E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Davor Šalat

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da,zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Koristim u prvome redu Hrvatski jezični portal, a konzultiram i različite pravopise kako bih imao uvid u pravopisnu normu te na prijepornim mjestima birao ona rješenja koja mi najviše odgovaraju. Također, u velikoj se mjeri oslanjam na preporuke Službe za jezik i govor Hrvatske radiotelevizije, na kojoj sam zaposlen kao urednik i novinar.    

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije  teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Znano je da je, osobito u poeziji, pravopisna organizacija teksta, a nadasve način pisanja  itekako dio kreacije. U svojoj se poeziji vrlo rijetko odmičem od standardnog jezika, osobito njegova leksika i gramatike,  no – kao i većina suvremenih pjesnika – povremeno odstupam od norme u upotrebi interpunkcije i velikog početnog slova. Takva odstupanja ili poštivanja norme uglavnom su promišljeni i stilski znakoviti. Lekturu svojih književnokritičkih i esejističkih tekstova dopuštam. Lektura poezije svakako bi se pak trebala raditi uz usku suradnju s autorom jer je poezija, koja pripada književnoumjetničkom stilu, zapravo jezik sui generis pa je autor posebno odgovoran za nju, odnosno, kako nas je lijepo i točno podučio Josip Silić:  „Može se dakle govoriti pod kontrolom jezika kao sustava i pod kontrolom jezikakao standarda...  Književnik (u biti) govori govorom koji je pod kontrolom jezika kao sustava”.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Iskreno, u svojoj pjesničkoj, književnokritičkoj i esejističkoj praksi nikad nisam osjetio potrebu za time niti mi je to uopće palo na um. Mislim da se sve značenjske nijanse koje bi se time dobile mogu ostvariti drugim jezičnim sredstvima, a ako je nešto nejasno ili višesmisleno, onda je to rezultat autorove namjere ili propusta, a ne manjka interpunkcijskih znakova. Ipak, nije mi teško zamisliti kakvu avangardnu pjesmu s nekim novim interpunkcijskim znakom, i to bi čak bilo poetički poticajno, no bila bi nužna i fusnota u kojoj bi se, u nedostatku prihvaćenosti takvog znaka među čitateljima, objasnilo o čemu se radi.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Ponekad čitam naglas svoje tekstove. Oni se time, donekle kao i prevođenjem na drugi jezik, zatječu u drugačijem jezičnom okolišu pa se mogu doživjeti u promijenjenom svjetlu. To pak pomaže u potvrđivanju ili relativiziranju onoga što sam u nekome književnom tekstu htio postići pa je zato čitanje naglas – uvijek korisno. U vezi s čitateljem, njega u prvome redu doživljavam kao „idealnog”, bolje rečeno, kao ukupnost kulture kojoj je medij i agens hrvatski jezik i koja, u raznovrsnim svojim segmentima, različito može reagirati na moje poetičke i stilske izbore. Takav „idealni čitatelj” uvijek je prisutan u mome tekstu, ali njegove nagovore – već prema svojim namjerama i mogućnostima – mogu „poslušati” ili „iznevjeriti”. Znatno mi je pak rjeđe pred očima konkretni čitatelj i on bi prvenstveno mogao biti kakav književnik, osobito pjesnik, ili stručnjak za književnost, a u manjoj mjeri takozvani obični čitatelj. 

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske  originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Mislim da i danas, nakon poststrukturalizma i posvemašnje realativizacije autorske instance i stilske koherencije, još uvijek u velikoj mjeri vrijedi poznata izreka „stil je sam čovjek”  Georgesa Louisa Leclerca de Buffona. Govoreći iskustveno, karakter teksta ipak u velikoj mjeri ovisi o onome tko ga piše, s ovakvim ili onakvim autorskim mogućnostima i namjerama, s ovakvim ili onakvim reagiranjem jezika kao, istodobno, prijenosnika i stvaratelja značenja. Tako je i sa mnom. U pisanju poezije uvijek sam nastojao biti ekonomičan pa čak i jezgrovit, a značenjski intenzitet nastojao sam postići razvedenijom retoričnošću na, kako rekoh, razmjerno malom prostoru. U poeziji mi, dakle, sintaksa nipošto nije razvedena, često je čak parataksična, a stih je slobodan, najčešće razmjerno kratak. Uvelike koristim i apstraktniji leksik koji se pak metaforički ili metonimički povezuje s konkretnim motivima. Poezija mi tako nije ni hipermetaforična, već nastoji biti usklađena  kombinacija refleksije, slikovitosti i, rjeđe, mikro-naracije. Čini mi se da upravo različiti omjeri spomenutih segmenata unutar takvih kombinacija i određuju stilsku sliku i razvoj moje poezije od prve zbirke pjesama Unutarnji dodir iz 1992. godine do danas. Uglavnom, stilsku razinu moje poezije i njezin razvoj trebalo bi promotriti i u ovisnosti s Ingardenovim slojevima svijeta djela i shematiziranih aspekata, što ipak nadmašuje ovu prigodu i prostor.