E-biblioteka

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Ivo Andrić u prijevodima

Moje izlaganje hoće da bude komparativno-kontrastivno-lingvističko-stilističko.

Teško je vjerovati da bi se onoj postojećoj, odista masi bibliografije o teorijskim problemima prevođenja moglo što još dodati. Stoga ću se uteći konkretnosti ilustracija, dolijevajući koju kap praktičnih primjera o načinu na koji su načinjeni neki prijevodi Andrićeve kronike:

  • Na Drini ćuprija, Zora, Zagreb, 1950;
  • Il est un pont sur la Drina, Traduit du serbocroate par Georges Luciani, Plon, Paris, 1956.
  • The Bridge on the Drina, Translated from the Serbo-Croat by Lovett F. Edwards, London 1965;
  • Die Brücke über die Drina, Aus dem Serbokroatischen übersetzt von Ernest E. Jonas, Berlin 1965.
  • Most na Drine, Perevod s serbsko-horvatskogo N. N. Sokolova, izd. Inostrannoj literatury, Moskva 1956.

Pa ipak, unatoč onoj početnoj proklamiranoj neteoretičnosti koja implicira uvjerenje o minimalnoj ili gotovo nikakvoj šansi da se u pitanjima prevođenja nađu moguće novine »in theoriis«, kako bih podigao most prijeko potrebna kompromisa između obale prevodilačke empirije i teorije o prevođenju, navest ću svega nekolika mjesta koja su mi se učinila traženoj istini vrlo bliskima, za problematiku relevantnima.

Stilistika, već sama po sebi mlada kao znanost, stekla je svoj još mlađi izdanak (ili nadgradnju) – stilistiku komparativnu.

Naše je stoljeće konstituiralo nekoliko sciences mixtes što rubno zadiru u po više znanstvenih disciplina: od biokemije do bionike; među humanističkim znanostima limitrofnu poziciju zauzela je stilistika, pogotovu kad je komparativna, smještajući se među lingvistikom, književnom teorijom i poviješću.

Dva su se poimanja komparativne stilistike već uvelike razgranala: po jednome komparativna bi stilistika bila striktno lingvistička disciplina koja među dvama uspoređivanim jezicima traži adekvatnost sinonimskih parova ili nizova na planu leksikalno-gramatičkom. Služi ona, i to veoma korisno, unapređivanju i teorije i empirije prevođenja, no valja reći da joj, takvoj, bitno nedostaje kulturnopovijesna i opća povijesna dimenzija za šire generalizacije kakve se iz upoređivanog materijala nàdājū. Suženom svojom optikom ona je više komparativnom lingvistikom negoli stilistikom. Po drugome poimanju, također samo globalno rečeno, komparativna se stilistika uzimlje kao dio nauke o književnosti, književne teorije i književne povijesti; ona ne pretpostavlja ni isključivo dvojezični materijal kao objekat svojih istraživanja nego se usređuje na komparativno analiziranje stila, štaviše, čak jednoga samo jezika, dvaju ili više pisaca jednoga jezika u jednoj stilskoj epohi; dakako, budući komparativna, ona se bavi i usporedbom od jezika k jeziku, osobito kad je posrijedi djelo prevođenja.

Lenjingradski teoretičar Efim Edkind uspostavio je u dva navrata nekolike razine uspoređivanja što se nižu pri činu beletrističkoga (umjetničkoga) prevođenja: uspostavio je, hijerarhizirao te imenovao te razine toliko potpuno da to vrijedi parafrazom sažeto preponoviti kao zakone koji režiraju umijeće (umjetnost) prevođenja:

  • uspoređivanje dvaju lingvističkih sistema (gramatička struktura, leksika, i frazeologija);
  • uspoređivanje stilističkih sistema dvaju jezika (primjerice zakonitosti formiranja različitih jezičnih stilova, odnosa koji za svaki od promatranih jezika postoje među standardom, tj. književnom normom, i dijalektima, žargonima, pučkim govorom);
  • uspoređivanje prozodijskih sistema u njihovoj nacionalnoj specifičnosti;
  • uspoređivanje dvaju individualnih estetičkih sistema (sistema autora originala i sistema prevodiočeva).

Da je analiza kojega književnog prijevoda (bilo romana, novele, drame, lirske ili epske pjesme) tek onda kompletna kad obuhvati sve ove razine uspoređivanja, te da svojim zajedništvom sve te razine našu disciplinu čine i stilističkom i komparativnom – možemo samo suglasno s Efimom Edkindom naposljetku zaključiti.

Jednako je pojam komparativne stilistike proširio i drugi autor, također Lenjingrađanin, V. M. Žirmunski: njega u komparativnostilističkoj analizi ne zanimaju tek sinonimski ekvivalenti koji se upotrebljavaju u leksici i gramatici uspoređivanih različitih jezika, ekvivalenti koji izražavaju analogne »ideje«. Zanimaju ga više, s pravom, one sličnosti i razlike koje se mogu otkriti u izboru i umjetničkom podešavanju lingvističke građe, to jest u stilu pojedinih pisaca i književnih pravaca.

