Biblioteka

Marko Samardžija: Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina

IV. Elementi fonostilistike u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi

Opisujući stilske osobine jezike kojeg pisca ili njegova djela stilističari, ako već ne polaze od vrijednosti ostvarenih na razini glasova, u svojim djelima i razmatranjima znatan prostor ustupaju fonostilističkim pitanjima.55 Pri tom je riječ o prihvaćanju suvremenih jezikoslovnih spoznaja. Suvremeno nas jezikoslovlje, naime, uči da fonem »vrijedi kao najmanja jezična jedinica koja može odlučiti o značenju« (Heupel 1975: s. v. Phonem). Daljnja raščlamba pokazala bi da fonem nije, istina, »najmanja jezična jedinica, jer se može raščlaniti na simultane dijelove koje zovemo glasovna obilježja« (Muljačić 1972: 5). Mogli bismo u razlaganju ići i dalje i reći da je fonem, kao jedinica dobivena drugom artikulacijom jezika (Katičić 1967: 19), zapravo također »dvodimenzionalna jedinica, svojevrstan jezični znak koji bismo mogli nazvati mikroznak, sastavljen od izraza i sadržaja« (Muljačić 1972: 5). No takva razmatranja nisu nam ovdje bitna. Namjera nam je druga: pokazati kako i pojedini glas/fonem kao »suma fonološki relevantnih glasotvornih jedinica« (Heupel 1975: s. v. Phonem) može prilikom ostvarenja u različitim fonološkim okolinama stvarati stanovite emocionalne ugođaje. Valja odmah naglasiti: takva »značenja« glasova ovise isključivo o kontekstu u kome se pojavljuju i jeziku kojemu pripadaju. Pa je zato moguće da bude istinito, a ne bude proturječno ni paradoksalno da isti glas u različitim okolinama stvara različite vrijednosti, ima različita »značenja«.56

Književnici kao umjetnici riječi zarana su uočili važnost i vrijednost takve jezične mogućnosti i obilno su se njome služili. Danas postoji lijep broj takvih primjera i iz svjetske i iz jugoslavenskih književnosti.57 Više ih je, naravno, u poeziji, ali nisu rijetki ni u prozi, bar što se tiče proze Ive Kozarčanina. Pokazat ćemo to na primjerima.

1. Samoglasnici58

(1) Brda su se sastala nad mojom glavom, iako je sunce među njima našlo uzak, plav put, kojim je ravnodušno brodilo. (…) Nikada se još u životu nisam osjetio tako slab u usporedbi s planinom i vodom. No zaboravim brzo na sve, kad čamac ispliva na skelu, gdje ga zakvačih. Tu nebo bijaše široko, slobodno i visoko, puno ushita i vedrine. (MNS, 152)

Završni dio rečenice (»puno ushita i vedrine«) gotovo da je ekspresivno zališan. Taj osjećaj ushita i vedrine koji u jednom trenutku obuzima junaka pripovijesti već je izrečen trima pridjevima, točnije: njihovim glasovnim sklopom. U te tri riječi (široko, slobodno i visoko) ima ukupno deset samoglasnika. Od toga se samoglasnik o pojavljuje čak sedam, a samoglasnik i tri puta (jedna pojava otpada na veznik). Takva povećana učestalost samoglasnika o (s vokalom i),59 u ovom kontekstu, stvara onaj ugođaj o kojemu govori završni dio rečenice: osjećaj oslobađanja od tjeskobe koju je koji tren ranije osjećao junak »u usporedbi s planinom i vodom«. Shematski prikazan taj završetak izgleda ovako (crticom su označeni suglasnici):

-i-o-o, --o-o--o i -i-o-o

U prilog naglašenoj ekspresivnosti ovog primjera ide i činjenica da ni u jednoj od ovih triju riječi nema »nezgodnih« suglasničkih skupina; tek su dva neposredna suglasnička susjedstva, ali je drugi suglasnik u obama sonant (sl- i -dn-).

