E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Interpretacija u kritici i nastavi

Tri problema

Umjetnost riječi, br. 2 (1963)

Već je desetak godina kako riječ »interpretacija« ima moć da izazove diskusiju, da izazove koji put i veoma žučan spor, u krugovima nastavnika književnosti i akademskih literarnih kritičara i historičara. Razgovori o vrijednosti interpretacija, o mogućnosti da se raznim njezinim oblicima nađe mjesto u našoj školi i u našem literarnom studiju, bili su sastavni dio svih dosadašnjih slavističkih kongresa u našoj zemlji, a utjecali su na našu dnevnu, praktičnu kritiku mnogo značajnije nego što bi površan promatrač mogao zaključiti. Činjenicu da je i ovaj kongres1 predvidio raspravu o problemu interpretacije u svome radnom programu trebalo bi, mislim, objasniti time što u shvaćanju problema postoje među nama još uvijek znatne razlike. Okolnost, međutim, što ovo nije prvi naš skup koji o problemu raspravlja morali bismo, mislim, iskoristiti tako da u raspravu uđemo obogaćeni iskustvom koje su nam dosadašnji razgovori pružili.

Ako se ne varam, iskustvo je iz dosadašnjih razgovora uglavnom dvovrsno – jedno suštinsko, koje se tiče problema samoga, a drugo formalno, diskusiono, koje se tiče načina našeg razgovora.

Suštinskim iskustvom smatram, prije svega, činjenicu da su u našoj sredini postale danas već potpuno deplasirane i doktrinarna apologija isključive stilske interpretacije, i doktrinarna negativna ocjena svake težnje da se tekst stilski interpretira, pa je postala deplasirana i polemika s takvim krajnjim, isključivim stanovištima. Nitko ozbiljan među našim zastupnicima interpretacije ne poriče danas, a na dosljedan način nije nikada, ni poricao, značenje povijesnom shvaćanju književnosti i potrebu da se književni tekst razumije unutar svoga vremena i unutar cjelovitosti djela svoga autora, pa je zato danas i ovdje besmisleno polemizirati s takvim poticanjem, koje posljednjih godina – uostalom – postaje sve rjeđe i na svome suvremenom stranom izvoru, u zapadnoevropskim teorijama stilske analize. Isto tako, nitko ozbiljan među našim kritičarima interpretacije ne poriče više danas, ako je ikada i poricao, da stilska interpretacija djela ima bar neko, makar i podređeno, značenje u studiju i osobito u nastavi književnosti, pa je zato danas i ovdje besmisleno polemizirati i s takvim poricanjem, koje posljednjih godina – također – postaje sve rjeđe na svome suvremenom izvoru, u vulgarnosociološkim shvaćanjima književnosti u nekim socijalističkim zemljama. Za ovo suštinsko misaono iskustvo, vjerujem, prirodno je očekivati da se veže jedno suštinsko emocionalno iskustvo. Desetak godina – koliko naši razgovori o interpretaciji već traju – dovoljno je vrijeme, bar u književnosti, da neka stvar ostari toliko da postane deplasiran naš žar, ako smo bili očarani samo njenom novinom, i naša žuč, ako smo bili iritirani samo njenom modnom nametljivošću. Poslije desetak godina, danas je već vrijeme da o interpretaciji govorimo do kraja smireno i trijezno, trudeći se da strašću kritičnoga traženja istine zamijenimo strast lične raspre.

Drugim iskustvom iz naših dosadašnjih razgovora – iskustvom formalnim, diskusionim – smatram činjenicu da je uspješna naša rasprava bivala samo onda kad se znala ograničiti na po nekoliko izdvojenih i jasno formuliranih ključnih pitanja. Naravno, problem interpretacije veoma je zamršen. Potpuna procjena problema ne traži samo da se ispitaju teoretske pretpostavke gledišta stilskih interpretatora i njegovi historijski izvori, već zahtijeva i načelan pretres nekoliko značajnih književnoteoretskih problema – npr. problema određenja književnoga djela i određenja kritike, problema odnosa kritike i nauke o književnosti, problema kriterija za ocjenu književnoga djela. Ipak, bojim se, takvo svestrano, kompleksno ispitivanje teško može biti zadatak jedne usmene diskusije, pogotovu usmene diskusije na skupu tako široko zamišljenom, i uz to na skupu ljudi s razmjerno malim iskustvom međusobnog razgovora. Ako želimo, dakle, da naša diskusija dovede bar do elementarne suglasnosti – do suglasnosti, naime, u kojim to pitanjima suglasnost među nama ne postoji – morat ćemo je, mislim, uputiti na samo nekoliko jasno određenih tema, formulirajući o tim temama jasna, nedvosmislena shvaćanja.

