E-biblioteka

Jezik in fabula. Zbornik radova

Izazovi lekture književnoumjetničkog stila


Filozofski fakultet u Splitu, Centar za hrvatske studije u svijetu

Sažetak / Summary

Književnik – umjetnik riječi?

Za razliku od slikara, koji je umjetnik boja i kista, ili pak glazbenika koji barata notama, književnik je umjetnik riječi. Dok slikaru nitko neće reći da je spario pogrešne boje, a takva se nepisana pravila i u modi krše te postaju stilom, ili pak glazbenika nitko neće kritizirati za nespojive note pa čak i atonalnost, što nam je pokazao A. Schönberg, postaje umjetnošću, književnikovo je oruđe jezik, koji se promatra kao sustav i kao standard. Nedvojbeno je da književnik u svojem stvaralaštvu ima potpunu slobodu korištenja jezika jer književnik ne oponaša već stvara.

Prema polifunkcionalnom određenju hrvatski standardni jezik poznaje književnoumjetnički funkcionalni stil, uz razgovorni, znanstveni, administrativni i publicistički. Već je ovo uvriježeno mišljene kontradiktorno jer kako može biti slobodno nešto što pripada standardu, a poznato je da je standard normiran? Još je i Mukařovsky 1964. godine upozorio na vlastitost poetskog jezika u odnosu prema standardu. U svim dostupnim napisanim radovima o funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika o književnoumjetničkom stilu govori se kao o slobodnom, uz određeni odmak. Tako Frančić (2005: 231) navodi: „Točno je da je u književnoumjetničkome funkcionalnom stilu individualna sloboda najveća, potpuna, neograničena, ali čini se da tada ne možemo govoriti o književnoumjetničkome funkcionalnom stilu standardnog jezika jer je standardni jezik po definiciji ograničen normom.” Time je postavljeno pitanje i o odnosu standarda i književnog teksta, odnosno treba li književnosti norma, a time i lektori.

Zadnjih dvadesetak godina u teorijskim tekstovima može se primijetiti drugačiji odnos prema književnoumjetničkom stilu, u kojima su autori, upravo rješavajući ono nejasno pitanje „odmaka“, došli do zaključka kako se književnoumjetnički stil uopće ne treba promatrati kao jedan od funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika. Bagić (2005: 15) smatra da „beletristički stil nije jedan od funkcionalnih stilova koji bi ‘ispunjavao’ jednu od funkcija jezika. U odnosu na funkcionalne stilove moglo bi ga se odrediti kao nadstil, jer uvjetno koristi ili može koristiti sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta”. Silić (2006: 184) također piše da se književnoumjetnički stil više ne može shvaćati jednim od funkcionalnih stilova:

Jezik književnoumjetničkoga djela je individualan, uporaba jezičnih sredstava u njemu ovisi (u metodološkome smislu) isključivo o mašti, invenciji, intuiciji, imaginaciji i fikciji onoga koji ih rabi, tj. pisca. Zato na taj jezik treba gledati kao na jezik sui generis. On nije odvojak standardnoga jezika kao njegov funkcionalni stil. Funkcionalni stil (standardnoga jezika) sam po sebi nije jezik, a jezik književnoumjetničkoga djela jest. Njegove norme nisu norme jezika kao standarda, nego norme jezika kao sustava.

Kovačević i Badurina, koje za funkcionalnu podjelu predlažu diskursne tipove, također izuzimaju iz nje književnoumjetnički stil, jer „književnoumjetnički se diskurs opire međutim svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati unutar polja. Osim što se u njemu na osobit način pretapaju planovi govora i pisma (u paleti nebrojenih postupaka za kojima poseže), diskurs je to koji se ne podvrgava životnoj i društvenoj stvarnosti orijentiranim funkcijama.” (Kovačević; Badurina 2001: 30). Josić (2011: 46) smatra da ta aporija funkcionalističke razdjelbe odražava i „povijesni razvoj standardnoga jezika koji se uvelike razlikuje od suvremenoga jezičnog stanja”.