Pažnje je vrijedno i ovo Žirmunskijevo uvjerenje kojim jako razmiče shvaćanje stila od njegova isključivo lingvističkog određenja: da književni piščev stil obuhvaća i izražavanje piščeva svjetonazora, stoga da je nemoguće stil piščev istraživati u njegovoj težnji za funkcionalnošću a da se ne ispituje sadržaj ideja, da se ne ispituju slike koje donosti stil. Ne bismo mogli ne prihvatiti njegovu ideju da stil jednoga književnog djela ne predstavlja samo stilistika djela jer stil je – nastavlja Žirmunski – isto tako i siže, stil čine i poetske slike, i kompozicija, i poetski sadržaj koji su svi – koncedira Žirmunski – otjelovljeni lingvističkim sredstvima, ali da se na njih, na samo lingvistička sredstva ograničiti, suziti niti dadu niti mogu – to zajedno sa Žirmunskim, izvjesno, možemo prihvatiti.

I.

No dostajat će, ipak, jedan primjer iz Ive Andrića da se barem dadne približna predodžba dvojake i istovremene komparativno-stilističke analize, nazvat ću je eksternom (imajući na umu dvojezično uspoređivanje jedne stilske vrednote) i internom (omjeravajući tu istu stilsku vrednotu unutar jednoga, autorova jezika):

Na Drini ćuprija valjda je najprevođenije djelo jugoslavenskih književnosti. Prevedeno je na:

  • njemački: Die Brücke über die Drina;
  • engleski: The Bridge on the Drina;
  • ruski i poljski: Most na Drine itd.

prevedeno, odmah ću reći, u naslovu samome stilistički posve neutralno, neobilježeno. Jer samo izvorni naslov višestruka je stilska vrednota, četverostruka:

1. leksička: nije slučajan, niti je arbitraran, već naprotiv intencionalan veoma funkcionalan Andrićev leksički izbor ćuprija, širokoga dijapazona konotacija kulturnih i povijesno-političkih (leksem ćuprija za svakoga prosječno obrazovana Jugoslavena ima asocijativnu moć dozivanja u svijest 4–5 stoljeća otomanske okupacije), a denotativno, stilistički neutralno sinonimski potencijalno most (Brücke, Bridge, Most) ostaje posve neutralno u izvorniku i u prijevodima;

2. sintaktička je vrednota stilistički angažirana u onome podešavanju te riječi u kontekst naslova, gdje se realizira sintagmatska inverzija: Na Drini ćuprija/Ćuprija na Drini. Model je takve sintagmatske inverzije: prijedložni lokativ + nominativ umjesto obrnuto, statistički rijedak u hrvatskosrpskome; prepoznajemo je, rečenu tu inverziju, u pučkoj frazeološkoj jedinici: na vrbi svirala, ne: svirala na vrbi. Model je čestotno nizak te baš stoga stilistički obilježen! Na vrbi svirala frazeologiziran je izraz u značenju obećanja ili projekta koji se nikada neće ostvariti.

Obje ove vrijednosne nijanse u prijevodima nisu dobile svoje adekvat; dijelom zbog različitosti jezičnih sistema, a svakako zbog različitosti kulturnoga i povijesnoga nasljeđa; čak ni tursku köprü (odakle je srpskohrvatska adaptacija ćuprija, a djelo je prevedeno i na turski) za izvornoga turskoga govornika stilistički je neutralno jer nema konotacijsku moć srpskohrvatskoga turcizma.

Iz sintatičke činjenice (inverzija u naslovu) potječe još jedna kvaliteta, nova vrednota:

3. ritmička (dakle prozodijski ostvarena): Na Drini ćuprija – otvoren je iskaz, intonativno na završetku više ravan negoli silazan, interval među naglasnim segmentima /Na Drini/ćuprija.../ jedva je izražen – dok je neinvertirana inačica (Ćuprija na Drini) iskaz završen, zatvoren, s izrazitijom završnom, padnom intonacijom, s izraženijim intervalom među dvjema naglasnim segmentima sintagme /Ćuprija / na Drini/. Izvorni Andrićev naslov, invertan, otvoren, intonativno nezavršen iskaz, pripòvjedan po tonu, dakle, od samoga početka kronike – kao da hoće ostvariti sugestiju: incipit narratio chronicae, što je u potpunoj harmoniji s idejom kronike kao prozne, pripovjedačke forme.

4. A može biti koincidencija, no koincidencija koja naslućuje – o izražajnom nasljeđu i formulaičkom modelu, arhetipu hrvatskosrpske tradicionalne štokavske izražajnosti – desetercu: Ivo Andrić/Na Drini ćuprija.

