E-knjige

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Hrvatska žargonska i žargonizirana proza 1990-ih i 2000-ih

Opće je mjesto da hrvatska fikcijska proza od osamostaljenja do otprilike 1997. godine ne obiluje kvalitetnim naslovima. Slično je i sa žargonskom/žargoniziranom prozom. U razdoblju nakon Ponoćnog boogieja E. Popovića (1987) i Sjaja epohe B. Radakovića (1990), vjerojatno dviju najzamjećenijih proznih knjiga toga tipa koje su objavljene neposredno prije osamostaljenja, sve do kraja 90-ih žargon je u spomena vrijednoj proznoj književnoj produkciji ponajbolje reprezentiran u Bilježnici Robija K., satiričkim kolumnama V. Ivančića koje izlaze (gotovo) tjednim ritmom u Feral Tribuneu. Međutim mladi urbani buntovnici, a s njima i njihov jezik, na velika će se vrata vratiti u hrvatsku prozu potkraj 90-ih i početkom 2000-ih. Kao zlatno doba te proze moglo bi se odrediti razdoblje od 1999. do 2007. godine, zasićeno zapaženijim i pozitivno vrednovanim tekstovima. Moglo bi se kazati da su početak njezine uzlazne faze označile Perišićeva knjiga Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas iz 1999. i Šimpragine priče objavljivane u to vrijeme pod pseudonimom Andrej Puplin u časopisima Godine i Godine nove. U sljedećih nekoliko godina, tijekom intenzivne popularizacije domaće pripovjedne proze, pogotovo posredstvom FAK-a, a još više njegove medijske prezentacije, objavljeno je više ključnih knjiga. Osobito se plodnima ispostavljaju 2002. i 2003. godina, kada su objavljene Šimpragine Kavice Andreja Puplina, Perišićeva zbirka priča Užas i veliki troškovi, Popovićev roman Izlaz Zagreb jug, Radakovićeva zbirka priča Porno, Mraovićev roman Konstantin Bogobojazni, Kulenovićev roman Jeleni na kiši i Popovićeva novela Koncert za tequilu i apaurin. Sljedećih godina kao da dolazi do stanovite stagnacije toga proznog tipa (no i u tom periodu Popović nastavlja objavljivati knjige iz svoje krimi-trilogije, a Zoran Pongrašić 2005. objavljuje roman Baba), sve do 2006. i 2007. godine. Potonje su – u kritici, po književnim nagradama i/ili po medijskoj pozornosti – obilježile knjige Putovanje u srce hrvatskoga sna i Pušiona V. Bulića, Metastaze I. Balenovića, Anastasia D. Šimprage, Oči E. Popovića i Naš čovjek na terenu R. Perišića. Romani Vlade Bulića i Roberta Perišića pritom se čine osobito važnima, ne samo jer je riječ o najcjenjenijemu i najzahtjevnijemu proznofikcijskome žanru i jer su za obje autori primili tada prestižnu književnu nagradu Jutarnjega lista nego i zato jer su u njima prisutne i neke nove – manje lokalno osobite, tj. „globalnije“ – teme, pa se tako žargonska/žargonizirana proza odmiče od stereotipa ili mogućih prigovora o tome da je suviše generacijska i ograničena na ekskluzivno domaće teme.