Ovome je nalik primjer s povećanom učestalošću samoglasnika e. Završna je rečenica odlomka koji slijedi zapravo zasićena riječima u kojima dominira ovaj vokal:

(2) Cijele dane padao je pod prozorima snijeg, smrzavala se mlada stabla, stakla na uličnim fenjerima, limeni pladnjevi pred brijačnicama, crni generali i pjesnici na spomenicima, djeca i ptice. Zvonile su zelene, ledene zvijezde, kao zrna u đerdanu. (SČ, 173)

Ta piščeva zvonjava zvijezda ovdje je izvanredno dočarana povećanom učestalošću samoglasnika e baš u riječima kojima je to rečeno. Zajedničko obama primjerima, ovom i prethodnom, jest da su na kraju odlomka. Slično je zamijetio i jedan književni kritičar pišući da su prva od dviju stilskih konstanti Kozarčaninove pripovjedne proze »lirski intonirani dijelovi proze – u pravilu završni dijelovi neke tematsko-motivske cjeline (…) koji itekako znaju potencirati raspoloženje i doreći asocijativni kontekst« (Brešić 1976).

Evo još jednog od mnogih primjera. Od prethodnih se razlikuje po tome što ne prevladava jedan samoglasnik nad ostalima, nego je ostvarena opreka samoglasnici/suglasnici:

(3) I strančev je glas natopljen gorčinom. Jesenski vjetar šumi u suhoj kukuruzovini. Jesen je svuda, u lišću, u travi, u noći. I jesen je u njegovim očima, zaboravljena, tamna, davna, samotna jesen bez kraja i bez početka. (TP, 95)

Statistički proučen ovaj primjer pokazao bi, naravno, da je samoglasnika ovoliki postotak, suglasnika onoliki, kojih je u međusobnom omjeru više itd. Pritom bi promaklo nešto što se takvim podacima ne može pokazati ni implicite: ovakvim izborom riječi u kojima je očito ravnovjesje između samoglasnika i suglasnika, njihovim ravnomjernim smjenjivanjem pisac je ostvario ritam koji dočarava monotonost jesenske atmosfere što svojom težinom liježe na sve stvarajući tako privid svoje posvemašnjosti i beskrajnosti. Ovaj je primjer, istodobno, dobra osnova tvrdnji da analiza književnog djela mora voditi brigu i o njegovoj zvučnoj strani, makar da književna djela pripadaju kategoriji pisanog, ne govorenog.

2. Suglasnici

Navest ćemo prvo dva primjera s povećanom učestalošću samoglasnika s:

(1) Bilo mi je milo samome, a sa svojom sam se sobom već saživio, pa me baš ništa nije nukalo da je zamijenim kojom prostranijom i udobnijom niže, koje [sic!] su mi pripravno nudili. (MNS, 130)

(2) Uvijek sam sâm sa sobom govorio poučnim tonom i uvijek bih se morao nasmijati, kad bih toga postao svjestan. (MNS, 161)60

Fonetička proučavanja hrvatskih glasova pokazuju da je s glas s najvećom frekvencijskom vrijednosti. Izražena u Herzima njegov je optimala između 6400 i 12800. Prema toj svojoj osobini spada on u grupu »maksimalno harmoničnih zvukova«. »Spektralna analiza glasova ove kategorije pokazuje da su glasovi građeni od gotovo isključivo harmoničnog zvuka, a uz minimalnu prisutnost neharmoničnog zvuka ili šuma. Tu osobinu smatramo za percepciju bitnom osobinom (…) jer je harmoničan zvuk nosilac intonacije, ritma i akcenta, a upravo se u tim glasovima ostvaruju ti prozodički elementi« (Škarić 1963–64: 48, 50–51). K tomu je s, prema spomenutoj Maretićevoj statistici, najučestaliji suglasnik hrvatskoga jezika (odmah iza vokalâ i poluvokala j) (Maretić 1963: 22).61 Sve ovo, naravno, pisac nije morao znati. Dovoljno je bilo i to da je osjetio kako mu baš učestala upotreba ovog suglasnika omogućuje da bez opširnih opisivanja dočara i istakne samoću svog junaka.