O načelnim prigovorima koji se mogu izreći o tzv. stilskoj interpretaciji, i o onim književnoteoretskim strujama u svijetu u čijem se krilu ideja suvremene stilske interpretacije rodila, govorio sam na prošlome našem kongresu,2 a opširnije sam o tome pisao u više prilika.3 Upozoravao sam tada na značajne pozitivne zasluge naših, i stranih, interpretatora u otkrivanju i donekle u rješavanju čitavog reda novih književnoteoretskih pitanja, isticao sam ono osvježenje koje je težnja stilskoj interpretaciji značila za naš literarni studij u jednom času, u vrijeme prevlasti kod nas jedne čudne simbioze akademskoga pozitivizma i pseudosociološkog shematizma, ali sam upozorio i na razloge zbog kojih mislim da se književnoteoretska pozicija stilskih, imanentnih interpretatora nikako ne može održati. U ovom referatu (pretpostavljajući pomalo zaključke koje sam drugdje opširnije obrazložio) želim formulirati samo tri pitanja – tri pitanja koja su, mislim, praktički vrlo aktualna i vrlo živa za našu književnu kritiku i našu nastavu književnosti – nudeći o tim pitanjima odgovore: jedno kategorično ne, jedno kategorično da i jedno uvjetno ipak. Objasnit ću te odgovore na dva primjera. Jedan će biti roman Deobe Dobrice Ćosića; drugi – Jesenja pjesma Miroslava Krleže.4

Kategorično ne čini mi se ispravnim odgovorom na jedan od temeljnih zahtjeva stilske interpretacije, na zahtjev da se razlikuju tzv. unutrašnji i tzv. vanjski pristup književnom djelu.

Stilski interpretatori, naime, i kad nisu doktrinarno isključivi, i kad dopuštaju da je čist estetski pristup djelu nemoguć, i kad priznaju da književno djelo ima svoj društveni smisao, smatraju ipak da je najispravniji, najneposredniji, djelu samome prirođen i u njemu sadržan pristup preko analize stila, pa da zbog toga analiza stila uvijek mora prethoditi pitanju o društvenom, idejnom, filozofskom smislu književnoga djela. Pristup koji vodi od činjenica, dakle, za stilskoga je interpretatora unutrašnji pristup djelu, pristup djelu iz same njegove biti. Drugi pristupi – ma koliko praktično korisni i poželjni mogli biti – za stilskoga su interpretatora ipak drugorazredne vrijednosti: oni djelu, po njegovu mišljenju, pristupaju izvana.

Zahtjev da se tzv. vanjski pristupi djelu razlikuju od tzv. unutrašnjeg, pristupa, na način kako tu razliku shvaćaju stilski, imanentni interpretatori, mora se – mislim – bezuvjetno odbaciti jer se osniva na nekoliko ozbiljnih nesporazuma.

Prije svega, dok naziv »unutrašnji« želi označiti takav pristup književnom djelu koji bi se čitav kretao unutar djela, koji ne bi pozivao u pomoć ništa što u djelu nije sadržano, koji se dakle – kako to kaže poznata deviza – ne bi osvrtao ni lijevo ni desno od teksta, »unutrašnji

pristup« samo je želja koja se ne može ostvariti. Svaki kritički pristup, svaka interpretacija unosi u razgovor o djelu nešto što u njegovu tekstu nije sadržano; interpretacija, tumačenje djela baš i nastaje zato da bi se u razgovor o djelu uvelo nešto što u tekstu djela nije sadržano kako bi se time moglo objasniti ono što tekstom samim – po mišljenju interpretatora – nije dovoljno ili nije dovoljno očigledno protumačeno. I stilska interpretacija djela, naravno, služi se elementima koji djelom nisu unutrašnje dati – i kad je najvjernija želji da se ne osvrće ni lijevo ni desno od teksta, služi se bar poznavanjem literarne tradicije u koju se djelo uklapa, služi se bar pojmovima stilske analize koji su izrađeni u razgovoru o drugim djelima ili izvedeni iz kakve estetičke ili lingvističke teorije.

Nije, međutim, mnogo sretnije ni objašnjenje koje želju da se stilska interpretacija shvati kao pristup djelu unutrašnji, djelu imanentan, obrazlaže riječima da ona tumači djelo na način koji mu je prirođen, na način koji – različito od svih drugih pristupa – pogađa u njegovu posebnost, u njegovu svojevrsnu bit. Svi mi, vjerojatno, književnost ponekad shvaćamo kao u prvom redu izbor iz jezika, kao jezičnu umjetninu, kao pjesnikovo određenje prema književnoj tradiciji ili prema konvencionalnom jeziku. Ali, već prvi naš idući susret s jednim književnim djelom, već prva iduća promjena u okolnostima našeg doživljavanja djela, mogu utjecati da nam se takvo poimanje književnosti učini jednostranim, uskim i siromašnim. Može nam se tada učiniti mnogo adekvatnijim da književnost shvatimo ne u prvom redu kao umjetnički izbor iz jezika, ne kao jezičnu umjetninu, već prije svega kao umjetnički ostvaren etički izbor, kao umjetnički osmišljeno ljudsko, životno ili – ako hoćete – društveno-političko opredjeljenje.

U susretu s mnogim lirskim pjesnicima, mada ne samo s njima, u susretu – na primjer – s Jesenjom pjesmom Miroslava Krleže, učinit će nam se vjerojatno na prvom koraku sasvim ispravnim, pa i najispravnijim, da djelo shvatimo kao jezičnu umjetninu, da stilskoj interpretaciji – dakle – povjerimo zadatak da nam protumači bit našeg doživljaja. Pokušaj da toj pjesmi priđemo iz razumijevanja neke društvene situacije može nam se na prvom koraku učiniti neplodnim i neprirodnim, možemo ga lako shvatiti kao pokušaj da se djelu priđe izvana, a kao unutrašnje i najneposrednije ispitivanje njenog smisla učinit će nam se vjerojatno odmah ono ispitivanje koje polazi od njenog stila, od odnosa u koje su riječi u njoj postavljene, a vodi do utvrđivanja njenog mjesta u tradiciji naše lirike. Međutim, već je na prvom koraku prilično očigledno da sve to ne možemo reći o Ćosićevim Deobama. Očigledno smiješno – naime – bilo bi smatrati da Deobama pristupamo izvana kad neposredno shvaćamo njihov ljudski smisao, njihovu društveno-političku opredjeljenost, štaviše: njihovu sasvim neposrednu poruku našem vremenu, a da ih shvaćamo u njihovoj unutrašnjoj dimenziji, da prodiremo do njihove prave biti tek kad nam polazište i osnovno sredstvo ispitivanja postanu pojmovi stilske analize.

Ako je, dakle, uvjetno i moguće u pojedinom slučaju smatrati neki pristup književnom djelu neposrednijim, unutrašnjim, a drugi pristup tome djelu manje adekvatan i zato vanjskim, ipak, očigledno, nije moguće tvrditi da bi ma koji pristup djelu morao uvijek, u svakom slučaju, imati prednost. Postoje djela koja će o sebi ponajprije izazvati stilsku interpretaciju a – kako ćemo još vidjeti – stilska interpretacija može biti dragocjena i u slučajevima druge vrste. Svaka interpretacija djela ne mora, međutim, polaziti od činjenica njegova stila niti voditi do njegove stilske karakterizacije. Stilska interpretacija djela, također, ne mora biti a priori superiorna interpretaciji sociološkoj, idejnoj, filozofskoj – rekao bih štaviše: ona će redovito biti inferiorna ako ostane samo uskogrudno stilska.

Kad smo riječ »interpretacija«, tako, uspostavili u njenoj izvornoj punoći, kategorično da čini mi se ispravnim odgovorom na zahtjev da interpretacija, tumačenje književnoga djela bude osnovni, najvažniji posao književnoga kritičara i nastavnika književnosti. U stvari, prava svrha kritike – koliko nije informacija o djelu – i prava svrha nastave književnosti u srednjoj i općeobrazovnoj školi – koliko nije obavještavanje o kulturno-historijskim činjenicama i uvježbavanje pojmova književne teorije – i ne može biti ni u čemu drugome nego u tumačenju djela.

Toj svojoj pravoj svrsi dobar dio naše dnevne, praktične kritike i dobar dio naše nastave književnosti iznevjeravaju se, baveći se djelomično poslovima koji sami po sebi mogu imati smisla i vrijednosti ali nisu njihov pravi, osnovni zadatak, a djelomično poslovima koji bi funkcionalno shvaćeni mogli koji put i pomoći tumačenju djela ali osamostaljeni i uzeti kao svrha sami sebi postaju suviše opterećenje i kritike i nastave književnosti.

S književnim djelom u ruci kao povodom možemo se vrlo brzo i vrlo lako naći u gotovo svakoj ulozi koja se može zamisliti. Lingvisti Deobe mogu biti neobično zanimljiv spomenik, i rasprava o jeziku i stilu tog romana mogla bi zavrijediti ozbiljnu pažnju. Historičara Deobe mogu navesti da se duboko zamisli u genezu četništva u Srbiji, a sociologa da razmišlja o veoma zamršenim društvenim odnosima na tradicionalnom srbijanskom selu. Etičaru i filozofu Deobe mogu biti povod i za raspravu o problemu izdaje, i za apsolutnu analizu o problemu pojedinca u povijesti. Specifična vrijednost Deoba nije, međutim, što mogu postati povod takve analize, takve rasprave, takvog razmišljanja. Štaviše, kao jezični spomenik, one za lingvistu nemaju veće vrijednosti od ma kojeg drugog jezičnog spomenika; kao svjedočanstvo o četništvu u Srbiji, one će historičaru biti manje od stenograma kakvog sudskog procesa; kao studija porodičnih odnosa na srbijanskom selu, ona će sociologu reći ipak manje od jedne dobre statistike; kao povod za razmišljanje etičara ili filozofa, one ne moraju biti stimulativnije od kakve obične zgode iz života, a manje će stimulativne biti svakako od neke ozbiljne studije o problemu izdaje ili o problemu pojedinca u povijesti. Sve je to tako jer su Deobe samo sekundarno i jezični spomenik, i društveno i historijsko svjedočanstvo, i misaona analiza; primarno, strogo govoreći, one su samo roman. I kao roman, naravno, Deobe se ne mogu izdvojiti iz one stvarnosti u kojoj traje normalan život čovjeka; spomenuli smo već zapravo da su Deobe baš takav roman koji se uopće ne može razumjeti ako se u prvom redu ne razumije u vezi s onom društvenom stvarnošću koja ga je nadahnula; ali dodajmo sada: ne može razumjeti ni onda kad ne shvaćamo da tu vezu Deobe, kao i svaki drugi roman, pjesma ili drama, odražavaju na svoj naročit način, kao književno djelo.

Razgovori o temama kojima djelo može biti povod, ma koliko sami po sebi razboriti i vrijedni, nisu – naravno – interpretacija djela. Oni nisu ni pravi posao književnoga kritičara i nastavnika književnosti, pa nije osobito čudo što ih on – odlučivši se da takve razgovore vodi – često i nije u stanju voditi na način sasvim razborit i vrijedan. Nudeći, ne rijetko, svome čitaocu i slušaocu, umjesto tumačenja djela, malo amaterske lingvistike i normativne stilistike, malo laičke historije i shematske sociologije, malo pučke etike i neprobavljene filozofije, književni kritičar i nastavnik književnosti dosta su često odgovorni što popularni čitalac još uvijek rado shvaća djelo kao lijep, kitnjast sastavak, ili kao fabulom prerušen traktat o zadnjim stvarima, ili kao slikovitu ilustraciju poznatih nam ideja i shvaćanja.

Kad umjesto interpretacije djela i ne nudi čitaocu ili slušaocu takav razgovor o temama kojima je djelo samo povod, kritičar i nastavnik svoj osnovni posao – posao tumačenja djela – ipak često iznevjerava, ograničavajući svoje izlaganje na stvari koje bi tumačenju koji put mogle pomoći ali same za sebe nemaju pravoga smisla. Tako u dnevnoj, praktičnoj kritici mjesto interpretacije najčešće parazitski zauzima nadmudrivanje o vrijednosti djela, u nastavi književnosti pričanja anegdota o životu pisca i njegovih suvremenika, a – u kritici i nastavi podjednako – prepričavanje fabule i redanje okvirnih činjenica o djelu.

