E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Damir Šodan

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Iskreno, ne mogu se baš pohvaliti da sam baš ostrašćeni korisnik jezičnih priručnika ili sličnih normativnih alatki pri pisanju, jer bih time, čini mi se, narušio spontanost procesa koji je uvijek u nekoj mjeri otkrivalački, bez obzira na to što se možda u konačnici i ne doima baš takvim. Ponekad ipak zavirim u Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je dostupan u internetskom izdanju, što je zbilja za svaku pohvalu, jer ga je moguće konzultirati u tranzitu bilo gdje na kugli zemaljskoj gdje postoji dobra internetska veza. Ali na kraju krajeva, zašto oduzimati posao lektorima i korektorima ili urednicima?

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Nisam uopće zadrti kreacionist kad je književnost u pitanju, pa tako držim da ništa u literaturi nije bogom dano, već je naprotiv mnogo toga podložno reviziji i alternativnim rješenjima. Puno sam studirao američku književnost, a tamo je u konačnom oblikovanju književnog teksta pisac tek jedna od karika u složenom, dugotrajnom i zathjevnom prozivodnom lancu. Osim toga, iz domaćeg uredničkog iskustva znam da često rasprave (na relaciji autor – urednik – jezikoznalac) znaju gotovo dijalektičkom metodom iznjedriti nove „vrijednosti”, to jest nova tekstualna rješenja. S druge strane, moram napomenuti da i s lekturom valja biti oprezan, jer i lektori su samo ljudi, pa je kod nekih uočljiva znatna diskrepancija između jezičnog znanja i opće kulture, tako da i njihove prosudbe i intervencije valja kritički preispitivati. Primjerice, jednom mi je lektor u knjizi poezije „ispravio“ naslov pjesme Vatikanske sestine u Vatikanske šestine (smijeh „iz konzerve”)! Mislim da je ovdje svaki komentar izlišan, a mogu samo dodati da mi je izuzetno drago da sam inzistirao na pregledu zadnje verzije pdf-a prije odlaska knjige u tisak, što je postupak koji mi je otada postao standardna praksa. 

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ne moramo valjda za svaki pomak u registru ili semantici uvoditi dodatnu „signalizaciju”, jer tako otupljujemo čitatelja koji će se u tom slučaju umjesto da suvereno „vozi” tekstom tek saplitati o „znakove na cesti” uz realan rizik da malo i „ubije oko” za upravljačem. Ako smo dotle došli, onda je „šoferska tuga pregolema”, mogli bismo zaključiti ostajući u zoni prometnih metafora. Šalim se, ali zar se za markiranje ironije ili višeznačnosti ne mogu koristiti navodni znakovi? Nisam za preopterećivanje teksta dodatnom grafijom. Osim toga, ako uvedemo znak za ironiju, morat ćemo nešto smisliti i za sarkazam itsl...  

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Nemam običaj čitati tekstove naglas, osim kad se spremam za javna pjesnička čitanja, ali tada je već tekst u većini slučajeva i otisnut, pa je kasno za bilo kakve izmjene. Na čitatelja mislim „umjereno” jer držim da je pravi put negdje između svojeglavosti autorske ekspresije i sumnjičavosti kritičarske odnosno čitateljske recepcije. Ali svi autori su ujedno i čitatelji, zar ne? I baš zato je krajnje poželjno da pisci više čitaju nego što pišu, no u nas je nažalost ponekad obratan slučaj, pa imamo i pisaca koji su gotovo više toga napisali nego pročitali, a najbolji dokaz „nepročitanoga” uvijek je u napisanome. U tom smislu veliki američki pjesnik Robert Frost se jednom povjerio Octaviju Pazu da ne vjeruje piscima koji „knjige ne čitaju dvaput”. Inače, apsolutno vjerujem u instituciju revizije teksta jer se prilikom konačnog uobličavanja rukopisa znaju dogoditi mnogi zanimljivi, skoro pa alkemijski pomaci prema novom, boljem i drugačijem. Nedavno sam uradio dvadesetak verzija prijevoda jedne rimovane pjesme Leonarda Cohena, a sve u nastojanju da je u hrvatskom prijevodu estetski približim njenom vrlo elegantnom engleskom originalu. Koliko sam u tome uspio, prosudit će čitatelji časopisa Poezija. Ali s revizijom ne valja pretjerivati jer ona isto tako može dovesti do potpune erozije teksta, no opet pitanje je isto tako zaslužuje li sve što napišemo i da se objavi? Mislim da je Hemingway svojedobno kazao nešto u stilu da je dobra priča ono što od nje ostane nakon što iz nje uklonimo sve ono što nam se inicijalno čini dobrim. 

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Teško je opisivati „vlastiti stil”, ali bih ga, barem u odnosu na ono što sam pisao zadnjih desetak godina, nazvao u biti „žurnalističkim”, zato jer mi u fokusu nije prvenstveno bio jezik, već „poruka”, kolikogod to problematično ili banalno zvučalo. Nije to ništa neprilično, pa velikom Eugeniju Montaleu je cijeloga života na vratima pisalo „novinar”, čak i nakon što je dobio Nobelovu nagradu. S druge strane, dijete sam postmoderne koja se oglušila o sirenski zov originalnosti, koji su promovirali romantičari i modernisti, tako da držim da je aproprijacija u svijetu umjetnosti legitimna koliko i kreacija. Pitanje originalnosti isto tako varira s obzirom na književni kontekst unutar kojega se stvara. Jer neke su kulture naprosto okoštalije i rezistentnije na promjene od drugih, pa se tako u Rusiji primjerice još uvijek favorizira vezani stih nauštrb slobodnoga, i to do te mjere da se neki pjesnici iz frustracije samoisključuju iz književne srednje struje, kao što je to učinio po mnogima najsjajniji postsovjetski pjesnik Kiril Medvedev, koji je od „klasičnog” književnika evoluirao u književnog aktivista, no to je već druga tema.

U četvrt stoljeća, koliko se bavim pisanjem, moj rukopis i autorski interesi poprilično su se mijenjali. Mislim da sam u početku daleko više „štrecao” od akademske zajednice, tako da sam se nastojao valjda predstaviti u prvom redu kao književni „upućenik”, ne bih li si valjda priskrbio kakav-takav legitimitet, ali sam poslije nakon što sam počeo pisati drame, mahom satiru i grotesku, odustao od „označiteljskog smjera” uvidjevši da ustvari razgovorni jezik raspolaže nevjerojatnim potencijalom, pogotovo kad je riječ o karakterizaciji likova, pa sam to naknadno pokušao transplatirati u poeziju, jer mi se zbilja počela sviđati situacija u kojoj silnice ispisanog vode prema nekoj lako prepoznatljivoj vanknjiževnoj stvarnosti. I najednom mi se retroaktivno razbistrilo kako sam u mladosti mogao istovremeno voljeti Dragutina Tadijanovića i punk! U biti ništa čudno jer se i jedan i drugi izraz kreću unutar tog razgovornog, komunikativnog, krajnje „nehibridnog” jezičnog sloja.