E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Dodatak: Guberinina »Stilistika« nakon pola stoljeća

Guberinina predavanja o stilistici i stilografiji

Jelena Vlašić Duić

Guberinina Stilistika pedeset je godina čekala svoje drugo izdanje. Danas požutjelu skriptu, tipkanu na pisaćemu stroju, objavio je 1967. godine tadašnji Zavod za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Budući da je riječ o sveučilišnom udžbeniku i o stilističkom klasiku, mrežna dostupnost velika je prednost ovoga drugoga izdanja.

Guberina se nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu usavršavao u Parizu (1935-1939), doktorirao je na Sorboni. Njegov boravak u Francuskoj bio je vrlo intenzivan i plodan jer je ondje upijao utjecaje novih strukturalističkih i lingvostilističkih strujanja. Stilistika sadrži Guberinina predavanja o stilistici i stilografiji. Naime, Guberina razlikuje stilistiku općega jezika i stilistiku pisca koju naziva stilografijom.

U prvom, teorijskom dijelu iznose se postavke De Saussureova učenika Charlesa Ballyja o stilistici kao znanosti o afektivnom sadržaju jezičnoga izraza. Guberina nije samo prihvatio i nastavio Ballyjevu stilističku misao, nego ju je i proširio i obogatio. Za razliku od Ballyija koji tvrdi da razlika između stilističkoga i nestilističkoga izraza nije u sadržaju, nego u intenzitetu sadržaja, Guberina u svojoj analizi pokazuje da su stilistički i nestilistički sadržaj dva posve različita sadržaja. Stilistika,  prema tome, ostaje objektivna znanost, i u svom materijalu ona stalno nailazi na kvalitete. Ti kvaliteti u cjelini, stilistički izrazi, kao forma-sadržaj različitih intenzitetsko-emocionalno stanje onoga koji govori, predstavljaju mnogostrukost kvaliteta ljudskih raspoloženja, reakcija, subjektivnih stavova uopće: svaki stilistički izraz iskače spontano kao nosilac svog kvalitativnog sadržaja (Guberina, 1967: 39). U ovom poglavlju tematizira i misao o tome da se ljudski izraz razvio na temelju zvuka i pokreta (što je već prije, 1952.  analizirao u knjizi Zvuk i pokret u jeziku). Zvuk i pokret u jezičnome izrazu Guberina naziva vrednotama govornoga jezika te ističe da su one (intonacija, intenzitet, tempo, pauza, mimika, geste i stvarni kontekst), baš kao i zvukovi i pokreti u prirodi – prirodne pojave.  Pokazuje da u jeziku nema sinonima (na primjerima iz francuskoga i hrvatskoga jezika), tj. da oni postoje na razini logičkoga sadržaja, ali ne i na stilističkoj razini. (...) kontekst i vrednote govornog jezika tumače značenje riječi, i s pomoću vrednota govornog jezika stvara se jedinstvo među odvojenim riječima, realizira se stilistička vrijednost izraza kad je riječ uzeta u tzv. prenesenom smislu (Isto, 33). Analizirajući metode interpretacije teksta u 20. stoljeću, razlikuje tzv. predstilističku fazu kojoj pripada metoda eksplikacije (historijsko i kulturološko tumačenje te tumačenje tropa i figura) i francuska školska praksa (analiza iz samoga teksta i pisca). Literarna stilistika metoda je ekspliciranja teksta u kojoj se proučavaju specifične osobine jednog pisca, a obuhvaća i psihološku stilistiku. Četvrta metoda proučava afektivni sadržaj jezičnoga izraza i riječ je o afektivnoj, ekspresivnoj, ekspresivno-literarnoj stilistici kojoj je utemeljitelj Charles Bally. Guberina primjenjuje načela Ballyjeve stilistike, ali razlikuje stilističke i stilografske postupke. Proučavajući stilističke postupke (definira ih kao izražajna sredstva koja služe da se izraze afektivni sadržaji), suprotstavlja se Ballyjevoj tvrdnji da su neleksička sredstva indirektna izražajna sredstva. Guberina tvrdi upravo suprotno: da su vrednote govornog jezika direktna izražajna sredstva te da se trebaju proučavati ne samo uhom, nego i fonetskim eksperimentalnim metodama (oscilogramima i spektrogramima).  Predlaže da se stilografijom zove znanost koja bi proučavala stilske postupke (afektivne i neafektivne) kojima se služi pisac. Naglašava da je za potpunu analizu umjetničkoga teksta potrebno  analizirati ne samo stilističke i stilografske postupke, nego da treba uključiti i estetsku analizu (književnu kritiku).

