E-biblioteka

Janko Tomić: Hrvatska stilistika

II. O razgovoru.

Uvod.

Pismo iliti list stoji u uzkom savezu s običnim razgovorom ili govorom, kako je već opaženo kod definicije pisma iliti lista. Kakogod su u pismu potrebite dvie osobe: jedna koja piše, i druga, kojoj se piše, tako su i u razgovoru potrebne dvie ili više osoba: jedna koja govori, tumači, pripovieda, tuži, predlaže itd., a druga ili više njih, koje slušaju, odgovaraju, protestuju, kritizuju, pobijaju, protudokazuju itd. S toga se može pismo kao i govor smatrati dijalogom (dvostranim govorom). Sva se mogućnost čovječjega sporazumljenja temelji na tom, da jedna osoba u razumljivu obojici jeziku pita drugu, a ova da prvoj odgovara. Pitanja i odgovori, kakovih u svakdanjem životu ima, mogu samo onda nositi biljeg razgovora, kad si zadaćom stave ili razpravljati osobit kakav predmet ili kad imaju pred očima posebnu kakvu svrhu, čin, čustvovanja, ili oboje zajedno. U prvom se slučaju zove razgovor filozofičkim, a u drugom poetskim. Za svaki se pravi razgovor hoće dva različita govornika, koji u istinu očituju individualno i karakteristično biće tako, da se jedan drugomu tajinstvenim i nedokučivim prikazuje. Bez zajedničkog temelja istine i pravde ne da se razgovor ni pomisliti. Da su o kom predmetu sa svim jedne te isti misli to si nebi imali ništa osobita kazati, te bi i razgovor bio po tom nemoguć; da su pako o istom predmetu heterogene (druge protivne) misli, te da ne bi htjeli u ničem od nje odustati, to nebi ni tad razgovor bio moguć, jer bi samo bile tvrdnje i protutvrdnje, pusto i puko riečkanje, ali razgovor ne. O nekih stvarih moraju obadva govornika biti složni, jednake misli, ako hoće, da se ob ostalih sporazume. Obadva govornika, veli Adam Müller: »moraju u razgovoru jedan drugomu vjerovati; obojicu mora obuhvaćati zrak povjerenja ili bolje njim moraju odisati. Uz to mora uz jednako mišljenje i povjerenje medju obojicom vladati zajednički zakon pristojnosti i sklada obojicom vladati zajednički zakon pristojnosti i sklada U tom se slučaju rieč po rieč obadvie stranke medju sobom približe ili se odalje, razmaknu jedna od druge. Ne mora napokon iza razgovora sliediti podpuno sporazumljenje ili nezdružljiva nesloga. Svaki od govornika nastoji, da si druga predobije na zajedničkom temelju, jer svaki, makar i sa svoga protivnoga gledišta teži iskreno za istinom. Makar se i ne složili glede materijalnoga, zemaljskoga iliti tvarnoga predmeta prepirke, da bi se izmirile njihove misli ili jedan drugoga osvjedočio, to ipak ima svoje dobre i ugodne posljedice.

§. 38. Monolog.

Kad tko svoje misli i čustva u nekom osobitom času bio sgodan ili nesgodan, očituje prema drugomu, to se zove, ako biva ustmeno ili lično nagovorom, ako je pako pismeno, pismom iliti listom. Pomislimo li si takova čovjeka, da je sam, da mu se na polak nehotice od velikog pritiska čustva izmaknu, izlanu rieči, ili da jih je samo u sebi govorio, nastaje monolog iliti razgovor sa samim sobom. Takov govor podpun je, u boljem savezu i redu, jednom riečju bolje štilizirati, nego li je u istinu bio ili imao biti izušćen, ali pri tom ipak, da se ciela istina i živahnost prirode pridrži, djelo je umjeće. Tko hoće da dobar monolog napiše, mora si najprije i tu kao i kod listova predmet dobro izabrati, i točno opredieliti, a tako i karakter govornika. Uz to ima paziti na sadržaj te opredieliti plan radnji ter ju onda u takovih izrazih napisati, koji pristaju dotičnoj nakani i predmetu. Buduć da se govor iliti besjeda ne da nikako sa svim bez slušatelja ili nagovorenih misliti, to se uzima, da govornik sam sebi govori, na se rieči upravlja, ili na druge u misli, na personificirana bića ili na Boga. Monolog ne dolazi samostalno, u poeziji, jer je od potrebe poznavati govoreću osobu i okolnosti, da ga dobro razumiješ, no u pripoviedajućih i dramatičkih vrstih pjesničtva, gdje su čitatelju stvari podpunoma poznate, ima i može imati monologa; samo naravski mora biti kratak; on može biti sredstvom, da čitatelja poduči i popravi, kako to poznati monolozi filozofa cara rimskoga Marka Avrelija (161–180 poslije Isukrsta.)

