E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Jezična postava i književno djelo

Diskusija

Umjetnost riječi, br. 1/3 (1977)

U četiri je studije Radoslav Katičić izložio svoje poglede o uzajamnom odnosu neknjiževnoga i književnoga teksta.1 On sam svom izlaganju pridaje vrlo veliku važnost, i smatra ga revolucionarnim tvrdeći da »jedino od njih [tj. čitalaca] zavisi hoće li tekst biti književan ili neće. Taj zaključak proizlazi željeznom nuždom iz svega što smo do sada ovdje spoznali i utvrdili. On se, međutim, oštro kosi s osnovnim predodžbama s kojima smo odgojeni i s kojima smo rasli i srasli. On upravo potire sliku svijeta koja nam se čini prirodna, sama sobom razumljiva i zdravu razumu primjerena. Navikli smo naime misliti da postoje književni i neknjiževni tekstovi, da pojedina djela pripadaju književnosti, a druga ne te da ih čitaoci odnosno slušaoci moraju primiti takva kakva jesu. Jedina osoba od koje zavisi da li će neko djelo biti književno ili ne po tom je našem uvriježenom mišljenju sam pisac i on ga definitivno oblikuje u jednom ili u drugom smislu.«2

Na dva sam mjesta stupio u diskusiju s Katičićevim izlaganjem, najprije opširno u referatu održanom na njemačkom jeziku na dubrovačkom simpoziju, posvećenom u proljeće god. 1975. problemima teorije recepcije,3 a onda sažeto u drugom poglavlju knjige Studij književnosti. Na moje je protuargumente Katičić replicirao u prošlom broju ovoga časopisa, u jubilarnome troboju. Ta replika pisana je s toliko obzira i pažnje prema starijem kolegi i njegovoj polemici da me je ostavila duboko postiđenim – ja sâm u svojoj diskusiji nisam pokazao ni toliko obzira ni toliko pažnje. Ali stid je jedno, a uvjerenje o znanstvenoj istini drugo; pa iako je Katičićev posljednji članak neke tvrdnje formulirao tako da je daljnja diskusija postala bespredmetna, ostalo je dosta i nedorečeno: Katičić se nije osvrtao na neka moja izlaganja iz njemačkog referata, a u replici je iznio i novih pogleda. Nastojat ću da svoje primjedbe iznesem što sažetije.

1. Na str. 129. replike Katičić uvodno ponavlja svoje prijašnje tvrdnje da jezična postava književnoga djela nije »bitno određena u tom smislu da bismo samim razumijevanjem jezičnoga znaka ujedno nužno razumjeli i književnu narav, narav koja je čini umjetnom i po kojoj ona ima književnu vrijednost.« To se ponavlja u idućoj rečenici, a malo dalje čitamo: »Tko razumije književni tekst kao jezični znak, ne razumije samim time i njegovu književnu vrijednost.« Na idućoj se stranici kaže: »Književno djelo ostvaruje svoju narav, i po njoj svoju vrijednost, kao strukturu svoje vrste.« Tu treba energično naglasiti da su struktura književnoga djela i njegova umjetnička vrijednost dvije vrlo različite stvari. Pojedini tekst s književnom strukturom ne mora za svakoga čitaoca biti nosilac vrijednosti. U svojim izlaganjima ja nisam polazio od opreke između neknjiževnoga teksta i književne vrijednosti, nego od opreke između neknjiževnoga teksta i književne strukture. U svom sam njemačkom referatu upozorio na to da su ugledni književni stručnjaci koji su se pozabavili analizom i opisom strukture književnih djela (Roman Ingarden u djelu Das literarische Kunstwerk, 1. izdanje 1931; Kate Hamburger u djelu Die Logik der Dichtung, 11957, 21968: logikom autorica zove strukturnost književnoga djela za razliku od njegove estetičnosti) za osnovu svoje analize uzeli korpus – da se poslužim lingvističkim izrazom – najraznovrsnijih književnih djela, naglasivši pri tome izričito da su ta djela sakupljali bez ikakva obzira na umjetničku vrijednost svakoga pojedinog djela. Ne mislim ovdje ulaziti u trnovito pitanje književne vrijednosti i vrednovanja, koje dakako ima svoju povijesnu dimenziju; najprihvatljivijom čini mi se formulacija njemačkoga stručnjaka da je književno djelo samo »potencijalan nosilac vrijednosti.«4