Samo je francuski prevodilac našao adekvat za dio vrednota sadržanih u naslovu: Il est un pont sur la Drina, onim pučkim i tradicionalnim, također pripovjednim francuskim Il est... uspio je sačuvati narativni ton što ga naslov izvorno sadrži.

* * *

Da izoliranje te komentiranje tek jednoga-dvaju podataka ne može iscrpsti višeslojnu analizu poetskoga stila – razumije se.

Da korektnoj interpretaciji nije primjeren sam formalni opis i mehaničko pobrojavanje lingvističkih sredstava što ih je autor upotrijebio – i to se razumije. A da sam dao barem približan ogled, predodžbu o tome čemu bi mogla biti nalik analiza koja bi htjela biti komparativna i stilistička – tomu se nadam.

II.

Interpoliranje filozofijskih generalizacija u narativni tekst jedna je konstanta kao stilski postupak i kao kompozicijski princip Andrićeve tehnike pisanja. Tipološke varijante ovoga postupka vrlo su brojne: nekad se u pripovjedni tekst interpolira svega jedna-dvije riječi koje imaju funkciju generaliziranja kakve spoznaje ili u funkciju sintetiziranja kakva životnoga ili povijesnoga iskustva; nekad tu funkciju ima razvijenija sintagma; katkad je to, ta filozofijska generalizacija, integralni dio naracije, dio sadržaja, fabule.

S intelektualnoga gledišta mislim da su najzanimljivije one Andrićeve filozofske generalizacije koje su čisti aforizmi, poruka kojih jest univerzalno primjenljiva, toliko univerzalno da su te poruke gotovo ahistorijske jer su panhistorijske.

Htio bih, anticipando, upozoriti na još jednu kvalitetu ovoga stilskog postupka u Andrića: njegove interpolirane filozofske generalizacije lišene su svake filozofijske terminologije stricto sensu, unatoč tomu što bi se one mogle navući na Prokrustovu postelju različitih filozofijskih orijentacija ili škola. Po tome je njihova konzumabilnost lakša; a to što su još i metaforizirane – čini ih literarno vrednijima.

Mogao bi se činjenici ovoga stilskog postupka uspostaviti i vrlo motiviran prigovor: ako prihvatimo kriterije i pojmove teorije informacije, onda su Andrićeve filozofijske ekskurzije – informacijska redundancija u odnosu na literarni kontekst. Zamišljenome ovom prigovoru vrlo se lako ukloniti: tȁ što bi uopće od literature ostalo bez redundacije?!

Evo, najzad, ilustracije: kontekst i situacija donosi nam opis jedne univerzalne dileme koja se konkretno dešavala u multinacionalnoj Bosni u drugoj polovici devetnaestog stoljeća uoči austrijske okupacije; dilema se sastoji u ovome: rezistirati, oduprijeti se ili ne odupirati okupatoru pogotovu kad je on nadmoćan. Evo izvornoga Andrićeva teksta:

Zaista, teško je bilo naći dva pregovarača i nezgodnija čoveka. Od njih se nije moglo očekivati drugo do da povećaju zabunu i stvore jedan sukob više. To je bilo za žalenje, ali se nije dalo izmeniti, jer u trenicima društvenih potresa i velikih, neminovnih promena obično izbiju upravo ovakvi ljudi napred i, nezdravi ili nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jest jedan od znakova poremećenih vremena. (131)

De fait, il était difficile de trouver deux pires négociateurs et deux hommes plus penibles. D’eux on ne pouvait rien attendre d’autre qu’une aggravation de la confusion générale et un conflit de plus. C’était regretable, mais on n’y ne pouvait rien changer, car dans les moments où une société se trouve ebranlée et où se produisent de grands et inévitables changements en général, ce sont des hommes de ce genre qui se mettent en vedette et qui, déséquilibrés ou imparfaits, conduisent les affaires à rebours et se fourvoient. C’est bien là un signe des temps troublés. (116)

Indeed it would have been hard to find two worse negotiators or more unsuited contestants. Nothing more could have been expected of them than increasing general anxiety and the creation of one quarrel the more. That was to be regretted, but there was nothing to be done about it, for such moments of social upset and great inevitable change usually throw up just such men unbalanced and uncomplete, to turn things inside out or lead them astray. That is one of the signs of times of disorder. (116).