Monolog je kao i dijalog filozofički, historički i poetički. Pravi filozofički monolog razlikuje se od ostalih forma razgovora tiem, da u njem sastavitelj ne gledeć na drugu koju osobu, svoje misli i čustva o kom predmetu predočuje zasebice. To se razmišljajućemu filozofu toliko silom i u tolikoj punoći namiće, da je mora izraziti. Filozofički se monolozi zovu doduše i razmatranja, jer su po svom biću samo slovo ili rieč nutarnjosti; a kad dobiju signaturu ili znak vanjštine iliti spoljašnosti, postanu razprave. Poëtički monolog spada u poëtiku. (Za monologe ima dosta gradiva i primjera u poviesti. Uzmi riedkoga Hrvata Jurja Križaniča kanonika zagreb. iz 17. stoljeća, (rodio se 1617. u Hrvatskoj na imanju Lipničkom izmedju Karlovca i Metlike, koji je htio Slavene sjediniti i u vjeri i u jeziku, te oko toga radeć u Rusiji dostao se i progona u Sibiriju u Tobolsk na 10 godina, a povrativ se umro negdje poslije 1680. god. Ili uzmi Torkvata Tassa u zatvoru i samostanu; Mariju Stuart; Alekseja sina Petra Velikoga; Dona Karlosa sina Filipa II. u tamnici itd. Katarinu Zrinsku.)

Primjer filozofskoga monologa.

Ne mogu si pomisliti, da u počelu ili u ideji Boga leži, da bi priroda bila tako šutljiva u razmjerju prema neizmjernomu bogatstvu, koje nam prividno razprostranjuje za oči. Pjevanje ono malo ptica izčezava prema niemoj cielosti poput tiha uzdisaja. I to u oči pada, da carstvo bilinsko ćutilom, koja stoje sluhu na službu, a ćutilu, koje ne stoji sluhu u službi, ukusu, njuhu i oku pruža neizmjerno bogatstvo djelovanja i uživanja, dočim je uhu niemo ili je naše uho njemu gluho. Zar nebi moglo biti, da bi bilje od sebe glas davalo na zemlji osobito tada, kada sunce po njem sija ili kan da je naše uho griehom presurovim postalo za opažanje? Boje (farbe) se valjda proizvadjaju titranjem etera te je oko osieća kao što se i glasovi valovitim gibanjem radjaju. Da koje biće ima tako tanak sluh, da bi mu se živci i to titranje etera mogli opaziti, to nebi samo boja (farba) vidjeli, nego i čuli. Da bi pako kako ljiljan, gjrugjica, strmogled, breza, svaka biljka tako pjevala, da bi joj pievanje odgovaralo njezinu značaju i njezinoj slici kao izraz, to bi morala iz toga postati glasba, u kojoj bi se izpunila rieč biblije, da ni jedno uho čulo nije, što je Bog pripravio onim, koji ga ljube.

Ima predstava, s kojih se dade osiećati, da jih nije fantazija slučajno samo pobacala u skup, nego da su one slutnjami sakrivenih istina. Tako može i onome spajanju (mečtanju) biline i pjevanja istinitost odgovarati te onda tek bude očito, kada stvaranje postigne onu sjajnost, koju sv. Pavao u pismu 8. 23. itd. Rimljanom piše. Čovjek si ipak ne može ljepšega umisliti nego pravo i istinito stvaranje božje u preobraženu svietu. Ja si dakle nebi mogao pomisliti kao postulat savršene prirode, da sve biline u glasovih hvale Boga, jeda nebi Bog što takova izvadjao. Kako god pako u velikoj raznolikosti liepe koje okolice ima harmonija te ni jedna slika ne smeta drugoj: tako će valjda biti u koncertu bilina velika harmonija; svi glasovi i melodije sve sjedinjuju se u veliku Alleluju, koju već sada od nas finije organizirana bića mogu čuti i opažati, kad se mi i stvaranje svieta jednom preobrazimo u slobodu djetinstva božjega. (Prof. Alban Stolz pravi ponos kat. svietu svojimi spisi i djeli. dr. P. T.)

§. 39. Dijalog.

Pod dijalogom iliti dvostranim, dvojakim razgovorom razumievamo razdieljenje onoda, što bi autor imao kazati o kom predmetu u govorih i protugovorih od dvijuh ili više osoba u zajedničkom družtvu. Sastavitelj pri tom mora paziti, da oponaša obični čovječji razgovor u vanjskom obliku te da mu je s nutra djelo udešeno po razboritu planu iliti osnovi. Zato se hoće, da upotrebljava jezik obična života i tako zvane figure, koje su već u ovoj knjizi spreda protumačeno, na izmienjivanje kraćih i duljih, ali nikad predugih govora, a može i prividne slučajnosti, koje razgovaranju daju drugi pravac, sgodno upotriebiti i mnoge druge stvari. Buduć da se svako gradivo, razprava itd. može izraditi i predočiti u formi dijaloga bilo to opisne pripoviedajuće, razmatrajuće, umujuće ili kakove god druge vrsti; buduć da forma dijaloga ima u sebi nešta živahna i zabavna te jer se mnogim čini, da je bez potežkoća: za to ju često mnogi pisci za raznolike i mnogovrstne predmete upotrebljuju, akoprem to samo manjini dobro podje za rukom. Dijalog je takodjer sastavnim dielom drugih djela, n. pr. pripoviedajućih. Drama je sa svim od njega sastavljena. No dolazi i samostalno kao cielina.

