E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Prvi dio: teoretski dio

II. Govorni jezik i pisani jezik

Jezik je društvena tvorevina. Stvoren iz životnih potreba za općenje među ljudima, on u prvom redu služi za život. Postojeći za ljude i preko ljudi, prima sve elemente, koje mu čovjek kao psihofizički indivuduum može da dade. Jezik je ispunjen znakovima čovječjeg života i podložan razvitku kao i sve drugo, što je čovjek stvorio. Zato se on ne ostvaruje samo rječnikom i dobro poređenim oblicima, već prije svega intonacijom, mimikom i stvarnim kontekstom. Jedna namjerna šutnja može biti mnogo razumljivija i ekspresivnija od niza rečenica. Čovjek ne izražava nikad čiste ideje: osjećaj prati svaku našu misao, koja se ostvaruje u jeziku; čak i ravnodušnost pokazuje neku afektivnost, jer hoćemo da kažemo nešto bez namjere. Čovjek sudjeluje čitav pri izražavanju svojih ideja. Sad jedan sad drugi način izražavanja prevladuje. Izbor se vrši prema psihičkim dispozicijama onoga, koji govori.

Sve ovo navodi nas na misao, da se jezik očituje u govoru, a ne u pismu. Jednostavno zato, što pisani jezik nema bitna izražajna sredstva jezika, nego se mora služiti različnim surogatima, kojih vrijednost opet zavisi o mogućnosti reproduciranja govornog jezika. Kratko rečeno, jedino govor predstavlja jezik, jer ima izražajne mogućnosti, da istinski i neposredno izrazi logičku i afektivnu vrijednost misli, koja dobiva tijelo u jeziku. Davati prednosti pisanom jeziku, pa makar to bio i najknjiževniji, znači robovati navikama i predrasudama. Govor i pismo su, po riječima F. de Saussurea, dva različita sistema znakova; pismo postoji samo zato, da predstavi govor. Ili kako veli Jaspersen: Govorna riječ primarna je forma jezika i mnogo je važnija nego pisana riječ, koja je sekundarna forma. Osim Saussurea i Jaspersena daju prednost govornom pred pisanim jezikom i učenici F. de Saussurea kao: Bally, Meillet i Vendryes.

No mnogo dalje od konstatiranja te činjenice nije se išlo. I danas poznati gramatičar Grammont, govoreći o semantičkoj vrijednosti intonacije ograničuje se na upitnu intonaciju. (V. M. Grammont: La prononciation française, Paris 1934, str. 183–186). Jules Marouzeau, poznati stilist i predstavnik novog shvaćanja stilistike, previdio je ulogu govornih vrednota u strukturi rečenica, pa je različne, leksikološki kraće konstruirane rečenice shvatio kao namjeru pisca, da mu se čitaoci što više naprežu, da bi razumjeli logički odnos misli (v. Jules Marouzeau: Traité de stylistique appliqué au latin, Paris 1935, str. 218).

Ipak se, po mom mišljenju, može složiti sistem vrednota govornog jezika, koji se dade primijeniti na svako očitovanje misli, i to ne samo u govoru, nego i u pismu. Ne smeta, što sam prije odijelio govor od pisma, jer svaka riječ, makar i neizgovorena, dobiva svoju akustičku formu, čim hoćemo da njome predstavimo jedan pojam. A akustička forma je jedan od bitnih faktora za saznanje logičke i afektivne (stilističke po Ch. Ballyu) vrijednosti misli. Prema tome onaj, koji sastavlja na papir svoje misli, prenosi riječ punom akustičnom sadržinom, i ona je za nj istovetna izgovorenoj riječi. Ali čim je na papiru, riječ predstavlja i za pisca i za čitaoca mali rebus, koji treba odgonetnuti dajući mu vrednote govornog jezika. Pogodimo li, oživjet ćemo riječ, ne pogodimo li, iskrivit ćemo misao. Sada nam je još jasnija prednost govora pred pismom, koja se može uporediti s fotografijom osobe, koju smo jednoć dobro poznavali, ali su nam se već izbrisale iz sjećanja mnoge njezine osobine. Ako ih dozovemo u pamet, pogodit ćemo, koga predstavlja slika, ako to ne mognemo, zamijenit ćemo je nekom drugom, više puta oprečnom, osobom. Prema tome pisani jezik predstavlja uvijek za čitaoca neko kombiniranje, koje je onda uspješno, kad se ispravno predoče izražajna sredstva govornog jezika. Govorni jezik prema tome je ključ pisanog jezika, a jedini kvalitativni i kvantitativni tumač saopćenih misli.

Da možemo primjenjivati ovaj ključ na analizu izraženih misli, potrebno je, da dadem sistem vrednota govornog jezika, kako ga shvaćam, i da na primjerima pokažem logičku i afektivnu njihovu vrijednost.

Izražajna sredstva govornog jezika predstavljaju sve mogućnosti, koje čovjek ima, da može drugima saopćiti svoje misli i osjećaje. To i jest zapravo jezik. Leksikološki materijal kao takav mimoilazim, jer je on karakteristika i govora i pisma, pa prema tome ne daje obično nikakvo posebno obilježje govornom jeziku. Nas ovdje zanima, koje izražajne mogućnosti ima govor, što ih pismo nema, i koju ulogu imaju te vrednote u jeziku.

Prema tome, koji organ igra ulogu za identifikaciju saopćenih misli, dijelim vrednote govornog jezika u dvije grupe: akustičke i vizualne. Nosilac prvih je uho, a drugih oko. Treće mogućnosti nema. Cio leksikološki materijal, i tonove, i način izgovora, percepiramo uhom, a sve pokrete, koji prate ili izražavaju misao, hvatamo okom. Akustičke vrednote obuhvataju opet tri serije: a) intonaciju (melodiju), b) pauze, c) rečenični tempo. Isto tako i vizualne vrednote, koje se mogu očitovati: a) u mimici, b) u gestima i c) u stvarnom kontekstu. Ove se vrednosti ne nalaze gotovo nikada odijeljene jedna od druge. No analiza se svake pojedine može vrlo dobro provesti, i uočiti njihova funkcija u jeziku.

Počet ćemo akustičkim vrednotama.

1. Intonacija.1 Ni jedan glas, ni jedna riječ ne može se izgovoriti bez neke razlike u visinama, koje uključuju semantičke, logičke i stilističke vrijednosti. Tako na pr. glas »a« izgovoren različnim tonovima može značiti radost, bol, iznenađenje, strah, osvetu (a, a!) i slično. Riječ hvala, različito intonirana, može značiti a) primam, i b) ne primam. Rečenica »Ivan je došao« može prema melodičkim visinama (i pauzama) imati tri smisla: 1. Ivan je došao. – 2. Zar je Ivan došao? – 3. Ivan je došao, a ne netko drugi.