Teško da je slučajno i ovo: uočili smo da se glagol šutjeti redovito pojavljuje u kontekstu u kojemu je povećana učestalost glasa š. Ilustrirat ćemo to trima primjerima:

(3) To je bio prvi dan da su u šumu došli ljudi. Zato se šuma uplašila šuteći cijeli dan usplahirena i nesposobna za svaki otpor. (MČ, 20)

(4) Kasnije smo šutjeli i šutke išli dalje. (MČ, 79)

(5) Djevojka plače gluho i tjeskobno u sebi. Sad je već zrela i jaka, nevjerojatno jaka i tako čudno umorna u isto vrijeme, kao da je cijelu noć stajala na istom mjestu (…), a onda je došlo jutro poslije mnogo crnih noći i oslobodilo je njezina u ukletog čekanja. Šuti i sluša kišu. (TP, 103)

Već rekosmo da nam nije namjera tvrditi kako svaki glas ima i neko svoje »posebno značenje«. Jasna je neodrživost npr. Platonova uvjerenja da glas r izriče kretnju, a glas l nešto glatko i klizavo (Babić 1958–1959: 35) usprkos izričitom odobravanju i sklonosti takvu mišljenju nekih kasnijih proučavatelja jezika (Porzig 1971: 152–161). Jednako kao i »obojenost vokala« simbolističkih pjesnika. Ali je ipak stanovita glasovna simbolika neosporna: mogućnost da se ponavljanjem nekog glasa ili grupe glasova može asocirati neki zvuk ili osjećaj. To asociranje ne podliježe racionalnosti fonetske ili fonološke analize glasova. Ovakva analiza npr. glasa š u hrvatskom pokazuje da je to bezvučni prednjonepčani suglasnik. Analiza istoga glasa prema verbotonalnom sistemu pokazuje pak da se š nalazi u grupi s glasovima e, č, t, l, n i da mu se frekvencijska vrijednost kreće između 1300–3200 Hz (Škarić 1963–64: 48). A ništa o tome da oprimjereno pojavljivanje glagola šutjeti s riječima u kojima taj fonem »dominira« zapravo pojačava efekt šutnje, tišine koja uokviruje atmosferu odlomaka iz kojih su navedeni primjeri. To je šutnja na koju bi se moglo protegnuti što je jednom rečeno za pauzu kao vrednotu govorenog jezika i stilotvorni potupak. Parafraziramo: kadšto šutnja, jedna neizgovorena riječ znači više negoli nekoliko izgovorenih rečenica!

I imenica lišće pojavljuje se u sličnim kontekstima:

(6) Kroz lišće je odšuštao gušter. (MNS, 176–177)

(7) Buja proljeće, cvate mladost. Šumi šuma i lišćem krošnje kiti. (MNS, 208)

Komentar bi se mogao sažeti u ovoj jednadžbi: isti glas + različite fonološke okoline = različiti efekti.

3. Rime u prozi!

Zavirimo li u koji god priručnik ili rječnik književnoteorijskih naziva, naći ćemo otprilike isto tumačenje pojma rima (ili srok). Na pr.: »Srok (rima, slik) glasovno podudaranje na kraju stihova ili, rjeđe, u stihu« (Čubelić 1967: s. v. srok). »Srok (rima ili slik) glasovno je podudaranje na kraju stihova ili, ponekad, članaka u stihu« (Petrè – Škreb (ur.) 1969: 305). »Slik. Poklapanje glasova na kraju dva ili više stihova. Bitno svojstvo pesme« (Jovanović 1972: s. v. slik). »Rima. Rimom se naziva sazvučje (podudaranje glasova na kraju stiha), počev od prvog (s kraja) naglašenog samoglasnika« (Tomaševski 1972: 156).

