Biblioteka

Marko Samardžija: Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina

II. Jezik, stil i izraz Kozarčaninove pripovjedne proze u očima književne kritike

Čitanje kritičkih prikaza Kozarčaninovih pripovjednih djela pokazuje da je književna kritika, pozorno prateći pojavu svakog njegova djela, zarana izricala svoje primjedbe i sudove o njihovu jeziku i stilu, poistovjećujući počesto stil s izrazom, a jezik s pismenošću u najdoslovnijem značenju. Kako u književnim kritikama, istina rijetko, ima i takvih sudova i zaključaka do kojih ćemo i mi doći, potrebno je da se s njima temeljito upoznamo.

Najčešća su, iako odreda usputna, zapažanja o Kozarčaninovu jeziku na razini pismenosti: »Kozarčaninov je jezik potpuno ispravan, bujan i ritmičan. Rijetko je u nas naći knjigu pisanu tako dobrim i korektnim jezikom, kao što je ova knjiga pripovijedaka« (Bogner 1935). Ovaj sud J. Bognera, značajnog hrvatskoga književnog kritika između dvaju ratova, stoji i vremenski i problemski na početku sličnih suđenja i rasuđivanja: vremenski, jer je izrečen u povodu Kozarčaninove prve zbirke pripovijesti; problemski, jer će se slični sudovi unaprijed ponavljati. Svima će biti zajedničko: da su izrečeni usputno, gotovo na samom kraju kritike ili prikaza i da su većinom ili neoprimjereni ili s primjerima nasumce izabranim, često čak i nebitnim. »Jezik je vanredno čist i sočan, a interpunkcija provedena dosljedno (što je rijetkost kod naših književnika)« (Jakševac 1937), naglašava jedan od kritičara, a drugi ističe i piščev »dobar pravopis (što je danas zaista rijetkost)« upozoravajući na »neke male griječke:40 gostiona, otšteta, pripovjest, testera, sprat, izdurati, umjesto: gostionica, odšteta, pripovijest, pila, kat, istrajati« (Peroš 1935–1936). Logičnim se čini zaključak: »Tako je Kozarčanin postao jedan od najpismenijih naših ljudi« (Jakovljević 1941).

Neznatno su konkretnije ovakve tvrdnje: »U zamahu svoga rada, Kozarčanin nije uvijek dovoljno logičan kod izgrađivanja rečenice, jer je ona na mnogim mjestima složena na brzinu, rđavo povezana i ponekad neukusno glomazna« (Balentović 1938: 577). Ili: »Od kratke rečenice, gotovo kao da pred sobom imamo primjer školske zadaće, kakvu nalazimo u pripovijetkama knjige Mati čeka, do gustog, prepunog asocijacija sloga pojedinih odlomaka iz romana Sam čovjek velike su izražajne razlike« (Špoljar 1975: 15). Iako je zadnji navod već dijelom ušao u područje izraza, kojim ćemo se domalo opširnije pozabaviti, navest ćemo najsustavniji sud o Kozarčaninovu jeziku koji je do sada izrekla književna kritika. Njegov se autor egzaktnom proučavanju piščeva jezika primakao na neznatnu razdaljinu. Zato ćemo ga navesti nešto opširnije: »Jedan je filolog napao Kozarčanina radi jezika. Taj je napadaj potpuno neopravdan. Rđav jezik nije Kozarčaninova ranjava strana. Naprotiv, među mlađim piscima ne nalazimo čovjeka koji bi tako savjesno pazio na gramatiku i sintaksu. Nekim je pogreškama i opet kriva repetitivnost. Podliježući tuđim utjecajima Kozarčanin ne nalazi nikakve nezgrapnosti u ovakvom orientalizmu: “– a šuma će za vama da šumi. Da šumi dugo.” Ili on će čovjeka pleonastički i tautologijski nazvati “ponosnim i gordim”. Uteći će mu katkada i ovakav germanizam: “Čulo ih se, kako kucaju na vratima…” Ili: “prisluškivati komu ili čemu” (zuhören)« (Grgec 1935). Takvih je sudova o jeziku u obilju članaka i rasprava nažalost premalo. Kao što ćemo vidjeti i u daljnjim razmatranjima, jezik se (pogotovo u vezi sa stilom) često spominje, a ovaj kratki osvrt pokazuje kako problem književnim kritičarima nije ni terminološki jasan. Izostanak cjelovitijih i sustavnijih (argumentiranijih) opažanja ne treba onda čuditi.