2. Uz polaznu točku Katičićeve argumentacije da ista izolirana rečenica, prema tome kako je shvaća slušalac ili čitalac, može biti sad neknjiževni, sad književni tekst5 primijetio sam u njemačkom tekstu: »Osamljena, izolirana moći će se ta rečenica shvatiti uvijek samo kao izjava koja se ne može razumjeti drukčije nego u odnosu na određenu situaciju – na totalitet životnoga iskustva može se takva rečenica odnositi samo onda ako nam se prezentira kao dio određene strukture vrste, vyrvannaja fraza iz hudožestvennogo teksta, kako je zove Lotman6. Ako bi se htjelo predbaciti toj tvrdnji, kako nije logično da bi recepcija izolirane rečenice zavisila od njezine presumptivne okoline, treba istaći da nas je novija lingvistika naučila, da je tekst originaran jezični znak,7 tako da ›rečenice imaju samo instrumentalan značaj kao sredstva za tvorbu teksta‹ – a u književnosti tekst je vrsta.«8 Ali time Katičiću nisam kazao ništa novo, jedino on Hartmannov termin tekst zamjenjuje – točnije – terminom diskurz: »Jezična vijest je tek tad završena kad vjerojatnost izbora novih jezičnih jedinica više nikako ne zavisi od izbora prethodnih jedinica. Takvu cjelinu u kojoj izbor jednih jedinica uvjetuje izbor drugih zvat ćemo diskurz. Pri tome je posve nevažno u koliko se stvarnih izreka takav diskurz ostvaruje ... Jedino je diskurz empirički utvrdljiva cjelina. Ostale jezične jedinice postaju to po tome što se svaka od njih može javiti sama kao diskurz: diskurz se može sastojati samo od jedne rečenice... Tako se završena cjelovitost jezičnih jedinica na raznim razinama izvodi konačno iz završene cjelovitosti diskurza, a samo je ova posljednja iskustveno data i neposredno utvrdljiva činjenica«.9