I u složenim rečenicama melodija igra odlučnu ulogu. Ovdje moram biti kratak jer se to odnosi na sve rečenične tipove. Uzet ćemo samo nekoliko tipičnih primjera: 1. Pušimo i razgovaramo. – 2. Radio je i uspio je. – 3. Radio je i nije uspio. Tu imamo tri različita logička tipa: 1. Uporedne sastavne misli. 2. Posljedicu. 3. Koncesiju. Veznik je uvijek isti i on nas ne upućuje na logički odnos misli. No analizirajući melodiju gornjih rečenica, vidimo, da je ona svaki put različita. U prvom slučaju (uporedne sastavne misli) nema većih razlika u visinama. U drugom (posljedica) prvi dio se diže, a drugi se naglo spušta. Treći primjer (koncesija), osim dizanja prvog dijela i jače pauze iza njega, pokazuje veliku razliku tona u vezniku, pauzu iza veznika i visinu na početku drugog dijela. Završetak je na višem tonu nego kod posljedice, jer svaka dopusna rečenica pokazuje neko čuđenje i podsvijesno pitanje, zašto uzrok nije izveo logičku posljedicu. Ako sada usporedimo stilističku vrijednost gornjega izražaja posljedične i dopusne rečenice (drugi i treći slučaj) sa slučajevima, gdje tipični veznici uvode te dvije gramatičke kategorije, dolazimo do dva vrlo važna zaključka. Prvo: veznikom »i« izražena posljedična i dopusna rečenica, pokazuje više varijanata u tonovima, nego da su uvedene sa »tako da« (posljedica) i »premda-ipak« (dopuštanje). Drugo: prvi izražaj je po efektu jači od drugoga. To je sasvim razumljivo. Čim veznik po svojoj semantičkoj vrijednosti ne upućuje na misao, koju uvodi, moraju doći do jačeg izražaja vrednote govornog jezika, da bi se identifikovala logička vrijednost misli. A samim tim je i afektivnost jača.

Intonacija je nadalje od bitne važnosti u bezvezničkim zavisnim rečenicama. Dvije rečenice u logičkom odnosu uzroka i posljedice, koje nisu vezane nikakvim veznikom, mogu biti razumljive jedino pomoću melodije. Kad velim »Ne mogu van, jer pada kiša«, odnos misli mi postaje razumljiv semantičkom vrijednoću veznika jer. Izrazim li ovu istu misao ovako: »Ne mogu van, pada kiša«, logički se odnos nije ni u čem promijenio. Samo je sada zavisnost izražena povišenim tonom iza prvog dijela (v. Ch. Bally, Traité de stylistique française, Heidelberg–Paris, str. 314). Melodija, koja prati logički odnos misli, pada tek onda, kad je cijela misao završena. Kao što u rečenici »Ne idem van zbog kiše«, nitko ne izgovara riječ »van« na nižem tonu nego riječ »kiše«, tako isto glagolski izraz istog uzroka (mjesto »zbog kiše« – »jer pada kiša«) mora biti izgovoren u relativno istim visinama kao i imenički izraz. Varijante tonova u ovim slučajevima možemo usporediti s primjerima, kad pri izražavanju jedne misli za čas zaboravimo jedan sastvni dio. Tako, ako hoćemo da kažemo: »To se dogodilo u Parizu«, a ne možemo da se odmah sjetimo, da je to baš bilo u Parizu, ton glasa »u« će biti na višoj visini od tona »Parizu«. Relativno viši ton pokazuje, da još misao nije završena.

2. Pauza. Pauza ima sličnu funkciju kao i melodija, i ne nalazi se nikad odijeljena od nje. Prije svega, pauza može ukazivati na semantičke razlike. Tako na pr. rečenica »Ivan ne Petar« ima prema različitim pauzama (Ivan ne – Petar, Ivan – ne Petar) dva sasvim suprotna smisla. Uloga pauze dolazi do još jačeg izražaja u bezvezničkim zavisnim rečenicama. Primjer »Ne idem van, pada kiša«, sadrži dvije misli, koje su logički zavisne. Pored dizanja tona iza prvog dijela, osjetljiva je i pauza. Time se polučuje jači efekt, a zavisnost je jasna po povišenom tonu, iza kojeg očekujemo svršetak sa silaznim tonom. Isto tako primjer »Vidim, sve je dobro«, sadrži mnogo veću pauzu iza »vidim«, nego ako istu misao izrazimo sa »Vidim, da je sve dobro«. U isto vrijeme konstrukcija je mnogo afektivnija, dakle stilistički jača.

Pauza može više puta da odredi logičku vrijednost misli. Tako u primjeru »Čujemo i ne čujemo«, ako stavimo jaču pauzu iza veznika »i« dobivamo koncesivnu ideju.