Man hätte schwerlich zwei schlechtere Unterhändler und weniger zueinander passende Menschen finden können. Nichts anderes war von ihnen zu erwarten, als daß sie die allgemeine Verwirrung vergrößerten und einen weiteren Streit schufen. Das war zu bedauern, aber nicht zu ändern, denn in den Augenblicken allgemeiner Erschütterung und großer, unerbittlicher Veränderungen tauchen gewöhnlich gerade solche mit Krankheit oder Mängeln behaftete Menschen auf und führen die Dinge falsch oder auf den Holzweg. Dies ist eben eines der Zeichen unruhevoller Zeiten. (139)

Vrjad’ li možno bylo najti ljudej stol’ neshožih i bolee neudačnyh parlamentërov. Oni byli sposobny tol’ko uveličit’ obščuju putanicu i sozdat’ novye konflikty. Eto bylo priskorbno, no neizbežno: v periody obščestveniyh potrjasenij i neminuemyh krupnyh peremën na pervyj plan obyčno vydvigajutsja slučajnye ljudi, poroj ograničënnye, i nepolnocennye, kotorye vedutt dela ploho i nevernymi putjami. V etom odin iz otličitel’nyh priznakov perehodnoga vremeni. (128)

Tri prijevoda: francuski, engleski i njemački, manje su više korektni s gledišta sadržaja i poruke ove Andrićeve panhistorijske, svevremenske dijagnostičke generalizacije; moglo bi im se prigovoriti tek to da nisu stilistički, da literarno nisu posve adekvatni; nisu adekvatni zbog konotacija koje ima pridjev poremećen: poremećena vremena – des temps troublés – times of disorder – unruhevoller Zeiten, nisu samo fizička, konkretna karakterizacija da je pokvaren neki red (što »poremećen« etimološki znači); u Andrićevu kontekstu »poremećena vremena« imaju i simbolsku vrijednost mentalne dijagnoze: »poremećena vremena« su ujedno i luda vremena; a za vremena reći da su »poremećena«, to jest da su luda, znači upotrijebiti jedan pučki izraz za psihopatalogijsku konstataciju. Poremećen čovjek je mentalno bolestan čovjek, poremećena vremena su dakle patološka vremena: literarno za Andrića znači to i postupak antropomorfizacije. Taj je postupak vrlo karakterističan za Andrića i inače u njegovu pisanju. A što se lingvističke ekspresije tiče, Andrić nikad ne upotrebljava ono što zovemo »terminus tehnicus« iz različitih naučnih područja; njegova je izražajna inspiracija uvijek pučka, krajnje jednostavna i vrlo slikovita, metaforizirana.

Još jednom: francuski, engleski i njemački prijevodi sintagme »poremećena vremena« samo su stilistički neadekvatni, ali su idejno vjerni; ruski prijevod – da su »poremećena vremena« – perehodnye (= prijelazna) vremena – na žalost, nije to ni stilistički, ni idejno: ruski prijevod je pragmatistička interpretacija, dezinterpretacija, čak falsifikat!!

Neću reći da je to prevodilačko nedjelo učinio ruski prevodilac; možda je to učinio redaktor; svejedno tko je; to me, to nas ne zanima. Činjenica falsifikata u ruskom prijevodu je evidentna.

Isto: sintagma »nezdravi i nepotpuni ljudi« korektno prevedeno u francuskom: des hommes déséquilibrés ou imparfaits; u engleskom: unbalanced and uncomplite men; u njemačkom: mit Krankheit oder Mängeln behaftete Menschen; u ruskom prijevodu je opet ideološki pragmatizam: »slučajnye ljudi«. I ne samo da su pragmatističkim prevodilačkim voluntarizmom psihopatološki ljudi originala postali »slučajni«; oni su čak postali »poroj ograničënnye« (= kadikad ograničeni), a toga u originalu uopće nema!!

Ovdje pristaje onaj talijanski aforizam o prevodiocu-izdajniku: Traduttore – traditore!

Zašto? Kakva je to motivacija? Tko je taj Nepoznati Netko tko falsificira prijevod upravo na ovome osjetljivome i vrijednome mjestu Andrićeve filozofsko-historijske generalizacije? A zanimljivo je da je inače ruski prijevod na mjestima koja nisu ideološki i gnoseološki osjetljiva – prijevod profesionalno korektan.

Mogu pretpostaviti samo jedan odgovor: Nepoznat Netko potcjenjuje potencijalnog ruskog čitaoca Andrićeve literature, brine se za čistotu njegove ideološke duše; da se ne bi kontaminirala historijskom skepsom koja izbija iz Andrićevih generalizacija. Mislim da se radi o analogofobiji!!

Vrijedi se još jednom prisjetiti onoga citata s početka izlaganja gdje V. M. Žirmunski kaže da književni stil pisca podrazumijeva piščevu ideologiju.

Analogijski se pitam: da li je podrazumijeva i književni stil prevodiočev? ili: stil prijevoda?

Svjestan sam potpuno da su završni moji komentari bili više idejno kritički negoli lingvistički, ili komparativno stilistički. Pa što onda? Važnije je od toga, mislim, da li su bili uvjerljivi istinitošću.

Izvor: Jezikom i stilom kroza književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga