E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Prvi dio: teoretski dio

III. O dijalektičkom razvitku zvuka i pokreta u jeziku

U drugom poglavlju govorili smo o govornom i pisanom jeziku i istakli općenito važnost akustičnih i vizualnih izražajnih vrednota koje sačinjavaju sistem vrednota govornog jezika. Problem vrednota govornoga jezika predstavlja međutim osnovicu za razumijevanje čitavog jezičnog izraza na njegovim raznim planovima; neumjetničkom i umjetničkom planu te na planovima realizacija jezika: saobraćaju, kao i u glumi, u ekspresivnom čitanju kao i u poeziji.

To znači da treba mnogo dublje proučiti problem vrednota govornoga jezika pa će to biti predmet ovoga poglavlja.

Jezik je stvarnost, koja pravi jedinstvo s dvjema drugim stvarnostima: prva je stvarnost – stvarnost realnog, materijalnog svijeta (prirode kao takve i svega što u njoj postoji, u prvom redu društva); druga je stvarnost – stvarnost našeg mišljenja, misli kao elementa, u kojemu se odražava realni svijet, kao elementa, koji aktivno prerađuje taj realni svijet i koji je sposoban da se služi t.zv. apstraktnim mišljenjem (pojmovima), preko čega, posredstvom misli – izraza, napreduje materijalni i duhovni život društva, čovjeka.

Ako je jezik tako povezan sa svim stvarnostima, i ako je on sam dio opće stvarnosti, gdje je u njemu pokret – kao osnovni movens svake stvarnosti – i zvuk kao jedna od forma pokreta?

Ukoliko lingvisti ili drugi uzimaju u obzir zvuk i pokret u jezičnom izrazu, promatraju ih kao sporedne elemente u sklopu današnjih izražajnih mogućnosti, ili im pridaju važnost samo na ograničenom području. Charles Bally, koji je među lingvistima prvi počeo dublje da analizira »muzičke elemente« u jeziku, dugo im je vremena davao naziv »indirektivnih sredstava za izražavanje«. Tek je u II. izdanju svoje knjige Linguistique générale et linguistique française (1944) dao obuhvatniju analizu i uključio ih u osnovnije elemente jezičnog izraza.

Na području jezičnog umjetničkog izraza elementi se zvuka i pokreta uzimaju mnogo više u obzir, ali im se često pridaje neko magijsko značenje, nezavisno od stvarnosti zvuka i pokreta u prirodi i običnom govoru.

Smatram, da su elementi pokreta i zvuka bili uvijek osnovni elementi ljudskog izraza uopće, napose ljudskog jezičnog izraza, neumjetničkog i umjetničkog.

Ti su elementi pojave prirode, koji se nalaze i u drugim prirodnim fenomenima, a pokret je osnovica čitavoga prirodnog razvoja.

Jedinstvo između zvuka i pokreta u prirodi i jezičnom izrazu, odnosno između zvuka i pokreta u prirodi i vrednota govornog jezika, sastoji se u tome, što zvuk i pokret u prirodi i vrednote govornog jezika (zvuk i pokret u jezičnom izrazu) predstavljaju pojave prirode. Prirodni zvuk i pokret direktne su pojave prirode, a zvuk i pokret u jezičnom izrazu (vrednote govornog jezika) jesu pojave čovjeka, koji je opet pojava prirode. Dakle zvuk i pokret, u bilo kojem pojavljivanju, prirodne su pojave.

Svaki zvuk, ili kao samostalni fenomen (pojava) ili kao dio fenomena (pojave), proizvod je prirodnog titranja, vibracija. Zvuk jezičnog izraza, bilo da se radi o neartikuliranoj ili artikuliranoj riječi, uvijek se svodi na titranje, vibracije. (Odatle i mogućnost eksperimentalne fonetike). Pokreti, koji se upotrebljavaju kao elementi jezičnog izraza, još se uvjerljivije mogu povezati s pokretom u prirodi (materijalnom svijetu), jer ne samo da pokreti predstavljaju opće kretanje, nego mogu biti, u službi izraza, direktno povezani s oblikom stvarnosti, koju izražavaju.

Budući da se svi elementi jezičnog izraza, u prvom redu oni elementi, koji se odnose na zvuk i pokret, najstvarnije odražavaju, realiziraju u govoru, dajem naziv »vrednote govornoga jezika« onim elementima jezičnog izraza, koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta. U te vrednote govornog jezika ubrajamo. Prema tome vrednote govornog jezika jesu: 1. intonacija, 2. intenzitet, 3. rečenični tempo, 4. pauza, 5. mimika, 6. gesti, 7. stvarni kontekst.

Postavlja se sada važno pitanje: Kako su se historijski razvijale vrednote govornog jezika i koje su one funkcije imale u svojim razvojnim stupnjevima? Kakav odnos postoji između etapa vrednota govornog jezika i etapa ljudskog razvoja uopće? Koja veza postoji između čovjeka kao prirodno-društvenog bića i oruđa kojima se on služi u borbi za život.

Treba dakle proučiti, u našem konkretnom slučaju, kako se odnosi jezični izraz – osnovan na prirodnim elementima – prema prirodnim i društvenim uvjetima čovjeka.

Nema sumnje da je put vrednota govornog jezika u jezičnom izrazu vrlo dug, kao što je dug put progresa čovjeka kao prirodne pojave i društvenog bića. Ali, mada je put vrednota govornog jezika prešao razne stadije i kvalitete, taj put stvarno predstavlja razvoj paralelan (i povezan) s razvitkom društva, čovječjih sredstava za proizvodnju, čovječje misli i izraza.

Najprimitivniji čovjek, naprosto prvi čovjek, jest pojava – izraz prirode, koja se stalno pojavljuje, očituje u kretanju, mijeni. Dakle i u zvuku – prvi čovjek, da bi mogao postojati i živjeti, mogao se i morao se služiti baš pokretom i zvukom. On se time mogao služiti, jer je imao organe za ostvarenje pokreta i zvuka, a živčani mu je sistem bio razvijen za izražavanje refleksa pokretom i krikom. Morao se služiti pokretom i zvukom, jer su ga prirodne okolnosti, fizološke potrebe i nagoni tjerali da traži pokretima hranu, da skuplja rukama hranu, da emitira krikove pri ujedu, ubodu, boli uopće, i pri ostalim razdražljivim momentima. Svako zadovoljenje potrebe bilo je uvjetovano akcijom, dakle pokretom i zvukom. Sama akcija bila je izraz nečega: traženja hrane (glad), nagona za održanje (samoobrana). Tako je čovjek u čisto životinjskom stanju morao upotrebljavati pokret i zvuk kao svoj izraz.

Ali je taj izraz bio istovjetan s akcijom, kao što to uopće opažamo na čitavom području organske prirode. Takav izraz još nije simbol, pokretač nove akcije na osnovi izraza. Zato se ova etapa čovječjeg izraza ne bi mogla svrstati u historiju jezika, jezičnog izraza. Ona bi mogla ući u neku vrstu biologije jezika. Ipak treba istaći, da su organi biološkog izraza, akcije-izraza, isti kao i budući organi jezičnoga izraza (usta, jezik, zubi, grlo, ruke i.t.d).

Prvi jezični izraz, u svom najprimitivnijem obliku, mogao je biti samo u formi produženja akcije, dakle opet u formi pokreta-zvuka. Čovjek, koji se još nije bio stvarno odijelio od prirode zbog nerazvijenog mozga, mogao je da izrazi materijalni svijet oko sebe i svoj prvi život samo putem imitacije pokretom i zvukom. Dakle slijepom imitacijom stvarnosti, odnosno nuždom refleksa. Organi, koji su mu služili za zadovoljenje fizioloških potreba, mogli su ostvariti pokret i zvuk u svojstvu jezičnog izraza. Imitacija je tako, na osnovi pokreta i zvuka, samo nužni korak dalje od gole akcije, jer svaka akcija, sadržavajući pokret ili zvuk (odnosno oboje), u času kad nužda akcije prestaje, znači i izraz te akcije.

Čovjek je, dakle, braneći se od prirode u svom radu i u svom izrazu, kao sredstvo rada i borbe, upotrebio samo prirodna oruđa i elemente uvjetovane nuždom prirode. Tako stadiju prirodne nužde u čovječjem društveno-materijalnom životu odgovara (i uvjetovan je) isključivo onomatopejski izraz, imitiranje zvuka i pokreta po nuždi prirodnog zvuka i pokreta. Akcija, slijepo imitiranje akcije, bili su izraz života toga čovjeka; vrednote govornog jezika, kao osnovni element izraza, vrlo su žive, ali su i one pod pritiskom prirodnog zvuka i pokreta. Drugim riječima, jezična je forma odgovarala stupnju čovječje vlasti nad prirodom. Opseg čovječje mozgovne aktivnosti bio je svakako u to vrijeme vrlo uzak i isključivo skopčan s nužnim potrebama čovjeka da omogući sebi život.

Zato što je to bila etapa vrlo primitivnih sredstava za proizvodnju (pa se ni ljudsko mišljenje još nije bilo razvilo), čovjek je mogao jedino po prirodnom zvuku i pokretu imitirati, predstaviti i donekle zamijeniti pojedine materijalne stvarnosti. Refleksni izrazi boli, čuđenja i svih ostalih osjetilno-živčanih impulsa, izražavali su se na način uvjetovan samom formom organa, i to onih, koji su mogli proizvesti zvuk i pokret. U tom zvukovno-pokretnom izrazu stvari i ljudskih refleksa zvuk i pokret prešli su etapu isključivo biološkog izraza i već su bili na liniji jezičnog simbola. Ali je najefikasniji tumač bila još uvijek sama akcija, sama stvarnost, kao što je i stvarnost napadnutog, ranjenog ili bolesnog čovjeka bila najjači tumač refleksnog krika i pokreta. Dakle stvarnost i ljudska akcija bile su pomiješane s načinom njihova izraza.

Mogli bismo reći, da tada još nije postojala određena granica između materijalne stvarnosti i jezičnog izraza. U toj su etapi ruka (kao ljudski rad), mozgovna aktivnost i izraz pravili takvo jedinstvo, da su rad (materijalna stvarnost) i izraz bili povezani u tadašnjoj svijesti oblicima, formom (izrazom), koja je naličila na direktnu jeku stvarnosti. Izraz je u obliku direktnog oponašanja, prirodnog zvuka i pokreta predstavljao realitet, materijalnu stvarnost. Izraz je dakle, čineći jedinstvo sa sviješću i stvarnošću, bio ne samo odraz stvarnosti, nego jeka-odraz, onomatopeja; slika (mimika, pokret) – odraz stvarnosti. (»Le langage est premièrement un bruit de nature ou un geste de nature dont on ne sait pas d'abord le sens, mais qui par l'attaque à nous, nous annonce qu'il a un sens.« [Jezik je prvo prirodni zvuk ili gesta čije nam značenje isprva nije poznato, ali nam svojom usmjerenošću na nas nagoviješta da ima značenje.] Alain. Enc. Fr. XVI, 16.50 – 13.) »...le langage est orginellement action« [izvorno, jezik je djelovanje] (H. Berr, u Vandryes, Le Langage Intr. XII). Avant d'être un moyen de raisonner, le langage a dû être en effet un moyen d'action, et l'un des plus efficaces dont l'homme pût disposer« [Prije negoli je postao sredstvom promišljanja, jezik je zacijelo bio sredstvo djelovanja, i to jedno od najdejlotvornijih kojima je čovjek mogao raspolagati] (Vendryes, Le Langage, 17).

Ali prvi krik, prvi pokret, koji je slijepo imitirao prirodni zvuk i pokret, već predstavlja suprotnost između prirodnog i čovječjeg zvuka i pokreta, jer je namjera bila drugačija: čovjek je svojim krikom i pokretom nastojao da udruži više idividua u zajedničku borbu i da se suprotstavi prirodi i izrazom. Krik i pokret, mada slijepo imitiranje prirode, bili su ipak čovječja akcija i postajali su polako osnovica za čovječje simbole.

Imitacija, oponašanje stvarnosti u obliku veće skupine glasova bila je svakako stupanj dalje u društveno-materijalnoj i mozgovno-misaonoj situaciji čovjeka, pa je zato i nastajao. Bio je to nužni prijelaz od pojedinoga onomatejskog zvuka, glasa jeke u riječ jeke.

Ovaj prvi jezični izraz u obliku jeke (jeke pojedinog glasa ili više glasova), ma koliko nam se danas čini primitivan, bio je rezultat dugog procesa borbe čovjeka prirodom, bio je i on sam jedna od formi te borbe, oruđe u borbi čovjeka, kao društvenog bića, protiv nužde prirode. Takav je izraz paralelan (i u ovisnosti) s već razvijenijim, kvalitativno razvijenijim stupnjem traženja hrane (kad se usporedi s biološkom etapom). Prema tome on predstavlja i razvijeniji stupanj čovječjeg mozga: čovjeku je već tada uspjelo, da rad-izraz, koji su usporedo rasli, uzdigne na stupanj stanovitih simbola svoje akcije, svojega pokreta.

