ili čime već sve ne. I sad mislim to isto, samo nisam siguran da su samo knjige dostatne za takvo što, ali svakako su potrebne. Kao umjetnik jedino što trebate je napisati svoj život. Živeći ga. To je bio savjet koji je norveški pisac Hans Jaeger dao tada mladome i nepoznatom Edvardu Munchu. I on je to i učinio. Ali na način koji je najprije šokirao „stare majstore”, e da bi potom stekao svjetsku slavu. Nisu motivi bili ti koji su šokirali, nego njihova izvedba, način na koji je to naslikao.