Dijalozi su dramatički, filozofski i historički. Dramatički dijalozi spadaju u poetiku, zato se ovdje ne bavimo pobliže s njimi.

Filozofičkim dijalogom je onaj razgovor, kada u njem gospoduje svrha poučavanju, a na zabavu se malo ili ništa ne pazi. Izraz ili slog je miran, pristojan plemenit. Karakter govorećih osoba velikom se odlikuje umjerenošću. Dosjetke mogu se i tu upotriebiti. Poznati su glasoviti dijalozi Sokratovi i Platonovi, n. pr. Demon i Pythias ili o prijateljstvu. Pero i mač i više drugih primjera može se izraditi iz raznih djela i života. Remedium utriusque fortunae od Petrarke izvrstni dialogi.

Historičkim je dijalog onda, kada su osobe uzete iz obće i domaće poviesti. Historički se dijalog mora dobro razlikovati od historičkih pisama, govora, monologa itd. Razumije se samo sobom, da piscu moraju stvari, karakteri, običaji itd. dobro biti poznati. Na primjer lahko se dade sastaviti dijalog po Korneliju Neposu (Hann. 6.) o Hanibalu i Scipionu, ili iz hrvatske poviesti o Nikoli Zrinjskom branitelju vjere i domovine i Leonidi hrvatskom i odpadniku i dušmanu raje Sokolović-paši. O Ljudevitu Posavcu (Posavskom) i Borni. O Vuku Brankoviću i Milošu Obiliću itd.

(Primjera za dijaloge lahko svatko nadje u raznih djelih i raznih predmetih. Uzorni su grč. filozofa Platona, Petrarke itd. u širem su smislu i ona razpitivanja i odgovaranja u sudnici, kakov primjer ima i ova knjiga gl. prosti ili nar. slog gore.)

Krvarina. (Narodni običaj od S. Ljubiše.) Pred crkvom sjeli danas na Pavlovdan dvanaest umoljenih kmetova.

Poginula u razvadji na pazaru pred Kotorom žena Miloševa, a ubio je u neznanici Petar, pak oko njezine mrtve glave stavili kolo, da joj procieni krv.

Brat ubijene. Gospodo, u dobar čas sjeli i sudili! Čuli ste od naroda, kako se jesenas pred Kotorom zavadiše i pobiše oko stvari od ništa seljani B. s bratstvom A. Smakao njetko od šale oglav mazgi Petrovoj i pustio je u pustopašicu. Dan pazarni – tko da zna, tko je? Prospe njetko glas po pazaru (Bog ga sudio, kao i hoće) da mi je zet Miloš iz pizme obezoglavio mazče. S rieči na rieč dodje do krupnih pa do rukû; vojska sita i obiesna, kao vazda naši ljudi, kad se s pazara kući vraćaju. Njetko za jednoga, a njetko za drugoga, povade noževe, da se komade. Nesretnja mi sestra skoči u razvadju, i kad ugleda, da joj Petar mahnu jatagonom bjelokorcem na muža postavi lievu ruku mužu za vrat, a desnom dohvati goli nož za oštricu. Ureže joj palac do guštera, gdje se ruka pregiba. Nikad ustaviti krv, da narieva kô iz mješine. Zovni ja dva lječnika iz Kotora, privijaj melema, trave petoprsnice, čučega i pretučena sjemena od lana. Ženi se ne vrati živina, te preminu peti dan, pošto se ukorači kao ćuskija, da nije mogla nikudj globom previnuti.

Ja ju posjedi, da lakše izdahne, i umrie mi u naručju. Nisam imao drugoga brata osim nje, ljubili se mimo braće i od šake djeteta jedno za drugim čezalo. U tri godine vjenacâ ne ostavi u bezdomu ništa od svoga srda. Ja mnim, da je Petar mogao uzteći mah, kad je ugledao žensku ruku i vidio, da će mi nedužnu sestru òbraniti. Takvo mu junačtvo bilo na čast, ja mu ga čisto ne zavidjam! Dao mu Bog i sveti Petar, da nikad s megdana ne ponese doma oglasitijega poštenja!

Dolazi skoro u nas vladika, da polazi crkve i manastire, a da miri narod. Prizva me preda se i reče mi: Miri se, tako bio prost. Nebi mi milo bilo, gospodo, da me vladika mnogo ni blagosiva, kamo li da me prokune, te ja slomih srdce i evo pah pod vaš sud. Zlo, gospodo, ako počnemo jedan drugomu odive tuči po pazarih. Krvili se ljudi po dva pâsa, zatjecali se i bili na putu, na pazaru, pred crkvom, ali su do danas ženske glave slobodno prolazile i krajem krvničkih vrata da im nitko ne reče: »crno ti oko u glavi.« A jutros gdje smo? Van ako ih pozatvaramo doma, kao bule u saraju, ili ih oružamo, da se brane od ovih novih junakâ.