Ovdje nije moguće opširno odgovoriti na pitanje: zašto interpretacija djela nema u kritici i u nastavi ono središnje, ključno mjesto koje bi zaslužila da ima, zašto i kritičar i nastavnik umjesto svoga osnovnoga posla, tumačenja djela, često radije obavljaju poslove koji njihov pravi zadatak nisu, pa čak i poslove koji, sami za sebe, ozbiljan zadatak i ne mogu biti? Želim, ipak, reći da mi se čini kako danas za takvo stanje najvažniji razlog više nisu ni načelne rezerve prema interpretaciji, ni načelno zasnovan stav koji bi neke druge zadatke u kritici i nastavi književnosti smatrao od interpretacije značajnijima. Najvažniji je razlog, mislim, u činjenici što je interpretacija djela – kad interpretacija zaista jest – izvanredno težak, zapravo kreativan posao.

Interpretacija mora biti kreativan posao jer je pred svakim djelom očekuju nova pitanja, a i pred istim djelom u raznim prilikama često različita pitanja. Ona kreativan posao mora biti i zato što postaje interpretacija tek kad se od pojedinačnih komentara i objašnjenja uzdigne do cjelovitog tumačenja o djelu. A zato što je interpretacija tek tada, ona nikad ne može biti ni isključivo stilska, ni isključivo idejna, ni isključivo sociološka.

Nipošto, dakle, ne možemo smatrati interpretacijom one analize koje suho i neinventivno nabrajaju sve što u djelu vide, ostavljajući nam na kraju gomilu trivijalnih krhotina, katalog opažanja o pojedinačnim osobinama djela, obično baš o onim osobinama koje je svaki čitalac već na prvom koraku zapazio. Ako ne želi da bude dosadna i prazna, štaviše: suvišna, interpretacija mora upozoriti na onaj smisao djela koji nije očigledan na prvom koraku; interpretatorom, tumačem djela ima razloga da postanemo tek kad vjerujemo da u djelu postoji smisao koji svakome na prvi pogled nije jasan a mi ga umijemo protumačiti.

Ne vjerujem, zato, da ima osobitog razloga da se prihvaćamo interpretacije – na primjer – Krležine Jesenje pjesme dok je sve što imamo reći kako je, kažimo, u tome malom lirskom crtežu uzbudljivo sugeriran jedan naročit jesenji štimung, kako je tu kontrastirana rana jesen, zapravo ljeto, sumornijoj, hladnijoj kasnoj jeseni, pravoj jeseni, koja upravo nadolazi, kako je stih pjesme slobodan stih naročite vrste, građen na ponavljanju riječi i sintaktičkom paralelizmu, kako su rime ove ili one, metafore ovakve ili onakve. Sve to, naime, svakom je čitaocu očigledno na prvi pogled, odnosno: sve je to na prvi pogled očigledno bar svakom onom čitaocu do kojega naša interpretacija ima nade da dospije. I mada je ranije spomenuto, kako nam se na prvom koraku može učiniti neplodnim i neprirodnim pokušaj da smislu Krležine pjesme priđemo iz razumijevanja neke društvene situacije, čini mi se da baš to – tek to – može biti osnova jednog stvarnog tumačenja njenog smisla, jedne interpretacije koja može zavrijediti to ime.

Jesen se, naime, u Krležinoj pjesmi nije jednostavno dogodila. Nepoznat Netko ju je donio, isti onaj nepoznati, okrutni, užasni izvršitelj fatalne nužde koji se – pod istim imenom, ili imenom jedva malo modificiranim – provlači kroz čitavu Krležinu ratnu liriku; ista ona, dakle, personifikacija zlih sila koje upravljaju ovim našim apsurdnim svijetom; isti onaj Netko kojega će Krleža skoro zatim – pod svjetlostima Oktobra – otkriti kao velikoga meštra sviju hulja, kao kapital oličen u svome šefu, kao neznanca koji je ovaj svijet učinio apsurdnim. Nepoznat Netko donio je Jesen na pladnju, na hladnom srebrnom pladnju na kakvom se nosi glava smaknutoga, i osjećamo da smo prisutni ne smjeni godišnjih doba nego neprirodnoj smrti, umorstvu. Lokve koje se vani puše lokve su krvi zaklanoga sunca. Dogodio se zločin, a nitko kao da nije osjetio ni uznemirenost ni prijetnju – ni žena koja pjeva, ni ptice koje cvrkuću. Događa se zločin, djeluje nevidljiva okrutna sila, i – očigledno je već sada – pjesma o kojoj govorimo nije više jesenji kroki koliko strastan grč čovjeka pobunjenog protiv postojećeg društvenog reda.5