Lektor – savjetnik ili krvnik

Bez obzira na osebujnost književnoumjetničkog stila i njegovo posebno mjesto u polifunkcionalmom određenju hrvatskoga standardnog jezika, praksa je izdavačkih kuća i novina da se tekstovi, pa i književnoumjetnički, prije objavljivanja lektoriraju. Na pitanje treba li lektorirati književnoumjetnička djela prije objavljivanja, studenti kolegija Lektura i korektura akad. god. 2017/2018. na Odsjeku za hrvatski jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu jednoglasno su rekli da treba, argumentirajući svoj odabir brigom za hrvatski jezik i usklađenošću s pravopisom koji je na snazi u službenoj upotrebi.

Lektor, u značenju osobe koja čita i usklađuje tekstove, nije kao takav poznat u nekim drugim jezicima. U hrvatskom jeziku lektor je detaljno rječnički iznijansiran (v. primjerice Opća enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, B. Klaić: Rječnik stranih riječi, R. Simeon: Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, ur. J. Šonje: Rječnik hrvatskoga jezika…).

U drugim europskim jezicima i kulturama ulogu lektora preuzimaju urednici i općeniti je stav da oni koji nisu dovoljno pismeni uopće ni ne mogu objavljivati, izdavači će im vratiti tekst. U čemu je onda problem s hrvatskim jezikom? Činjenica jest da je mnogo ljudi, i onih akademski obrazovanih, nažalost, nepismeno. Samo dijelom opravdanje se može tražiti u povijesno-političkim prilikama. Dijelom bi krivnju trebali preuzeti i sami jezikoslovci koji nerijetko zbunjuju običnog korisnika mnoštvom jezičnih savjeta i pravopisom koji se počesto mijenjao. Ono u čemu se autori koji su se bavili ovom temom slažu jest da bi sustav obrazovanja trebao ponuditi i njegovati bolju izobrazbu iz jezične kulture.

Katičić (2005: 95) piše: „Ako se u zrcalu pokaže slaba pismenost, tko će pisca zbog toga pozvati na odgovornost? Nemamo sredine koja bi reagirala na to. Tu je nevolja.” Takva situacija dovela je do prakse da izdavačke kuće angažiraju lektore koji provjeravaju jezičnu ispravnost tekstova, pa čak i književnoumjetničkih. Mnogo je polemike oko toga treba li lektorirati takve tekstove. Stjepan Babić (2005: 76) najoštriji je kritičar takva stava i smatra da se umjetnički tekst ne smije lektorirati. Ide tako daleko da kaže sljedeće: „Svakomu autoru kojemu uz njegovo ime piše i ime lektora, mora biti jasno da je to javna svjedodžba da je autor nepismen.” te „Ako je autor živ, sam mora usavršiti ili usavršavati svoju umjetninu. Ako pak treba lektora, onda službeni pomoćnik nije lektor nego suautor.” I Bagić (2005: 19) smatra lekturu nepoželjnom „…jer se lingvist, pod svaku cijenu, želi zadržati u granicama znanja, što jednostavno nije moguće kada je u pitanju beletristički stil”, no isto tako u jednom intervjuu navodi da nedovoljno pismen pisac nije umjetnik riječi. I Silić (2006: 181) se slaže da „onaj komu su uzor sociolingvističke norme (tj. standardni jezik) nema pravo intervenirati u jezik „književnika-umjetnika”. Popularno rečeno: nema ga pravo lektorirati. No, nastavlja dalje, „budući da svoje književno djelo piše zato da uspostavi odgovarajući kontakt i s onima kojima su uzor sociolingvističke norme, ni on nije bez odgovornosti kad im se obraća. I on mora voditi računa o tome da mu jezik (kojim im se obraća) bude u skladu s društveno-jezičnim konvencijama”. Kovačec (2005) piše: „Posve je izvan zdrave pameti htjeti lektorirati tekstove književnika i poznatih novinara”, Paljetak (2005) kaže: „Svaka lektura zapravo nasilje je nad temeljnim načelom stvaranja, nad izborom, izborom riječi (pojmova, fraza, sintagma…)”.