Većini tih tekstova prilično dobro pristaju i uobičajene oznake stvarnosna proza i kritički mimetizam. Obično se primjećuje da su toj prozi svojstveni brojni motivi kojima se aludira na prostore, događaje i socijalne probleme hrvatske ratne i poratne zbilje, likovi koji reprezentiraju njezine prepoznatljive socijalne grupacije i tipove subjekata, kao i tendencija jezičnoj mimetičnosti, odnosno „autentičnosti“. Povelik dio tekstova koje se obično naziva stvarnosnom prozom čini ovdje razmatran korpus, koji se stilski uvelike oslanja na reprezentiranje „žive riječi“, tj. žargona raznoraznih urbanih autsajdera. Primjerice, od opusa šestorice autora u čijim se kratkim pričama prema Krešimiru Bagiću najbolje očituje kritički mimetizam3 njih tri su – proza R. Perišića, B. Radakovića i T. Kulenovića – obilježeni uporabom žargona (ostali su Jergović, Tomić i Ferić) (v. Bagić 2004: 123). Slično je i kod Jagne Pogačnik, kod koje od devetero pisaca uvrštenih u njezinu antologiju Tko govori, tko piše koji predstavljaju model stvarnosne proze4 nalazimo i četiri predstavnika žargonske/žargonizirane proze – Perišića, Šimpragu, Popovića i Bulića (ostali: Jergović, Tomić, Mlakić, Ferić, Baretić). Velimir Visković pak – referirajući, doduše, na FAK-ovce i zagovarajući poetičku srodnost njihovih pisama (no nisu svi pisci kojima se ovdje bavimo bili dijelom FAK-a) – implicitno ističe ulogu koju žargoniziranost i kolokvijaliziranost imaju za „stvarnosnost“ suvremene proze: „Za razliku od kolega kritičara koji negiraju poetičku srodnost unutar fakovske grupacije pisaca, ja sam već više puta branio tezu da ta srodnost postoji; očituje se u izraženom interesu za stvarnosni prosede, ta se proza uglavnom bavi temama iz urbane svakodnevice, kritički prikazuje hrvatsku poratnu zbilju, govor likova i pripovjedača najčešće je izrazito kolokvijalno (pa i žargonski) obilježen. Junaci te proze obično su socijalno marginalizirani, žestoki mladi ljudi.“ (2006: 53, kurziv N. K.)

Svakako su najvažniji tekstualni prethodnici (Sara Mills) te proze priče i romani proze u trapericama, kod nas ponajbolje reprezentirane Majetićevom i Majdakovom, a donekle i Šoljanovom i Slamnigovom prozom. Flakerova definicija toga proznoga modela kao proze u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač koji izgrađuje svoj osebujni stil na temelju govorenog jezika gradske omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture (prema 1983: 36), kao i njegov opis toga modela doista umnogome koreliraju s poetikama ovdje odabranoga korpusa. Smatramo da bi se u njemu mogla izdvojiti i tri relativno autonomna stilsko-poetička tipa, pričem ta podjela ima svoj pandan u Flakerovu modelu. Tako bi se moglo govoriti, ugrubo, i o tri tipa likova, donekle i pripovjedača, te razlikovati i tri donekle koherentna snopa stilskih obilježja koja karakteriziraju i dijele taj korpus.

S jedne strane u toj su prozi u znatnoj mjeri zastupljeni likovi društvenih marginalaca, pa i socijalno problematičnih subjekata, poput (verbalno) agresivnijih urbanih frajera, huligana, navijača, narkomana, rekonvalescenata i (od PTSP-a oboljelih) branitelja.5 Takvi su likovi prisutni u noveli Dobrodošli u plavi pakao umetnutoj u roman Sjaj epohe, u zbirkama priča Možeš pljunuti... i Kavice Andreja Puplina te u romanima Jeleni na kiši i Metastaze. U tim tekstovima obično je naglašena i tendencija „autentičnoj“ reprezentaciji žargonskog diskursa ne samo u dijalozima likova nego i u stilizacijama usmenoga kazivanja (skazovima).6 Riječ je o socijalno i lokalno snažnije obilježenom diskursu, koji u većoj mjeri tendira socijalnoj reprezentativnosti nego žargonizirana proza drugoga tipa. U tim se tekstovima često stilizira žargonski diskurs mladih Zagrepčana, adolescenata tijekom 1980-ih i 90-ih. Njihov je diskurs međutim gotovo sasvim „cijepljen“ od socijalno kritičnoga slobodarskog potencijala, a pritom ni njegovi govornici nisu baš laskavo prikazani. Glavni su likovi pretežno mlađi muškarci, niže razine obrazovanosti, skloni seksističkim, ksenofobnim i nacionalističkim stavovima. Taj tip proze često karakterizira i brutalni pripovjedač (Flakerov termin), a tip stilizacije žargonskoga diskursa uvelike je srodan onome iz Majdakovih romana.

