E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Boris Senker

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Naravno da koristim. Rječnike i pravopis. Zašto? Pripadam naraštaju koji su ideologija i jezikoslovlje nekoliko puta preopismenjavali. Na kraju pučke škole uveden je Novosadski pravopis, pa na početku asistentskog rada na Komparatistici Londonski pravopis, pa sve što je poslije slijedilo. Ostavilo je to traga, ostala je trajna nesigurnost i ne može se bez priručnika. 

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Kako kad i kako što. Ne bih odustao od preopismenjavanja iz odgovora na prethodno pitanje, unatoč tomu što mi ga je računalni lovac na greške podcrtao crvenom valovitom crtom – taj nam lovac, uzgred rečeno, redovito podcrtava i postmodernu, i dekonstrukciju – ali bez ikakva bih pogovora pristao na zamjenu nepotrebne tuđice ili arhaizma u stručnom tekstu. Prihvaćam i prijedloge o promjeni poretka riječi, prosudi li lektor(ica) da je nezgrapan, da otežava razumijevanje. Ali, kad se i u stručnim tekstovima odlučim poigrati – rijetko, ali događa se – pa napišem, primjerice, rečenicu koja se razvuče preko cijele stranice, kažem: To je namjerno i to mi, molim, ne dirajte. Surađujem s ljudima koji skrbe oko mojih tekstova. Nisu mi neprijatelji, na istom smo poslu, isti nam je cilj.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Gombam se i s postojećim znakovima. Ne vapim za dodatnim.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Stručne tekstove, dakako, ne čitam naglas. Dramske? Nekad se zaista mora provjeriti je li nešto uopće izgovorljivo. Ponekad prvo izgovorim, „raspričam” se za pisaćim stolom, pa tek potom zapišem. Pišem za čitateljice i čitatelje, gledateljice i gledatelje. Cilj mi je da ono što vjerujem da im mogu reći zaista i dopre do njih. Ideal čitatelja nije mi nesretnik koji će reći: Kak to mora biti pametno! Ja niš nis razmel!

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Na četvrtoj godini studija komparativne književnosti profesor Svetozar Petrović uspio nas je uvjeriti da glasovita krilatica Stil, to je čovjek, unatoč dojmljivosti, nije jedino moguće shvaćanje stila. Ne znam zaista imam li svoj stil, ili način pisanja dijelim s nizom vršnjaka i kolega. Ne znam koliko je tragova lektire u stilu mojih stručnih radova. Ne znam koliki je trag pak u samostalnim dramskim tekstovima ostavila suradnja s Tahirom Mujičićem i Ninom Škrabeom. Ne bih se usudio govoriti o glavnim obilježjima svojega stila. Neka se time bave drugi, bude li ih zanimalo. Što se dramskih tekstova tiče, mnogo je razlika među njima, a kako i ne bi bilo. U obitelji, po majci podrijetlom s Banije, govorilo se štokavski. Rano sam djetinjstvo proveo u Šestinama, među kajkavcima. Pučku i srednju školu završio u Puli, među čakavcima i hrvatsko-talijanskim makaroncima. Takvi su mi i dramski tekstovi.