Pa ipak, projekt Jezik in fabula u anketnom pitanju književnicima o njihovu stavu prema lektorima i jezičnoj ispravnosti teksta donosi zanimljivo viđenje: tek je nekolicina autora iznijela stav o nepotrebnosti lektora. Većina smatra lektora dobrodošlom pojavom i ističe nužnost prepletanja jezika umjetnosti i norme i sprege književnika i lektora, ali, naravno, dobra lektora koji će savjetovati autora, upozoriti ga na eventualne pogreške i surađivati s njim, čime se teza o bespotrebnosti lektora mijenja te postaje važnim pitanje kakav bi lektor trebao biti. Na to pitanje odgovara Crnković, koji je i sam kao urednik Znanja lektorirao djela koja je izdavao: „Lektori bi u svom radu morali biti znatno tolerantniji i širokogrudniji. Morali bi voditi više računa o autorskoj individualnosti i osobitosti” (Crnković 2005: 168). Gluhak (2005: 150) piše: „Lektor mora biti samomisleći čovjek, gibak u svojem poslu. Ne piše sve u gramatikama, rječnicima i drugim priručnicima. Ponekad do nekih rješenja lektor mora doći sam – a moći će dobro zaključivati samo ako stalno uči, a uči čitajući i starine i novine”, a Jurišić (2005: 172): „Zacijelo nam ne trebaju lektori kao jezični policajci koji će trenirati strogoću nad tuđim tekstovima, nego lektori kao osposobljeni jezični stručnjaci sa znanjem jezičnih finesa i smislom za gotovo neograničene mogućnosti jezičnoga izražavanja.” Lewis (2002) predlaže sužavanje i redefiniranje pojma lektor. Polazi od Bitijeva Pojmovnika suvremene književne teorije, gdje se pojam čitatelja razrađuje do čitatelja funkcije te predlaže da se lektor kao osoba zamijeni lektorom kao funkcijom jer „Ispada da je i lektor funkcija svakako određen uronjenošću u sociološki, psihološki i kulturološki sklop; pri čitanju i ispravljanju očituje se lektorova izobrazba, informiranost, dob; može se manje ili više pouzdano utvrditi određenost dominantnim odgojnim, pravnim i znanstvenim sustavom u kojem se profilirao.” Zalaže se za tvrdnju da i lektori griješe te da se lektorom postaje. Istina, no lektor svojim potpisom odgovara za djelo koje bi trebao uskladiti s normom i nikako ne smije dopustiti da mu tuđi, pogotovo književnoumjetnički tekst, bude poligonom za vlastite jezične akrobacije.

Vjerujem da su negativnom mišljenju o lektorima uvelike pridonijele i mnoge lektorske pogreške, prije svega u leksičkom pogledu. Mnoštvo je takvih primjera, a kao sinonim ove vrste lektorskih pogrešaka služi novinski tekst u kojem je (mladi, iscrpljeni?) lektor preimenovao kulturu Maya u kulturu svibnja i šerpe u košare. Nešto blaže lektorske leksičke pogreške jesu one u kojima se zamjenjuju riječi poput zadnji u posljednji i slično. Uistinu, neki lektori uzimaju si preveliku slobodu, a njih nitko ne kontrolira. Nije naodmet spomenuti i činjenicu da izdavačke kuće lektorima često ostavljaju premalo vremena za lekturu jer su pritisnuti rokovima tiskanja ili predstavljanja knjige, što rezultira i lektorskim greškama. O ovom problemu u svijetu novinskog lektora piše i Lewis (2002): „Stiješnjen između rokova i, recimo to tako, rastuće nepismenosti autora lektor postaje spelling checker (jezični provjernik?) i eventualni stilistički savjetnik, a posao mu se svodi na uklanjanje pogrešaka što su sustavno nastajale i nastaju kao posljedica nepoznavanja temeljne gramatike i pravilnoga pisanja.”

No, treba li zbog svih tih lektorskih pogrešaka (kojih ipak, smatramo, nema previše) ukinuti lektorsku službu? Dopustiti objavljivanje knjiga s mnoštvom pravopisnih i gramatičkih pogrešaka? Mate Kapović smatra da lektori često služe kao provoditelji jezične cenzure i „neokroatistička pješadija” te „umjesto da se bave uklanjanjem osnovnih pravopisnih grešaka i loših prijevoda, lektori često svojom glavnom zadaćom smatraju nasilno provođenje purističkih rješenja u svim tekstovima koje lektoriraju” (Kapović 2011: 124). Međutim, koliko god neki njegovi stavovi bili ekstremni (kao primjer da svi razumiju rječnik ako je napisan i kao riječnik), on lektore ne negira: tek smatra da bi njihov posao trebao biti „briga o tome, govoreći u okviru današnje standardnojezične klime, da tekstovi budu koherentni i pravopisno-gramatički korektni iz perspektive standardnoga jezika” (Kapović 2011: 125). Kordić ide korak dalje i lektoriranje smatra cenzurom i privatnim interesom konstruktora nacije koji profitiraju od novonastalih radnih mjesta, a lingvisti se približavaju političkom (prema Kordić 2010: 366). Negativnim stavovima o lekturi i lektorima sigurno su pridonijeli i sami jezikoslovci i loši lektori, no to je nešto na čemu treba poraditi i što treba ispraviti.

