E-knjige

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Grafostilistika žargonske i žargonizirane proze

U ovome poglavlju prikazat ćemo kako se u odabranom korpusu na razini zapisa, začudni(ji)m i uobičajeni(ji)m pismovnim postupcima, reprezentira kolokvijalni i žargonski, tj. kolokvijaliziran ili žargoniziran diskurs, a potom razmotriti i ideološke i političke konotacije nekih (začudnih) pismovnih odabira u suvremenoj žargonskoj/žargoniziranoj prozi.

S obzirom na to da se žargonski diskurs inače tipično ostvaruje u mediju govora te da su njegova fonetsko-fonološka i (supra)sintaktička obilježja, kako je već spomenuto, pretežno identična onima u tipičnom govorenom, dakle kolokvijalnom jeziku, u našem prikazu prevladavat će komentiranje onih postupaka koji nisu ekskluzivno povezani sa žargonskim diskursom, tj. onih koje on dijeli s govor(e)nim jezikom.

Prikazat ćemo najčešće tipove pismovnih postupaka (1) na razini manipuliranja slovnim sastavom riječi, tipovima slova i (ne)sastavljenim pisanjem, što su postupci prvenstveno u relaciji s fonetikom govorenog i kolokvijalnog jezika te žargonskog diskursa, tj. s fonostilistikom njihovih pisanih literarnih reprezentacija, i (2) na razini interpunkcije zapisa, koji su u vezi s fonetikom, ali i (supra)sintaksom ovih varijeteta, tj. s fono-, sintakto- i tekstostilistikom njihovih pisanih literarnih reprezentacija.

O postupcima grafostilizacije govor(e)nog jezika u zapisima koji nastoje biti što vjerodostojniji jeziku kako se on ostvaruje u govoru može se govoriti i o kao svojevrsnoj fonetizaciji zapisa. Termin rabimo kao metaforu „ozvučenja“ zapisa, tj. za postupke uključivanja u zapis znakova za neke od osobitosti govorenoga jezika koji se konvencionalno ne pojavljuju ili se tek iznimno pojavljuju u pisanome jeziku. Tim postupcima upućuje se, katkad i protivno pravopisnoj normi, na govorne pauze, naglasne cjeline, rečenični naglasak, (ironičnu) intonaciju, glasnoću/intenzitet dijela iskaza, morfonološke promjene, pojedini alofon i sl. Ta upućivanja daleko su od mogućnosti i prakse fonetske transkripcije, koju, dakako, ne treba brkati s (literarnim) grafostilizacijama čija je funkcija pretežno pospješiti čitateljevo zamišljanje govorene realizacije diskursa, tj. stvaranje iluzije „živa govora“. No ti su postupci doista srodni po tome što se i jednima i drugima nastoji zabilježiti više ili manje osobitosti govorenoga jezika. Pritom držimo na umu i sljedeće: kako podsjeća Trask, „količina fonetskih detalja koji se mogu uključiti u fonetsku transkripciju gotovo je neograničena“, a potonja može biti i šira i uža.9 Grafostilizacije govor(e)nog jezika, bilo literarne bilo neliterarne, pretežno su srodne široj fonetskoj transkripciji. Primjerice u Ivančićevu Robiju K. zatječemo fonetskoj transkripciji srodne zapise poput ‹otvorijo›, ‹demokracki›, ‹precjednik›, ‹današćemo› i ‹sjećaćemo›. Štoviše, nekim se postupcima u tim kolumnama čak i radikalnije slijedi fonološko načelo nego prema suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj normi, ako bi se tako tumačila uporaba grafa ‹je› umjesto ‹ije› za kratki jat u zapisima poput ‹ljepa›, ‹cjelom› i ‹ponjeli›, pa se u slučajevima poput ovih čak može govoriti i o srodnosti s fonološkom transkripcijom. Dakako, u grafostilizacijama najčešće se ne poseže ni za osobitim oznakama za fonove (i foneme) niti za uglatim ili kosim zagradama kao u stručnim fonetskim i fonološkim transkripcijama, pa i suvremeni hrvatski pisci većinu postupaka grafostilizacije govor(e)noga jezika ostvaruju pomoću konvencionalna pismovnog inventara suvremenoga standardnog jezika, iako pritom često i „narušavaju“ razna pravopisna pravila.

Jedan je od najuobičajenijih postupaka grafostilizacije govor(e)noga jezika – ne samo u književnosti nego i u privatnom pisanom diskursu, reklamnim sloganima, stripovima i drugdje – ponavljanje pokojega slova za vokal u zapisu pojedinih riječi u funkciji reprezentacije oduljenog izgovora kojeg sloga.10 Mnoštvo takvih primjera nalazimo u Ivančićevu Robiju K.: ‹Triglavaaaa› (a: 147), ‹iizi› (a: 166), ‹avijoooniii› (a: 210), ‹tećuuu› (a: 233), ‹Spuuustila se guusta magla... iznad Vemblija› (a: 464) itd. Evo i drugih primjera iz korpusa (bold N. K.):

Baaš me briiga!“ Cerekala se i zapahivala me dahom luka, pokušavajući me ljubiti dok sam se izmicao. (Perišić 2007: 76)

Doobro!“, ponovio sam. (Perišić 2007: 227)

Jooj, a slušaj provalu. (Šimpraga 2002: 23)

Ono, „Draažen, pogodi kaj sam ti kupila za Valentinovo?“ [...] (Šimpraga 2002: 97)

E, sam ti pričal ono, pita ona mene: „Draažen, budemo mi živili u dvorcu?“ Mislim, ma daj, čovječe, pa ona je na nivou prvog osnovne, i sad ti njoj objasni... da je ševa smisao života. Pa normalno da moraš muljat. Ja sve, ono, „pa daaa, budemo živili, kak ne“, a ruka dole po đinđi, kuiš, osjećaš se ko životinja. (Šimpraga 2002: 22)

U našem korpusu nalazimo i primjere još jednog vrlo konvencionalnog postupka grafostilizacije govor(e)noga jezika – uporabe verzala (majuskule) u funkciji reprezentacije povišene glasnoće iskaza. Česti su u Perišićevoj prozi, gdje se ta glasnoća nerijetko eksplicira i glagolima koji se rabe u konferansama upravnoga govora (viknuti, dreknuti, proderati se):

Podizao sam je s kreveta, vičući: – BUĐENJE!

– Puusti me! – promrmljala je.

– EEJ, BUĐENJE! KLINAC! SOPOT! BUĐENJE! – vikao sam joj na uho i drmao je.

