E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Jezik i književno djelo

Jezik, 1954/55, god. 4, br. 2, 61−62.

Knjige o teoretskim problemima književnosti uvijek su dobro došle: onima, koji se bave tim problemima, i književnicima, i publici. Svakoga, tko se bavi književnošću, na bilo koji način, i tko je voli, dobro je i potrebno uputiti i upozoriti na kretanje, građu i fizionomiju toga specijalnog oblika čovjekova mišljenja. Novi stavovi, nova osvjetljenja, a u vezi s tim i nove spoznaje predstavljaju nužni ferment za unapređenje književnosti u cjelini.

Sistematski rad na unapređenju teoretske misli na području književnosti kod nas nije razvijen toliko, koliko bi mogao i trebao da bude razvijen. Zbog toga je neobično potrebno poznavanje barem onih najstandardnijih inozemnih djela. Ono bi i inače bilo potrebno, ali u ovakvoj situaciji potrebno je zbog posebnih razloga. Nerazvijenost domaće teoretske misli dovodi još i do toga, da nas strani autori gotovo nikad i nigdje ne citiraju. U takvoj situaciji, mjesto da bacamo prijekorne poglede na strance, koji kraj nas prolaze, kao da nas na tom terenu nema, treba baciti prijekoran pogled na sebe − ne u svrhu samooptužbe, nego u svrhu podstreka za plodnu aktivnost.

Godine 1948. izašlo je prvo, 1951. drugo, a 1954. treće izdanje omašne i vrlo vrijedne knjige »Jezično umjetničko djelo« od Wolfganga Kaysera (Wolfgang Kayser: Das sprachliche Kunstwerk, − eine Einführung in die Literaturwissenschaft, − dritte erweiterte Auflage, − Francke Verlag, Bern, 1954).

Na jasan i zoran način Kayser prikazuje različite stvaralačke snage jezika u njihovu zajedničkom djelovanju. Oslobođen nacionalnih, psiholoških, socioloških i historijsko-relativističkih predrasuda, a uz pomoć brojnih primjera iz stranih književnosti, prvenstveno evropskih, istražuje pojave, koje djeluju u književnom djelu. Zanima ga u prvom redu problem i uloga jezika. Smatra, da je jednostrano promatrati književno djelo samo u vezi s autorovom ličnošću, s njegovom orijentacijom, s literarnim pokretima, sa socijalnim grupama, s duhom vremena, s karakterom zemlje i naroda, te s općim i specijalnim problemima i idejama u samom djelu. Ne negira ni ta polazna stanovišta, ali njegov interes se zaustavlja jedino kod jezične materije i kod sila, koje u njoj djeluju prigodom oblikovanja i postojanja nekog književnog djela. Po autorovu mišljenju književno djelo postoji prvenstveno kao zaokruženi jezični organizam, odnosno kao specifični jezični fenomen. Zbog toga stoji na stanovištu da treba odrediti stvaralačke jezične sile i da treba pronaći njihovo međusobno djelovanje.

U početku ograničava predmet, pojam i historiju teorije književnosti, a zatim govori o kritičkom izdavanju tekstova, o materiji, o motivima, o fabuli, o stilu i o različitim problemima lirike, drame i proze.

»Die Tat« iz Züricha kaže: »Tko voli književnost, uspostavit će prijateljstvo s Kayserovom knjigom.«

Valja priznati, da su rezultati, do kojih je Kayser došao, vrlo zanimljivi i da književno djelo, bez sumnje, postoji i kao zaokružena jezična materija, odnosno kao razvijen i živ jezični organizam, ali da ono, po mojem mišljenju, nije ovisno samo o jeziku, jer su brojni elementi izvan jezika, koji s jezikom podjednako daju fizionomiju i vrijednost svakom književnom djelu. Neobično je zanimljiva bibliografija, jer donosi obilan popis stručnih knjiga i rasprava. Knjige su svrstane po problemima, pa to znatno olakšava orijentaciju. Nas dakako u toj bibliografiji nema.