E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Davor Slamnig

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto? Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Što je to materinji jezik? Ono što su nas mater i u izvjesnoj mjeri pater naučili? Onaj jezik kojim nečujno govorimo u mislima, u privatnosti svog mozga? Onaj jezik koji je dio nas samih, kao ruka ili bubreg?

Kad sam ja išao u osnovnu, hiljadama (tisućama, ne) malih zagrepčančeka, zagorčeka, međimurčeka bilo je objašnjeno da ih je mater krivo naučila govoriti. A mali su štokavčeki ni krivi ni dužni dobijali petice. I danas, koliko vidim na teletekstu i čujem od svojih osnovnoškolskih doušnika, nije ništa bolje, a još je mnogo gore, jer sad ni štokavac nikad nije ziher što da zine.

Nevjerojatna količina domoljubne energije troši se na forsiranje razlikovnosti hrvatskog i srpskog, jer ugroza vrijeba svakoga neukog hrvatskog govornika, koji se nikad ne smije opustiti. Tokom? Tijekom! Ponovo? Ponovno! Uprkos? Usprkos! Dobija? Dobiva! Jer jezik je oznaka nacionalnog identiteta, a ne sredstvo ekspresije ili nedajBože komunikacije. Zašto se umjesto sitnog cjepidlačenja ne odlučimo na jednostavan korak kojim bi se zauvijek odvojili od mrskog nam okupatorskog srbočetničkog? Predlažem savršeno rješenje: umjesto štokavskog, proglasimo kajkavski ili čakavski službenim hrvatskim govorom. Štokavski hrvatski je jednostavno pljunuti štokavski srpski, i tu nema pomoći.

Osjećam uznemirenost akademije, politike, piljarica – e, ne bi to išlo, pa ovo je demokracija, štokavski govori XX %, kajkavski XX % a čakavski samo XX %. A koji su to točno postoci? Za kajkavce i čakavce još ćete naći nešto na wikiju, a za štokavce ni slova ni brojke. Nek vas ne zavedu one karte s premoćnom „geografskom zastupljenošću” štokavskog, na tim nepreglednim hrvatskim prostranstvima ne živi gotovo nitko, pa čak ni Srbi. Uglavnom, neke neformalne akademske procjene govore da „izvornih” hrvatskih štokavaca/ijekavaca ima negdje između 10 % i 14 %. Pa si ti muesli.

Dakle ne brinite, cijenjeni kroatisti i kumice, stvar će se riještiti u kajkavsko-čakavsku korist u tren oka, kao što su onomadne bila riješena i vjerska opredjeljenja. Pa ako i tad ne bude dovoljno kajkavaca ili čakavaca, predlažem unifikaciju ta dva dijalekta u novi službeni hrvatski jezik – čajkavski. Četvrtina se, recimo, na čajkavskom kaže kvartl, kao kombinacija riječi kvarat i firtl.

Da se vratim na pitanje korištenja jezičkih priručnika u svom prevođenju/pisanju/piskaranju. Što je na raspolaganju? Miš nekako sam od sebe klikne na Hrvatski jezični portal. To je jedino mjesto koje znam gdje su navedeni padeži i glagolska vremena, baza je prilično široka, i većina ljudi u poslu uzima ga zdravo za gotovo. Ako riječi nema u HJP-u, križaj. A tko točno tamo određuje što se križa a što ne nije baš precizno navedeno, ali neka imena u impresumu povezuju ga s Institutom za Hrvatski Jezik i Jezikoslomstvo. A to je zdrug neumornih pregalaca u potrazi za onom sitnom razlikom koja hrvatski znači (a ne srbski). Mislim da bi tranzicija na čajkavski kod njih išla osjetno teže nego u narodu.

Kad je došao trenutak za lekturu mojih zadnjih dviju objavljenih knjiga (lektura je proces popravljanja teksta neukog pisca od strane jezikoslomnog znalca, nepoznat u razvijenim zemljama), u suradnji s lektoricom Josipom Domijan (a.k.a. Snježana Husić) i kroatistom Radovanom Lučićem sastavio sam pravilnik o lektoriranju. Ono, što se smije a što ne smije. Budući da su sve moje grieške sistemske, bilo ih je lako izolirati i standardizirati riešenja. A ni tako nisam bio potpuno sretan. Recimo, riječ sljedeći (kako se ‘sad’ piše) potpuno sam izbacio iz vlastitog teksta, jer su meni u jugo-osnovnjaku oprali mozak tvrdnjom da se piše slijedeći. A moje zlatno pravilo ispiranja mozga je: Možeš čovjeku oprati mozak jedamput, ali ne peri ga dvaput.

Tako da ako milošću providnosti opet napišem i objavim neko literarno djelo, nikakve lekture neće biti. Ako se s šest banki nisam naučil govorit, onda nekaj nije u redu ili z menom ili z materinjim.

P.S. I kemijska se osušila onom tko se ovaj tekst drzne lektorirati.