(Perišić 2002: 33)

„KATASTROFA!“, reče Markatović. (Perišić 2007: 193)

„PA, S MAJKOM NAŠEG NOVINARA!“, vikne Glavni. (Perišić 2007: 204)

„KOJEG SE BOGA TI SMIJEŠ?“, drekne Glavni. (Perišić 2007: 210)

„IDI U SOLARIJ, INAČE OVAJ TREN IMAŠ OTKAZ!“, prodere se Pero. (Perišić 2007: 239)

Ta se funkcija, dakako, ostvaruje u kontrastu sa standardnim tipom zapisa, u kojemu se velika slova pojavljuju uglavnom na počecima rečenica i vlastitih imenica, pa tek iznimna uporaba verzala u opreci s takvim ko(n)tekstom upućuje na osobitost svoje funkcije.11

Katkad se verzalom u književnim tekstovima, pa i u odabranom korpusu, reprezentira i rečenični naglasak,12 kao u sljedećem primjeru iz Perišićeva romana Naš čovjek na terenu:

Ali održavao sam disciplinu! RADIO sam na tome! Ali uzalud... (Perišić 2007: 162)13

U funkciji reprezentacije rečeničnog naglaska u odabranom se korpusu još češće pojavljuje kurzivno pismo,14 koje usto može reprezentirati i osobit (npr. ironičan) izgovor pripovjedaču ili liku tuđe (ili pomalo tuđe) riječi, primjerice knjiške, kao što su npr. serijal i uživam u sljedećim citatima (bold N. K.):

A kaj Futač, cugali su šljivu i derali po beli, kaje on uopće i mogel delat u ratu. Moš zamislit, ono, serijal, ko kaj su bile one slikovnice, Maja u dućanu, Maja na aerodromu... Futač na prvoj liniji fronte. (Šimpraga 2002: 37)

Tip sto posto misli da sam jedan od njih, ali da valjda imam još neku plus falinku. Kad ne plešem. Rad nogu, nula. Valjda misli da ja samo uživam u glazbi. (Perišić 2002: 29)

U kolumni Robi K. Viktora Ivančića nalazimo i brojne primjere bilježenja intervokalnoga [j] (nazovimo ga grafoepentetskim ‹j›), kao u zapisima ‹otvorijo›, ‹pomazijo›, ‹uletijo›, ‹ispalijo›, ‹sušijoni› i sl. Ti su postupci u otklonu spram pravopisnih pravila o tome kada se ‹j› bilježi između glasa [i] s jedne i [o] i drugih vokala s druge strane, koja postoje zahvaljujući fonetsko-fonološkoj problematičnosti ovih glasovnih spojeva. I njih se, kao i već komentirane adicije vokala u funkciji reprezentacije produljenog izgovora sloga, može smatrati adicijskim figurama slova (osobitim grafoepentezama).15 Premda nisu u funkciji reprezentiranja nekog osobitog izgovora, ti postupci ipak evociraju činjenicu da se to intervokalno [j] – „unatoč“ pravopisu – u govorenom jeziku čuje, stoga smatramo opravdanim uvrstiti ih među postupke grafostilizacije govor(e)noga jezika.

Kao još jedan od postupaka fonetizacije zapisa u dijelu korpusa pojavljuju se primjeri supstitucijskih figura slova16 u funkciji reprezentacije morfonoloških promjena, tj. zapisivanja pojedinih domaćih riječi tako da se bilježe i one glasovne promjene na granicama morfema u govoru koje se prema pravopisu ne bi trebale bilježiti.17 I ti su postupci česti u kolumnama Robi K. Viktora Ivančića. Ivančićev fiktivni lik-pripovjedač tako između ostalog piše i ‹hrvacki› i ‹demokracki›, zamjenjujući slijed grafova ‹ts› u pridjevima na -ski slovom ‹c› prema izgovoru [hrvacki] i [demokracki]), ili ‹precjednik›, zamjenjujući slijed grafova ‹ds› na granici prefiksa i korijena slovom ‹c› prema izgovoru [precjednik]. U slučajevima poput navedenih ti se postupci mogu promatrati i kao politički konotativni grafostilemi kojima se potkopava simbolička vrijednost ključnih riječi suvremenoga političkoga diskursa (v. Košćak 2015c).

U odabranom korpusu vrlo su česti i primjeri protupravopisnog sastavljenog pisanja dviju (pa i više) riječi kojima se reprezentiraju naglasne cjeline koje te riječi čine u govornome lancu. Radi se o podtipu suptrakcijskih figura bjelina (ili figura /ne/sastavljenog pisanja).18 U Robiju K. sastavljeno pisanje dviju ili više riječi koje u govorenom jeziku čine naglasne cjeline vrlo je često, npr. ‹samnom›, ‹molimte› itd., a nisu rijetka ni pisanja čitavih izričaja ili rečenica u jednoj grafičkoj cjelini (‹štatije›, ‹štajaznam›, ‹dićeš›), pa i u slučajevima u kojima se ne može govoriti o jednoj naglasnoj cjelini (‹ajmemenimajkomila›, ‹kakodakažem›, ‹kakstekaj›, ‹astigospe›, ‹uimeoca-isina›).

U suvremenoj su hrvatskoj prozi česti primjeri sastavljenog pisanja kolokvijalnih izraza (poštapalica i psovki) koji sadrže vulgarizam jebati. Evo primjera iz proze Šimprage, Perišića i Bulića (bold N. K.):

Mlad sam, čovječe, još uvijek mlad; ipak sam ja neki brijač s nekom reputacijom i ono, jebiga, nisam sam na svijetu. (Perišić 2002: 30)

Jebiga, nisam volio ovisiti o staroj. (Bulić 2006: 45)

Tu sam, kažem, evo tu sam, jebiga, valjda zato služe prijatelji [...] (Perišić 2007: 186)

„Džizs, koja sramota, jebote, ono, kao neka glumica, a tu mi doma smrdi ko vrag!“ (Perišić 2007: 76)

Jebote, to si bio na koki od sinoć... (Perišić 2007: 114)

Jebote, čovječe, šta je ovo, hrvatsko kazalište ili srpska kafana?!“, kaže Čarli. (Perišić 2007: 188)

Ma mislim, jeboti, rasli smo svi skup, kaj bum ja sad kenjal [...] (Šimpraga 2002: 38)

Kaj, jeboti, Banjaluka, okruženi su s četri strane s Hrvatskom i muslićima, dost im je i svojih, i sad bu Prnja tam našel posao. (Šimpraga 2002: 41)

Jebomi pas – meni ti je najbolje bilo ić anva s Prnjom. (Šimpraga 2002: 38)

„Pa, pa jebotipas?!“ (Perišić 2007: 273)