Petar. Gospodo! Vaš ću sud medom primiti, samo me čujte. Ako me okrivite, to neće biti iz toga, što vi nebiste znali pravo, nego što se ja ne umjeh braniti. Evo tri godine da je neka razprava medju mnom i Milošem. Navede ga bies da mi smakne mazgi oglav u pazaru. Konjče plaho, koje se malo tovari, stani da mahnita po onoj poljani, slomi samar, odbi s kopita podkove i uljezi u tudj vinograd te potlači loze a oguli izdanke od maslinâ. Ja se nješto zagovorio u gradu, dok mi dodje glas, da mi je njetko mazgu obezoglavio i pustio u bezpuće, tek da me osramoti na pazaru, gdje je trista Crnogaraca i Primoraca. Trkni ja na poljanu; na devet mukâ, dok sam ju skrotio i obuzdao. Kad se maši na mene su obie zadnje, da se hitro neusukah, prostrie me hladna kao kladu na ono mjesto. Skupilo se puka kao tušta. Kaza mi stražar, koji čuva oružje, da je Miloš odriešio i smakao oglav. Promislite kako bi vama bilo, da vam tko to učini! Tu ti se nas dva posvadi i trgni noževe iza pâsa, da se siečemo, prije neg hrupi vojska careva, te nas poveže. Dočekam ja Milošev nož na svoga i sagnaj mu ga do ramena, a on se okrenu, da mi brata posieče po šiji. Potegni ti ja tagonom, da ga ugrabim, prije neg mi brata òbrani. Paski poginuo bez zamjere, ako sam spazio, da se u onom krtrljanju umiešala ta ženska glava. Mahni ja Milošu po vratu, a ona će ti, junačka kći. Bog joj oprostio, dočekat nož u šake, da poštedi svoga druga. Kad vidjeh, da sam ranio ženu, ošinuše me slane kite po obrazu. Tu ti se razdvojimo u sramoti, kao nigdje ljudi.

Izza toga dolazio je Mitar, da sveti sestru. Zapao pred zoru za jedan kâm vrh puta, gdje je znao, da ću ja s ovcami proći. Metao na mene poda se iz velike puške, i hćaše me čisto ubiti, da se ja on čas srećom nepokućih, da opipam jednoga ovna, koji mimo mene prolazaše, da vidim, je li za komarde. Udarit će me zrno s traga u sred krstijû, no, na Boga, u ćese, gdje mi bijahu dva taliera ćesarova. Odbiju talieri olovo, a ono ti odskočke udri u pokos i ubije jednu ovcu. Da nebi talierâ hćaše me osmrtiti i pupak izaći. Ja mnim zaisto, da je sestru osvetio, jer sam ja po Bogu ostao živ. Ja njemu ubih sestru nehotice, a on nehotice, mene ne ubi.«

Kad se parci odaleče, a dobri ljudi stanu da sude, reče

Najstariji kmet po godinah. Čuli ste oba zvona; sad je ovo lahko otrsiti i smiriti. Što Petar kaže, da je ubio ženu nehote, to ga ne može odužiti nego od sramote. Neka plati Mitru po mrtve glave mužke i što uz tu polovinu ide. Mi smo vazda sudili žensku glavu u pó mužke. To je tanka krv, koja se ne može sporedit čovječkom.

Jedan kmet iz druge obćine. Sjedio sam u dvadeset krvnih kolâ, i sudio lupežku glavu u pó nje, kad čovjek čovjeka u kradji ubije, ali jošt nečuh, tâ me oglug nečup, da se ženska glava sudi kao lupežka. U razlog se ljudi, za pravdu božju! Tko bi Vam dao kćer ili sestru u ženu, kad je ne cienite spored sebe? Nećete, božja vam vjera, po danas nijedne naše odvesti. Kud vam se djela pamet? Izkopat ćete sviet! Tko bi ljude radjao, da nije žena! No nemojte tako, jer ćete se ogriešiti i ostaviti u zemlji zli običaj. Ja bih, da se slušam, cienu ženu dvostruko, jedno zato, što ne nosi oružje, drugo, da već ljudem napane na um, da gadjaju žene, treće, da se bez njih ne izkopa sviet, a četvrto, jer svaka žena ima dva bratstva, dom i rod, pa više svadje i pokolja. Mi smo ratovali sto godina sa Crnogorci, ali su nam žene mirno prolazile i poslovale, niti se još Srba nit Hrvata našlo, da se je na ženu osvetio.