Složila bih se s profesorom Babićem (2005: 79) kada kaže da bi „lektore trebalo preimenovati u jezične savjetnike da se i tim vanjskim znakom pokaže da se prestaje sa starom lektorskom praksom po kojom lektori samo crnče ispravljajući tuđe tekstove”. Svako interveniranje u tekst trebalo bi biti označeno i ostavljeno autoru da odluči hoće li tu intervenciju prihvatiti ili ne. Autori moraju snositi odgovornost i za buduće generacije koje svijest o jeziku i jezičnu kulturu usvajaju čitajući. Upravo s obzirom na to u nastavku rada iznijet ću neka vlastita lektorska zapažanja nastala pri iščitavanju proznih djela hrvatske književnosti objavljenih uglavnom prošle, 2017. godine, što znači da bi tekstovi trebali biti usklađeni s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Književnik i lektor – sinergijski pristup

Temu odnosa književnika i lektora najbolje oslikava anegdota koju mi je kao studentici poslijediplomskog studija Književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma ispričao prof. Milivoj Solar. Naime, prema njegovim riječima, kada su hvalili stil Andrićeve proze, posebno rečenica koje kao da teku jedna za drugom, Ivo Andrić rekao je da on sam nije razmišljao o tome, već je za to zaslužna njegova lektorica.

Kad govorimo o lekturi književnoumjetničkog stila, mora se naglasiti razlika poetskog od proznog teksta. Pjesnički jezik, mišljenja smo, ne bi smio biti lektoriran; za eventualne jezične nedoumice autori bi sami trebali zatražiti jezični savjet ili snositi odgovornost. Međutim, prozni tekst trebao bi biti podložan lekturi, odnosno autor bi trebao zatražiti pomoć jezičnog savjetnika, lektora, koji će izmjene u tekstu raditi samo uz suglasnost autora. Upravo zbog te svoje specifičnosti književnoumjetnički tekst velik je izazov lektorima: često nisu sigurni je li neka moguća pogreška napravljena namjerno i odraz je autorova stila ili je pak riječ o previdu ili možda neznanju. Najčešće odstupanje od norme očituje se na leksičkoj razini, i to ne samo u vidu regionalizama ili arhaizama već i u za puriste vrlo važnim srbizmima. Tako primjerice Dubravka Ugrešić u svojim djelima nikad neće upotrijebiti riječ putovnica, nego uvijek pasoš; a imenicu Europa uvijek piše Evropa. Boris Dežulović u svojim djelima nikada ne upotrebljava tisuća već hiljada. Bekim Sejranović imenicu splav upotrebljava u muškom rodu. Jurica Pavičić upotrebljava imenice žmigavac i jaketa umjesto pokazivač smjera i jakna. Ovim autorima te „nehrvatske” ili nestandardne riječi signaliziraju vlastiti stilski odmak od norme i treba ih poštovati. Pranjković smatra zadiranje u leksik iznimno štetnim i opasnim, kaže da „prilikom lektoriranja tekstova zamjena jednih leksema drugima treba da bude prije iznimka nego pravilo, a i onda kad se poseže za njom lektor bi morao moći svaku od predloženih zamjena utemeljeno i argumentirano obrazložiti svakome tko to obrazloženje zatraži, a pogotovo autoru teksta” (Pranjković 2010: 64). Tako bi bilo pravilno da se u rečenici romana Ćutim te Mani Gotovac „pričam sa sinom kao da je tu, pokraj mene” glagol pričati zamijenio glagolom razgovarati. Međutim, time bi se možda poremetio ritam rečenice; lektor i književnik sinergijskim pristupom moraju pronaći najbolje (i najbezbolnije) rješenje.

Odstupanje od norme vidljivo je i na gramatičkoj razini ako autor time karakterizira govor određena lika, bilo da je ono obilježje mjesnog govora ili staleža. Isto je moguće primijetiti i na sintaktičkoj razini, kada red riječi odstupa od onog utvrđenog standardom. No i tu lektorsko oko može i otežati i olakšati, pa Boris Senker navodi da u svojim tekstovima „prihvaća i prijedloge o promjeni poretka riječi, prosudi li lektor(ica) da je nezgrapan, da otežava razumijevanje.”