Prikazima likova u tom tipu žargonske proze u pravilu se ne tendira izazivanju nepodijeljene empatije ili identifikcije kod čitatelja. Zahtjev za distanciranjem od svjetonazora likova signalizira se u nekim slučajevima i posredstvom glasa nadređenih tekstnih instanci. Primjerice heterodijegetički pripovjedač u Kulenovićevu romanu Jeleni na kiši, premda izostaju njegovi eksplicitni sudovi o djelovanjima likova, zbog svojega se diskursa na standardu doima svjetonazorski distanciranim od likova i bliskim ciljanom čitatelju. Šimpraga pak u Kavice uvodi intervju sa zapisivačem-kompilatorom priča koji kritički komentira Žendrin diskurs, a Radakovićev je skaz Dobrodošli u plavi pakao uokviren pripovijedanjem koje na specifičan način vrijednosno osvjetljuje Božin navijačko-nacionalistički diskurs. I sami su se autori u pojedinim slučajevima (Šimpraga, Balenović) ogradili od svjetonazora prikazanih likova i njihovog tipa „spike“. Zanimljivo je međutim da su i Šimpragine i Balenovićeve priče prvotno objavljene pod pseudonimima. Takvi potezi ne samo da su izazvali rasprave oko eventualne autentičnosti diskursa i prikazanih događaja nego su stvarali i veći pritisak na čitatelja u vezi s evaluacijom svjetonazora i diskursa ovakvih pripovjedača i likova. Sličan pritisak može se identificirati i u skazovima s brutalnim pripovjedačem u Perišićevoj prvoj zbirci priča (Zero na tulumu, Ako imalo držiš do sebe, Masovna ovisnost, Kome zvono zvoni).

I dok bi se netom opisani tip tekstova mogao nazvati žargonskom prozom, upravo zbog spomenute tendencije približavanja autentičnom žargonskom diskursu, drugi tip tekstova karakterizira manji udio žargonskih obilježja, pa se za njega čini primjerenijim termin žargonizirana proza. Za te su tekstove karakteristični, flakerovski rečeno, inteligentni pripovjedači i prikazi „permanentnih adolescenata“, urbanih rokera, partijanera i njima sličnih autsajdera. Likovi i pripovjedači tih romana i priča u pravilu su odgojeni na rock-glazbi i zapadnoj popularnoj kulturi, odrasli bilo na gradskim ulicama (Radakovićev Boro, Mraovićev Konstantin, protagonisti Popovićeve proze) bilo u provinciji pa premješteni na velegradski asfalt (Perišićevi rokeri, Bulićev Denis Lalić). Za razliku od likova i naratora u prozi prvog tipa oni su društveno mnogo prilagođeniji, iako se u njima nerijetko odigrava i konflikt između vlastitog autsajderskog svjetonazora i društvenih konvencija ili tradicionalnih vrijednosti. Njih karakterizira i interes za sofisticiranije promišljanje društvene zbilje, za donekle nekonvencionalnu beletristiku (autora poput Charlesa Bukowskog i Huntera Thompsona), pa i tzv. visoku književnost; oni su često pisci, novinari i sl. Širega lingvističkoga horizonta od likova i pripovjedača proze prvoga tipa, oni se izražavaju svojevrsnim hibridnim diskursima, koji su u manjoj ili većoj mjeri socijalno reprezentativni, ali pretežno ipak manje od diskursa likova iz prvoga tipa. Zbog prisutnosti žargoniziranih hibridizacija, u kojima se žargon spaja s obilježjima „intelektualističkog“ i/ili „poetskog“ diskursa, a u nekim slučajevima i zbog sklonosti tzv. otežaloj formi, kao književni srodnik te proze figurira Majetićev roman Čangi. Za tu je prozu karakteristična i heteroglosija. (S obzirom na to da je riječ uglavnom o romanima, dijalog se jezika i svjetonazora može razviti u znatnijoj mjeri nego u formi kratke priče.) Takvi su likovi, naratori i stilska obilježja karakteristični za prozu E. Popovića, neke priče iz zbirke Užas i veliki troškovi te za romane Sjaj epohe, Konstantin Bogobojazni, Putovanje u srce hrvatskoga sna i Naš čovjek na terenu.

Kao što je već spomenuto, prvu Perišićevu zbirku priča karakteriziraju likovi i stilska obilježja žargonske proze (prvoga tipa). No već u njegovoj drugoj zbirci priča, Užas i veliki troškovi, počet će se stabilizirati perišićevski lik rokera „pri isteku roka uporabe“, čiji diskurs obilježava stanovita hibridnost. Urbani žargon bitan je dio identiteta ovoga generacijski obilježenoga protagonista, no on je izrazito sklon i intelektualističkim ekskursima u kojima taj jezik ulazi u hibridne spojeve s drugim, učenijim, tipovima diskursa. U izrazito heteroglosnom romanu Naš čovjek na terenu taj je hibrid od središnje važnosti.

Ako se prisjetimo priče Parti je bio u uzlaznoj fazi i Viskovićeve zamjedbe o tome da se Perišić u svojim pričama voli baviti „osjećajima tridesetogodišnjih rokera da ih je vrijeme pregazilo u suočenju s generacijom techno-fanova“ (2006: 54), zanimljivo je primijetiti da će po mnogočemu bliska proza Vlade Bulića Putovanje u srce hrvatskoga sna kao glavnoga protagonista imati upravo jednoga rejvera. No po mnogim problemima kojima se bavi, po stilu, pa i po senzibilitetu protagonista ona je zapravo vrlo bliska Perišićevoj prozi. (Sam Bulić kazat će, kako je otisnuto na koricama knjige Naš čovjek na terenu, da je na njega „najviše utjecala zbirka priča Roberta Perišića Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas. To je, iz moje perspektive, ključna knjiga devedesetih. Ta knjiga me odgojila.“) Bulićev roman evocira Perišićev opus, posebno prvu zbirku priča, i po jezicima i tipovima diskursa koji se u njemu pojavljuju i stiliziraju (sleng, lokalni govori, diskurs tabloidnoga novinarstva), po narkomotivima, po motivima agresivnosti, po sučeljavanju Zagreba i dalmatinske provincije itd. Poput Tina u Našem čovjeku na terenu i Bulićev je glavni lik zaposlen kao novinar, a oba romana kritički prikazuju nezavidno stanje suvremenoga javnog diskursa, posebno novinarskoga, kao i pomodarstvo mladih Zagrepčana. Bulićev je prikaz suvremenoga hrvatskoga društva ipak ponešto mračniji od Perišićeva, rejverski je senzibilitet bulićevskoga protagonista mnogo impulzivniji i nasilniji od perišićevskoga, a pomnijm se čitanjem uočavaju i znatne razlike u stilskoj rafiniranosti odnosno „izbrušenosti“ pisama kod ovih dvaju prozaika.

Za prozu Perišića i Bulića karakterističan je i ambivalentan odnos spram žargona. Njihovi se likovi često nalaze na životnoj prekretnici: mladenački jezik i pripadajući mu svjetonazor ugroženi su pred navalom novih društvenih uloga koje se trebaju zauzeti i pred drugim jezicima ili tipovima diskursa. Pritom se kao posebna prijetnja slengu i supkulturnom svjetonazoru prikazuju diskurs medija, menadžerski i pomodni „japijevski“ urbani žargon i sl. S druge strane tom supkulturnom jeziku/svjetonazoru još uvijek oponira zavičajni lokalni idiom, koji se pretežno prikazuje kao nosilac konzervativnih i opresivnih vrijednosti. Sve u svemu, ti likovi ne nalaze novi jezik ili tip diskursa koji bi na za njih posve zadovoljavajući način nadomjestio jezik njihove buntovne adolescencije, a razlozi su tome različiti: vlastita odluka (svijest o potrebi da se odraste), širenje jezičnih i svjetonazorskih horizonata, nesavladiv pritisak i agresivnost drugih jezika i svjetonazora i dr.

Likovi žargonizirane proze Ede Popovića također su pretežno urbani autsajderi, a njihov diskurs također karakterizira sinergija slenga i „učenosti“. Hibridnost govora popovićevskoga protagonista međutim, slično kao i govora Radakovićeva Bore u romanu Sjaj epohe, u manjoj je mjeri socijalno reprezentativna nego ona Bulićeva Denisa Lalića i perišićevskoga rokera. Popovićeva se proza, pogotovo ranija, stilski razlikuje od proze Perišića i Bulića i po većoj tendenciji začudnoj i inovativnoj metafori, koja je često na razini rečenice hibridizirana s urbanim kolokvijalnim leksikom i frazeologijom. Zbog svega toga neki Popovićevi pripovjedni tekstovi doimaju se manje „stvarnosnim“ od spomenutih, unatoč tome što su i oni često povezani sa specifičnom generacijskom vizurom.

Kao treći tip žargonske/žargonizirane proze ili na rub predložene tipologije, tj. na sličnu poziciju koju imaju tekstovi „porodične duologije“ Bore Ćosića u Flakerovu modelu, moglo bi se smjestiti Ivančićeva Robija K. Tu satiričku kolumnu, kao i Pongrašićev roman Baba, karakterizira i žargoniziranost, ali i infantiliziranost, a po tome se oni mogu dovesti u vezu s Flakerovim opisom jeans-proze koja je specifična po infantilnom pripovjedaču. Možemo je nazvati i infantiliziranom žargoniziranom prozom.

Podsjetimo i na to da uz žargonsku/žargoniziranu prozu u hrvatskoj proznoj produkciji od 1990-ih naovamo ne manjka ni tekstova u kojima se pojavljuju elementi ili prikazuju ostale varijante kolokvijalnog jezika, te da ti tekstovi zajedno s onima čije smo stilove i poetike netom ugrubo ocrtali čine glavninu suvremene hrvatske stvarnosne proze. Primjerice općekolokvijalni leksik čini važnu sastavnicu stila proze Zorana Ferića, u kojoj tzv. vulgarizmi imaju specifičnu funkciju defamilijarizacije konvencionalnijeg, suzdržanijeg i tabuima opterećenoga diskursa o smrti, bolesti, seksualnosti, strahu i dr. Miljenko Jergović u mnogim tekstovima stilizira razne varijante lokalno osobitog kolokvijalnog jezika, među kojima ističemo nekoliko skazova u kojima su kazivači tzv. mali ljudi u zbirci priča Sarajevski Marlboro (Komunist, Grob i Čiko zavodnik). Proza Ante Tomića prepoznatljiva je po povremenim uklapanjima kolokvijalizama u diskurs pripovjedača i po obilju dijaloga stiliziranih u relaciji s uvriježenim predodžbama o tome kako komuniciraju govornici pojedinih regiolekata. Osobito je to izraženo u romanu Što je muškarac bez brkova, u kojemu se jezik „Vlaja“ satirički prikazuje kao nosilac konzervativnih, pa i primitivnih, nazadnjačkih i nacionalističkih stavova. Govor likova u pravilu se donosi u dijalozima koji su prepuni uvreda, psovki, gruboga narušavanja načela suradnje i sl. Jezik „Vlaja“ osobito je „na meti“ suvremenih hrvatskih prozaika. U sličnome svjetlu kao kod Tomića on se prikazuje i u žargoniziranim romanima Vlade Bulića i Roberta Perišića, mjestimice i u Robiju K. Viktora Ivančića.

Što se tiče predloženih poetičko-stilskih odrednica koje se odnose na gore komentiran korpus, pojasnimo: za termin žargonska proza smatramo da sasvim dobro pristaje tekstovima kao što su neke rane Perišićeve priče ili Kavice Andreja Puplina, u kojima je na djelu stilizacija „radikalnijeg“ žargonskog kazivanja, dok termin žargonizirana proza predlažemo za upućivanje na stilski kompleksnije tekstove poput Popovićeve proze ili romana Naš čovjek na terenu, koje obilježavaju žargonizirane hibridizacije i/ili heteroglosija u kojoj je znatnije zastupljen i sleng. Infantilizirana žargonizirana proza je termin koji se odnosi na prozu tipa Robi K. s dječjim ili tipa Baba s infantilnim pripovjedačima, i ne treba ga shvaćati kao da bi upućivao na kakav podtip gore opisane žargonizirane proze, s posve drukčijim tipom likova i pripovjedača. Za volju pojednostavljivanju, a nauštrb finijih razlika, kad nema potrebe za njihovim forsiranjem, nemamo ništa ni protiv odrednice žargonska proza ili urbana kolokvijalizirana proza (iz disertacije) za čitav odabrani korpus, odnosno za sve tekstove u čijem stilu bitnu ulogu igra žargon, tj. sleng. (Oznaka urbana kolokvijalizirana proza može evocirati i činjenicu da je urbani kolokvijalni jezik – iako je on nešto širi pojam od žargona – od središnje važnosti za stil ove proze. Pridjev urbana7 ističe, dakako, pritom i činjenicu da je prostor radnje u tim tekstovima u pravilu grad.) U knjizi ćemo radi jasnoće izlaganja ipak slijediti gore prikazanu terminologiju, a na čitav korpus upućivati oznakom žargonska i žargonizirana proza (1990-ih i 2000-ih). U svakom slučaju, predložene odrednice čine se prikladnima za okupljanje odabranoga korpusa iz stilističke perspektive, kojoj je u središtu interesa jezik književnoga teksta.

Bilješke

3 „Kritički mimetizam je pojam koji, s jedne strane, naglašava izniman interes prozaika devedesetih za stvarnost koja ih okružuje, ali koji, s druge strane, pretpostavlja i njihovo prepoznatljivo pozicioniranje spram te iste stvarnosti. Mimetičnost se pritom realizira u prikupljanju i literarizaciji svakodnevnih motivsko-tematskih evidencija, a kritičnost posredstvom diskurzivne intonacije priče (koja varira od humora preko groteske do nedvosmislenog polemičkog osporavanja.“ (Bagić 2004: 123)

4 „[U] tzv. stvarnosnoj prozi dolazi do pretapanja granica, odnosno smanjivanja dihotomije između onoga što G. Genette naziva fikcijska i faktografska priča, upozoravajući na njihova križanja i teško održivo strogo teorijsko razdjeljivanje. ‚Stvarnosna proza‘ termin je koji u hrvatsku prozu druge polovice 20. st. među prvima uvodi upravo Miljenko Jergović u svojim novinskim tekstovima, od kojih nijedan ne možemo smatrati programatskim, no zanimljivo je da ga je kasnije uglavnom preuzela većina recentnih književnih kritičara i novinara, često bez dublje analize i većeg kritičkog odmaka koji bi u ovome slučaju bio poželjan. (...) Mimetizam je postao odlika proze koja se nije zadržavala samo na odražavanju, nego i na njegovoj nadgradnji koja se manifestirala uglavnom kao ideja svojevrsne društveno odgovorne proze koja se prema određenim aspektima političke i socijalne zbilje postavljala otvoreno kritički. ‚Stvarnosna proza‘ tako je u svojoj biti mimetička proza, koja u svojim krajnostima posjeduje čak i ideju o pedagoškoj ulozi književnosti koja bi između ostaloga trebala pripomoći odgoju modela liberalnog građanina.“ (Pogačnik 2008: 12/13)

5 Ovi tipovi likova vrlo se često ističu kod više autora koji su pisali o hrvatskoj prozi posljednjih 20-ak godina (Šimpraga 1999: 5, Bagić 2004: 123).

6 Igor Štiks već 1999. zapaža naglašenu revitalizaciju skaza u socijalnome mimetizmu 90-ih, prema njemu, ključnome modelu „nove proze“. Pritom kao pisce skaza navodi Ivančića, Radakovića, Perišića, Puplina (Šimpragu), Mraovića i T. Gromaču te primjećuje da je za nj, osim zainteresiranosti za fenomene supkulture, droge, seksa i nasilja, karakteristično da je „gotovo bez iznimke ostvarivan u gradskim govorima Splita i Zagreba“. Radakovićev skaz Dobrodošli u plavi pakao u romanu Sjaj epohe ocjenjuje „jed[nim] od ključnih tekstova pisanih takvim postupkom“ (1999: 216).

7 Podsjećamo i na to da Miljenko Jergović u svojemu pogovoru VBZ-ovu izdanju Sjaja epohe piše o „urbanoj prozi“. Osim što Radakovića naziva njezinim začinjavcem, autor ovom prigodom ne specificira o kojim bi se drugim autorima ili tekstovima radilo (v. Jergović 2009: 225). U jednom intervjuu pak Marko Pogačar smatra Roberta Perišića, „kao proznoga pisca, ali i kao kritičara i urednika“, jednim od najodgovornijih „za lansiranje i popularizaciju onoga što će, više ili manje adekvatno, biti nazivano ‚urbanim realizmom‘“. (http://www.booksa.hr/specials/370/) O nekim aspektima urbanosti u prozi E. Popovića, B. Radakovića i R. Perišića v. članak Maše Kolanović Što se dogodilo s trapericama? Dijalog popularne kulture i novije hrvatske proze.