Jebomupas, stvarno lični na reklamu! (Perišić 2007: 135)

„Pa jebemumater, nije to razlog...“ (Perišić 2007: 272)

Meč miriše na namještaljku, jebemti. (Perišić 2002: 29)

„O, jebemti koku i onog ko nam je dao!“ (Perišić 2007: 273)

Čestoća sastavljenih pisanja takvih izraza19 može se tumačiti i kao pismovno signaliziranje toga da se radi o izrazima koji su leksikalizirani ili koji funkcioniraju kao poštapalice, tj. popune u govornom lancu.20

U korpusu se nailazi i na sastavljeno pisanje čestica u karakteristično kolokvijalnim upitnim konstrukcijama – ‹jel›, umjesto pravopisno korektnog ‹je l’›. Ono također, dakako, predstavlja otklon od pravopisnih pravila o (ne)sastavljenom pisanju, kao i narušavanje pravila o pisanju apostrofa, koji pritom najčešće izostaje. Primjere nalazimo u Robiju K. („Ovi... jel vi ovdi iznajmljivate sobe stranim turistima?“ /Ivančić 2006, I: 448/449, bold N. K./) i u Perišićevu21 romanu Naš čovjek na terenu („Jel smrdim?“ /Perišić 2007: 76, bold N. K./).

Pri postupcima protupravopisnog sastavljenog pisanja riječi koje u govorenom jeziku čine naglasne cjeline, ali i kada se riječi pišu pravopisno korektno odvojeno, u nekim se tekstovima odabrana korpusa reprezentiraju i glasovne promjene na granicama riječi, koje se prema pravopisu nikad ne bilježe, jer opće je načelo hrvatskog pravopisa da se međurječne veze pišu morfonološki: „glasovne promjene koje nastaju među riječima u govornome nizu ne odražavaju [se] u pismu, pojedine riječi bilježimo kao da tih promjena u govoru i nema“ (Babić et al. 1996: XI). Evo primjera iz Kavica Andreja Puplina:

[...] Futač je bil z menom kad sam to napisal [...] (Šimpraga 2002: 37, bold N. K.)

Sastavljena zapisivanja riječi između kojih dolazi do morfonoloških promjena, pričem se bilježe i ispadanja glasova na granicama riječi (‹kaću›, ‹napraviće›, ‹pobićeš›, ‹biće›, ‹isprepadaće›, ‹imaće›, ‹sjećaćemo›, ‹doguraćeš›, ‹strefićete›, ‹saće›) – katkad i općekolokvijalno ili dijalektalno ili žargonski specifična (‹kakoš›, ‹kakošmo›, ‹štaš›, ‹kogaš›, ‹tiš›, ‹nemoš›, ‹reću›, ‹iću›, ‹pašmo›, ‹zaštaš›, ‹sigurnoš›) – ili promjene suglasnika pri kontaktu sa suglasnikom na spojevima dviju riječi (‹današćemo›, ‹naješćeš›, ‹vrakmu mater›, uz zamjene slova ‹s› sa ‹š› i ‹g› sa ‹k›) vrlo su česta u kolumnama Robi K.

U tekstovima suvremene hrvatske žargonske/žargonizirane proze vrlo su česte i (protupravopisne) fonetizacije stranih, pogotovo engleskih, riječi koje su se udomaćile u kolokvijalnom jeziku i žargonu i postale važnim dijelom njihova leksika. Tako će se u Perišićevoj prozi naići na zapise riječi cool kao ‹kul›, deal kao ‹dil› ili Jesus kao ‹Džizs› („Džizs, koja sramota, jebote, ono, kao neka glumica, a tu mi doma smrdi ko vrag!“ /Perišić 2007: 76, bold N. K./, v. i Perišić 2007: 193), a u Bulićevoj ‹ekstazi› umjesto ‹ecstasy›, ‹tehno› umjesto ‹techno›, ‹trajb› umjesto ‹tribe›, ‹čil› umjesto ‹chill›, ‹kofi brejk› umjesto ‹coffee break› itd.22 Takve i slične postupke pismovnog podomaćivanja nazivamo grafodomesti(fi)kacijama, supstitucijskim figurama slova kojima se izgovor riječi ili iskaza na kojem stranom jeziku grafostilizira (transkribira) prema grafiji „domaćega“ jezika, odnosno prema bilježenju srodnih glasova „domaćega“ jezika.23 Evo i ulomka iz Perišićeve priče Parti je bio u uzlaznoj fazi koji obiluje takvim postupcima, a jedan od njih pojavljuje se već u naslovu:

S Blankom sam se skužio isprve, instinktivno. Bilo je obostrano. Prebacila je kod mene stvari, a da nismo ni razgovarali o tome, toliko nam je postalo normalno biti zajedno.

I ide nam, ono, tri godine, sasvim okej, osim normalnih, što kažu, razmimoilaženja u stavovima. Znaš ono: ona bi film, a ja nogomet, ona bi tehno, a ja bih rok ili, kad se bolje pogleda: ja ne bih ništa. Ja bih tajm-aut, ako može.

[...]

Ispočetka sam mislio: u redu, ja sam već malo aut, kao neka stara komunjara, moram se probat prešaltat, ono, reformirat, mislim, ako je njoj to okej, moglo bi biti i meni. Kužiš, to je, ono, pozitivan način razmišljanja. Treba uhvatiti ritam s vremenom, ritam s tehnom, treba prihvatiti promjene, demokratski... (Perišić 2002: 27, bold N. K.)

Grafodomesti(fi)kacije su česte i u Šimpraginim Kavicama Andreja Puplina:

Još sam, jeboti, cjelu srednju školu izlazil uglavnom s njim, kuiš, prvi džoint, prvi put sam se napil s njim, uvjek smo pičke barili skup. [...] Našlo se uvjek nekaj i za poduvat, on je pod zadnje šit i gras trošil ko sumanut, ne znam od kog je nabavljal da je mogel imat svaki dan. [...] a i kaj, u Centru mrak, lajtšou, tam, stroboskopi, jedva vidiš zid da se ne zaletiš u njega, sad buš skužil da ženska nema jednu ruku. (Šimpraga 2002: 38-39, bold N. K.)