Drugi kmet: Da je majka devet Jugovićâ, ne bih je ja nikad cienio kao glavu mužku, ma bila i ciganska. Čovjek je čovjek a žena je čovjeku stopanjica, da mu učuva trag, podiže porod i drži kuću. Razmienule im se ciene! Tko nije za puške, za rala, za sbora, taj se ne može čovjekom sporediti. Mjera je svemu, vodi kao krvi i mjerom mjeri, a cienom cieni. No nemojte ovu starinsku cienu lomiti, da vas ne kune puk. Kad su stari osjekli žensku glavu u pó mužke, znali oni ljepše od nas, što rade. Svi su ti prsti u ruci jednako dragi, ali nisu ravni: više vriedi palac nego malo. Ja sam slušao sto puta popa, gdje čitajuć nad mrtcem jevangjelje, govori; »»reče Gospod, reče Petar, reče Pavô««, ali još ne čuh popa, da iz knjige čita: »»reče žena.««

Najstariji kmet po godinah: Ovo se zlo dogodilo u našem sboru, pak mi ne smijemo u staroj zemlji krojiti nove zakone. To nije naš posao, no da osudimo cienu, a ciena je ženske glave medju nami osudjena od pamtivieka. Ima jutros trista osudbinâ od Debeloga Briega do Cmilove Ulice, gdje je žena vazda pošla u pó mužke glave, u šest krvih.

Na ovu pristanu i vežu sud, pak prizovnu parce, da im tvrdje pročitaju.

»Da se zna, i da je poznatko svakomu sudu i gospodaru, koji čuje i vidi ovo pismo, kako se danas sastaše u dobar čas dvanaest kmetovâ i dobrih ljudî, da prociene štetu, koja je snašla Mitra pogibiom sestre mu Mare, koju ubi u neznanici Petar pred Kotorom u razvadji – i prizvavši ime božje, od kojega izlazi svaki pravi sud, po svojoj duši osude: da isti rukostavnik dočeka na čast Mitru sto ljudî i da mu iznese šestdeset cekinâ, a dá šest kumstvâ i dvanaest pobratimstvâ, carskome sudu što ga duži zakonik; i mi kmetovi, mirotvori i umolnici, od tih novacâ odbijamo treću kmetovsku, koju darivamo Petru, da mu je lakše krv izplatiti.

Ovo sve da se izvrši do božića, koji prvi na zdravlje dodje, a do tad uhvatismo medju njima vjeru od umira tvrdu i čistu, i pocjelivasmo ih.«

Sud dobrih ljudi. (Narodni običaj od S. Ljubiše.) Pred crkvom pod jablanom sjeli danas na materice šest kmeta na okô, a pred njimi u dubak, gologlavi i prekrštenih ruku, lupež i pokradeni.

Pokradeni. Gospodo, dobre vam siede, a još bolje besjede! Ja sam u ovom selu pridošlica. Kad mi se izkopà i ostadè na djevojci nesrećna tatbina, dodji vam ja na domazetstvo, okući se na onoj pustolovini i plati selu porez iztražbine i natražbine. Uzmu me seljani u bratsku, u crkvi, na vodi, u sjeki, na paši, u mlinu, kao starosjedioca. Savrô sam se na kuki i na motiki, dok oživih zapušteno imuće. Mršave oderulje, kao sve zemlje, koje topeći voda ožvaka, neće bez gnoja da rode, no što prosipljem utomah sjeme. Te ja oddvoj tri vedra od naprvoga ulja i kupi nješto kozâ. Treće godine, kao što neće biti, dadi svaka tri Usried božićnjih postâ crče mi na prečac pas od tora. Ne sjetih se na svoj zli put, da mi ga njetko otrova, kako će me lakše pokrasti. Jedno veče uždio sjever da sve ponese, a ja trudan, kupeći vas dan ma sline, zaspao kao zaklan. Kad u jutro, tek vidih vrata od obora razbijena, dosjetih se, da sam poginuo. Ne mogu da ih puste izbrojim, no od tuge zamliečio, pa mi se od svake prizirahu dvie. Ne bijah veseliji no da sam sina u komade dočekao. Lupež razbio vratnice od obora i zajmio petnaest najnaprednijih jaraca. Niesam ih htio u pastrmu soliti, jer mi davahu gnjoja za pedeset. Ter ja onako pomamljen u potoč za lupežom. Zla vjetrušina ne dava oka otvoriti, no razpršala svaki trag. Šta ću? proglasih na tri pazara, u tri nedjelje zaosopke trideset cekinâ sočbine, tko mi lupeža nasoči, a poslah četiri dublira, od taliera svaki, u Krf svetcu, da mi odkrije zlotvora. Tako ti stvar stani do Petrova mjeseca, ni traga ni glasa, kao da ga zemlja proždri.