U toj etapi ljudskog izraza vrednote govornog jezika bile su osnovni i jedini elementi, koji su mogli izraziti pojedini akt stvarnosti. One su dakle sačinjavale rečenicu, koja je uopće i prvi mogući ljudski izraz. Bila je to rečenica, cjelina, formirana po nuždi prirode elementima zvuka i pokreta, kako ih je čovjek razabirao u prirodi. Ali i takve vrednote govornog jezika snažne su pridonijele tome, da ta etapa ne bude samo etapa akcije-izraza, nego i izraza-akcije.

Usporedno s napretkom sredstava za proizvodnju razvijao se i ljudski mozak, ljudsko mišljenje, koje je sa svoje strane opet unapređivalo materijalna sredstva za život.

U kasnijoj, veoma razvijenoj etapi ljudskog rada i ljudskog mozga, kada je čovjek već sam kombinirao i izradio velik niz pojedinih predmeta; kad je misao već bila »pukla« nakon mučnih etapa rada i kombiniranja, u čemu se ta misao i rađala, kad je čovjek mogao opaziti razne dijelove i cjeline u međusobnoj povezanosti; kad je već mogao dobro povezivati pojave u prirodi i kad je uočio jasno kauzalni odnos: kad je »apstraktno« mišljenje već bila svojina čovječjeg mozga – tada je čovjek stekao mogućnost da se služi t.zv. artikuliranim govorom, riječima, kao simbolima, ne kao nužnom jekom stvari.

Što je čovjek bio više u mogućnosti da se služi artikuliranim glasovima, to jest što je više napredovao u svom materijalnom i duhovnom životu, to su vrednote govornog jezika, kao samostalna cjelina, u formi jeke stvarnosti, bile to manje u mogućnosti da izraze kombinacije stvari, uopćavanje predmeta. Ti su sadržaji nadmašivali zvuk i pokret prirodnih pojava, kako ih je obično oko i uho opažalo. Materijalni i umni razvoj čovjeka našao je u riječi izražajno sredstvo svojega ostvarenog progresa.

Nema sumnje, da su prvi počeci artikuliranoga govora bili pomiješani s onomatopejskim izrazom i da je artikulirani govor usporedno s napretkom čovjeka teško probijao sebi put. Ne samo to, nego su i prve artikulirane riječi imale nužno onomatopejski karakter, koji je slabio usporedno s jačanjem čovječje vlasti nad prirodom. Razvoj ljudskoga rada i ljudske misli imao je potrebu oslobađanja i omogućavao je oslobađanje glasovnih cjelina od nužde prirodnog zvuka i pokreta. Tako su se u jezičnom izrazu sukobile dvije suprotnosti: artikulirana riječ, koja je težila oslobađanju od prirodne nužde, i prirodni zvuk i pokret (vrednote govornog jezika), koji je bio pričvršćen uz prirodnu stvarnost. Ali ljudski materijalni rad i ljudska misao ostvaruju sebi ravan izraz: artikuliranu riječ bez veze s nuždom prirodnog zvuka i pokreta. Ova se pokazala kao vrlo podesna za ljudsku materijalnu i duhovnu aktivnost, koja je preko takve artikulirane riječi mogla da uspješno kombinira kad je već bila za to osposobljena – da mijenja stvarnost prirode i stvarnosti misli.

Da li artikulirana riječ kida vezu između stvarnosti izraza i stvarnosti materijalnog svijeta, prirode? Da li je artikulirani govor eliminirao jezični izraz osnovan na vanjskom pokretu, na imitaciji stvarnih pojava prirode i akcija čovjeka? Da li je element zvuka ograničen samo na artikulirane riječi s više-manje određenim značenjem, ili je oblik zvuka obuhvatio izražajnu materiju izvan rječničkih granica? I napokon, da li je rječnik, da li su riječi, kao određena glasovna cjelina, ograničene isključivo na okvir glasova, koji sačinjavaju riječi, ili je taj okvir bez okvira, i pristupačan izražajnoj moći prirodnog zvuka, onako kako se on objektivno-subjektivno i subjektivno-objektivno pojavljuje u nekoj društveno-lingvističkoj cjelini ili preko kombinacija individualno-umjetničkih?

Vrednote govornog jezika nisu mogle iščeznuti u etapi artikulirane riječi, jer čovjek nosi u sebi vrednote govornog jezika, nosi ih sa sobom, vidi ih i čuje u prirodi. Pojavljuje se i on sam u njima. One su njegov stalan spoj s prirodom. Vibracije u čovječjem tijelu, odrazi prirodnih zvukova i pokreta u ljudskom mozgu nužno su ostali i poslije, pošto je čovjek stekao mogućnost da se izražava riječima kao nenužnim simbolima stvarnosti.

Stoga opažamo, da su vrednote govornog jezika stalno prisutne pri izražavanju riječima, i to ne samo kao sastavni dio samih riječi u formi zvuka glasova, nego i u drugim formama-sadržajima.

Prije svega čovjek, dok još ne može da se služi riječima (kao malo dijete), pomaže se elementima govornih vrednota, mimikom i zvukom (krik, plač), da se izrazi. Prvo traženje hrane, majčina mlijeka, jest u formi vrednota govornog jezika. Prvo zadovoljstvo izraženo je smiješkom-pokretom, prva bol izražena je plačem. Prvo prepoznavanje osoba oko sebe izraženo je mahanjem ručice i sl.

Kad se dijete počne služiti artikuliranim glasovima, uloga vrednota govornog jezika smanjuje se, ali ne prestaje. I kad ljudski izraz postaje forma-sadržaj misli (a to se ostvaruje govorom riječima), vrednote govornog jezika trajno su prisutne.

Poseban slučaj upotrebe vrednota govornog jezika u više-manje samostalnoj funkciji (kao u etapi prije upotrebe artikulirane riječi) imamo u slučajevima, kad je čovjek, zbog refleksa ili snažne emocije, prisiljen da emitira krik, jauk, pokret ili sl. Baš zato, što je u tim momentima čovječja misao odsutna, vrednote govornog jezika primaju formu prirodnog zvuka i pokreta (ljudskih organa). U takvim se slučajevima najčešće sa zvukovima i pokretima izmjenjuje akcija: tučnjava, bježanje ili sl.

To pokazuje, da je artikulirana riječ najuže povezana s mišlju i da odsutnost misli uključuje gornju upotrebu vrednota govornog jezika, koja, po racionalnom zaključivanju, ide u etapu njihova prvog razvoja, kad su bili izraz krika i onomatopeje, i kad ljudsko mišljenje još nije bilo osobina čovjeka.

Tako i ova činjenica pokazuje, da misao-izraz, bilo artikulirana, bilo kao vrednota govornog jezika, ide usporedno s progresom čovjeka i s njegovim momentalnim regresom. Što je više materijalna stvarnost u historiji društvenog razvitka, to smo bliže misli, bliže slobodnijem izrazu riječi i vrednota govornog jezika. Ali i u etapi razvijene misli i artikulirane riječi, čim nastane prekid misli i misao ustupi mjesto refleksu, čovjek se vraća primitivnim akcijama i primitivnom izrazu. A čitav se materijalni progres zasjenjuje.

I govor prisutnih »objekata«, naročito prirodnih pojava, sadržava pokret i zvuk prirode. Sijevanje, grmljavina, kiša – kreće se i zvuči prirodnim pokretom i glasom. Objekti u prirodi, bili ili ne bili sagrađeni od čovječje ruke, uvijek su spremni, da čovjeku pruže prirodni pokret i zvuk kao izraz. Stablo koje raste, grane koje šušte pod vjetrom, zastave na prozoru, dekor na pozornici, posjeduje svoj glas, glas prirodne stvarnosti. Ali to je samo jedno lice govora. I samo to lice ide donekle u direktnu vezu s prirodnim zvukom i pokretom. Drugo lice jest čovječje lice, lice društvenog čovjeka na raznim stupnjevima materijalne kulture. Čovjek nije samo dao ime svim tim prirodnim pojavama i ljudskim stvarima, nego je i njegov onomatopejski lik kao izraz, govor, postao mnogo bogatiji, kvalitativno drugačiji od onih onomatopejskih izraza, što su ih stvarale stvari u nerazvijenom mozgu primitivnog čovjeka.

Ali uza sve to treba u principu kazati, da prirodne pojave i »objekti« po svojem postojanju znače u isto vrijeme i jednu vrstu izraza.

Artikulirane riječi samo su jedan dio jezičnog izraza u etapi artikulirane riječi. Bezbroj varijacija intonacije (tona), intenziteta, mimike i pokreta uopće, stalno je prisutan pri artikuliranom govoru, i to ne kao neki dodatak, nego kao aktivan elemenat jezičnog izraza. Zvuk artikuliranih riječi pomiješan je sa zvukom intonacije i intenziteta, koji u skladu sa sadržajem misli obuhvaća sve zvukove artikuliranih glasova, podređujući ih općoj liniji zvuka-misli; to jest, principijelno slobodno variranje zvuka u mozgu, na izvorima prirodnog zvuka, usklađuje se s mišlju i usklađuje zvuk artikuliranih glasova (preformira ih) prema misli. Uz intonaciju i intenzitet kao odraz prirodnog zvuka stoji izražajni element mimike, gesta kao odraz prirodnih pokreta, kretanja. Mimika i gesti, zajedno s intonacijom i intenzitetom, daju osnovnu formu, izraz misli, a artikulirani glasovi ulaze u ovaj osnovni oblik misli-izraza.

Prema tome, materijalna stvarnost, priroda daje permanentno elemente čovječjeg izraza. To je zato, što je čovjek dio prirode, jedna od pojava prirode, pa u svome društvenom životu, u jednoj od najjačih snaga svoga društvenog života i napretka, u jeziku, odražava prirodu u njezinim elementima zvuka i pokreta. Svaki glas, artikulirani i neartikulirani, svaka riječ predstavlja, uključuje zvuk. Ton, intonacija, intenzitet glasa (riječi), jest zvuk. Mimika, pokreti, kojima se služimo pri jezičnom izrazu, imitacija su, oponašanje pokreta u prirodi, kretanja i promjena stvari u prirodi. Sve to protječe u različitim vremenskim razmacima kroz vrijeme, i vrijeme protječe kroz njih, i tako se povezuje objektivno vrijeme prirode s objektivno-subjektivnim vremenom jezičnog izraza. Nadalje, nizanje riječi u rečenici ili nizanje rečenica obuhvaća svoj posebni prostor, svoje vrijeme i svoj pokret. Stvarnost, stvarni kontekst, koji je često prisutan pri izražavanju i zamijenjuje riječi, jest dio izražavanja zvuka ili pokreta, ili eventualno obojega, predstavljajući tako stvarnost prirode u jeziku; prostor u prirodi i prostor u jeziku.

Tako u isto vrijeme postoji artikulirana riječ i vrednote govornog jezika kao jezični izraz. Time je stvorena suprotnost između njih.

Ali te suprotnosti između artikulirane riječi koja je oslobođena od nužde da imitira prirodni zvuk i pokret, i između vrednota govornog jezika, kao odraza prirodnog zvuka i pokreta, nisu se završile jednostranom pobjedom artikulirane riječi i propašću vrednota govornog jezika. Niti su vrednote govornog jezika (zvuk i pokret) ostale, preživjele samo zato, da dadu glasovni ili glasovno-pokretni skelet artikuliranoj riječi. Suprotnost je nadmašena mnogo plodnije.

Usporedimo ove primjere: »Ne mogu izići zbog bolesti«; »Ne mogu izići, jer sam bolestan«, i dalje: a) »Ne mogu; izići, bolestan sam« – b) »Boli me, ne mogu izići« – c) (na upit hoćeš li izići?) negativan pokret rukom (i) »Bolestan sam«, ili negativan pokret (ii) »Ah ta bolest«. Po sadržaju, ti jezični izrazi uključuju istu objektivnu stvarnost, ali različite subjektivne stavove prema toj stvarnosti. Po strukturi jezičnog izraza, te izražajne cjeline sastoje se od artikuliranih riječi i od vrednota govornog jezika, koje se u tim jezičnim cjelinama različito upotrebljavaju. Intonacija i intenzitet obilniji su u primjeru: »Ah , ta bolest«, nego u primjerima: »Ne mogu izaći zbog bolesti« i »Ne mogu izići, jer sam bolestan«. Gesti, pokreti, mnogo su više prisutni u primjeru (negativni pokret rukom i) »Bolestan sam«, nego u ostalim primjerima.

Vrednote govornoga jezika ne nalaze se u tim slučajevima samo kao zvučni okvir riječi, već one u objektivno-subjektivnoj cjelini stvarnosti-misli-izraza predstavljaju objektivan jezični elemenat izraza.

Ako kažemo »Iziđi!«, ili ako nekome rukom pokažemo vrata, mi izražavamo istu objektivnu stvarnost; ali smo upotrebili različiti izraz. U prvom slučaju: artikuliranu riječ u vezi s vrednotama govornog jezika, a u drugom smo slučaju upotrebili samo vrednote govornog jezika. Stupanj intervacije, koji izaziva različita emocionalna stanja, diktira nam izraz. Jasno, i to je dio stvarnosti, i to je sastavni dio misli (koju izražavamo bilo kojim izrazom), ali ta stvarnost predstavlja različite reakcije onoga, koji govori. Misao, koja direktno prethodi izrazu, može dakle biti u različitim emocionalnim stupnjevima.

Prema tome, vrednote govornog jezika (zvuk, pokret i sama stvarnost kao cjelina) koje se mogu upotrijebiti (zajedno) s artikuliranim riječima ili bez artikuliranih riječi, ne predstavljaju u etapi artikulirane riječi (otkad je mi poznajemo) neku jeku stvarnosti, slijepo, nužno oponašanje zvuka i pokreta prirode, već su one u svojoj realnosti na području jezičnog izraza na onom istom stupnju, na kojem se nalazi priroda, relativno pobijeđena od čovjeka; na kojemu se nalazi čovjek u svojoj bogatoj materijalnoj i misaono-emocionalnoj stvarnosti. I u slučajevima, gdje se čini, da su vrednote govornog jezika slijepo oponašanje prirodnog pokreta ili zvuka (npr. kad gestima izražavamo razne pravce ili kad nešto pokretima ili zvukom oponašamo), one su nadmašile tu golu realnost, jer čovjek, služeći se u etapi artikulirane riječi zvukom ili pokretom kao samostalnim cijelinama, ne služi se njima po nuždi stvari nego na osnovi izbora; čovjek svaku situaciju može izraziti artikuliranim riječima.

Prema tome, u etapi artikulirane riječi (kako je mi poznajemo) vrednote govornog jezika nisu samo sredstva, da se ostvari glas artikulirane riječi (bez zvuka ne bi ni postojale artikulirane riječi), niti one predstavljaju (kao u prvoj etapi čovječjeg govora) u zvuku i pokretu (vrednotama govornoga jezika), nužnu formu jezičnog izraza. Stvarna uporaba vrednota govornog jezika u etapi razvijene artikulirane riječi očituje se, služi kao izraz bogatijega materijalnog i duhovnog života društvenog čovjeka. Oslobođene od nužde prirode s pomoću artikuliranih riječi, ali isto tako oslobođene od okvira određenih glasova (u koji su uokvirene artikulirane riječi), one mogu svojom stalnom vezom sa zvukom i pokretom u prirodi davati artikuliranim riječima nove vrijednosti prema mogućnosti čovjeka, da adaptira i preformira prirodne zvukove i pokrete, a na visini potreba duhovnog života čovjeka, u prvom redu misaono-emocionalnoga. Na taj način vrednote govornog jezika, u suprotnosti s riječima, prelaze okvire riječi – zahvaljujući postojanju samih tih riječi – i vrativši se njima, bogate riječ i uopće elemente jezičnog izraza, prema tome i njih same. Odatle i činjenica, da vrednote govornog jezika nisu više izraz same materijalne stvarnosti na osnovi imitacije – jeke, niti su oblik naglog, refleksnog krika. One su naprotiv izraz reakcije čovjeka na stvari oko sebe, izraz su njegovih misaono-emocionalnih stavova prema stvarima i prema svemu, što je oko njega i u njemu. Stvarno svaki čovječji artikulirani izraz uklopljen je u vrednote govornog jezika. I dok riječi kao konvencionalni znakovi stvarnosti mogu da dožive razne perturbacije u svojoj strukturi, vrednote govornoga jezika – kao odraz prirodnog zvuka i pokreta – prate svojim formama-sadržajem samu stvarnost. Ton, intenzitet, pokret u direktnom su odnosu s mišlju, s njezinim misaono, emotivnim sadržajem. Artikulirane riječi postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope u zvučni element čitave cjeline (najprije u mozgu, onda i u izgovoru).

Kao što su vrednote govornog jezika u svojoj prvoj etapi bile nedovoljne da izraze napredniji ljudski rad i ljudsku misao, tako su i artikulirane riječi, zbog svojih okvira i pojedinačnih značenja, postale preuske da izraze stvarnost u prirodi (stvari) i misaono-emocionalnu stvarnost od vremena, otkad je čovjek duboko ušao u smisao stvari i svojim misaono-emocionalnim mogućnostima stao temeljito mijenjati prirodu, stao u sebi dublje odražavati prirodu. Zato je čovjek – povezan s prirodom elementima zvuka i pokreta – upotrebio za izraz napredne stvarnosti i misli one izražajne elemente, koji su bili prvi njegov izraz, i koji su kao takvi mnogo pomogli progresu čovjeka. Ali u novoj materijalno-duhovnoj situaciji, kad je već i artikulirana riječ bila preuska, da izrazi tu situaciju, vrednote govornog jezika u borbi s artikuliranim riječima negirale su se u svojoj prvotnoj funkciji slijepog oponašanja stvarnosti i prešle su u novi kvalitet.

Tako je razvijena ljudska misao upotrebila ono, što je već prije »prisvojila« od prirode, ali sada je i forma – kao i sadržaj – predstavljala nešto kvalitativno novo. I vrednote govornog jezika postale su izražajni element produbljene ljudske misli i bogatijeg života ljudskih osjećaja.

Primitivni je čovjek na pr. svakoj osobi kazivao jednako, da je žedan. A kako će to kazati razvijeni čovjek, koji ima više mogućnosti, da utaži žeđu, koji je žedan u raznim društvenim sredinama? Kako će taj čovjek izraziti, da je žedan? Riječima? Jest, ali riječi su zvukovi. Nervoznim ili mirnim gestima? Jest, ali gesti su pokreti. Zvukovi, dakle i pokreti opet su okosnica razvijenoga ljudskog izraza. Ali riječi, ma da su obogaćene u svojoj upotrebi isključivom vezom između svoje glasovne skupine i značenja; mada su se time oslobodile od prirodne nužde zvuka i pokreta i postale pomičnije od samih objekata koji znače, nisu mogle da ostanu skelet, statički izraz stvarnosti. Oni zvukovi i pokreti, one vrednote govornog jezika, koje su u primitivnom stanju čovjeka bile izraz prirodne jeke-imitacije, koje su u prvim govorima s pomoću riječi prenosile tu jeku-imitaciju u same riječi, koje su i značile nešto preko te jeke-imitacije – kad su te vrednote govornog jezika u progresu društvenog čovjeka postale nepotrebne da unose u artikulirane riječi jeku-imitaciju prirode, tada ih je čovjek – kao prirodno i društveno unapređeno biće – stao upotrebljavati za to, da riječima i uz riječi uzdigne artikulirani jezični izraz. Tako su se vrednote govornog jezika našle u novom kvalitativnom stanju, na višem stupnju. One iste, koje su svoj prvi izvor našle u prirodi, sada su postale sredstvo onakva izraza, koji je pomagao tražiti izvore u prirodi, produbljivati prirodu – jer riječ, artikulirana riječ s vrednotama govornog jezika može da dobije bezbroj značenja, da izrazi bezbroj afektivnih nijansa. Drugi ton, drugi intenzitet, drugi pokret pretvara afirmativnu riječ u negativnu; drugi stvarni kontekst daje istoj glasovnoj skupini drugo značenje. I one iste riječi, koje su bile izraz pojedinog kvaliteta naših osjećaja u vezi s objektivnim stvarnostima, kao lijep, krasan, veličanstven dan..., mogu uz različite vrednote govornog jezika da znače maglovit, kišan, ružan i sl. U snažnoj produktivnosti čovječje ruke i čovječjeg mozga na materijalno-društvenom području, raste (usporedno) gigantska ljudska misao i prelazi okvire pojedinog predmeta, pojedinog akta, i u obliku vrednota govornog jezika ne izražava samo misaono-emocionalne cjeline, podvrgavajući riječ cjelini, nego samim riječima, naročito u sklopu konteksta, pruža mogućnosti, da se afirmiraju kao specifično značenje. Na taj su način vrednote govornog jezika postale zvuk našeg uma. Riječ, koja je svojim značenjem najdublje povezana s materijalnom stvarnošću i mišlju, postaje u isto vrijeme slobodna u umnim kombinacijama čovjeka, koji je zaodijeva raznim vrednotama govornog jezika, postavlja u razne kontekste. Tako artikulirana riječ, ponovno, kao i u prijašnjim primitivnijim stadijima, nije ništa bez zvuka i pokreta, bez vrednota govornog jezika. Ali su sada vrednote govornog jezika na ljudskoj ljedstvici, i riječi postaju najprije i jedino značenja, koja im čovjek kao društveno-invidualni sadržaj daje. Takva riječ postaje bogatstvo zvuka i pokreta, bogatstvo muzike. Njezin glas jest novi glas, novi zvuk, i on se spaja, zvuči u raznim akordima. Tako ono, naoko, ropstvo između uokvirene glasovne skupine, riječi i stvari, puca, oslobađa se, i svaka riječ može sve da znači. Svaka riječ može biti izvor novih grupa, grupnog značenja; svaka riječ može biti izvor igre riječi. Povezana sa stvarnošću, ali na ograničena na jednu stvarnost; oslobođena od statičke, izolacione veze s isključivo jednim objektom ili jednom mišlju, jednom mišlju, riječ, koja je uvijek značenje – dobiva značenje ne samo od svojih glasova, koji su joj vrlo često sporedna karika, nego i od vrednota govornog jezika, s pomoću zvuka, pokreta i stvarnog konteksta, koji se širi, primjenjuje u jezičnom izrazu na opći kontekst: kontekst riječi. Na taj način ljudske misli, a naročito ljudske misli-osjećaji mogu naći svoj adekvatan izraz. Od najosnovnije rečenične cjeline, pa do stilističkog materijala, to jest sve do sredstava za izražavanje afektivnih stanja, vrednote govornog jezika u višem stupnju (uključivši i kontekst riječi) prave bogatstvo, punoću izraza glasovne skupine riječi.

Vrednote govornog jezika postale su tako sredstvo silno razvijenoga čovječjeg uma, i čovjek preko njih kreira i rekreira značenja riječi, kombinira ih u rečenice s raznim strukturama. Ne postoji nijedan jezik na svijetu, ne postoji čovjek na svijetu, koji ne kombinira, ne varira riječi preko vrednota govornog jezika, koje se formiraju prema sadržaju misli. Kao što ćemo mi posebnom intonacijom kazati »Ne, ne«, Francuz »Non, non« u smislu »Da«, kad hoćemo da nekom negativnom formom nešto potvrdimo, tako isto na pr. kažu ljudi iz Kameruna »Kem, kem« (= ne, ne) mjesto »E, e«, (=da,da).

Vrednote govornog jezika u etapi ljudske misli prešle su dakle na područje izraza stalno operativnog čovječjeg mozga, čovječjih misli; s pomoću njih je čovjek, oslobađajući se stege riječi, »leksikološkog značenja«, u mogućnosti je da svojim kreativnim umom stalno bogati značenje riječi i da ih različito postira u raznim emocionalnim i drugim situacijama. Tako vrednote govornog jezika postaju ne samo jedan od elemenata jezičnog izraza, nego jedan od najjačih dokaza jedinstva ljudske misli i jednake sposobnosti čovječjeg mozga, ma gdje se on nalazio.

Ako vrednote govornog jezika imaju onu važnost, koju im pridajem, onda, svi jezični izrazi i oblici, forme za misaono-emocionalne sadržaje, nisu ništa drugo, nego obilje mogućnosti, koje misao može uzeti za svoj oblik i izraz, bez obzira na njihovu vanjsku formu; onda u isto vrijeme ove mogućnosti nisu neke slučajne forme, koje ne bi uključivale u sebi određeno značenje. Naprotiv, svaka od tih forma nosi u sebi jedan sadržaj: misaono-emocionalni sadržaj, koji se oblikovao u vezi objektivno-subjektivne stvarnosti, u vezi više nužde, čovječje nužde. Ali ova čovječja nužda, znači oslobođenje od nužde prirode. Odgovara etapi više stvarnosti, naprednih sredstava za proizvodnju, višeg tipa izraza i više nužde. Dakle usporedno s čitavim progresom nastalo je i oslobođenje vrednota govornog jezika od nužde prirode, i vrednote govornog jezika zauvijek su prestale da budu, po nuždi prirodne imitacije zvuka i pokreta u prirodi. One su postale zvuk ljudske misli.

Tako s progresom društva, s progresom društvene prirode čovjeka, ide stopu u stopu progres misli, progres jezičnog izraza, progres vrednota govornog jezika. Tako se stvara jedinstvo između materijalne stvarnosti, misli i izraza. Kvalitet materijalnog svijeta jest kvalitet – na drugoj liniji – misli i kvalitet izraza.

Riječi i vrednote govornog jezika u svojim naprednim kvalitativnim stupnjevima dobivajući značenja, koja im čovjek daje kao društveno-individualni sadržaj, premašuju glasovno-intonacionalne elemente i stapaju se u višem jedinstvu – značenju. I ovo više jedinstvo znači u isto vrijeme, da je ljudski um duboko prodro u stvarnost, da točno razlikuje stvarnost od izraza. I izraz postavši znak, sredstvo da se lakše upravlja stvarima, da se one lakše pomiču, da se čovjek sam lakše izrazi – riječ kao artikulirani glas, artikulirani govor, u principu nije nužno potrebna. Čovjek je shvatio, da je u riječi glavno značenje, koje povezuje riječ s bilo kojom stvarnošću, značenje, koje im daje zvuk i pokret našega mozga. Onda riječ kao značenje, kao simbol može biti zamijenjena drugim simbolom. Vrednote govornog jezika ne moraju da se kombiniraju sa riječima. I doista, mi poznajemo i ljudski, napredni ljudski izraz (neumjetnički) izvan artikulirane riječi. Morseovi znaci, pomorski signali, šifre, t.zv. visible speech, sve su to simboli na planu ljudske misli, bez nužne upotrebe artikuliranih riječi i vrednota govornog jezika, kako se nalaze uz artikulirane riječi. Sva osjetila mogu da izraze, da stvore jezik. »Il y a le langage olfactif et le langage visuel... rouge ou vert... les éléments d'un langage dès que... un ordre ou un avis« [Postoji olfaktivni i vizualni jezik... Namirisana haljina, zeleni ili crveni rupčić koji viri iz džepića sakoa, nešto dulji stisak ruke, sve su to elementi nekog jezika čim su se dvije osobe složile da će se služiti tim znakovima u svrhu uzajamnog prenošenja naloga ili mišljenja] (Vendryes, o. c. 8.). Diderot je isticao, da bi bilo moguće izraditi cjelovit sistem taktilnog jezika. Delacroix je smatrao, da bi bilo moguće fiksirati gramatiku i rječnik takva jezika (v. Delacroix, Le Langage et La pensée, Paris Alcan 373–374).

Zvukovi i pokreti nalaze se i ovdje, i ovdje su vrednote govornog jezika, ali bez artikulirane riječi. I čovjek, posjedujući društvenu narav i ljudski mozak, može da kombinira razne izraze. Zato je i mogao A. B. Šimić kazati:

Mati će živinski kriknuti
Otac zaćutati,
I buljiti nijemo cijelog dana

(Smrt)

Razvijen jezični izraz preko oslobođenih vrednota govornog jezika predstavlja naročito, za čovjeka umjetnika, veliko područje izražajnih mogućnosti. Umjetnička spoznaja, koja crpe izvor svoje spoznaje u društvenoj stvarnosti, ne zaustavlja se na pojedinačnoj, izoliranoj stvarnosti. Ta spoznaja prelazi pojedinačnost, izoliranost, pa bi uokvireno značenje artikulirane riječi bilo kočnica umjetničke spoznaje, misli-izraza. Umjetnik, premašujući sve forme, koje se ograničavaju na već spoznato, utvrđeno eksperimentima, nalazi u vrednotama govornog jezika onaj sadržaj-formu, koji je unijet u dnevni život razvijenog čovjeka, ali koji je neiscrpljiv u svojim varijacijama.

Ovim ulazimo u posebno područje vrednote govornog jezika: umjetničko područje. Mi smo i dosad davali primjere iz umjetničkoga izraza, ali su nam ti primjeri služili samo za to, da objektivno ilustriraju prisutnost pojedinih elemenata vrednota govornoga jezika.

Međutim umjetnički izraz, na osnovi artikuliranih riječi, služi se na području umjetničke misli-izraza posebnim kombinacijama vrednota govornog jezika. Umjetnička misao-izraz razvila je dalje vrednote govornog jezika, koje su se već nalazile na višem stupnju u etapi artikulirane riječi.

Mogućnost davanja, rekreiranja zvuka, onomatopeje s pomoću glasovne riječi i vrednota govornog jezika, neuokvirenost pokreta – sve je to čovjek umjetnik upotrebio na planu, kvalitetu umjetničke misli-izraza. Povezanost svih elemenata glasa i vrednota govornog jezika, povezanost vrednota govornog jezika i muzike stvorila je ritam, osnovu za svaku umjetničku formu. Ritam običnoga govora s elementima zvučno-pokretnim u riječima i vrednotama govornog jezika, uzdignut na viši stupanj (na liniji umjetničke misli-izraza), postao je kvalitetno novi ritam, umjetnički ritam, koji je sa svoje strane uzdigao glasove riječi i vrednote govornog jezika, kao cjelinu, na novi umjetnički kvalitet.

Zvučno-pokretne osobine vrednota govornog jezika u jezičnom neumjetničkom izrazu na višem stupnju upravo su se »nudile« umjetniku, da ih uzdigne još više. Jer vrednote govornog jezika u svojem višem stupnju na liniji općeg jezičnog izraza, u etapi razvijene artikulirane riječi, razbile su formu uokvirene riječi (u toj borbi velika je uloga općeg konteksta) i spojile se s muzikom. Na taj način one pružaju umjetniku mogućnost, da svojoj spoznaji dade što vredniju formu-izraz i da sadržaj-forma odgovara vječno stvaralačkom aktu umjetnika. I ono, što vrednote govornog jezika već u običnom životu ostvaruju, to jest da riječima različita značenja, da pojedini rječnički glas (riječ) postaje novi sadržaj preko vanrječničkog glasa (uvjetovana mišlju), sve će to biti u umjetničkom izrazu još više razrađeno. Umjetnik artikulirane riječi će te mogućnosti vrednota govornog jezika na novi stupanj i približiti, pomiješati glas vrednota govornog jezika s glasom muzike.

Zato je čovjek umjetnik, kombinirajući glasove, zvuk pojedinih glasova riječi (koji nisu bili oponašanje prirode) uspio, preko svojih kombinacija, da oponaša prirodu. Da je dublje prikaže. Baudelaire je kazao:

Les parfums, les couleurs et les sons se répondent...1

Son haleine fait la musique
Come sa voix fait le parfum.2

Verlaine je istakao, da je muzika osnovica pjesničke kombinacije:

De la musique avant toute chose...
De la musique encore et toujours!...3

(Art poétique)

Valéry kaže slično:

L´intention de raccorder la poésie au chant me semble exacte dans son principe et conforme aux origines comme à l'essence de notre art.4

(Morceaux choisis, 183.)

Rimbaud je povezao glasove sa bojama:

A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu...5

Glasovi riječi, mada uokvireni u riječi, oslobađaju se fiksnog značenja riječi, jer su riječi preko novog kvaliteta vrednota govornog jezika dobile svoju vlastitu muziku, stekle svoj vlastiti izražaj. I preko zvuka i pokreta uokvirenih riječi, preko zvuka i pokreta novog kvaliteta vrednota govornog jezika, čuje se zvuk i pokret prirode dublje i snažnije nego što ga je priroda pokazivala primitivnom čovjeku, koji je kopirao u shvaćanju i izrazu glas i pokret prirode.

Ritam dakle u stihu i prozi postizava se kreativnim rasporedom vrednota govornog jezika, njihovom kompozicijom u cjelini jezičnog izraza i pri pojedinim kombinacijama glasova same artikulirane riječi. Ritam sadrži, baš u sadržini govornog jezika, osnovni izraz umjetničke misli. Pokretnost, neuokvirenost vrednota govornog jezika, mogućnost da se priključe, da preformiraju svaku artikuliranu riječ, pruža umjetniku veliko područje kreacije ritmova. U ritmu govori stvarnost, koju duboko osjeća umjetnik: on nam prenosi svoju umjetničku misao ritmom, i mi ulazimo duboko u stvarnost s pomoću umjetnikova ritma. I riječi, artikulirane, uokvirene riječi lišavaju se svojih spona s pomoću vrednota govornog jezika, koje na liniji umjetničkog kvaliteta čine od njih ne samo zbroj značenja po leksikološkom materijalu, nego i po zvukovnom. Tako se i riječ pretvara u najsadržajniji zvuk. A njezino je značenje preciznije, nego u bilo kojem leksikonu.

Na umjetničkom planu vrednote govornog jezika postaju za umjetnika jezičnim izrazom elemenat punog oslobođenja od uokvirenih riječi. Kreativna mogućnost pojedinih elemenata govornog jezika služi umjetniku, da preuređuje zvukove i pokrete kao elemente ritmičke, muzičke cjeline. Umjetnik iznosi svoju društveno-invidualnu prirodu ljudskim zvukom i pokretom, vrednotama govora jezika, koje su premašile sve etape umjetnosti ili nužde. U mozgu umjetnika postoji njegov zvuk i pokret, koji je prevalio put svih generacija ljudi, postoji zvuk i pokret, koji je umjetnik sebi izgradio kao društveno individualna ličnost. I ovdje je zvuk i pokret, u riječi i izvan riječi, kao ljudski zvuk i pokret u prvom redu – sadržaj, a taj je sadržaj društveno-individualnog karaktera.

Tada čovjeku, društvenom čovjeku, koji ima iza sebe čitav ljudski progres, ljudski govor, muziku, simbole oslobođene od nužde prirode govori i kamenje u prirodi. Govori mu, jer ga on svojom društvenom-individualnom prirodom čuje i osjeća u zvuku u pokretu ljudskog mozga, koji je premašio zvuk i pokret u prirodi. Primitivan čovjek, koji je samo imitirao prirodu, koji je hvatao samo prirodni zvuk i pokret, ne bi nikad čuo i osjetio ono, što je osjetio Goethe kao društveno-individualni gigant, kad je kazao:

Und spricht in jener ersten Stadt der Welt
Nicht jeder Platz, nicht jeder Stein zu uns?6

(Tasso, 5,4)

Ili Schiller:

Von unserem Denken ist hier nicht die Rede,
Die Sache spricht, die kläresten Beweise.7

(Piccolomini, 5, 1)

Tako su umjetnici vrednota govornog jezika, pa i umjetnici jezičnog izraza obuhvatili na izvorima zvuka i pokreta svu najdublju problematiku društva, stvorili gigantske ličnosti, formirali svoje misli u najsnažnijem izrazu, obliku. Ljudska misao stvarala im je stalno nove puteve vrednota govornog jezika i one postaju već u jezičnom izrazu prava muka. Tako se stvara izraz riječima i bez riječi. Glavno je umjetničko značenje.

Napomena. Novi kvalitet, na koji su prešle vrednote govornoga jezika, nije samo ograničen na umjetnički jezični izraz. U glumi pokret, mimika nije prosta kopija stvarnosti niti kopija mimike u govoru, već su pokreti u glumi izraz kompleksnih stvarnosti, koje su prerađene kroz mozak vrlo razvijenog čovjeka umjetnika. Chaplinovu glumu, pokrete na pr. u filmu »Moderna vremena«, ne nalazimo u pojavnom obliku ni u rastu stabla, ni u letu ptice, kao što je ne nalazimo ni u pokretima ljudi, koji mimikom i gestom izražavaju neumjetničke sadržaje. Umjetnička je gluma premašila i pojavni pokret u prirodi i viši stupanj neumjetničkog ljudskog pokreta. Slično je s pantomimom.

Zvuk, koji je već u običnom artikuliranom govoru premašio prosto emitiranje zvuka i šuma u prirodi i koji je premašen u umjetničkom jezičnom izrazu, još je jedanput kreativno premašen u muzičkoj umjetnosti.

Tako nastaje u umjetničkom sadržaju-obliku potpuno oslobođenje vrednota govornog jezika, koje u isto vrijeme oslobađaju umjetnika od bilo kakve uokvirnosti. Na taj način forma postaje najdublje jedinstvo sa sadržajem, koji opet formom ostvaruje dijalektičku povezanost mnogih sadržaja: jer jedna forma – umjetnički ritam jezične umjetnosti, glumačka forma, pantomima, slika, kip, a naročito muzička forma – može izraziti više pojedinačnih sadržaja povezanih u višem dijalektičkom jedinstvu. Umjetnost bi prema tome bila najvidnija realizacija dijalektike na području (sadržaja-forme) ljudske materijalno-duhovne aktivnosti i produktivnosti.

Takvi su eto rezultati suprotnosti između zvuka i pokreta u prirodi i u ljudskom izrazu, specijalno u jezičnom izrazu. Njihovo jedinstvo izvora, nakon premašenih suprotnosti, penje se na novo dijalektičko jedinstvo, gdje čovjek svojim kreacijama postaje novi lik čovjeka i novi lik prirode. U tom liku on je pokidao direktne mostove sa zvukom i pokretom u prirodi; pokidao je svako ograničenje na pojedini tip izraza i spojio je u više jedinstvo sve izraze. Ali sve u višim kvalitativnim stupnjevima, podigavši umjetnički izraz na najviši, gdje se svi elementi slobode, koje smo uočili u umjetničkom izrazu, kombiniraju u vidu umjetničkog ritma: zvuk, u zvuku riječi i zvuku slike; pokret, u pokretu zvuka i pokreta slike. Riječ, muzika, slika prave jedinstvo ljudskog zvuka i pokreta – a sve na izvorima prirode.

Bilješke

1 Mirisi, boje i zvukovi korespondiraju... (stih iz pjesme Correspondances)

2 Njezin dah stvara glazbu / kao što njen glas stvara miris. (stihovi iz pjesme Tout entière)

3 Muzike prije svega... / Muzike još i zauvijek!...

4 Namjera da se poezija poveže s pojem čini mi se po načelu točna i sukladna s počecima, kao i esencijom našeg umijeća.

5 A crno, E bijelo, I crveno, U zeleno, O plavo... (iz pjesme Voyelles)

6 Zar nam u tome prvom gradu na svijetu / Svaki trg, svaki kamen ne govori nešto?

7 O našem mišljenju ovdje nije riječ, / Stvar progovara najjasnijim dokazima.