Katkad se u suvremenoj hrvatskoj prozi grafodomesti(fi)kacije pojavljuju i s (humorističkom) konotacijom nezgrapnog („tvrdog“) slavenskog izgovora engleskog jezika, izgovora kojim se iskazi na stranom jeziku realiziraju „predomaće“. Evo primjera iz Kavica Andreja Puplina:

I veli Prnja još, kad se Futač zrondal, motor normalno otišel u kurac, ustane se i veli: „Maj nejm is Fitipaldi. Emerson Fitipaldi“. (Šimpraga 2002: 43)

Perišićeva priča Strangers in the Night može se pak izdvojiti kao ekstreman primjer tog tipa grafodomesti(fi)kacija. Stilizirajući usmeno kazivanje neimenovanoga imigranta (vjerojatno Slavena, možda i Hrvata), taj je skaz naime u cijelosti (osim naslova) zapisan grafodomesticiranim (fonetiziranim) engleskim:

Ju nou, ven vi đast kejm in Nju Jork, aj don nou, vi voz litl konfjuzd of ol ov dis. Ver šud vi start? Sača big taun, ju nou. [...] (Perišić 2002: 147)

Konotirajući komentiran nezgrapan tip izgovora i jezičnu izdvojenost likova, grafodomesti(fi)ciranost te priče asocira i na njihovu socijalnu izoliranost, naznačenu i naslovom. Dvojica imigranata provedu noć u Central Parku, pomalo se plašeći tog navodno najopasnijeg mjesta u New Yorku, no ne samo da im se ništa ne dogodi nego se sugerira da bi jedinu opasnost ondje mogli predstavljati oni sami.

Takvi postupci dakle u suvremenoj prozi nerijetko upućuju na izgovor stranoga jezika od strane lika kojemu je hrvatski materinski, a strani jezik nije svladao ni na fonetskoj ni na ostalim razinama, pa se grafodomesti(fi)kacije pojavljuju uz skroman vokabular i nezgrapnosti i greške u morfologiji i sintaksi iskaza tih likova.

Postupke grafijskog podomaćivanja s funkcijom konotiranja izgovora koji ne premošćuje ponajbolje akustičko-artikulacijske navike stečene materinskim jezikom rabi vrlo često i Viktor Ivančić u svojim kolumnama Robi K. Jednu od zanimljivijih ilustracija nalazimo u priči Šlafenzi mit govna iz 2000. godine, koja prikazuje kako Robijevi roditelji, pritisnuti financijskim nedaćama, njegovu sobu odluče iznajmiti inozemnim turistima, što podrazumijeva da će on privremeno morati spavati u kupaonici. Zaplet počinje kada se na vratima stana pojavi „tržni inspektor“, kojega roditelji na svoju nesreću zamijene za zainteresiranoga turista, pa mu se u skladu s time i obraćaju:

Onda je popodne neko pozvonijo na vrata. Mama i tata su hića otvorili. Pred vratima je stajao jedan barba. Mama je rekla: ‚Gutentag!‘ Tata je rekao: ‚Gutentag! Habenzi bite?‘ Barba je rekao: ‚Ovi... jel vi ovdi iznajmljivate sobe stranim turistima?‘ Mama se rascmoljila: ‚Natirlih! Natirlih! Mit fruštuk, kakao und palačinken!‘ Tata se rascmoljio: ‚Habenzi bite! Cimer zer gut, fruštuk zer gut! Drajcih dojč mark und fertik!‘ Barba je rekao: ‚E baš super! Onda ćemo časkom napravit zapisnik!‘ (Ivančić 2006, I: 448/449, bold N. K.)

S obzirom na to da roditelji zapravo još nisu iznajmili Robijevu sobu, inspektor im je spreman progledati kroz prste. Pri kraju priče međutim nemili posjetitelj priupita smije li se poslužiti toaletom:

Onda je barba otvorijo vrata od zahoda. Ja sam skočijo se sa madraca iz kade i viknijo sam: ‚Bite?!‘ Barba je raširijo oči pitao je: ‚Koji si ti, jebate?‘ Ja sam rekao: ‚Ih bin junge dojče turisten! Šlafenzi mit govna! (Ivančić 2006, I: 449, bold N. K.)

Jasno je da je Ivančićeva uporaba ovih grafodomestikacija u funkciji satire. Prilagođavanje vrlo rudimentarnoga, makaronskoga, njemačkog Robijevih roditelja hrvatskoj grafiji, koje bi trebalo sugerirati i „pohrvaćeni“ izgovor, tu je jedna od (stilskih) taktika kojima se satiri izlaže prijetvorna gostoljubivost, neobrazovanost, nepripremljenost za turističku djelatnost i beskrupulozna želja za brzom zaradom („Habenzi bite?“). Kao agent društvene satire ponovno se pojavljuje sam Robi, i to svojim iskazom s kraja priče. Lažno se predstavljajući, on izgovara repliku koja je ujedno i mogući glas grupacije s kojom se Robi poistovjećuje (naizgled) isključivo iz vlastita interesa, a koja bi potencijalno kod čitatelja mogla izazvati i empatiju s turistima kojima se doista događa smještaj ovakvoga tipa.

Među postupcima grafostilizacije govor(e)nog jezika u našem korpusu, a i inače, osobito važnu ulogu imaju razni interpunkcijski postupci, preciznije: postupci kojima se, pa i protivno pravopisnim pravilima, interpunkcijski znakovi (1) bilježe na pojedinim mjestima u diskursu prvenstveno s funkcijom reprezentiranja govorne pauze ili (2) izostavljaju na pojedinim mjestima prvenstveno zbog toga da sugeriraju izostanak govornih pauzi, što podrazumijeva i osobitu intonaciju tih iskaza. Skup takvih postupaka nazvat ćemo ritmo-melodijskom interpunkcijom, preuzimajući pravopisni termin za skup grafostilističkih postupaka:

Pravopisna se pravila o pisanju rečeničnih znakova (razgodaka) mogu dakle temeljiti na trima načelima: strukturnom, (logičko-)semantičkom i ritmo-melodijskom (odatle i strukturna, semantička i ritmo-melodijska interpunkcija). Pritom se strukturno načelo, nazivano i gramatičkim, zasniva na poštivanju gramatičke, rečenične strukture. Interpunkcija se temeljena ponajvećma na (logičko-)semantičkom načelu često smatrala logičkom ili slobodnom, iako je lako dokazivo da se ne može govoriti o slobodnoj, a teško bi bilo reći i koja je interpunkcija nelogička. Ritmo-melodijsko pak načelo, ne potirući nužno ni semantičko ni strukturno, ističe posebice intonacijske karakteristike iskaza. Međutim valja odmah istaći kako ni jedna interpunkcija nije zasnovana isključivo na jednome načelu, već se može govoriti samo o njegovoj pretežitosti u određenim pravopisnim pravilima. (Badurina 1996: 258)

Osobitu pozornost posvetit ćemo onim mjestima u zapisu:

  1. gdje se interpunkcijski znakovi usuprot pravopisnim pravilima:

    a) bilježe (odvajanje priložnih oznaka vremena ili mjesta i subjekta od ostatka rečenice, neke parcelacije) → adicijske interpunkcijske figure

    b) izostavljaju (izostavljanja zareza između zavisne i glavne klauze u inverziji i između klauza suprotne rečenice) → suptrakcijske interpunkcijske figure

  2. gdje se interpunkcijski znakovi bilježe, a (prema nekim pravopisnim knjigama) nisu morali (zarezi poslije nekih veznika/konektora) → postupci srodni adicijskim interpunkcijskim figurama
  3. gdje su pravopisno mogli stajati i neki drugi interpunkcijski znakovi (neke parcelacije, točka umjesto trotočke) → supstitucijske interpunkcijske figure24

Naglašavamo da pojedini odabiri koji upućuju na ritmo-melodijsku interpunkciju ne moraju nužno biti u otklonu spram pravopisnih pravila, između ostaloga i zato jer neki suvremeni hrvatski pravopisni priručnici dopuštaju i poneka bilježenja interpunkcijskog znaka koja su isključivo ritmo-melodijske naravi (npr. tzv. Londonac kod pisanja nekih priložnih oznaka na početku riječi, tekstnih konektora i modalnih izraza), a katkad će se i pokoji interpunkcijski izbor koji se podudara s kakvom ritmičkom ili intonacijskom karakteristikom iskaza moći istovremeno „opravdati“ i (tj. preklapati i sa) semantičkim i/ili gramatičkim interpunkcijskim načelom (npr. poneko pisanje zareza u inverznim zavisnosloženim rečenicama). Istaknimo i to da su osobita ritmo-melodijska (intonacijska) obilježja iskaza katkad i u bitnoj relaciji s tzv. slobodnom (a zapravo pretežno semantičkom) interpunkcijom koja je temelj hrvatskim interpunkcijskim pravilima još od tzv. Novosadskog pravopisa iz 1960.25

Tijekom našeg istraživanja „stavit ćemo u zagrade“ mogućnost da poneki interpunkcijski odabir (bilo bilježenje bilo izostavljanje interpunkcije) možda i nije intendiran, tj. da autori možda i nisu baš svaki interpunkcijski znak u odabranom korpusu bilježili ili izostavljali svjesno, kao i to da je originalna interpunkcija nekih rukopisa možda i znatnije lektorirana ili modificirana tijekom priprema potonjih za objavljivanje. Olakotnom okolnošću tom poduzetom prečacu (Jer kako zapravo provjeriti intenciju autora u vezi s /ne/uporabom pojedinog interpunkcijskog znaka?!) smatramo to da množina izdvojenih primjera pojedinih interpunkcijskih postupaka iz raznih tekstova korpusa opravdava kvalificiranje potonjih među tipove stilizacijskih postupaka. Stoga ćemo također izbjegavati i interpunkcijske kuriozitete, tj. usamljene primjere protupravopisnih bilježenja ili izostavljanja interpunkcije.

Pri analizi uvažavamo i napomene Josipa Silića o „umjetničkoj slobodi“ uporabe interpunkcijskih znakova, osobito zareza: „Pisac umjetničkoga djela ima pravo stavljati zarez ondje gdje mu u stilski nemarkiranome tekstu nije mjesto. Kao što se zna, on ima pravo i ne stavljati zarez.“ (...) No držimo pritom na umu i ono što Silić također zapaža u istim ulomcima, a tiče se opreza u vezi s pojmom „slobodne interpunkcije“ (dodali bismo: i s mogućim precjenjivanjem slobode, ali i intencionalnosti autorske interpunkcije) te nužnosti da se interpunktuiranje u književnim tekstovima i interpunktuiranje u drugim tipovima komunikacije (mi bismo istakli: osobito u formalnijim diskursnim žanrovima na standardnom jeziku) sagledavaju kao relativno zasebni fenomeni:

Semantička interpunkcija, koja se često naziva i logičkom, nipošto nije slobodna. Ona podliježe strogim (komunikacijskim) zakonitostima. Unošenje je slobode u interpunkciju posljedica (između ostaloga i) „obožavanja“ individualne slobode pisca umjetničkog djela. To je pak „obožavanje“ posljedica (metodološki nedopustiva) poistovjećenja jezika umjetničkoga djela sa standardnim jezikom. [...] Ono što je njemu dopušteno ne mora (načelno – i ne smije) biti dopušteno drugim tipovima komunikacije standardnim jezikom. [...] Mnogi su nesporazumi u vezi s interpunkcijom nastali upravo zbog toga što su joj se potvrde pronalazile, vrlo često isključivo, u jeziku umjetničkog djela. (Silić ...)

Istaknimo i to da ćemo u našim komentarima upućivati prvenstveno na problematiku relacije između interpunkcije i govornih stanki, tj. ritma, uvelike pritom zanemarujući melodiju, tj. intonaciju iskaza. Sigurni smo međutim da će ponešto o njoj na temelju naših analiza stručniji čitatelj uzmoći i samostalno zaključiti.

U članku Razmišljanja o zarezu Lada Badurina između ostaloga piše: „Najzanimljivijim se od rečeničnih znakova (razgodaka) nalazi zarez, između ostaloga zato jer se na temelju pravila o njegovu pisanju može zaključivati o zastupljenosti interpunkcijskih načela – strukturnog, semantičkog i ritmo-melodijskog – u određenoj pravopisnoj normi.“ (1995: 47) No, kako je već spomenuto, katkad će se pisanje kojega interpunkcijskog znaka, pa i zareza, moći utemeljiti na više načela istovremeno. Štoviše, katkad će se bilježenje kojega interpunkcijskog znaka, osobito zareza, moći opravdati pravilima iz jedne od pravopisnih knjiga iako će neka druga knjiga to isto bilježenje smatrati pravopisno pogrešnim. Primjerice interpunkcijska pravila u tzv. Londoncu dovoljavaju da se (rekli bismo: prema ritmo-melodijskom, a protivno semantičkom i gramatičkom načelu) bilježe zarezi poslije nekih veznika/konektora, a poneka takva bilježenja koja se pojavljuju u književnim tekstovima, primjerice u i na drugim razinama kolokvijaliziranim tekstovima suvremene žargonske/žargonizirane proze, mogu se smatrati i postupcima grafostilizacije govorenog, pa i kolokvijalnog diskursa. Prema našem mišljenju takav je slučaj sa sljedećim bilježenjima zareza u nekim Perišićevim tekstovima, kojima se dakle pravopisno korektno (!) reprezentiraju govorne stanke (bold N. K.):

Ali, nije išlo. (Perišić 2002: 28)

Ali, još uvijek se držim, čekam da stvar protutnji. (Perišić 2002: 29)

Strah me Slovenije. Jer, u tom takozvanom čil-autu redovito zapale u Sloveniju. (Perišić 2002: 29)

Onda sam počeo plesati, iako pomalo ironično. No, nastalo je slavlje, činilo se da svi zbog mene slave – vatreno krštenje, baptizam, ili me zajebavaju, što li. (Perišić 2002: 32)

U pokojem tekstu nađu se međutim i zarezi, pa i točke, kojih ne bi smjelo ili trebalo biti prema bilo kojoj od (suvremenih) pravopisnih knjiga, čija je funkcija, čini se, prvenstveno reprezentacija govornih pauzi. Njih, dakako, ne treba brzopleto procjenjivati kao posljedice ili dokaze piščeva nepoznavanja pravopisa, već dozvoliti da se radi (barem u većini slučajeva) o literarno slobodnim postupcima s navedenom funkcijom. Tako primjerice u prozi Roberta Perišića i Vlade Bulića nailazimo na slučajeve protupravopisnog, ali grafokolokvijalizacijski funkcionalnog odvajanja priložne oznake vremena ili mjesta i subjekta zarezom od ostatka rečenice, u zapisima rečenica u kojima katkad i položaj atonalnih riječi iziskuje stanku na tom mjestu (bold N. K.):

Izašli su van i sjeli u njegov stari mercedes. Otac mu ga je poklonio, još prije rata, kad je sebi kupio novi. Kasnije, tražio je od njega da raskrsti s Anelom. (Perišić 2002: 81)

Onda, neki tip mi je pokazao jaku stvar. (Perišić 2002: 31)

Nakon deset minuta, golf dizel je pičio 120 na sat po prašnjavom putu uz rijeku. (Bulić 2006: 172)

Tip nezdravo tamne kože, rekao je da je on inspektor. (Perišić 2002: 56)

U prethodnom poglavlju već smo govorili o naknadnim umetanjima kao (supra)sintaktostilističkim postupcima karakterističnim za suvremenu žargonsku i žargoniziranu prozu. Proširivanja strukturno cjelovitih rečenica, osobito učestala u kolokvijalnom jeziku, ostvaruju se ne samo pravopisno korektnim odvajanjem tih segmenata zarezom nego i „protupravopisnim“ pojačanim odvajanjem točkom umjesto zarezom, primjerice zavisnih surečenica koje s glavnom rečenicom nisu u uskoj značenjskoj vezi, pričem se signalizira i dulja govorna pauza od one koju bi sugerirao na nekima od tih mjesta moguć zarez (bold. N. K.):

Koliko je god gađao cipelom, postigao sam samo to da joj brojevi stoje malo ukoso. Što je pouzdan dokaz da je s Taiwana i da nije nikakav falsifikat. (Perišić 2002: 9)

Uvijek se bojim da iza volonterstva stoji neka nesreća. Koju ionako neću doznati. (Perišić 1999: 111)

Ali, stara svinja ima štakore. Koji ulaze u moj vrt. (Perišić 2002: 9)

Tip sto posto misli da sam jedan od njih, ali da valjda imam još neku plus falinku. Kad ne plešem. (Perišić 2002: 29)

Pogledaš oko sebe i vidiš da si i dalje u istom kvartu, u istom gradu, u istom vremenu, očuh i dalje priča o tvojoj budućnosti, a majka je napeta i tiha. Kao da očekuje neku katastrofu. (Popović 2007: 83)

Zapravo, na školu sam gledao kao na još jednu prepreku do cilja o kojem nisam znao ništa, osim što sam osjećao da postoji. Da mora postojati. (Popović 2007: 78)

Ne znam je li im se zaista povraćalo, ili su se samo prenemagali, jer ta sorta uvijek se nešto prenemaže, uvijek prevrće očima, ali da su me prezirali, to sigurno. Kao što sam i ja prezirao njih. (Popović 2007: 80)

A što onda?, promislio sam. Kad nađeš to mjesto, kad dođeš do srca hrvatskog sna. Što onda? Što ako se razočaraš? Ako to nije ono što misliš da ćeš naći? Ne znam, ali zasad ionako ništa nema smisla. Ne može biti gore od ovih sranja što te okružuju. Mislim, možda i može, ali neke će mi se stvari valjda razbistriti. Nešto ću shvatiti. Ako ništa, barem ću moći reći da sam bio tamo. Da sam došao najbliže što sam mogao. (Bulić 2006: 173)

Potonji primjeri mogu se dovesti u vezu s pojmom parcelacije: realizacije jedne rečenice u nizu intonacijski izdvojenih segmenata odvojenih točkama. Parcelacija pritom podrazumijeva baznu komponentu, koja je gramatički samostalna, i parcelat, koji je gramatički i semantički uvjetovan baznom komponentom (v. Katnić-Bakaršić 2007: 256), čemu odgovaraju i gore komentirani primjeri odvajanja zavisnih surečenica kao parcelata točkom od prethodećih glavnih surečenica kao bazne komponente. Parcelacija se u suvremenoj prozi realizira i odvajanjima drugih tipova parcelata, tj. (dijelova) članova sintaktičkog ustrojstva (priložnih oznaka, objekata, /dijelova/ predikata, surečenica suprotnih rečenica i dr.) u novu grafičku cjelinu točkom (bold N. K.):

Krenuli smo. Na put u srce hrvatskog sna. (Bulić 2006: 171)

Golf dizel je nastavio gutati cestu 120 na sat. Na putu prema hrvatskom snu. Prema Thompsonu koji nas tamo čeka. (Bulić 2006: 173)

Rado sam gutao Staljinovu ludaru. Smanjivala je napetost. Činila je boravak u školi vrijednim. Život s očuhom mekšim. (Popović 2007: 83)

Uopće, sve je manje razloga da pokazujem svoju njušku naokolo. Mršavo lice puno bora, oči skrivene u tamnim dupljama, staru kožu koja je prestala proizvoditi melanin, i sve više sijedih u bradi i kosi. (Popović 2007: 139)

Kako je već spomenuto u prethodnom poglavlju, stilizacije kolokvijalnog i žargonskog diskursa nerijetko uključuju i poneku nedovršenu rečenicu, pa pogled na zapis takvih tekstova često primjećuje i više trotočki nego u drugim književnim proznim tekstovima. No „trotočkastost“ takvih stilizacija nije uvijek samo posljedica učestalog pojavljivanja nedovršenih iskaza, tj. nepotpunih rečenica – u njima se naime trotočje katkad upotrijebi i isključivo u funkciji reprezentiranja govorne pauze, i to u pravilu dulje nego što bi je podrazumijevale ondje pravopisno također moguće točke ili zarezi, dakle i kada nije riječ o nedovršenom iskazu. Trotočke su u takvim slučajevima zamjenjive bilo točkama bilo zarezima samo u smislu pravopisne korektnosti; (grafo)stilistički gledano, ti znakovi nisu zamjenjivi, jer točke ili zarezi ne bi zadržale i funkciju signala reprezentacije podulje govorne pauze. Evo primjera iz Popovićeva romana Oči:

Da, imao je on i neku gitaru, ali tri-četiri rifa koja je znao jezivo su zvučala u njegovoj izvedbi tamo na klupama u parku, a najdalje dokle je otišao na zapad bio je Trst, gdje je i pokrao sve te krpice koje je nosio... A ja sam sve to znao. (2007: 82)

I tako bih upao tamo s curom, a deluks društvo pretvorilo bi se u čopor, i čulo ih se kako reže: Koji je ovaj… Gle, kakve cipele ima... Zakaj ga uopće konobar pusti unutra... (80)

Tamo u Dubravi, kad je televizija još bila crno-bijela, a takav je bio i život... kad sam bio ludi klinac čiji su se osjećaji znali tako snažno uzburkati zbog one djevojčice iz Kanarinske ulice... da me je samo bilo priključiti na neki mjerač osjećaja, taj bi eksplodirao. A nakon euforije uslijedila bi još gora faza, beskrajno blaženstvo, koje bi me proželo do vrha najmanje dlačice, i danima sam levitirao poput onih svetaca, uvjeren da će taj osjećaj trajati, trajati, trajati... (139)

Za diskurse pripovjedača u Perišićevoj prozi, osobito onoga u romanu Naš čovjek na terenu, karakteristična je pak povećana frekvencija trotočki oba tipa. U sljedećem ulomku trotočja se pretežno rabe u funkciji sugestije duljih govornih pauzi nakon gramatički i semantički cjelovita iskaza; jedina iznimka je zapis rečenice „A moj stari – to mi kaže svaki put – u mojim je godinama već...“, u kojoj je ujedno riječ i o nedovršenom iskazu:

Ali eto, vratismo se jednom od Markatovića, s tog fatalnog slow fooda... Nekako mi je teško pao, pa nisam mogo zaspat, nego sam uzeo pivo iz frižidera, pa gledam okolo, tu gajbu i taj namještaj gadni... Pa digni i ti kredit – šapne mi glasić (valjda je to bio moj dobri anđeo)... Zbunilo me to... Gle, ne bi mi nikad palo na pamet. Jer držah se još uvijek rokerom... Ali eto, reče mi glas, pogledaj Markatovića, tvoja generacija, a ima takvu gajbu i još blizance ima. Pa zašto ne bi i ti?

Hm, ja i kredit... kredit i ja... Razmišljao sam o tome te noći, one noći, ne znam točan datum... Razmišljao sam... Još smo, činjenica je, u Sanjinom studentskom stanu, iako je ona završila faks... A moj stari – to mi kaže svaki put – u mojim je godinama već... Ma šta da ti pričam, a kako se tada živjelo, bolje da ti ne pričam, za cipele nisu imali, a ipak su djecu napravili, i još kuću sagradili... Pa se sada čude – normalno – o čemu mi mislimo, ja i Sanja... Da li mislimo? Kad mislimo? Kad imamo misliti? (Perišić 2007: 16)

Evo još jednog „trotočkastog“ ulomka iz istog romana, u kojemu su prve dvije trotočke isključivo u funkciji reprezentacije govorne stanke (i „zamjenjive točkom“), dok sljedeće tri usto imaju i funkciju označavanja sintaktički nedovršenih iskaza:

Ne znam... Strah me... Ako se sutra ne javi, onda... Nešto ću morati... Iako, realno gledano... (Perišić 2007: 138)

Primjećujemo i to da se u zapisima odabranog korpusa neki interpunkcijski znakovi kojima se također može sugerirati dulja govorna pauza (iako to nije njihova osnovna funkcija) – crta, crte, dvotočke, točke-zarezi i zagrade – pojavljuju nešto rjeđe nego u ostatku suvremene hrvatske proze. Rjeđe ne znači nikad, pa tako evo i nekoliko primjera uporabe crte pred kraj rečenice, odnosno „pred iznenađenje“, u kojima ona reprezentira i govornu stanku:

[...] i na kraju njegovo veličanstvo – hors. (Balenović 2006: 32)

Ispočetka je, doduše, dvojio je li perspektivniji elektrotehnički ili strojarski smjer, i dugo je tu vagao za ili protiv, a onda je zaključio da su budućnost svijeta – šarafi. (Popović 2007: 77)

Bio sam sirotinja, novac je bio rijetkost u mojim džepovima, i što je najgore – sve mi se to čitalo na licu. (Popović 2007: 80)

Čini nam se da bi razlog rjeđem pojavljivanju tih interpunkcijskih znakova mogla biti tendencija pisaca žargonske/žargonizirane proze da zapis ne učine suviše knjiškim, da ga suviše ne artificijeliziraju, što bi bilo u suprotnosti s duhom žargona ili kolokvijaliziranošću teksta na ostalim (jezičnim) razinama. Stoga možda radije od tih znakova, čija pravilna uporaba i razumijevanje podrazumijeva i relativno dobru pismenost, rabe konvencionalnije, „neformalnije“, interpunkcijske znakove poput točke, zareza ili trotočke i na mjestima gdje bi pristajao neki od spomenutih znakova, kao što bi sljedeći primjeri mogli sugerirati (podcrtao N. K.):

Takav je život, ne može uvijek uokolo bujati ljubav. (Popović 2007: 80)

Inače, nije ostalo mnogo detalja s tog tuluma. Osim da su se svu noć u sobi dimili pačuli štapići i da se svu noć okretala jedna te ista ploča. Pearl. (Popović 2007: 84)

Sve što potrošiš, moraš nadoknaditi, i što više trošiš, više ti treba, jednostavna omča u kojoj se guši pet milijardi izbezumljenih dvonožaca. (Popović 2007: 138-139)

Prema svim suvremenim pravopisnim knjigama u zavisnosloženim rečenicama u kojima su glavna i zavisna surečenica u inverznom poretku (zavisna klauza dolazi prije glavne) između potonjih obavezno se bilježi zarez, što je pravilo koje predstavlja otklon od semantičke („slobodne“) interpunkcije i temelji se na gramatičkom (strukturnom) načelu. No piscu se možda katkad učini da bi zarez u zapisu poneke od takvih rečenica mogao sugerirati i predugu stanku ili stanku koje u „živome govoru“ ne bi bilo. Mnoštvo takvih izostavljanja zareza nalazimo u Šimpraginoj zbirci priča Kavice Andreja Puplina. Boldom smo označili riječi između kojih bi se prema pravopisu očekivao zarez; svi su primjeri iz jedne kratke priče – Zeksana:

[...] da nije otišel do sad bi si već pet put posel našal.

