E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Ivan Vidić

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Za vrijeme pisanja, uglavnom ne. Tijekom vremena stvari se nauče i steknu se navike u pisanju bez te pomoći sa strane. Kako tekstove oblikujem, prepravljam i popravljam sâm, tek u nekoj završnoj fazi, ako su u pitanju delikatna rješenja, konzultiram pomoćnu literaturu.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Da. Dopuštam lekturu, ali potom provjeravam lektorirano. Sugerirana rješenja su nekad dobra i dragocjena, ali znaju i pokvariti tekst. Urednik mi je svaki inteligentni čitatelj kojem pokazujem tekst prije objave, sugestije saslušam i ako valjaju, rado ih prihvaćam, ali mi urednik kao neki suradnik, sukreator, ne treba, štoviše, smeta mi.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Ironičnik?! Nešto gluplje teško da sam čuo. Nadam se da se autor šalio. To bi valjda poslužilo nesretniku koji ne zna napisati ironičnu rečenicu, pa nam mora telefonirati da je nešto bilo ironično. Ili možda griješim? Zapravo ovo pitanje je vrlo poticajno. Nove interpunkcije – zašto ne?! Na primjer: Mala, baš si mi sva zgodna, dođ' vamo i sidi mi na kolino, pa onda znak za – erotičnik. Ili – Sad ću te izbost ovom nožinom, matere mi, pa onda znak za – zastrašnik. Dalo bi se izmisliti gomile interpunkcija.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Ne čitam sebi tekstove naglas. Često ih čujem kad ih čitaju glumci, ali tada je već uglavnom kasno. Odustao sam od razmišljanja o čitatelju kao o nekoj univerzalnoj kategoriji jer smatram da ona ne postoji. Onaj tko me shvaća i voli to što pišem, moj je čitatelj i ja sam njegov pisac. A s obzirom na opće stanje kulture, pismenosti i načitanosti u ovom društvu, stilska prilagodba ukusu nekog imaginarnog prosječnog čitatelja bi bila početi pisati svinjarije po novinama i društvenim mrežama.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ne mogu opisati glavna obilježja svog stila, kao ni njegove sekundarne karakteristike, jer bi takav pokušaj bio površan i ostao nedorečen, te stoga netočan. Osim toga, autor koji bi se raspisao o svom stilu, vjerojatno ne bi imao nimalo stila. Taj posao je na drugima.

Dvije varijacije – mogući odgovori na dva zadnja pitanja

O jeziku kojim pišem – kako i što

4.

Od samog početka pisanja, od svojih prvih iskustava s proznim i dramskim tekstovima, obraćao sam veliku pažnju na jezik kojim pišem. Na odabir riječi, na dužinu i oblik rečenica, na ritam njihovog nizanja i promjene ritma, na cezure, interpunkcije i razne ostale zastanke – nikad nasumice pobacane po tekstu – koji mi onda omogućuju lakšu, bolju i točniju promjenu motiva, tema i sadržaja. Trudim se da tekstovi upisani u cjelinu djela imaju svoju melodiju; pažljivo biram mjesta prikladna za staccato kratkih rečenica, promjene u tempu, prelazak na druge, duže i drugačije rečenice koje onda koloriraju tekst dajući prizoru atmosferu, a sadržaju novo, dodatno ili drugačije značenje. Sve to proizlazi iz nekog davno osviještenog i prilično čvrstog stava da nije važno samo što, već i kako se nešto iskazuje u prostoru i vremenu zasebnog književnog teksta.

O tim procesima uglavnom se ne misli dok se piše, oni, vremenom provedenim pred bijelim papirom, postaju spontani i gotovo automatski, jer da je drugačije, da su planirani i konstruirani, tekstovi bi izgledali nezgrapno i nakinđureno. To je pitanje mjere i – kolokvijalno rečeno – dobrog ukusa, jer vidljivo i napadno inzistiranje na stilu tekst može učiniti dosadnim, umjetnim i smiješnim. Dakle, smatram da stil, više-manje, ne smije skakati čitatelju u oči, a poželjno je i nakon gradnje i stavljanja fasade ukloniti skelu.

Značajna stvar za oblik, izraz i stil onog što pišem proizlazi iz činjenice da uvijek pišem rukom po papiru. Ne smatram to univerzalnim pravilom koje vrijedi za svakoga, ali pisanje direktno u računalo u mom slučaju daje sasvim drugačije rezultate. Kao da negdje u meni postoji neka uvjetovanost razlike između nečeg što se mora napisati i nečeg što se može samo otipkati. Ne mogu točno objasniti kako i zato vjerujem u osovinu glave i ruke, i njenu vezu s pisaljkom i papirom, ali tipkanje po kompjuteru mi ispada nekako brzo, plitko i površno. Mislim da u pitanju nije nikakva staromodnost; od djetinjstva volim kompjutere.