Pregršti navedenih definicija zajedničko je dvoje: 1. da je rima glasovno podudaranje i 2. da je to podudaranje u pravilu u stihovima. Dakle je bitno svojstvo pjesme. Isprepletenost poezije i proze urodila je u Kozarčanina i mjestimičnim njihovim neutraliziranjem. Vidljivo je to upravo na primjerima glasovnih podudaranja u pripovjednoj prozi. Utoliko više što je to česta pojava, pa imamo osnovu za tvrdnju kako je riječ o stilskoj konstanti jezika Kozarčaninove pripovjedne proze. Ta podudaranja nisu u svim primjerima ista. Radi veće preglednosti podijelit ćemo ih tri grupe i tako razmotriti.

A. U prvu grupu uvrstili smo primjere koji se doimaju kao »slučajne« glasovne podudarnosti. Glasovno se podudaraju riječi koje pripadaju istim vrstama: glagol i glagol (segnepotegne, štucaomucao), imenica i imenica (koserose) ili pridjev i pridjev (spretnipametni). Tek je jedan primjer glasovnog podudaranja riječî pripadajućih različitim vrstama: pridjeva i imenice (bijelotijelo):

(1) On segne u džep i potegne nož. (»Mizantrop«, 57)

(2) Kose su mi zamršene, mrke i blistave od rose. (MČ, 40)

(3) Haman je štucao i mucao, (SČ, 236)

(4) To je bilo tako, da oni nisu nikada zaista radili, ali su bili spretni i pametni, bili su štedljivi i poduzetni, pa su se brzo obogatili i istisnuli nas iz našeg vlastitog doma. (MNS, 61)

(5) Pred njim je ostavljalo život jedno klonulo i bolešću (doktor kaže rak) izgriženo ljudsko tijelo (…) Toplo, bijelo žensko tijelo, koje je on toliko puta milovao i ljubio. (TP, 42)

B. Nasuprot pretkazivosti mjestâ riječî koje se glasovno podudaraju iz prethodnih primjera, nije malo ni glasovnih podudaranja zadnjih dviju riječi u rečenici:

(6) Vi želite nešto veselo i vedro, a sve, što znam, tamno je i tmurno kao ova planina oko nas, u kojoj vjekovahu samo vuci i hajduci. (»Susret«, 183–183)

(7) žena je radila u dućanu s Anom, pljuvala krv i postajala iz dana u dan sve bljeđa, tanja, viša i tiša. (TP, 70)

C. U ovu, treću grupu svrstali smo primjere za koje bismo s najviše prava mogli tvrditi da predstavljaju rimu u prozi. Nestajanje granice između poezije i proze u njima je najočitije.

(8) Pod tresetištem rasli su vlažni šeširi gljiva, crni panciri kornjača, školjke ranog svijetla, trublje i svirale vjetra. (TŽ, 211)

(9) Kiša je isprala tragove sinoćnjeg sna, padala je cijeli dan na sive kuće, stare kapute i prosjacima na ruke žute, (SČ, 128)

(10) Samo da što dulje potraje san i što brže prođe dan. (SČ, 240)

(11) Zatvaram oči, otvaram i opet zatvaram, alkoholom sebe varam, dok s Hamanom sjedim, pijem, pjevam i razgovaram. (SČ, 240)

(12) Samo neka dođe odmah, čim se smrači, jer će kasnije mjesec izaći. (MNS, 112)

(13) Ja je [ne] vidim, ja je ćutim. Moglo bi se [prije] reći, da je slutim. (MNS, 157)62

(14) on je tresao sijedom bradom i mirio pse, koji uznemireno skakahu po tarabama, više sluteći, nego ćuteći njihovu nemilu prisutnost. (TP, 111)

Pokušamo li koji god od ovih primjera preobličiti u stihove, vidjet ćemo kako pred nama nastaju ritmičke cjeline koje bi mogle s pravom stajati u pjesmi:

(13’) Ja je [ne] vidim, ja je ćutim.

Moglo bi se [prije] reći, da je slutim.

Ili:

(12’) Samo neka dođe odmah, čim se smrači

jer će kasnije mjesec izaći.