Kritika je dosta spominjala i osebujan Kozarčaninov izraz. Ali podrobno objašnjenje što se pod tim razumijeva nismo našli ni u jednog autora. Jednostavno, jedan je kolokvijalno čest naziv uzet kao termin bez uporabnog određenja, kao da je »samo po sebi« jasno o čemu je riječ. Prema suvremenim rječnicima književnoteorijskog i jezikoslovnog nazivlja izraz je »čin ili način izražavanja ili sporazumijevanja s drugima (…) način izražavanja, ili kvaliteta, vrijednost, jedrina stila« (Simeon 1969: s. v. izraz; slično i Wilpert 1969: s. v. Ausdruck). Zato je pregled stajališta kritike o izrazu nužno i pristup analizi stajališta o stilu.

Budući da je izraz u odnosu na jezik korak dalje prema apstrakciji, sudovi su kritike neodređeniji i maglovitiji. Kao ovaj: »Izraz mu je jasan i višeznačan, a misao duboka i odmjerena« (Davidović 1971: 212). Ili, nešto konkretnije: »Doduše, izraz je katkada pomalo pretežak, rečenica ponekad odviše metaforično dana, ali pretežno je ipak postignuta ona prijeko potrebna neposrednost i jasnoća, bez kojih takva proza uopće i ne može da djeluje« (Bogner 1935: 378). Mnogo više ne doznajemo ni iz tvrdnje da je u Kozarčanina »mjestimice gotovo lirski način izražavanja koji naročito u opisima prirode i pojava u pripovijeci “Šumi šuma” daje toliko života da ih čitalac zorno i živo pred sobom gleda«, uz napomenu da to »diže knjizi njezinu umjetničku vrijednost« (Guštak 1935).

Sudovi o stilu unekoliko su određeniji. Iako i tu nalazimo i ovakve tvrdnje: da ima »dotjeran i živahan stil, koji ima u sebi nešto matoševsko« (Prpić 1940), kako »treba još istaći vrlo lijep jezik i stil« (Guštak 1935), te »vrlo dobar stil« (Peroš 1935–1936) ili stil koji je do »krajnosti stvaran, ponekad upravo trivijalan« (Jesenovec 1937) i sl. Nisu rijetke ni generalizacije o jeziku i stilu. Vidjet će se iz primjerâ da ni njima konkretnost nije odlikom. Ostaju najčešće na razini lijepo uobličene fraze s ponekim primjerom kao u ovom slučaju: »Stilski doterano, on priča lako, tečno i interesantno, uglavnom pravilnim i čistim jezikom, ma da mu se kadšto potkrade po koja nepotrebna strana ili neobična reč (u Tuđoj ženi bilo je toga znatno više) i nezgodna poredba, čega bi trebalo da se kloni« (Zec 1938). Ni ocjena koja slijedi svojom metaforikom (»snažan jezik«, »sjajan stilista«) ne izdvaja se iz tona općih mjesta u kritičkim prosudbama jezika i stila: »Kozarčanin barata snažnim jezikom, koga je usisao na rođenom ognjištu. A isto je tako i sjajan stilista, pa se njegovi sastavci čitaju bez umora« (Tomasović 1935).

Dio se književne kritike Kozarčaninovim stilom bavio opširnije. Uočena je, naime, osebujnost njegova stila i njena sukladnost tematici djela. Ta je sukladnost, po mišljenju nekih, tolika da našeg pisca odaje već i nekoliko redaka bez potpisa i šireg konteksta: »Onaj ko pročita makar koje njegovo djelo lako će moći uvijek prepoznati i manje njegove fragmente, jer oni redovito nose ista obilježja i odlikuju se istim literarnim vrlinama kao autorova krupnija djela« (Anonim 1939). Pohvala je Kozarčaninovu stilu i inače bilo dosta: »Odlikujući se osebujnošću stila i samo Kozarčaninu svojstvenim lirizmom, u kome ima neobično mnogo topline, izvrsnih figura i rijetke svježine, on je jedan od rijetkih naših književnika koga odaje već samo pisanje i baš po originalnosti stila on se dobrano odvaja od ostalih suvremenih hrvatskih pisaca« (Mežnarić 1938). Slične misli sadrži i ovaj sud: »Teško intonirani, sumračnošću zasićeni stil upotpunjava se sa sličnom intonacijom radnje. Teški dojmovi, sumračni lirizam i sumor života; to su glavni Kozarčaninovi efekti, u kojima je on upravo virtuoz riječi, koje su u stanju da nam dočaraju najcrnije ali i tople slike« (Majtin 1937–1938). Pored komplimenata na relaciji sadržaj-izraz (stil i jezik), bilo je pokušaja da se karakteristike Kozarčaninova stila tumače kao vjeran odraz same piščeve osobnosti. Otprilike u skladu s jednim od aksioma Spitzerova »stilističkog čitanja« sažetog u aforizmu Ničeg nema u stilu čega nije bilo u piščevoj duši. (»Prepoznati jednog pisca preko njegova stila, znači prepoznati istodobno jednu svijest koja se potvrđuje u svom ustrajnom uzmicanju i energiju jednog govora koja prelazi interval« (Starobinski 1972: 84).)