Bitno za moje pisanje također je i nesentimentalno bacanje napisanog u smeće; samozaljubljeno gledanje u vlastiti tekst smatram jednim od najvećih neprijatelja umjetnosti. U toj kategoriji su još i pisanje na rok i naručeno pisanje za novac. Druga bitna stavka je i odlaganje napisanog u stranu. Neki tekst može biti napisan u jedan dan, ali skica može čekati i dvadeset godina, stoga mi je često jako teško odrediti kronologiju nastanka vlastitih radova – tekst se često odvaja ili izranja iz drugog teksta. Stavljanje na stranu, na čekanje, može biti iz raznih razloga. Gotov tekst moje knjige Violator/Ona govori ostavio sam da čeka nekih petnaestak godina, jer sam čekao na pojavu nekog suvislog izdavaštva, scene i publike u Hrvatskoj, čekao da se „nešto promijeni”, a objavio sam ga kad sam shvatio da se to neće dogoditi vjerojatno nikad. Za dramu Kroz sobe trebalo mi je dvadeset godina da se odlučim dokud su uspjela pobjeći, odlutati, dolutati, moja dva poražena nesretnika, bjegunca pred ratom u potrazi za slobodnim teritorijem, dok naprasno nisam odlučio da lutaju svijetom do dana današnjeg, jer slobodnog teritorija nema.

5.

Što se samog jezika tiče, odabira riječi koje uklapamo u rečenice, volio bih reći da svoje tekstove pišem bez određene svijesti o jeziku – površinske, vanjske – i kad bi to bilo baš tako, u pitanju bi bio sretan rad, koji teče s lakoćom. Ali realitet nam tu svako-malo podmeće nogu. Jednostavna definicija – govorim i pišem hrvatskim jezikom i koristim sve riječi koje znam, i neke nove, koje, istina, ne često, putem izmišljam. Suprotno od svakog jezičnog čistunstva u vokabularu koristim riječi iz starih knjiga, riječi iz novih knjiga, riječi koje sam naučio davno, riječi naučene danas – sve to ulazi u korpus jezika. Lokalizmi, dijalekt, šatra, tuđice, neologizmi, psovke i prostote, sve to dolazi u obzir, ako mu značenjem i uvjerljivošću stila damo smisao. Sve je regularno, sve je legitimno za izreći i napisati, ako posjeduje unutrašnji smisao, logiku i ljepotu.

Pretpostavljam da je moj osobni jezični pristup, sabirački, kumulativan, onaj koji uzima u obzir sve, gotovo imperijalistički. Osim toga, u čemu bi jedan Hrvat uopće mogao biti imperijalist, osim u jeziku? Jezično čistunstvo i nametanje ideoloških pravila, osobno sam se osvjedočio mnogo puta, uglavnom dolazi od polupismenih, nevježa i političkih budala. (Godinama svjedočimo pokušajima osiromašivanja i karikiranja jezika paničnim izbjegavanjem „srbizama”, pohrvaćivanjem i arhaizacijom helikoptera, sportaša, majora i oficira, pa tako umjesto anglizama dobivamo rusizme i germanizme, a od vojske onih koji časno služe dobivamo gomilu sumnjivaca koji su a priori feudalno časni, dok su neki do- ili polučasni i dok smo svi ostali valjda sasvim nečasni. Ti vrtoletni egzibicionizmi domoljubnih pseudointelektualaca, taj ideološki teror nacionalizma, podvizi su na putu trajnog onepismenjavanja naroda i konačnog gubitka identiteta. Naravno, taj isti mentalitet objavljuje trenutnu kapitulaciju pred najezdom anglizirajućeg marketinškog i medijskog novogovora i komunikacije besmislenim kraticama i emotikonima.)

No, to u konačnici i nije osobito važno, to su problemi niže razine i trivijalno politikantstvo svakodnevice. Jezik kao i život nalazi svoje puteve. Poput vode je – nametnu li mu se razne prepreke, prelit će se u nepredvidljivim smjerovima. Meni kao onom koji piše, od dosadnog ravnog puta, često je draža zanimljiva i teška stranputica. Jer u pisanju, u nijansama onoga kako, krije s odgovor na ono veliko što.