Odnos književnoga prema neknjiževnom tekstu nije dakle opreka rečenice prema rečenici, nego diskurza prema diskurzu, odnosno eventualno diskurza prema rečenici. Prema toj definiciji diskurza književno se djelo u svojoj cjelovitosti ne može shvatiti drukčije nego kao diskurz. Kako djeluje jedan fragment diskurza, vyrvannaja fraza iz hudožestvennogo teksta, o tom za čas. A tu opet ne valja iz vida izgubiti jednu evidentnu činjenicu, toliko evidentnu da se ona redovito i ne spominje – a ta je da za razliku od ostalih umjetnosti književnost ne modelira amorfan materijal, već je njezin materijal strukturirana građa, jezik: »sveukupnost sintagmatskih i paradigmatskih odnosa u jeziku može se definirati kao njegova struktura«.10 Zato Lotman književnost zove vtoričnaja modeliruščaja sistema.11 Jasno je dakle da ćemo, kad zahvatimo u tkivo književnoga diskurza, tj. pojedine književne vrste, u prvom redu imati pred sobom jezik, kao što je Katičić sam izvrsno definirao: »Svako je književno djelo ... [jezična] postava, ali je jasno da svaka postava nije književno djelo.«12 Što dakle čini diskurz književnim djelom? U njemačkom referatu iznio sam mišljenje, slijedeći poznatoga istočnonjemačkog lingvista Manfreda Bierwischa,13 da tako djeluje ne-reflektirana paleta predodžaba o književnim vrstama, koja se ustalila u pojedinca pod utjecajem tradicije, običaja i utjecaja okoline; tko god nije uzrastao u potpunoj osamljenosti i nekulturnoj divljini, nosi tu paletu u duhu sa sobom. »Kod pojedinaca se ona dakako različito oblikovala«,14 pa će se razlikovati kod svakoga vertikalno prema društvenom sloju iz kojeg on potječe, a horizontalno prema dobi, spolu, zvanju, pogotovo prema njegovoj književnoj obrazovanosti. Naveo sam kako su ruski formalisti s pravom upozorili na to da je sinkroni presjek kroz uzajamni hijerarhijski odnos književnih vrsta u njihovoj interakciji kao i u dominaciji pojedinih od njih karakterističan za određen povijesni momenat. Katičić ističe da on sve to ne poriče: »To su sve književne činjenice, društveno i kulturološki čvrsto determinirane, ali s gledišta jezika izvanjezične i proizvoljne. One pripadaju izvanjezičnom svijetu...« – Čini mi se da bi prema toj logici svaki tipizirani oblik diskurza, bio on književan ili neknjiževan, pripadao izvanjezičnom svijetu, a tako i oni stilovi kojima se učimo tokom života – gdjekad oni potpuno zastaruju i nestaju iz društvene prakse –: i oni su proizvoljni, pa jesu li i oni izvanjezični? Dakako, književna vrsta povijesna je pojava koja u povijesti pod određenim uvjetima nastaje, modificira se i nestaje, kako je to izvrsno prikazao Hans Robert Jauß u magistralnoj studiji Teorija rodova i književnost srednjega vijeka, objavljenoj u ovom časopisu,15 ali to se isto događa i sa stilovima izvanknjiževne prakse. Kojim će se osobinama karakterizirati diskurz umjetnosti riječi, jezika, ako ne jezičnim značajkama? Katičić me svojim argumentima nije uvjerio, bojim se da to ni meni nije pošlo za rukom, pa će to ostati sporno pitanje među nama. Ipak ću dodati jedan primjer.

Diskurz se, ističe Katičić, može sastojati samo od jedne rečenice; i u književnom stvaranju ima diskurza, tj. vrsta, koje se sastoje samo od jedne rečenice: to su, među ostalima, poslovica i aforizam, a oboje ih možemo sjediniti grčkim terminom gnoma. Može li se gnoma jezičnim svojim značajkama staviti u opreku s neknjiževnim rečenicama, bile one diskurzi ili ne? Mislim da može; samo i opet tu ne valja smetnuti s uma jednu evidentnu činjenicu – a ta je da jezična postava ima »sposobnost da prenosi obavijest«16 jer su »riječ i rečenica upravo... kao žarišta u kojima se usredotočuju i utvrđuju veze između izraza i sadržaja.«17 U zborniku L’épigramme grecque18 francuski je klasični filolog J. Labarbe u studiji Les aspects gnomiques de l’épigramme grecque pokušao dati definiciju gnome:19 »1. Gnoma je izreka... univerzalnoga značaja, generalnoga, općega ... ona se ne tiče individualnih pojedinosti. 2. Ona ne ističe bilo koju vrstu općenitosti. Tako ona na primjer ne služi tome da izrazi geometrijsku istinu ... Njezino su područje ljudski život i ljudska aktivnost, bilo da ona potiče na nešto, bilo da odvraća, bilo da samo ističe neku stvarnost ako je s njezinom spoznajom implicitno povezan određen tip vladanja. 3. Ona nastoji biti kratka: ističe se sažetošću... nije strano njezinoj prirodi da se odnosi na uže grupe ako su te samo uzete u svojoj cjelini: jedan od obaju spolova, dobni razred (mladi, stari), društvena klasa (bogati, siromašni), etički razred (hrabri, kukavice).« Po obavijesti koju prenosi i šalje čitaocu književni se diskurz gnome, diskurz koji se sastoji od jedne rečenice, može dakle razlikovati od svakoga neknjiževnog diskurza koji se također sastoji od samo jedne rečenice. Dakako, i za gnomu vrijedi Katičićeva formulacija da se njezin sadržaj ostvaruje u totalitetu životnoga iskustva čitaočeva – ali se, kako se vidi, groma može prvotno okarakterizirati i jezičnim svojim osobinama.