3. Rečenični tempo. Kao melodija i pauza, rečenični tempo je također tijesno vezan s govorom, te vrši stilističku i logičku funkciju. U ovom pravcu su tipični primjeri iz pogodbenih rečenica, u kojima je uvjet moguć: »Ako dođeš, dat ću ti onu knjigu«; »Ako bi došao, dao bih ti (dat ću ti) onu knjigu«. Ili još bolje iz francuskog jezika: »Si tu viens, je te donnerai ce livre«; »Si tu venais, je te donnerais ce livre«. Zbog dvostrukoga izražavanja, gramatičari su stvorili i dvije logičke kategorije. Tako se prvi primjer u francuskom jeziku (kao i u latinskom, a da o grčkom ni ne govorimo) naziva pogodbena realna rečenica, što je samo po sebi protuslovno (v. Sechehaye: Bulletin de la Société Linguistique de Paris, tome 35, fasc. I. Paris 1934), a drugi pogodbena potencijalna. Pažljiva analiza ovih rečenica dovodi nas do zaključka, da se u oba slučaja radi o istom logičkom tipu. Da je to tako, vidi se i odatle, što mi možemo oba tipa francuskih pogodbenih rečenica prevesti na jednak način, a da se i logička vrijednost ne promijeni. Isto je tako, kad prevodimo s latinskoga t. zv. pogodbene realne i potencijalne rečenice. Razlika je između ova dva tipa samo subjektivne naravi. U prvom slučaju (francuski prezent, hrv. prezent) onaj, koji govori, izražava osim uvjeta veću želju i spremnost, da izvrši posljedicu, a u drugom subjekt pokazuje više-manje ravnodušnost. Ova je razlika u jeziku nadasve izražena rečeničnim tempom (u francuskom i morfološki). U prvom slučaju, gdje je afektivnost veća, rečenični tempo je brži, a u drugom manja brzina pri izgovoru odgovara pasivnijem raspoloženju subjekta.

Rečenični tempo vrši i ulogu logičkog određenja u dopusnim rečenicama tipa: »Kad bi i bio ovdje, ne bih ti dao ništa«. Ili u francuskom: »Même si tu étais là, je ne te donnerais rien«. Brži tempo označuje dopusnu i realnu rečenicu, a usporeniji (s postepenim dizanjem tona) dopusnu potencijalnu.

Akustičke se vrednote inače kombiniraju jedna s drugom i ne dadu se u pojedinim primjerima dijeliti. Mi to činimo, da analiza bude jasnija. Evo jednoga primjera, da vidimo sve tri akustičke vrednote na djelu. Usporedimo li primjer »Ne idem van, jer pada kiša«, sa »Ne idem van, pada kiša«, vidimo, da drugi način izražavanja ima na kraju prvoga dijela uzdignuti ton, da pauza dijeli jedan dio od drugog, i da rečenični tempo nije tako miran i ujednačen kao u slučaju s veznikom. Logička vrijednost ideje je ista, samo je drugi izražaj: mjesto veznika imamo udignuti ton, pauzu i poseban rečenični tempo. Drugim riječima, akustičke vrednote identificiraju logičku vrijednost misli. U isto vrijeme rečenica konstruirana bez veznika mnogo je pregnantnija i afektivnija. Sada je lako razumljivo, zašto su u govoru bezvezničke rečenice češće nego u pismu. Jednostavno zato, što govor posjeduje akustičke vrednote, koje imaju logičku i stilističku funkciju. Slično opažamo u primjerima, gdje jedan veznik uvodi dvije ili više različitih misli. Tako u rečenici »Vidimo i ne vidimo«, možemo prema melodiji, pauzama i rečeničnom tempu imati tri smisla: 1.Sad vidimo,sad ne vidimo. – 2. Možemo reći, da vidimo, a možemo reći i, da ne vidimo. – 3. Premda gledamo, ne vidimo. Razumljivo je, da ove tri misli, kad su izražene na gornji način (s veznikom »i«) moraju uključivati veliku stilističku (afektivnu) snagu.