Jedno jutro u prašak, nagrčah postrnjak u podkućnici, gdje je bio zimus bob. Zvati će me čovjek s dônjega prielaza: – »Tko bì, mòre?« – Prijatelj! – Ter ja onamo baš onako razpas. Da vam skratim; kazà se sokodržicom. Trkni ja doma, donesi srebrno oružje i dadi mu ga u zalog za sočbine. Stade da priča redom: kako ga je poslao sok, kojega do muke ne smie prosočiti; da soči, gdje su koze, da primi proglašenu sočbinu i da je drži, dok se sok sam očituje. Kaza, kako je Raško prodao na veliki petak pred Kotorom jarčeve Lazu, pošto ih je okûsio i po rozih nagrdio, da se ne poznadu, a Lazo da ih je dao Marku na ljeticu; reče »Eto ih svaki dan, gdje pasu na strmenih rudinah.«

Podji vam ja, kao drugim poslom, na rudine, uzpni se na jedan kuk i tu čekaj, da se okupe koze oko korita na pojište. Tek se pomoli stoka, poznadoh jarčeve. Kad ih ugledah naružene, puče mi srdce, no stisnuh se, da se čoban ne sjeti. Počeh ga iz daleka zapitivati, čije su koze. Kazà mi od prve pravo, da su Lazove i da ih je kupio pred Kotorom od Raška, a Raško udario u bah: nikad živ. Jedva sam ga sveo, da stavimo dobre ljude. Sad evo vas tu, pak kako vas Bog uči i moja nevolja.

Raško. Gospodo! jeste li ga čuli, kako snuje? Ne da mu djavô, da se prodje o manjoj šteti, ne prosù blago o sočbine i zavjete, da zaboravi koze pri cekinih. Pa gdje će ga vrag nanieti no na mene, prava kao andjela s neba. Ima trideset godinâ, da trgujem u živo: kupuj, prodaj, mienjaj, daj na izor, da izbijem iz kamena novac. Tko bi me mogao sad iz duše pitati: otkuda ti taj jarac, ili ta vodka, ili to jare? Čemu je ova šuta a ona rogata, ova zlatoruna, a ona zekasta, ova repata, a ona kusasta? Podji djavole, gdje ti je mjesto! Ovakve napasti jošt nije na ljude padalo?

No evo me, da se opravim dušom pod svetčev kovčeg ili da vadim maziju iz vrele vode. Ali neka plati prije okleštinu i potvoru. Neka se već ne šali nazivati poštene ljude lupeži.

Kmet najstariji po godinah. Kad tko što izgubi i svoja njedra premeće.

Raško. Istina svoja, ali tudja ne smie; jer kad kradju ne nadje, ta se ruka sieče.

Kmet. Ne možemo te ni kleti ni mučiti, kad je po sriedi sok, no kazuj, odkle su ti koze; ili će sok na polje.

Raško. Sok nema da kaže ništa do laži.

Sokodržica. Uhvatit će te za ruku pred pukom, a uočiti pred sudom. U što se uzdaš?

Kmet. Čuj, Raško! Po svoj prilici ti niesi lupež, no hoćeš da lupeža zatajiš; kriv svakojako. Ti niesi poniekao, da si prodao Lazu jarčeve ukradene i nagrdjene. Sad kaži, odkud su ti i čemu su grdni? Kažeš li, a da sok ne soči, platit ćeš koze i sočbinu, a carskome sudu, što te nadje dužna zakonik. Ne kažeš li, izpanuti će sok na polje, pak ćeš onda platiti sto cekinâ kućnoga razboja, svaku kozu samosedmom, a sočbinu dvostruko. Čù li?

Raško. Da sam kupio koze kusaste i šutaste, istina je. Reče mi trgovac, da su ih čobani od djavola grdili na plandištih, jošt kad su bila jarad. Da sam ih ja zajmio, nije istina, i evo me, da prisegnem dušom, a prav se u Boga ne ukleo. Neću da kažem, u koga sam ih kupio, jer mi je to kum, pak sam voliji biti štetan no griešan; kad se dohvati hrdja kraja haljine, bolje je zakinuti, no da ciela zemlja zahrdja.

Kmetovi se porazgovore medju se.

Kmet najstariji po godinah. Sad smo na čisto! Odsudismo, da platiš, Raško, za svakoga jarca po dukat i po cvanciku čara, što su dali gnoja od bratindana do jutros, sočbinu i putinu; a za zavjet svetcu, neka namiri sveti Spiridion. A nama danguba svakomu po fiurin zdrave pare; i da se pocjelivate na ovom mjestu.

Tu se umire i podmire, pak svak u razmet.

Sud u Hercegovini. (Od Vuka Vrčevića.) Ma kud je ovo jutros ćetko pošao? – upitat će Mićun (stariji brat) majku. – »Bruka ga i grdilo znalo! bojim se, da nije pošao u Trebinje, da te tuži, što si ga sinoć malo vikao za onu ovcu; ali ja ne mogu vjerovati, da je i obraz kao što je i pamet izgubio! šta mu hoće turski sud kod našega seoskoga? nebilo ga majci, da jaki Bog dá!« Okolo popasnoga doba evo ti zaptije (gjendarma) po Mićuna, veleći: Naredba od kajmakana i kadije, da sa mnom u Trebinje ideš. Mićun ga upita: A znaš li Avdago, tko me tuži? turske ti vjere! Bogme, brat te Ćetko. – Tako je, kad je došao sviet naopako, i dobro su naši stari rekli: »Ako nemaš dušmana, majka će ti ga roditi.« – Pošto ručaše, uputiše se i evo ih k sudu pred kadijom (sudcem turskim).