Najeksplicitnije izraženo je takvo stajalište ovim riječima: »Poznata Buffonova krilatica o stilu može se naročito primijeniti na Kozarčanina. Vanredan i u našoj književnosti jedinstven stil, kojim on piše, odaje ga i bez imena« (Jakševac 1937). Da je Kozarčaninov stil njegov atlas cerebral – ta je misao implicite prisutna i u drugih koji su o njemu pisali. Pogotovo u onih koji su to činili poslije nesretne Kozarčaninove smrti koja im je davala povoda da u nekim stilskim, jezičnim i kompozicijskim crtama njegove pripovjedne proze vide i njegov podsvjestan osjećaj skore smrti! Evo za ilustraciju samo jednog primjera: »Danas se može tvrditi, da je njegova plodnost i izgaranje u groznici stvaranja bila neka podsvjesna slutnja kratkoće bitisanja. Kao svi ljudi, koji mladi umiru, i on se žurio da što više dâ. Odatle potječe neizjednačenost njegovih djela, nerazmjer dobrog i lošeg« (Simić 1953: 465).

Kritika je nerijetko upozoravala i na neke nedostatke jezika i stila Kozarčaninove pripovjedne proze. »Osnovna njegova pogreška mogla bi se definirati u jednoj rečenici: bio je previše prozaik u poeziji i previše lirik u prozi« (Škritek 1959: 54). Dok N. Simić tvrdi da je »proza Kozarčaninova razlivena, nabacana, okrenuta unutra« i da zbog toga »djeluje više kao gustiš, nego uređen i skladan vrt« (1953: 465–466), dotle drugi kritičar tvrdi: »Fraza, gola reč, prozaičnost svaki čas remeti poetski doživljaj« (Georgijević 1940: 456). A baš su se kritičari najčešće osvrtali na njegovo pretjerano atribuiranje (»pa se tako događa da uz jedan pojam ima i po pet riječi« (Mežnarić 1938: 211)) i pretjerano antropomorfiziranje (»On preko svake mjere oživljuje i utjelovljuje mrtve stvari« (Kovačić 1940)) kao dva česta načina prevladavanja »suhoparnosti« stila!

Književna je kritika prilično jedinstvena u uočavanju i ocjeni jedne očite Kozarčaninove slabosti: gotovo nikakvu jezičnom individualiziranju likova u njegovim romanima. O romanu Tuđa žena: »Možda je autor previše u svojim osobama koje govore katkada frapantno jednako« (Jakovljević 1937). I još: »Šteta je što Kozarčanin nema smisla za diferencijaciju dijaloga, t. j. da svako lice govori svojim rječnikom i stilom. Ovako se događa, da na pr. konobarica Fanika govori isto kao i tuđa žena, a ova opet kao Adam, a Adam je autor (…) Jer baš u tome i jest umjetnost, svakome dati svoj govor iz života, inače književnost gubi istinitost interpretacije« (Jakševac 1937). Isto i o Samu čovjeku: »A svi ti likovi koji se nalaze oko dječaka Valentina izuzetno su plastični i djeluju vrlo autentično i živo unatoč tome što njihov govor nije odviše individualiziran« (Špoljar 1975: 22). Budući da se ovom problematikom namjeravamo nešto podrobnije pozabaviti na drugom mjestu,41 ovdje samo toliko.