Iako je u predgovoru najavio da će se u drugom dijelu baviti primjenom svojih teorijskih postavki, Guberina je drugi dio naslovio: Teoretsko-primijenjeni dio. Prije same analize umjetničkih tekstova bavi se teorijom ritma i teorijom prevođenja. Analizira definicije ritma grčkih filozofa, Aristotela, Sokrata, a među ostalima, donosi i definiciju geštaltista koji tvrde da su u analizi ritmičke strukture uz objektivne čimbenike (vrijeme, prostor, trajanje, uzorke) važni i subjektivni čimbenici samoga interpretatora. Za Guberinu je ritam osnovica umjetničkoga izraza, arhitektonsko građenje i arhitektonski rezultat materije koja se osniva na mnogostrukosti i višeslojnom značenju vrednota govornog jezika i riječi koje prolaze kroz vremenske periode i prostorne isječke (Isto, 54).

Proučavajući ritam kao stilografski postupak u Krležinu Kristoforu Kolumbu, pokazuje da likovi koji mijenjaju stavove usvajaju ritam (pa i rječnik) onih likova čijim se stavovima približavaju. Nekoliko puta u ovome poglavlju naglašava da je preduvjet za bilo kakvu stilističku analizu, pa i analizu ritma, shvaćanje cjeline umjetničkoga teksta, osjećanje cjelovitoga teksta. Kasnija konkretnija i detaljnija analiza sastoji se zapravo u analiziranju našeg shvaćanja djela. mi dakle analiziramo u neku ruku same sebe, svoj svijet, dio svojega svijeta (Isto, 121).

Prijevodi moraju uključivati i umjetničko-literarnu vrijednost, a dobar prijevod mora izraziti ne samo misao izvornika nego i njegov osjećajni sadržaj. Proučavanje rečeničnih ustrojstava po Guberininu je mišljenju u kompetenciji stilistike i govora te on tvrdi da je dihotomija koordinacija - subordinacija nedistinktivna. Upozorava na posebnu važnost veznika u prijevodima jer uporaba određenoga veznika, ponavljanje ili izostavljanje veznika može dati posebnu stilističku vrijednost složenoj rečenici. Analizira pjesničku strukturu crnačke poezije na francuskome jeziku te izvedbu predstave Andromaque (Comédie Française, Zagreb 1940).

Treći, završni dio vrlo je kratak i donosi primjer literarne kritike na primjeru Césairove poeme. Guberina je često i rado isticao svoje prijateljstvo s Aiméom Césairom, a u ovom poglavlju pomalo manifestno donosi analizu poeme koja problematizira crnačku isključenost i otuđenju u svijetu Bijelih i pod vlašću Bijelih (Isto, 155). Ovakav je završetak knjige neočekivan, afektivan i potvrdio je ono što je Guberina u uvodu toga poglavlja izrekao: da se literarna kritika nalazi ne samo izvan stilistike, nego da premašuje područje stila i da direktno ulazi u umjetnost književne kreacije (Isto, 151).

Ova je knjiga važan stilistički priručnik koji i danas proučavaju studenti i nastavnici. Na mnogim je mjestima čitateljima upravo čujno da je riječ o predavanjima, primjerice, u Guberininim isticanjima ponavljanjem. U tome je i posebnost ove knjige. Poznavatelji Petra Guberine često su znali reći da je svoje najveće ideje brusio govorom i da su predavanja bila njegov najdraži i najjači medij. Reći nešto i drugim riječima poželjna je osobina svakoga vještog predavača jer zalihost pomaže slušatelju. Guberinina Stilistika klasik je koji se i o kojem se čita, sluša i čuje, sada i mrežno.