Naravno, sve je ovo samo nagovještaj puta kojim bi se mogla kretati jedna interpretacija Krležine Jesenje pjesme, interpretacija – usput treba dodati – koja nipošto ne dokida onaj elementarni smisao što nam se otkriva na prvom koraku. Ipak, mislim da je i nagovještaj bio dovoljan da ilustrira zamisao interpretacije koja je ovdje izložena, a osobito gledište kako interpretacija ne može ostati isključivo stilska čak ni onda kad se to na prvom koraku čini sasvim prirodnim. Deobe bi mogle poslužiti kao primjer za slučaj sasvim obrnut, ali za razvijanje toga primjera ovdje – na žalost – više nema vremena.

Poslije svega što je dosad izloženo, ne treba trošiti mnogo riječi da se formulira, najzad, naše posljednje pitanje, ono pitanje na koje sam nagovijestio da ću odgovoriti jednim uvjetnim ipak.

Ako smo, naime, unutar pravog područja kritike i nastave književnosti samo dok tumačimo društveni, idejni i estetski smisao što ga književno djelo ima kao književno djelo, dakle na svoj način, kako da se – kao književni kritičari ili kao nastavnici književnosti – odnosimo prema onim pitanjima kojima djelo jest ili može biti povod, ali koja ipak nisu pitanja o djelu? Je li u redu da se bavimo onim razmišljanjima koja se bude u nama, kad savladani snagom autorove umjetničke vizije prebrišemo razlike koje ipak postoje između sfere života i sfere umjetnosti, kad se osjetimo partnerima ličnosti u romanu, kad želimo sudjelovati u zbivanju koje se u djelu razvija?

Moramo li se na takva pitanja zaista oglušiti?

Jedna je od značajnih razlika između književnosti i ostalih umjetnosti što književnost ima moć – mnogo više nego ma koja druga umjetnost – da čovjeku znači više, da čovjeku znači dosta drugih stvari pored one koju mu kao umjetnost može značiti. U našem poslu dovoljno je da učinimo samo jedan korak pa da budemo i nešto možda više, nešto svakako drugo nego književni kritičari i nastavnici književnosti: da budemo, naime, tumači društvenoga zbivanja i učitelji morala, da budemo zagovornici ideja i podstrekači traženja istine. Korisno je znati kad taj korak činimo – korisno je znati jer nam to može uštedjeti mnogo nesporazuma; apsolutno je potrebno da ga činimo samo onda kad za nj osjećamo snage i sposobnosti – apsolutno je to potrebno jer naša nemoć može samo naškoditi stvari za koju se želimo založiti; međutim, ako su oba uvjeta ispunjena, ne vidim razloga zbog kojega taj korak ne bismo smjeli činiti.

Bilješke

1 Ovaj tekst je referat za Četvrti kongres Saveza slavističkih društava koji je zakazan za kraj maja 1963. u Ohridu.

2 Totalnost metode ili kreativnost pristupa, »Umjetnost riječi« V (1961), str. 21–25.

3 Vidi knjigu: Kritika i djelo, Zora, Zagreb 1963.

4 Nepoznat Netko donio je Jesen
U Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina
i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.

I cvrkuću ptice.

5 Smisao motiva Nepoznatog Nekog u Krležinom stvaranju jasno je nagovijestio I. Frangeš u raspravi Stvarnost i umjetnost u Krležinoj prozi (Stilističke studije, Zagreb 1959). Analitički o njemu paše A. Flaker u studiji Nepoznat Netko. O jednoj analognoj pojavi u ruskoj i hrvatskoj književnosti XX st., koja je napisana kao referat za predstojeći slavistički kongres u Sofiji.