Zabilježimo, makar i jednom rečenicom, isto tako usputne pokušaje književnih kritičara da Kozarčaninu nađu uzore u jeziku i stilu. Najčešće je spominjan Krleža. Barac: »Presudan utjecaj Krležina stila nije nikad sasvim prebolio« (1941: 98); Lasta: »Pod dojmom Krleže nosi i otiske Krležina stila« (1966: 27); Korać: »Očito je da je Kozarčanin slijedio Krležin stil, njegovu dugu i bogatu rečenicu, i u tome je imao dosta uspjeha« (1972: 501). Spominjani su i Kosor i Vlaisavljević od hrvatskih i J. Giono i W. Reymont od stranih (Jakševac 1937), pa (istina, duhovna) srodnost s Hamsunom i Kellermannom (-ile 1938). Jednako su spominjani i H. Humo, Th. Mann i M. Proust. Sve bez primjera i temeljitih obrazloženja, više usputno i nasumce. Iznimka su, dijelom, Barčevo, Lastino i Koraćevo mišljenje o utjecaju Krležinu.

Prije negoli zaključimo ova razmatranja o stavovima književne kritike o Kozarčaninovu jeziku, stilu i izrazu, zadržat ćemo se nešto opširnije na najcjelovitijem i najopsežnijem radu o Kozarčaninovu djelu do sada objavljenu. Riječ je o monografiji autorice Elfriede Bachmann Ivo Kozarčanin – Leben und Werk (1974).42 U toj je knjizi, naime, peto poglavlje naslovljeno »Spezifische Stilzüge der Sprache Kozarčanins« (1974: 136–156).43

Odmah na početku poglavlja autorica upozoruje: Es wird hier nicht beabsichtigt, eine erschöpfende Analyse der Sprache Kozarčanins zu geben, sondern es sollen die besonderen Merkmale aufgezeigt werden, die seinen subjektiven Stil geprägt haben und die ihn so von seinen Zeitgenossen abheben, daß Barac von Kozarčanins dichterischem Werden als von einem “put do sebe” sprechen konnte« (1974: 136).44 Potom slijedi četverodioba jezičnih i stilskih značajki Kozarčaninova djela: 1. Wortschatz, 2. Das Epitheton, 3. Bildhaftigkeit (a. Visuelle Elemente, b. Vergleich, c. Metapher, d. Personifikation) i 4. Worthäufung.45 Budući da treći odjeljak poglavlja ulazi u sastav književnoteorijskih razmatranja (mada problematiku postavlja i zaključke zasniva isključivo na jezičnim podacima),46 prikazat ćemo ukratko preostala tri.

Rječnik. Ovaj odjeljak predstavlja ustvari, da se poslužim autoričinim riječima, »eine exemplarische Zählung der Worte nach Wortarten« (1974: 137),47 što je imalo za posljedak podatak da je u Kozarčaninovu pjesničkom i pripovjednom opusu »ergibt an Substantiven plus Adjektiven einen prozentualen Anteil von etwa siebzig, an Verben und Adverben einen Anteil von etwa zwanzig bis fünfundzwanzig, der Rest verteilt sich auf Pronomen und Präpositionen« (1974: 137).48 Operiranje ovim postocima trebalo bi, po njenu mišljenju, ukoliko je dobro shvaćamo, otkriti tajnu Kozarčaninova lirizma. Ilustracija su tome tri poduža niza najčešćih pridjeva, priloga i imenica.

Epitet. Autorica je mišljenja da u Kozarčaninovu djelu »als besonderes Stilmittel (…) darf das Epitheton gelten« (1974: 139)49 i zato mu posvećuje posebnu pozornost. Namjera joj je da s pomoću epiteta crni i bijeli (»die für die Volksdichtung typisch sind« (1974: 139))50 dešifrira piščev duhovni etimon. Nakon duga nabrajanja epiteta i njihovih najčešćih veza slijedi zaključak: »Von den ingesamt über 750 gezählten Epitheta sind ferner über die Hälfte nur einmal vorkommende düstere und traurige Stimmungsepitheta« (1974: 141).51

Gomilanje riječi. Konstatirajući prvo da Kozarčanin »greift gern zu dem barocken Stilmittel der Worthäufung« (1974: 153),52 naglašava potom da je to stilski postupak bliz Krležinu. Nakon podjele gomilanja riječi na gomilanje adjektiva, objekata i rečenica slijedi i po nekoliko primjera za svaku vrstu gomilanja. Zaključak je: »Mit der Häufung verstärkt er seine Aussage, läßt sie eindringlicher erscheinen und verleiht ihr eine emotionale Färbung. Durch die Häufung und Aufzählung gelingt ihm die breite und erschöpfende Erfassung eines ganzen Bereichs« (1974: 155).53

Zaključimo:

1. Književna je kritika kontinuirano obraćala pozornost na jezik, stil i izraz Kozarčaninove pripovjedne proze. U manjini su kritike koje tu problematiku uopće ne dotiču.