I dalje:

(10’) Samo da što dulje potraje san

i što brže prođe dan.

Pa tek ovaj primjer:

(11’) Zatvaram oči, otvaram i opet zatvaram,

alkoholom sebe varam,

dok s Hamanom sjedim, pijem, pjevam i razgovaram.

Usporedimo ovih nekoliko preobličenih rečenica iz pripovjedne proze s nekoliko nasumce odabranih Kozarčaninovih stihova:

(15) Ljudi su te trovali, moj mali, dragi prijatelju.
Strašna je njihova lakomost i zle su njihove oči,
kad se primiču tebi. Pada kiša, a ti samo plačeš. (»Tužno djetinjstvo«, MO, 31)

(16) Dani prolažahu u snijegu, na suncu, pod breskvama.
Listale su šljive. Tiho proljeće i tiha, plaha večer.
Bos sam sjedio u travi, a vjetar sjeđaše uz mene.
Tada su valovi bili umorni, sneveselih se. (»Devet dana«, MO, 37)

Jedan se zaključak nameće: ova retorička poezija neobično dugih stihova i izlomljena ritma davala je solidnu podlogu književnom kritičaru kojemu se činilo »kao da Ivo Kozarčanin previše “slika”, a premalo sluša svoje stihove. U njega je osjećaj za ritam slabo razvijen. A paradoksalna je činjenica, da mu je proza često ritmičkija od stihova« (Hergešić 1935: 2, istakao M. S.). U točnost ovog suda, nakon svega rečenog, nije moguće sumnjati. Usprkos analizama Kozarčaninova djela koje pokazuju jednu osebujnu pojavu u korpusu hrvatske književnosti: s jedne strane inkorporiranje elemenata proznosti u poeziju, a s druge transponiranje nekih ritmičkih značajki poezije u pripovjednu prozu (Stamać 1973: 293–296). Neosporno je, istina, da je Kozarčaninovo djelo, svim književnoteorijskim razdiobama usprkos, cjelina dijelovi koje se prema osnovnim zakonitostima dijalektike međusobno prožimaju i uzajamno upotpunjuju. Ali ni ta činjenica ne obara navedeni sud o tome je li Kozarčaninova proza ritmičnija od poezije.

Usput: Poslije rečenog teško da je moguće prihvatiti i sud da »Kozarčaninove pjesme nose zametak današnjeg hrvatskog pjesništva« jer imaju »jednostavan stih, bogatiji ritam, obične (tadijanovićevske) atribucije, veću impresivnost« (Brešić 1976). U toj je poeziji (uz nekoliko obaveznih iznimaka) sve upravo suprotno: malo jednostavnih stihova, siromašniji ritam i gotovo nikakva impresivnost. Spomenute karakteristike s više bi se osnove mogle pripisati upravo pripovjednoj prozi.

4. Razlikovni fonem

Definiciju fonema i objašnjenja nekih njegovih osnovnih značajki dali smo na početku poglavlja. Navedenom je ovdje potrebno dodati ovo: Fonem može biti realiziran u tzv. jakoj i slaboj poziciji. Pri tome su jake pozicije one u kojima postoje svi uvjeti da fonem ostvari svoju osnovnu (distinktivnu, značenjskorazlikovnu) funkciju (Minović 1971: 74). Npr. stavljeni u opreku glagoli biti i piti razlikuju se samo po fonemskoj opoziciji b/p koja sprečava eventualnu »homonimičnost navedenih konstrukcija« (Silić – Rosandić 1976: 16). Fonem po kojemu se dva oponirana morfema razlikuju naziva se razlikovnim (distinktivnim).

U Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi dosta je česta pojava da se u neposrednom susjedstvu nađu upravo riječi s minimumom fonološke opozicije – jednim fonemom:

(1) Nikoga više nije bilo da zatrubi u rog nad dolinom, kojom prolažahu plaćeničke kohorte s ilirskim i keltskim robljem, krvavih mačeva i ruku do ramena, po tvrdim, ravnim, ratnim cestama, (TŽ, 49)

(2) Samotan, sramotan grob na kraju groblja bez križa, bez cvijeća i bez svijeća. (TŽ, 132)

(3) Debele, polunage žene (…) otpjevavši hrapavim, šupljim glasovima nekoliko tužnih, ružnih pjesama, išle s tanjurima od stola do stola (SČ, 236)

(4) U dućanu je bio mrak, iz peći se blago širila toplina, s mirisom suhih bukovih cjepanica, koje liže modar, mudar plamen, a Ana je polagala sebi račun o životu. (TP, 73)

Odrediti stvarni doseg ovakva postupka i, pogotovo, njegovu vrijednost vrlo je teško usprkos prisutnu mišljenju da bi jedna od obaveza stilističara bila pokušati rekonstruirati i piščeve intencije i stvaralački postupak. Ali je neosporno da je ovaj postupak nastao negdje na granici igre riječima. Ta se igra od obične porabe riječi, prema sudu G. Gerbera, razlikuje po tome što tada »skelet riječi dolazi do izražaja, do bujanja (…) a značenje se smisla gubi; ili ga nema, ili nije važan, ili nam se čini slučajnim rezultatom asocijacija glasovnog skeleta – ili je pak taj glasovni skelet upravo ironički uperen protiv smisla« (nav. prema Škreb 1949: 125). Riječi su tu povezivane upravo po sličnosti svog zvukovnog ustroja. Značenjska je strana gotovo sasvim zanemarena. (To posvjedočuju upravo navedeni primjeri, osim donekle opozicije bez cvijeća/bez svijeća, koja u vezi s imenicom grob, na koju se odnosi, ima i svoje empirijom poduprto opravdanje i svoj smisao.) Takvo povezivanje (mahom pridjeva u funkciji atributa) doimlje se kadšto i smisaono nespretnim.

Kad su pridjevi-atributi međusobno odvojeni zarezom, a odnose se na istu imenicu, prema pravopisnim odredbama to bi trebalo da znači da nisu u smisaono ovisnu nego naporednu (relativno neovisnu) odnosu (P2M: §§ 104a, 104b). Zarez između njih ortografski je znak takva odnosa. U navedenim primjerima, međutim, dovedeni su u vezu pridjevi koji bi se uopće jedva mogli zajedno odnositi na istu imenicu. Teško bi bilo prihvatiti ono što nam njihovo susjedstvo svojim značenjem sugerira. Nominativna sintagma samotan, sramotan grob iz primjera (2) (promotrena u kontekstu) djeluje i nezgrapno. Moglo bi se čak tvrditi da bismo, na temelju ili životnih iskustava ili školskih znanja, pri spomenu rata prije pomislili na nešto razoreno i uništeno negoli na nešto ravno, pa bila to i cesta (primjer (1))!

Stanovitu modifikaciju ovoga postupka predstavljaju primjeri u kojima su supostavljene riječi slična zvukovnog sklopa kao i u prethodnim primjerima. Nerijetko je razlika među njima također u jednom fonemu, ali nešto drugačije. Npr.: sive/krive, gadno/hladno. Ali ima i većih glasovnih razlika (mirnemar, nesnompjesmom). Bitno je za ovu grupu primjera da su riječi povezane ne samo po sličnosti glasovnog sklopa nego i prema značenju. Empirijski je moguća veza njihovih sadržaja:

(5) Ljudi se poganski radovahu Božiću spremajući se, da ga proslave što obilnijim jelom i pićem, prostrtom žutom slamom po podu, budnom vatrom na ognjištu, medenom rakijom, nesnom i pjesmom. (TP, 117)63

(6) Rano se spušta mrk, tjeskoban mrak. (TP, 200)

(7) Marko ide, šuti i kisne, a za njim pada siva i kriva njegova sjena, (MNS, 124)

(8) Vratio mi se moj dragi mir i nemar, (MNS, 201)

Koliko god da se ovim primjerima i postupku može prigovoriti iz semantičkog kuta, ne može mu se poreći pozitivan utjecaj na ritam pripovijedanja. A u pravilu proširuje se i asocijativni sklop prema načelu: što je iskaz nedorečeniji, to je asocijativni sklop širi.