Ako nije riječ o govornoj karakterizaciji, unutarnjem monologu ili pak nekim drugim postupcima koji bi mogli zahtijevati odstupanje od standardnojezične norme, tada prozni tekst podliježe standardizaciji. Čitanjem stasaju nove generacije, čitanjem se obrazuju, pa i uče pismenosti. Autorima bi trebalo biti stalo do toga da njihov tekst odražava vlastitu pismenost; ako nisu sami sigurni u nju, tu su jezični stručnjaci. Može se čuti mišljenje da lektori nisu potrebni jer su tu pravopisni programi, popularni spellcheckeri. Istina, ali kao što je netko primijetio, oni ne ispravljaju sročnost, a bome ni ne iščitavaju smisao, tako da se sljedeći lako zamijeni slijedećim, jahaći jahačima, zapovjedi zapovijedima, kao što nije jasno zahtijeva li se nešto ili je riječ o zahtjevu.

Pa ipak, mada i lektorirani, tekstovi, kao što smo već i vidjeli, ponekad odstupaju od standardnojezične norme. Ovdje ne ulazimo u razloge nepodudaranja s pravopisnom ili gramatičkom normom; navodimo ih tek kao izazov koji se može pojaviti pri lekturi književnoumjetničkog teksta gdje je važno znati je li pogreška napravljena namjerno ili je previd i je li uopće važna.

U romanu Ćutim te Mani Gotovac izdanom 2017. godine čitamo nesastavljeno napisane priloge od kuda, od kada, pri tom. U romanu Crvena voda autora Jurice Pavičića izdanom iste godine kod istog izdavača ti su prilozi napisani pravilno, sastavljeno, u skladu s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Nesastavljene priloge nalazimo i u romanu Miljenka Jergovića Nezemaljski izraz njegovih ruku (primjerice od sada). Čita se u tom romanu i pogrešna upotreba priloga pošto, koji bi se trebao upotrebljavati samo kao vremenski veznik (Pošto je preživjelo, dijete je deset dana kasnije i kršteno). Posebna odlika ovog romana jest i neusklađenost interpunkcije s pravopisnim pravilima pa se iza redne godine redovito ispušta točka dolazi li poslije kakav drugi razgodak (primjerice „u proljeće 1914,“), a u svezi riječi ne samo nego, koja prema Hrvatskom pravopisu ne treba zarez, ovdje ipak dolazi. Zarez nedostaje i u naslovu romana Adio kauboju (i na naslovnici romana Voliš li me mama, čiju lekturu ja potpisujem; ovdje to nije bio ni autoričin ni moj odabir već potez grafičkog urednika), i u tekstu romana Klanjam se Ivice Ivaniševića (2017: 89): „E moj Karlo…”

Odstupanje od gramatičke norme pronalazi se u romanu Bekima Sejranovića Dnevnik jednog nomada, gdje prilog nasuprot dolazi s genitivom umjesto dativom („Poslije jednoj drugoj djevojci koja sjedi nasuprot mene skidam cipelice i ljubim joj stopala…” (Sejranović 2017: 8)). Gramatička se norma krši i u rečenici „Kad bi nestalo tih kriminalaca, od čega bi svi mi 'pošteni' građani živjeli?” (Sejranović 2017: 17) U istom romanu odstupanje je od pravopisne norme upotrebom imenice vanzemaljci (2017: 25) umjesto izvanzemaljci.

Posebno zanimljiv odnos prema normi i standardu uočen je u romanima tzv. chick lit književnosti. Osim mnoštva anglizama, lektori su propustili i niz gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. Tako u romanu L. Biondić Život na visokoj peti (2005) čitamo „muško odjelo”, „sad će te me mrziti” u romanu Ž. Giljanović Banana Split (2007) „Evropa” te u romanu N. Zeljković (Celzijus) Gola istina (2008) „riječnik”, „pobijesniti”…