Kadija. Da nù ti, rajo, kazuj, što imaš protiva brata; ali pravo, jer će i do kletve može biti doći.

Ćetko. Hoću, efendijo, sve pravo, tako mi bábove duše i tako se moja s njegovom na onom svietu ne prepredala. Jošt od djetinstva nije se mogla podudarati moja i njegova ćud. On me vazda mrzio i progonio, a ni kriv ni dužan, no samo što je on brat stariji i jači, pak je vazda pred otcem kriv.

Naš pokojni otac – Bog mu dušu upokojio! – podieli nam jošt pri jaku životu sve svoje imanje napola, da se nebismo poslie njegove smrti poklali, a ostavi Mićunu jednu najbolju njivu, pak nam reče. Evo djeco! nek se svakome svoje zna, i po mojoj smrti prehranite majku i ukopajte ju o zajedničkom trošku, a ona neka živi kod jednoga od vas, gdje nju bude volja. Jučer nam ne stade jedne ovde u planini, ne znam ni ja sam kako, te on sinoć na mene, opsova me, nebi tako ni vlah, s kôca, i poče da me bije, i, efendijo, da ne skoči majka, hčaše me osmrtiti. Sad hoću, da mi se oddvoji moj dio i da mi osudiš, efendijo, po božjem zakonu i carskom zakoniku, dok me krvnik nije smakao.

Kadija. Što odgovaraš ti, Mićune, na ovo. što ti brat kazuje?

Mićun. Efendijo, sve je istina, što ti je kazao; ali volio bi, da mi je ranu zadao, no što me na sud zvao. Znadi, efendijo, da od pamtivieka kod nas je bio običaj, da po smrti otčinoj ostane stariji brat za kutnjeg domaćina, i njemu se sve o glavi odbija, te zato ima pravo mladjemu zapovidjeti i pokarati, pa bogme malo kadkad i udarati neposlušnoga za izgled druge čeljadi kutnje. Jučer mi je negdje izgubio ovcu; počeo sam ga karati i ošinuh ga jednom čibukom – nije fajde kriti – a ma udarih ga kao brat stariji mladjega brata, a neka ga udari tko drugi, gdje ja gledam, ako smije? Što traži otćinstvo, eno mu ga na sriedi, pa gdje je braće, tu je i diela – pa braća kao braća, a tobôci kao krvnici.

Kadija (srdito). Ma znaš li ti, disumze i krmeći svoju, da se po carskom zakoniku ne smie nitko udarati! evo u zakonu globe piše, da platiš 20 grošâ, a suviše tamnice od 10 do 30 dana, ako ti parničar ne oprosti. Sad što ti, Ćetko, govoriš?

Ćetko. Ma, efendijo,28 da ti nješto rečem. Tko je pravi raja, on je za božji zakon i carski zakonik dlakom privezan, a što božji zakon hoće, to i carski zakonik; a ma ne znam, piše li i u zakoniku, da ti nazivlješ parce »dimsus i krmski soj?« (Zavrtješe mu se suze.)

Kadija Jok, jok! aša ne dao Bog! ali na kraju piše, da kadìja može primetnuti i odmetnuti u zakonu i u zakoniku, kako mu se kad svidi i kako komu; no da ja tebe pitam, što je tebe stalo, kad je tebi sud po zakonu učinjen? i zar si ti šeh i islamulem, da mi zabranjuješ govoriti, što ja hoću?

Ćetko. Ne ljuti se, efendijo. Kad je tako u zakonu i zakoniku, ja im se klanjam; ali znadi, efendijo, da je mni Mićun rodjeni brat, pa ako sam ga dozvao pred tebe od moje lude pameti, da nam sudiš, nisam, da nas ružiš i bručiš. Ako me je pokarao i udrio, moj me brat stariji udrio, a s jutra bi za me poginuo. Evo ja za njega davam 20 grošâ, a po carskome kanunu ja mu opraštam tamnicu. – Pošto mu prebroji novce, pristupi k bratu i poljubi ga u ruku, veleći mu: a oprosti mi, brate! hajdemo doma, da se bratski dielimo i da bratski živimo.«

Kad doma dodjoše, u najvećoj ljubavi dozvaše na večeru kneza i popa; a u jutro sve bratski podieliše, kako im je otac bio zabilježio. Pitaše majku: »S kojim ćeš sinom, majko, živjeti? kaži, neće medju nama biti žalosti.« A ona: »Djeco moja! Bog vas blagoslovio i svaku sreću udielo! meni ste oba jednaka, na jednom ste srdcu spavali, a jedno mlieko sisali; ja sam najvolija, da jednu godinu živim s jednim, a drugu s drugim; a kad mi bude sudjeno da umrem, da ukop i popa platite zajedno.« Kad na ovo oba brata pristadoše, reći će

Knez. Mićune! da nu promisli, prije nego sam ti ja kazao, ostade li što dužan tvojemu bratu Ćetku? kaži mi!