II. Vizualne vrednote. Riječi su akustički znaci ideja i konkretnoga svijeta. U govornom jeziku mnoge konkretnosti je suvišno imenovati zato, što ih vidimo; isto tako ne treba riječima pojačavati efekt izražaja, jer gesti odaju najekspresivnije emocionalni stepen. Tako će vizualne vrednote imati istu funkciju kao i akustičke, t.j. da s manje jezičnog materijala izraze jasnije i ekspresivnije misao. Mimika, gesti i stvarni kontekst stalni su tumači naših misli. Jedan faktor prati drugi, i kao cjelina su najbolje mjerilo za afektivnu sadržinu jezičnog izražaja. Ja ću ih ovdje samo za čas dijeliti, da bismo uočili ulogu pojedinih manifestacija vizualnih vrednota.

1. Mimika.2 Mimika može da izrazi potpunu misao bez pomoći rječnika. Tipični su primjeri za ovaj slučaj povlađivanje i nijekanje glavom, očima i čelom. To je tako prirođeno čovjeku, da se služimo ovim pokretima i onda, kad riječima povlađujemo ili odbijamo. Prema vrsti i snazi pokreta prosuđuje se afekt, kojim pratimo misao, pa nijema mimika ima prema tome dvostruku funkciju: logičku i stilističku.

2. Gesti nastavljaju ulogu mimike, te s njom prave sistem nijemog izražavanja misli i osjećaja. Pokažemo li rukom na koji predmet ili mjesto, ne treba nam ih imenovati. Različnim drugim pokretima ramena ili ruku možemo pokazivati ravnodušnost, prihvaćanje, odbijanje, dosadu, mrzovoljnost i uopće interpretirati svoje misli. U ovom pravcu je klasičan primjer nijemi film. A vidjeli smo i u posljednje vrijeme zvučni film Moderna vremena, u kojem Charlie Chaplin baš gestima izražava najjasnije i najefektnije svoje misli. Svakodnevice gledamo u kazalištu kako mimika i gesti ne samo prate riječi, nego ih tumače i pojačavaju. Ostaje samo nezaboravljiva gluma; riječi ostavljaju rijetko kad dubok i trajan utisak.

3. Treća manifestacija vizualnih vrednota je stvarni kontekst. On predstavlja subjekt radnje, a izražen je situacijom. Za razliku od mimike i gesta, gdje čovjek aktivno sudjeluje, stvarni kontekst je obzirom na čovjeka pasivan tumač. Ali on omogućuje i mimici i gestima obilniju upotrebu, te je njihov objekt. Ako na upit »Gdje se nalazi knjiga« hoćemo, da samo gestom kažemo, da se nalazi na stolu, pokazat ćemo rukom prema stolu i time ćemo složiti rečenicu bez rječnika. To nam je moguće zato, što stol vidimo. Bez toga bi gest bio nerazumljiva interpretacija. Ili kad velimo »vatra«. Ako vidimo, da vatra gori, onda nam stvarnost – stvarni kontekst – predstavlja subjekt, a sama riječ je predikat. Sad je rečenica složena od jedne riječi. Bez stvarnog konteksta »vatra« bila bi samo jedna nesuvisla riječ.