3. Začudila me Katičićeva reakcija na moje isticanje važnosti pojave stiha za književno stvaranje. Ja sam postavio pitanje kako se stih, ta, sa stajališta jezika, neobična pojava, mogla održati u jeziku i nakon što se odijelila od plesa i muzike s kojima je po svoj prilici isprva bila povezana. Postavio sam pitanje o povijesnoj dimenziji stiha, a on mi odgovara umjetničkom oprekom između raznih vrsta stihova u svijesti književno obrazovana suvremenika. Pri tome on navodi u dva maha po jedan distih istrgnut iz cjeline junačke narodne pjesme, osjećajući u njima »duboku poeziju«. Tu se postavlja pitanje kako može umjetnički djelovati vyrvannaja fraza iz hudožestvennogo teksta, a ja se moram vratiti na diskusiju koju sam prije mnogo godina vodio u »Jeziku« s kolegom Guberinom. Tamo sam ustvrdio20 da »sam po sebi jedan stih, istrgnut iz cjeline, nema umjetničkoga značenja i, strogo uzevši, može da posluži samo kao primjer za određene metričke ili stilističke ili stilske sheme... Uzmite najljepše Baudelaireove stihove: svaki od njih može poslužiti kao refren trivijalnoga, opscenoga ili čak izrazito glupoga, varijetetskoga ›šlagera‹ – a u toj vezi gubi svaku umjetničku vrijednost.« I danas sam spreman napisati opscenu vaiijetetsku pjesmu s refrenom:

Drumovi će poželjet Turaka,
a Turaka više biti neće –

u kojoj će navedeni stihovi dobiti opsceno, potpuno neumjetničko značenje. Ali sam na istom mjestu rekao i ovo: »Ako ipak pojedini stih, istrgnut iz cjeline, ostavlja u nama estetski dojam, onda ili poznajemo cjelinu odakle je uzet, pa nam čitanje toga jednog stiha doziva u pamet dojam čitave cjeline odakle je uzet, ili opet kroza nj osjećamo stil pjesnika, koji nam je mio, kao cjelinu...« Tako i Katičić ispravno ističe da su navedena njegova dva distiha »jednoznačno obilježena kontekstom usmene narodne književnosti.« A što će biti s onim tko ne poznaje kontekst usmene narodne književnosti? Ili s onim suvremenim mladim čovjekom koji voli književnost, ali nema nikakva afiniteta prema usmenoj predaji junačke pjesme, pa ga taj stil odbija?

Ne mislim da je sretno što se stih označava stilemom i izjednačuje s mikrostrukturama stila – da on ne određuje književnu narav teksta, to vrijedi za nas danas, ali nikako ne odgovara povijesnoj stvarnosti kad je stoljećima književnost, uz neznatne izuzetke, priznavala stih kao jedini mogući oblik umjetničkog teksta. Da se stih danas u vrlo razvijenom obliku privrednoga sistema zloupotrebljava u reklamne svrhe, ne govori ništa o onom dobu kad se rađao i kad nije bilo reklame u današnjem smislu – a znamo da se održao kao biran izražajni oblik jezika, uzdignut iznad svakidašnje uporabe pa je u tom svojstvu postao i jezik književnosti. Reklamne stihove koje navodi Katičić ja shvaćam kao vodu na svoj mlin: da bi reklama postigla željeni efekat, da zainteresira čitaoca, da mu se ureže u sjećanje, ona se služi nesvakidašnjim sredstvima jezika kako je uvjerljivo pokazao Branko Vuletić,21 među ostalima i stihom.22 Neumjesno je od toga stiha tražiti umjetničke vrijednosti kad on svoju tradicionalnu izražajnost stiha upotrebljava u posve druge svrhe.