Mićun (podugo promisli, pa reče): Haj – haj! jesam, kako da ne? mene je pokojni otac oženio, a ja ću moga brata o kutnjem i još nepodieljenom trošku, i nećemo se razdvajat prije no i njegovo veselje na istome ognjištu ne vidimo.

Knez i pop (skinu kape). Ovako ti, Mićune, hvala! a Bog vam dao dugo, mirno i bratsko živovanje; vazda se na bratsku nagadjali, a nikad po sudovih ne pravdali!

Peboan i Sidžvan. Sjedi starac u samotnoj kući, kraj rieke koja se smrzla. Izmiče zima, oganj mu trne – ostà starac sam i pust. Kosa mu se bieli u udovi drhću. Na osami živio niti česa čuo do zavijanja vjetrov, niti česa vidio do mećave sniega. Kad eto u kuću liepâ mladića, prem u časak kad oganj utrne. Lica mu puna rumenâ zdravlja, oko bistro a usta na smieh. Korak mu hitar i lagak. Na čelu vienac pitomâ bilja, a u ruci kita cvieća. Rečè mu starac: »Drago mi je, sinko, da te vidim. Uljezi, dodji bližje, kazuj što si vidio po tudjem svietu? Ostanimo ovu noć skupa, pak i ja tebi da kažem, što radim, što li uzmogu.« Odgovori mladić: »Kad odahnem, sve široko polje cvietom se okiti.« – »Stresem li kosu, reče starac, sva se zemlja sniegom zamete; kad progovorim, ostà gora bez lista. Ptice se spuste niz velike vode, te prolete u daleke strane. Kad uzdahnem, svako se živo krije, a zemlja se okori.« – »Stresem li kosu, reče mladić, mlačan daždjic s neba se spusti, bilje se pomoli glavom, te progléda željno kao djeteče oči. Ptice, kako me čuju, doma se vrate; a uz put svi mi se luzi odzivlju, svi radostno kliču.«

Sunce iztečè, toplota se razsù, jezik starčev zamuknù. Sojka i pastiričica stanu cvrguljit, a rieka romonit, travica nicat a sva se okolica cvietjem okadì. Kad se razdanilo, uzè mladić starca na oko te spazì, da je na njem ledena zima. S njegovieh očiu bistre vode poteku, a kad sunce odskočilo, bude sve manji ter manji, a o pol dne vas se raztalio. Na kućištu ništa ne ostà oliš cvietka na ognjišću, prolietne iskrice, što je biela perca a crvena ruba, proročice jarne. (Fluminensia ili koječega str. 50. Fran Kurelac.)

Dogodjaj. Kad Bajazitu prvomu, slušajućû prevare i krivice svojieh sudac, već dogrdilo, razsrdì se te zapovidjè, da mu sve kadije dodju u Novi Pazar, tamo ih u kuću neku da zapru, oganj joj podmetnu, te onako žive ih zažgu. Kad se to htjelo ovršiti, dosietì se mudri Ali-paša, kako cara da umekša.

Biaše Bajazitu omiljelo neko Arapče razgovorno i prikladno. Njega on uputì što će reći, što li učiniti, ter ga onda pošlje pred sultana. Obuče dakle Arapče svetačke haljine, ter se što bolje nakiti.

»Što to, reče mu sultan, što si se ti danas tako obukao?«

Arapčić: »Idem u sviet, a mož’ me poslati liepo i caru kaurskomu u Carigrad.«

Sultan: »Pak što da radiš kod našega dušmana?«

Arapčić: »Ta idem po kaludjere, neka nam oni sude, kad si naumio svoje kadije pogubiti.«

Sultan. »Ali, malo moje Arapče, ta ne znaju oni zakonov našieh.« Tuj ti mu sad prihvati rieč:

Ali-paša: »Istina, da ne znaju; zašto dakle one da gubiš, što je znadu?«

Sultan: »Zašto? ta zašto sude kako ne valja?« Na to će opet

Alija: »Evo, gospodaru, da ti rečem zašto. Naši sudci ne dobivaju plaće, te uzimlju mito od koga godj mogu. To ti izpravi, pak si onda i njih izpravio.«

Bajazitu taj savjet bude po volji, oprosti kadijam život, a Aliji dadè oblast da uredi što treba. On ustanovi (i tako je ostalo) da svaki, komu pripane baština od više tisuć aspri, kadiji svomu plati od svake tisuće 20 aspri. Dalje: Kad bi se ugovarala ženitba ili drugi se ugovor činio, i onda 20 aspri. Tako se i nevolji sudac pomoglo i pravica opet lice pomolila. (Fluminensia str. 52 i 53. Fran Kurelac.)

Bilješke

28 Efendijom se tituluje turski sudac (kadija) ili pop turski (hodza) ili u obće koji učenjak ili uglednik turski.