Analizirajući pojedine grupe akustičkih i vizualnih vrednota vidjeli smo, da se one gotovo uvijek križaju, i da su u jednom primjeru očitije akustičke, a u drugom vizualne vrednote. Osim kad je potpuno nijemo izražavanje s obzirom na zvuk, u akciji su uvijek sve vrednote govornog jezika. Smiješno je reći, da ta akcija zavisi o temperamentu. Jest kvantitativno, ali nikako kvalitativno. I najflegmatičniji čovjek govori, a samim tim služi se svim mogućnostima, koje mu živa riječ daje. Evo jednog primjera, iz kojeg se lijepo vidi postepeno zadiranje vrednota govornog jezika. Rečenica »Strašno trpim, jer me boli zub« logički je složena i stoji u logičkoj zavisnosti. Ima sve uvjete, da je smatramo gramatički složenom rečenicom. Ovako izražena misao nema u većoj mjeri vrednote govornog jezika, jer je rječnik potpun. Ali mi možemo istu misao da izrazimo sa »strašno trpim«, ako u isto vrijeme prislonimo dlan na mjesto, gdje je bolesni zub. Rečenica je i dalje zavisna, samo je u ovom slučaju uzrok izražen gestom, mimikom i stvarnim kontekstom. Usto je i akustički moment pojačan, a rečenični tempo je usporen. Mogu ići i dalje i reći »zub« sa još više otegnutim tempom, i opet ću dobiti logičku zavisnost. Vizualne vrednote predstavljaju uzrok. Napokon mogu izostaviti sve riječi i samo, uz oznaku vizualnih vrednota, reći jedno otegnuto »a«. Misao ostaje nepromijenjena. Tako što u većoj mjeri upotrebljavamo akustičke i vizualne vrednote, to više reduciramo rječnik. U isto vrijeme, što je manji jezični materijal, to je jači afektivni moment.

Prema tome vrednote govornog jezika predstavljaju same za sebe jedan način logičkog i stilističkog izražavanja. Preko njih se jezik ostvaruje i dobiva bogatstvo izražaja kao i stilističke varijacije. Kako nam se sada pisani jezik čini mršav i siromašan. On se mora pomagati obilnim rječnikom, opisivanjem situacije, ponavljanjem, zapletnim konstrukcijama, da bi mogao opanašati vrednote govornog jezika. On je uvijek transformacija, a više puta i deformacija govora (Ch. Bally), jer ne posjeduje glavni jezični materijal, koji je koncentriran u akustičkim i vizualnim vrednotama. Ali kako sam već prije istakao, svaki pisani jezik živ je jezik u momentu, kad se riječ stavlja na papir. I, ako je jak afektivni momenat, konstrukcija rečenice će biti vrlo blizu govornom jeziku. Obratno, ako prevladava rezoniranje, struktura rečenice bit će osnovana na punom rječniku, osobito na veznicima, koji po svom smislu unaprijed upućuju na misao. Zato sudački jezik stoji najdalje od govora. Akustičke i vizualne vrednote, koje uvijek uključuju neku afektivnost, bile bi deplasirane, kad bi se njima služili pri pisanju presuda. A vidjeli smo, da pisana rečenica može biti dvostruko tumačena, na osnovu različitog interpretiranja intonacije. Sudac se ne smije upuštati u taj rizik. S druge strane, drama je najbliža govoru, jer već po svojoj tehničkoj strukturi upućuje na vrednote govornog jezika: iz razvoja dijaloga lako se razabiru akustičke vrednote, a scena sama po sebi predstavlja stvarni kontekst.

Uopće, o kakvom se god jeziku radilo, treba uvijek reproducirati akustičke i vizualne vrednote i pomoću njih identificirati logičku i afektivnu vrijednost napisane misli. Bez toga je svaka analiza nedovoljna i pogrešna. Što znači analiza rečenica po veznicima, kad njihova upotreba ovisi o vrednotama govornog jezika; kad jedan te isti veznik uvodi najoprečnije misli, koje se mogu ispravno interpretireti jedino pomoću akustičkih vrednota!

Bilješke

1 Ovom faktoru su već mnogi lingvisti podavali veliku važnost, a naročito je ističe Ch. Bally u svojoj Stilistici, gdje intonaciju meće među posredne načine izražavanja.

2 Pod mimikom razumijevam pokrete očiju i glave, za razliku od gesta, koje se odnose na pokrete ruku. Općenito se ova dva izraza upotrebljavaju bez razlike u značenju.V. Ch. Bally, o. c. str. 92–93.