E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Dinko Telećan

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Katkad zavirim u rječnike – Anićev, Skokov etimološki – ili u leksikone/enciklopedije (štampane i virtualne) kad sam nesiguran oko nekog pojma/riječi/podatka. U gramatike i pravopise zavirujem samo kad se bavim lekturama, rijetko i kad pišem svoje stvari.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Da, naravno, način pisanja nezamjenjiv je dio kreacije. Nema sadržaja bez forme, kao ni obrnuto – a napose u poeziji. Ali to se odnosi na određeno, konkretno djelo, ne na cjelinu stvaranja. Dakle, svakom sadržaju njegova, od njega nerazlučiva forma.

Dopuštam čitanje upućenih ljudi popraćeno primjedbama i prijedlozima, nipošto ono što se u nas obično naziva lekturom. Pogotovo ako je obavlja kroatist – čast iznimkama...

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Smisao ironije ironičnikom bi se ukinuo. Čemu ironija ako na nju treba ukazivati: gle, ovo je sad bilo ironično? A kome je do slikovnog pisma i inače mu/joj slabo ide pismeno izražavanje, ionako ima na raspolaganju svu silu emotikona, pa bujrum.

Inače sam za češću upotrebu točke i zareza, jednog od mojih omiljenih interpunkcijskih znakova. U hrvatskom je, siroti, nekako zapostavljen. 

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Rijetko čitam naglas što sam napisao. Eventualno ako je poezija posrijedi, pa mi je važno da čujem zvuk, ritam, takt, odjek. Često, međutim, čitam polu-naglas, što izgleda tako da mičem usnama, a u sebi vrlo jasno čujem kako bi ono napisano zvučalo da to netko drugi čita.

Ponekad razmišljam i o čitatelju, da. No nastojim da to ne bude prečesto, inače mi se događa da posežem za jeftinim trikovima koji će impresionirati, a u krajnjoj liniji podilaziti. To je što se forme tiče, a u sadržaju, naravno, nastojim biti što manje privatan. Pri čemu vjerojatno ne treba isticati da su intimno i privatno posve odjelite kategorije.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Nisam siguran kako bih ih opisao. Nisam siguran imam li uopće „svoj” stil. Ako to nešto postoji, ono se stalno mijenja, preispituje i mislim da je to dobro. Ne želim zaglaviti u nekom određenom stilu zato da bih, što ja znam, imao „svoj glas” i bio prepoznatljiv. To mi je beznačajno. U poeziji se s godinama pojednostavljujem i ogoljujem, što spontano, što hotimično, a u prozi (koju pišem mnogo manje, pa valjda zato) sve se više napinjem, što pak često dovodi do produljivanja rečenica. Ovo potonje možda i stoga što prozni autori koji me se doimaju stilom uglavnom pišu dulje rečenice, pa su na djelu i neki utjecaji.