4. Isticanje umjetničkih vrijednosti u Katičićevu razlaganju potječe po mom uvjerenju iz jednoga njegova osnovnog stava koji je vjerojatno najdublji uzrok nesklada u našem argumentiranju. Po njegovu je nazoru »sam književni doživljaj« »jedini pravi predmet teorije književnosti«: »Konstituirana književnost, književnost kao društveno utemeljeno znakovlje, neprekidno se obnavlja iz neiscrpne punine i slobode spontane književne osjetljivosti, stvaralačke i kada je receptivna, jer književne pojave nema bez stvaralačkog čina i pisca i čitatelja. Lakše je, dakako, biti stvaralački čitatelj nego stvaralački pisac, ali to ne dokida činjenicu da je i primanje književne vrijednosti stvaralački čin.« Potpuno je u redu ako se od književnoga stručnjaka traži maksimalna senzibilnost za sve nijanse jezične izražajne moći: ali ako on želi biti književni stručnjak, treba da bude kadar da pojmovno, znanstveno okarakterizira književni tekst, bez obzira na to da li mu ovaj pruža književni doživljaj ili ne; a ako mu ga tekst daje, neka taj doživljaj izrazi jezikom tekstovne analize, a ne oprekom duboke poezije »što nam potresa čitavom nutrinom« s jedne a »zvonko zaječi praznina« s druge strane. Svakako, književni stručnjak ne bi smio biti nitko tko nije kadar da intenzivno bude otvoren književnom doživljaju: ali on mora biti kadar da ga znanstveno realizira analizom teksta, jer je osnovna polazna točka znanosti o književnosti tekst, a ne književni doživljaj. Nema čovjeka, ma kako obrazovan i tankoćutan bio, koji bi sebi smio arogirati pravo da snagom svoga egzemplarnog književnog doživljavanja suvereno određuje koja djela u povijesti književnosti od najdavnijih vremena do danas imaju umjetničku vrijednost, a koja je nemaju. Povijest recepcije postala je u posljednjih desetak godina važno i bitno spoznajno sredstvo znanosti o književnosti – ali prije nego mu istražimo recepciju, treba da spoznamo književno djelo u njegovim osebujnostima književnoga teksta. Naš književni doživljaj samo je put dotle. Isticanje stvaralačkoga čina čitatelja kao suverenoga arbitra u znanosti o književnosti čini mi se osnovnom značajkom Katičićeve argumentacije: zbog toga je za njega glavna značajka književnoga teksta »ostvarivanje u totalitetu životnoga iskustva«, dakle značajka receptivno-psihološke prirode, a ne analiza teksta.

5. Taj stav Katičićev objašnjava mi, mislim, naš spor o Tacitu. Tacit je za Katičića izvor snažnoga književnog doživljaja, zato on povijesno djelo proglašava književnim djelom. Ne mislim dalje ulaziti u taj spor – argumenti ni jednoga ni drugoga nisu postigli cilja, pa pitanje ostaje sporno.

6. Katičić navodi moju konstataciju »da ima, bar u novije doba, književnih djela koja se po svojem jezičnom izrazu ne mogu prikazati kao takva. Samim je time cijela kontroverzija već riješena. Ako književni tekst može u nekim slučajevima ne biti obilježen svojstvima jezičnih znakova, a ipak jest književni tekst, onda takva obilježenost nije njegovo bitno svojstvo ni tamo gdje postoji.« No lingvistu Katičiću vrlo je dobro poznato, ako se u deklinaciji u nekom padežu pojavi čista osnova bez nastavka, suvremena lingvistika neće reći da taj padež nema nastavka, nego će reći da mu je nastavak morfem nula. Tako je i kod tih tekstova: oni svjesno upotrebljavaju, u određene stilske i književne svrhe, za razliku od neknjiževnih tekstova, diferencijalni znak nulu. Ne bi se moglo reći: ako padež može u nekim slučajevima ne biti obilježen nastavkom, a ipak jest padež, onda takva obilježenost nije njegovo bitno svojstvo ni tamo gdje postoji.