Navedeni primjeri samo su zagrebli pod površinu pitanja usklađenosti jezika proznih djela pisanih književnoumjetničkim stilom sa standardnim jezikom, i to samo na pravopisnoj i gramatičkoj razini jer bi se na tim dvjema razinama trebalo najviše zadirati u tekst. Da, slažemo se da je postojanje inačica bogatstvo jezika, no važno je znati što je inačica, a što pogreška; što je standardni jezik, a što razgovorni. Zalažem se za prodiranje dijalekta i svih mogućih inačica jezika u književni tekst, ali uz pretpostavku da je u svijesti čitatelja da taj jezik nije standardni jezik. Žanić smatra da „nema ništa problematično, protuslovno ni za jezičnu kulturu opasno u tome što upotrebno i demografsko širenje standarda ne samo što nije istisnulo iz javnosti dijalekte, nego se oni dodatno afirmiraju” (Žanić 2016: 156). Štoviše, dijalekte treba njegovati i inzistirati na tome da je standard umjetno stvoren, naučen jezik, pomoćno sredstvo komunikacije, ali problem je, kako ga vidi Kapović (2011: 57), „što se standard u pravilu, premda najčešće prikriveno i neizravno, promatra kao nešto više od toga”.

Jezik književnosti i naracija nacije

(Ne)pismenost ne samo književnoumjetničkih djela već svih tekstova koji su u javnoj upotrebi također zrcale povijest i kulturu određenog naroda. O iščitavanju povijesti kroz književne tekstove u svojoj knjizi Lokacija kulture govori Homi Bhabha, posebno u dijelu „Problemi naracije nacije”. Preuzimajući taj njegov termin, Boris Škvorc (2017) piše o naraciji nacije, prikazujući probleme književne pri/povijesti, polazeći od teze „da je nacija proizvod, odnosno posljedica konstruiranog niza ispisivanih pri/povijesti, fikcijskih tekstova i ostalih oblika narativnih konstrukata koji su je pro/izveli” (Škvorc 2017: 7). Važnu ulogu u tom ima upravo i jezik. Može ga se promatrati zasebno, no može ga se promatrati i kao dio književne produkcije, tekst koji i jezikom nešto poručuje, i to ne na stilističkoj razini, već na razini usklađenosti s normom. Kršenjem norme autor pokazuje ili svoje neznanje (u manjem broju) ili svoje neslaganje s određenim rješenjima. Time se tekst smješta u mrežu različitih (hegemonijskih) odnosa, odražava vlastiti stav prema jezičnoj politici, ali i stav nacije iz čije pozicije progovara, bez obzira je li namjera direktna ili indirektna. Proučavajući ulogu jezika u formiranju naracije nacije sigurno bi se pronašlo mnogo primjera koji bi potkrijepili tezu da političnost utječe na to kakav će pristup (standardnom) jeziku autor imati. Činjenica jest da politika utječe na jezik i da je to igra odnosa moći, no važna je i činjenica da svako djelo na određeni način reflektira stvarnost u kojoj je stvarano i odnosi se prema sociokulturnim prilikama. Kao što novi historicisti iščitavaju povijesne i političke prilike iz promatranih djela (u njihovu slučaju prvenstveno renesansnih), tako se iz književnih djela može iščitati i odnos prema jeziku. Sasvim sigurno da će pravopisni kaos ili purizam devedesetih ostaviti traga i u književnosti, bez obzira na to što je, kako smatra Kordić (2010), naracija nacije mit i umjetno stvorena, no pitanje je to za posebnu raspravu.

Naracijom nacije učvršćuje se i identitet; no Kordić (2010: 204) smatra da to „pozivanje na zajedničku, nacionalnu kulturu kao dio nacionalnog identiteta je kontradiktorno”, jer „umjetnička djela se po svojim svojstvima nisu podudarala s današnjim granicama između nacija. Tek kad je nastala nacionalna država, ona je u sklopu usađivanja nacionalne ideologije napravila da se umjetnička djela iz prošlosti i sadašnjosti klasificiraju prema današnjim nacionalnim granicama.” No ipak, svijest o bivanju pripadnikom jedne nacije na ovim poviješću bremenitim područjima nadrastala je nacionalne granice. Događa se to još i danas, više od dva desetljeća nakon formiranja sadašnjih granica. Upravo je književnost i vlastiti odnos prema jeziku kojim se piše podloga za razvijanje različitih narativnih i identitetskih odnosa.