2. Njeni su sudovi najčešće izrečeni usput, gnomski sažeti, gotovo u pravilu neoprimjereni i s rijetkim upuštanjima u podrobnija raščlanjivanja.

3. Većina se kritičara slaže u jednom: da Ivo Kozarčanin ima osebujan, individualan jezik i stil koji su toliko karakteristični da bi po njima bilo moguće identificirati i nepotpisana i iz konteksta opusa izdvojena pojedina piščeva djela.

4. Većina kritičara Kozarčaninov jezik i stil ocjenjuje pozitivno. Glavni prigovori upućivani su piscu zbog previše liriziranja, poneke stilske nezgrapnosti i slaba jezičnog individualiziranja likova.

5. Kritika je dio svojih razmatranja jezika i stila posvetila i traženju eventualnih Kozarčaninovih uzora.

6. Najopširniji pokušaj raščlambe Kozarčaninova jezika i stila predstavlja peto, netom prikazano poglavlje u knjizi E. Bachmann. Njena je analiza znatno više stilistički interpretativna i statistički suhoparna negoli lingvistički analitična i lingvostilistički deskriptivna.

7. Usprkos svemu, o problematici Kozarčaninova jezika i stila nema do sada nikakva sustavna jezikoslovnog rada. U tom su pravcu stajališta književne kritike samo (iako često nepouzdan) putokaz.

Bilješke

40 [Sic! Rukom je u obama strojopisnim primjercima kojima smo se služili korigirano: griješkegriječke.]

41 [V. ovdje poglavlje VI.4 »Zameci jezične karakterizacije likova«.]

42 [Njem. Ivo Kozarčanin – Život i djelo.]

43 [Njem. »Osobite stilske odlike Kozarčaninova jezika«.]

44 [Njem. »Ovdje nije namjera dati iscrpnu analizu Kozarčaninova jezika, nego će se istaknuti one posebne odlike koje su obilježavale njegov subjektivni stil i koje ga toliko izdvajaju od njegovih suvremenika da je Barac o Kozarčaninovu književničkom razvoju mogao govoriti kao o stanovitu "putu do sebe"«.]

45 [Njem. 1. Rječnik, 2. Epitet, 3. Slikovitost (a. Vizualni elementi, b. Poredba, c. Metafora, d. Personifikacija), 4. Gomilanje riječi.]

46 Tako za personifikaciju autorica napominje: »Sie ist bei Kozarčanin das am häufigsten verwendete Stilmittel und als bildhafte Figur der wesentliche Faktor, der die Bildhaftigkeit seiner Sprache mitbewirkt« [njem. »U Kozarčanina ona je najčešće rabljeno stilsko sredstvo i kao slikovita figura ključan činilac koji pridonosi slikovitosti njegova jezika«] (Bachmann 1974: 150); opširnije o toj problematici Tomislav Ladan (»Preobrazbe znakova«, 1970, posebno str. 344–359). [Na mjestu na koje Samardžija upućuje T. Ladan ne piše o personifikaciji, nego o metafori, dalje ima nešto o slikovitosti.]

47 [Njem. »oprimjereno prebrojavanje riječî prema vrstama«.]

48 [Njem. »postotni udio imenica plus pridjeva oko sedamdeset, glagola i priloga dvadeset do dvadeset pet, ostatak je raspoređen na zamjenice i prijedloge«.]

49 [Njem. »epitet se može smatrati posebnim stilskim sredstvom«.]

50 [Njem. »koji su tipični za narodnu pjesmu«.]

51 [Njem. »Od ukupno više od 750 prebrojenih epiteta više od polovice njih jesu epiteti mračna i tužna ugođaja«.]

52 [Njem. »rado poseže za baroknim stilskim sredstvom gomilanja riječi«.]

53 [Njem. »Gomilanjem on pojačava svoj iskaz, čini ga upečatljivijim i daje mu emocionalnu boju. Gomilanjem i nabrajanjem uspijeva mu širok i iscrpan obuhvat cijeloga jednog područja«.]