7. Da završim, da s prijateljem nastojim sklopiti compromesso storico. Katičić sam ističe da ima tekstova »koji vrlo snažno sugeriraju ostvarivanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnoga iskustva, a ne u kojoj stvarnoj situaciji. Njih onda po zdravom razumu smatramo isključivo književnim tekstovima«. Ako se Katičić i ja složimo u tom da je zadatak znanosti o književnosti da istraži i utvrdi kojim to sredstvima ili osobinama ti tekstovi vrše takvu sugestiju, možemo zakopati ratnu sjekiru.

Ne znam da li je Katičić osjetio ikakve koristi od naše diskusije. Ja jesam. Ona me je potakla da – kako bih što temeljitije uronio u Katičićevu misao – ponovo, a ovaj puta intenzivno, prostudiram njegove Jezikoslovne oglede. Kako je to izvanredna knjiga! Isplatilo se.

Bilješke

1 Proučavanje književnoga djela i lingvistika, Zagreb 1966; dvije studije u »Umjetnosti riječi«, 12/1968, str. 181–205; 14/1970, str. 115–117; prva od njih objavljena i u zborniku Uvod u književnost, izdanje iz god. 1969. – sve tri studije ponovo objavljene u zborniku Katičićevih studija Jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1971; na njemačkom jeziku u zborniku Zur Kritik literaturwissenschaftlicher Methodologie, Frankfurt/Main 1973, str. 235–252.

2 Jezikoslovni ogledi (u daljnjem tekstu JO), str. 226.

3 Materijali simpozija bit će zakratko objavljeni u posebnom broju ovoga časopisa, u izvanrednom izdanju, na njemačkom jeziku – tiposkript mojega referata bio je predan i Katičiću koji nije sudjelovao na simpoziju.

4 H.-E. Hass – usp. moju studiju u zborniku Zur Kritik literaturwissenschaftlicher Methodologie, str. 42; tamo navodim i riječi starijega psihologa Müllera-Freienfelsa: »Umjetničko djelo nije samo po sebi vrijednost, nego u najboljem slučaju mogućnost vrednosnoga doživljavanja.«

5 Usp. JO, str. 198 i 204.

6 Usp. Lekcii po strukturalnoj poetike, Slavic Reprint V, Rhode Island, 1968, str. 47

7 Usp. Peter Hartmann, Texte als linguistisches Objekt, u: Beiträge zur Textlinguistik, München, 1971, str. 11.

8 Ibid. str. 16. i 23.

9 Usp. JO, str. 73–74.

10 Ibid. str. 30.

11 Usp. Struktura hudožestvennogo teksta, Slavio Reprint IX, Rhode Island, 1971, str. 16

12 Usp. JO, str. 217.

13 Poetik und Linguistik, u: Mathematik und Dichtung, München, 41971, str. 49–65.

14 Ibid. str. 59.

15 14/3, 1970, str. 327–352.

16 Usp. Radoslav Katičić, Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije, Zagreb, 1967, str. 21.

17 Usp. JO, str. 68.

18 Vandœuvres – Genève, 1968.

19 Ibid. str. 351–353.

20 5/2, 1956–1957, str. 34.

21 Agresivnost i estetičnost ekonomsko-propagandnih poruka, u ovom časopisu 20/4, 1976, str. 417–431: »Jedno od graničnih, pa prema tome i posebno osjetljivih područja umjetnosti riječi jest područje ekonomsko-propagandnih poruka. To je područje granično jer se koristi brojnim stilističkim postupcima koje susrećemo i u umjetničkim tekstovima ... te možemo govoriti o zloupotrebi književnoumjetničkih izražajnih postupaka. I književno-umjetnički tekst i ekonomsko-propagandni tekst djeluju putem emocija; odatle ponekad i sličnost (identičnost) postupaka.«

22 Ibid., str. 422/3.