Upravo provedena raščlamba pokazuje da je Kozarčanin uočio važnost uloge glasova u stvaranju književnog (pripovjednog) djela. Stvarajući različite distribucione obrasce postigao je i različite rezultate (što, nadamo se, dokazuje i ova naša mala tipologija fonostilističkih postupaka u njegovoj pripovjednoj prozi). Što se pak vrijednosti tih rezultata tiče, tu je podosta promjenljive sreće. Dok je neosporan (ritmički) uspjeh rima u prozi ili ekspresivnost izraza postignuta odgovarajućom distribucijom pojedinih glasova i njihovih grupa, to je nešto manje sigurno za igru riječima temeljenu na razlikovnom fonemu. Ako relativno velika brojnost takvih primjera daje osnovu za zaključak da je to jedna od bitnih značajki jezika i stila u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi.

Bilješke

55 Ovoj problematici znatnu pozornost poklanja većina pisaca općih ili (lingvističkih) stilistika pojedinih jezika. Ovdje upozorujemo samo na neke: Seidler (1963, treći dio s naslovom »Sprache als Lautung«, str. 203–255), Mistrík (1970, poglavlje »Zvukove postriedky«, str. 329–349), Lešić (1971: 236–255), Sowinski (1973, poglavlje »Stilmittel der Lautung und Rhythmus«, str. 321–325).

56 Evo, za primjer, dvaju različitih efekata upotrebe glasa r. Interpretirajući Matošev sonet »Jesenje veče« I. Frangeš konstatira da je pjesnik svoje »nemoćno promatranje (svijeta) ispunio protestom, bolnim otporom koji je izražen gomilanjem tamnih, zvučnih, oporih r, bez obzira na to, jesu li oni vokali ili konsonanti« (1974: 107–108). R. Katičić u svom »uvodu u interpretaciju« jedne Horacijeve pjesme piše: »Suprotnost fons/haedus izražena je i zvukovno. Na početku pjesme prevladavaju konsonanti l i d. Ali pomalo se pojavljuje r, postaje sve češće, dok na kraju posve ne prevlada. Bilo bi, naravno, iluzorno htjeti dokazivati, da konsonanti l i d imaju posebne veze s vodom i izvorima, a konsonant r s jarićima. Ti su glasovi dobili svoje značenje tek u sklopu ove pjesme, gdje se javljaju na određenim mjestima i u riječima određena značenja« (1960: 96).

57 Nekoliko ilustrativnih primjera donosi A. Antoš (1972: 34–48). Istoj problematici posvećuju pozornost i J. Silić i D. Rosandić (1976: 75–78).

58 Ako nije posebno naglašeno, sva isticanja u piščevu tekstu moja su – op. M. S.

59 Prema brojanju T. Maretića (1963: 22) vokal o je po pojavnosti u hrvatsko-srpskom vokalskom sustavu tek na četvrtom mjestu. Iza njega jedino je u s osjetnim u postocima izraženim nedostatkom (o – 9,60%, u – 4,29%).

60 [Rečeno je već da su navodi iz MNS preneseni doslovno; u primjeru (2) u izvornoga bismo Kozarčanina očekivali pisanje svijestan.]

61 [Kad kaže »odmah iza vokalâ i poluvokala j«, Samardžija misli na e i a o; ovamo ne bi išao vokal u, koji prema Maretićevoj statistici čestotnosti dolazi iza j s n (1899: 12, 1931: 14, 1963: 22).]

62 [U primjeru (13) i dalje u (13') Samardžija je iz navoda ispustio dvije riječi – ne i prije.]

63 [U primjeru (5) Samardžija je naveo Ljudi su se paganski radovali Božiću… U izvorniku je zapravo poganski i imperfekt. Također je omaškom ispustio atribut žutom uz imenicu slama.]