E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Tomislav Zajec

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

U prvoj fazi pisanja, dakle svojevrsnom ulasku ili uranjanju u tekst, nastojim biti što slobodniji unutar samog jezika. To zapravo i konkretno znači da pišem unutar svojevrsnog mehanizma koji je prvenstveno obilježen kako automatizmom, tako i necenzuriranim iskonskim veseljem što postoji medij u kojem se zaista mogu izraziti na način na koji to želim. Vjerujem da je bez te prve faze bivanja unutar jezika svako umjetničko izražavanje u istom zapravo neautentično i na neki način isprazno. Dakako, naknadni povratci u tekst podrazumijevaju i kritičniji te samim time i hladniji povratak jeziku. Podrazumijeva se da stupanj odmaka ovisi i o književnoj vrsti u kojoj se nalazim. U tom kontekstu, za mene barem, poezija ili drama omogućuju nešto dulje bivanje u prostoru nevinosti jezika, od primjerice proze. No vjerojatno najneobičniji odnos naspram jezika u smislu pravopisa imam u formi scenarija, koji u svojim dijaloškim pasažima dopušta ili čak traži jedinstven pristup u kreiranju svojevrsne fikcionalne prirodnosti govornog jezika, što se postiže neprirodnim odmakom od samog pravopisa, pri čemu vrijede neka potpuno obrnuta pravila u pristupu samom jeziku. No da se vratim na pitanje; u kasnijim etapama pisanja znam se naći na internetskoj stranici pravopis.hr, na kojoj naknadno i ohlađeno provjeravam neke od svojih jezičnih kombinacija ili odabira.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Pravopisna organizacija teksta sasvim sigurno predstavlja neodvojivi dio umjetničkog stvaranja, međutim njezin prostor slobode, a kao što sam to pokušao naglasiti u prethodnom odgovoru, sasvim sigurno ovisi o mediju u kojem se ostvaruje, odnosno u odabranom književnom rodu ili vrsti. U tom kontekstu, suradnja s lektorom koja se temelji na povjerenju apsolutno je nužna. Mislim da se već unutar prvih lektorskih rješenja može osjetiti i razabrati mekoća lektorskog pristupa tekstu te razumijevanje za samu materiju. Uredničke i lektorske savjete ili prijedloge uvijek razmatram s velikom pažnjom, međutim bilo je slučajeva kad sam i prilično tvrdoglavo insistirao na nekim svojim jezičnim odabirima u tekstu. Dakako, kao i u svakoj drugoj suradnji, i u ovom odnosu povjerenje je ipak ključno.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Na tragu „ironičnika”, pretpostavljam da već i postoji interpunkcijski znak koji na neki način ionako već koristim u svom, prije svega dramskom pisanju, a mogao bih ga nazvati: „beskonačnik”. Za mene, „beskonačnik” je pravopisni znak „crtica” koji koristim na kraju nedovršene rečenice umjesto pravopisnog znaka „trotočke”, i koji ima, u kvalitativnom smislu, veću težinu od „trotočke”, odnosno podrazumijeva snažniji podtekst neizgovorenog.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Biti piscem i ne razmišljati o tome na koji će način vaši stilski izbori utjecati na čitatelja, rekao bih, gotovo je neozbiljno. Svaka rečenica ili sintagma zapravo pridonosi gradnji određenog dojma, i biti do kraja svjestan svih posljedica tog dojma zapravo i znači biti piscem. Prostor otvorene kreacije samo je prva stepenica na tom putu, sve ostalo je proces upravljanja različitim izborima, kako bi se što jasnije i točnije prebacila temelja istina određenog umjetničkog teksta.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Uvijek imam krajnje jednostavan odgovor na ovo pitanje. Moj stil mijenja se i razvija zajedno sa mnom, na način na koji se i ja mijenjam i razvijam kao čovjek, a zatim i kao umjetnik. Mislim da su te dvije stvari potpuno neodvojive, te predstavljaju prostor konstante promjene. Da nije tako, pisati bi bilo silno zamorno, da ne kažem dosadno. A meni se čini upravo suprotno; za mene osobno malo je stvari uzbudljivije od bivanja u prostoru jezika. U tom kontekstu, ukoliko u nekom trenutku prestanem misliti tako, neću imati nikakvog problema jednostavno prestati pisati, bez ikakvog žala ili sentimenta.