Zaključak

Prepustimo li se dekonstrukciji, sve može biti dovedeno u pitanje. Pretpostavljamo da norma mora biti konstruktivna, dakle i odnos lektora i književnika mora biti konstruktivan. Nije moguće govoriti o idealnoj situaciji jer nijedan od njih dvoje nije stroj; uostalom, većina autora u anketnom je pitanju odgovorila da „dva para očiju bolje vide”. U tom poslu književnik mora biti pismen i znati iz kojih razloga krši normu (zbog toga se ne slažem sa Svenom Popovićem kada kaže da uvijek piše samnom jer mu je oblik sa mnom grafički ružan), a lektor ne smije biti slijep i neosjetljiv na umjetnost.

Lektori neće biti potrebni „kad budemo imali sve potrebne (i koncepcijski usklađene) normativne priručnike, sustavno školovane govornike s razvijenom svijesti o važnosti poznavanja vlastitoga standardnoga jezika te kad jezična kultura postane dijelom društvene etikete” (Samardžija 2005: 28).

Jer književnik mora misliti na onoga tko čita – to je briga o jeziku. Božica Jelušić o lekturi kaže sljedeće: „Držim da je to u interesu vrsnoće konačnoga teksta, te da nemamo prava zbunjivati i uzrujavati naše čitatelje, iz čiste ekstravagancije” (Jezik in fabula 2017).

Knjiga je javna publikacija i za razliku od internetskih blogova čitatelj je, pogotovo onu koja pripada registru visoke, elitne kulture, uzima u ruku s pretpostavkom da je, osim ako je pisana dijalektom, pisana standardnim jezikom. Možda jednom i oblik samnom postane dijelom standarda, možda se u potpunosti izbriše granica glagola pričati i razgovarati. No, dotad, bilo bi dobro kad bi standard bio poštovan i kad bi ga se shvaćalo upravo tako – standardom, dogovorenom inačicom jezika.

Literatura

  • Babić, Stjepan. 2005. Teze o lektorima. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 71–81. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Bagić, Krešimir. 2005. Beletristički stil. Treba li pisati kako dobri pisci pišu: 7–20. Zagreb: Disput.
  • Crnković, Zlatko. 2005. Lektorska je tuga pregolema. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 165–168. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Frančić, Anđela: Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica. 2005. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Gluhak, Alemko. 2005. O lektoriranju. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 150. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Jurišić, Mirjana. 2005. Jezični policajci ili kako je morski pas postao tuljan. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 171–173. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Katičić, Radoslav. 2005. Križ lektora. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 92–98. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Kovačec, August. 2005. Smisao i granice lektorskog posla. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 125–134. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Paljetak, Luko. 2005. I/ili o l'ectoru. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 153–164. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Samardžija, Marko. 2005. Jezična kultura. U Jezik na križu. Križ na jeziku. Prir. Jelena Hekman, Ivica Matičević: 23–29. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.
  • Škvorc, Boris. 2017. Naracija nacije: problemi (književne) pri/povijesti. Split: Književni krug.
  • Josić, Ljubica. 2012. Književnoumjetnički stil – funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili „nadstil“. Studia lexicographica: časopis za leksikografiju i enciklopedistiku, Vol. 4, No 2(7): 27–48.
  • Kapović, Mate. 2011. Čiji je jezik? Zagreb: Algoritam.
  • Kordić, Snježana. 2010. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.
  • Kovačević, Marina; Badurina, Lada. 2001. Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
  • Žanić, Ivo. 2016. Jezična republika. Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna kultura. Zagreb: Jesenski i Turk.
  • Pranjković, Ivo. 2010. Ogledi o jezičnoj pravilnosti. Zagreb: Disput.

Internetski izvori

Korpusna djela

  • Biondić, Lana. 2005. Život na visokoj peti. Zagreb: Profil .
  • Celzijus, Nives. 2008. Gola istina. Zagreb: 24 sata i Premier media.
  • Giljanović, Željana. 2007. Banana Split. Zagreb: VBZ.
  • Gotovac, Mani. 2017. Ćutim te. Zagreb: Profil.
  • Ivanišević, Ivica. 2017. Klanjam se. Zagreb: Hena com.
  • Jergović, Miljenko. 2017. Nezemaljski izraz njegovih ruku. Zagreb: Fraktura.
  • Pavičić, Jurica. 2017. Crvena voda. Zagreb: Profil.
  • Sejranović, Bekim. 2017. Dnevnik jednog nomada. Zagreb: VBZ.