[...] ak se već bude vraćal nek se odseli u neki drugi kvart [...]

[...] kaj si mu dal to je karal [...]

Velim ti čovječe, on je imal želudac, kaje on sve provaril to ne bi ni Zec s tri flaše vinjaka u sebi.

[...] namugala ga je da posudi neku velku lovu da imaju za šit i onda kad su potrošili znogirala ko zadnje đubre.

A kad je odlazil nije se ni javil.

Al Prnja je fakat bil dobar ko kruh, kaj, ak su ga spičkali na front nadam se da je bar granate dodaval, kuiš, da nije onu žnjoru povlačil.

[...] al kad su skužile koja je škvadra odmah su se pokupile.

Dok je njega nemre bit dosadno.

S istom se funkcijom zarez se katkad izostavlja i između dviju klauzi suprotnih rečenica, gdje je također pravopisno obavezan. Primjeri su ponovo iz priče Zeksana i ponovno smo boldom označili riječi između kojih bi se prema pravopisu očekivao zarez:

[...] koji si ti to ustaša a Srbi ti čuvaju djete.

I sam si dole bil, kaj, ono, brda, sunce izađe u dva popodne a zalazi poslje ručka.

[...] jest da mu žena zgleda ko hobotnica al njemu je dobra [...]

Spomenimo naposljetku kao kuriozitet u suvremenoj prozi i postupke interpunkcijskih suptrakcija povezane sa stilizacijom govorenoga jezika i govornom karakterizacijom u romanu Baba Zorana Pongrašića, u kojemu zarezi posve izostaju (ali se ipak rabe velika početna slova i točke kao signali rečeničnih granica):

Ne znam kak se je zvalo to selo nemam pojma čini mi se da je išlo nekak na s il na t a možda i nije. (Pongrašić 2005: 56)

Ti su postupci u funkciji reprezentacije pripovjedačeva govora bez stanki, a zajedno s drugim stilskim obilježjima teksta imaju svoju ulogu i u reprezentaciji skromnih vještina njegova jezičnog izražavanja, pa i njegove mentalne limitiranosti.

Osobiti grafostilistički i pismovni postupci u (pripovjednim) tekstovima u kojima se rabe nestandardni varijeteti, pa i žargon, katkad mogu imati i zanimljive ideološke ili političke konotacije. Jednu od ilustracija pruža pojava, poznata kao eye dialect, da se pojedine riječi pojavljuju u nestandardnom zapisu iako potonji ne podrazumijeva i izgovor drukčiji od standardnog, upućujući tako na to da je govor lika u cjelini nestandardan – na dijalektalan govor, govor stranca ili neobrazovana govornika.26 (Radi se o osobitom slučaju figure ekvivalentnih grafova, prema našoj terminologiji i klasifikaciji pismovnih očuđenja.) Primjerice, kako podsjećaju Leech i Short u svojoj knjizi Style in Fiction (2007: 134-137), Dickens u romanu Sumorna kuća diskurs jednoga čistača stilizira uz uobičajena obilježja karakteristična za jezik donje klase i svojevrsnim viškom – nestandardnim zapisom ‹blest›, koji bi trebao upućivati na razliku u njegovu izgovoru pridjeva blessed u odnosu na standardni jezik. No, kao što primjećuju autori, razlike u zbilji uopće nije bilo. Drugim riječima, tim (grafostilističkim) postupkom Dickens je dodatno istaknuo jezičnu, ali i socijalnu razliku između nižih i viših klasa. Takvi stigmatizirajući postupci, kojima se u konstrukciji diskursa likova nižih klasa imputiraju i veće jezične, pa i socijalne razlike nego što su one postojale u zbilji, nisu bili neobični za viktorijanski roman, čiji su junaci u pravilu govorili standardnim jezikom, kao i pripovjedači i autori. Njima je autor u pravilu – da upotrijebimo pridjev koji rabe i Leech i Short u vezi s viktorijanskim piscima – snobovski signalizirao svoju privrženost standardnom jeziku, dominantnoj ideologiji i vlastitoj klasi, čiji su pripadnici pretežno bili i njegovi ciljani čitatelji, s kojima se takvim i sličnim postupcima uspostavljao identifikacijski odnos superiornosti.

I P. Gaitet u knjizi Political Stylistics razmatra nekoliko politički indikativnih tipova grafostilističkih postupaka u pripovjednoj prozi u kojoj se rabe kolokvijalni jezik i žargon. Između ostalog propituje moguće subverzivne učinke Queneauove poznate „antiortografske grafije“ u romanu Zazie u metrou, razmatrajući ih u relaciji s autorovim stavovima o francuskom pravopisu. Njezina interpretacija međutim završava zaključkom da su ti postupci ipak isključivo ludički i da nemaju političkih implikacija, baš kao ni piščevo zagovaranje „fonetskoga pravopisa“ izvan književne domene.

P. Gaitet istražuje i konvenciju kurziviranja pučkih leksema u francuskom romanu 19. stoljeća, tumačeći te postupke ideološki indikativnima, odnosno signifikantnima u smislu odnosa građanske klase spram nižih društvenih slojeva. Zapažanja o tome kako se u nefikcijskim tekstovima građanskih pisaca u 19. stoljeću pisalo o slengu i o jeziku (pariške) radničke klase povezuje s prikazima radništva i njihova jezika u francuskom romanu. Pritom podsjeća na to da u svojoj poeziji Victor Hugo slavi vezu između jezične i političke slobode lamentirajući nad zastarjelošću literarnih normi koje je ustanovilo klasicističko 17. stoljeće. Slaveći lokalne dijalekte i žargon, Hugo ističe da bi leksik francuske književnosti trebao reflektirati ideje Revolucije – francuski pisac, kako piše, morao bi revolucionarne ideje slobode i jednakosti propagirati ne samo sadržajem nego i formom djela, prevodeći ih na stilsku razinu, uspostavljanjem stanovite demokracije riječi. No autorica primjećuje da se u njegovu stilu ta jednakost baš i ne primjećuje; preciznije: da žargon u njegovim romanima ipak ne doseže ono novo dostojanstvo koje je proklamirao u svojoj poeziji. Primjerice u Posljednjem danu prokletoga, tekstu u kojemu je Hugo zagovarao ukidanje smrtne kazne, glavni se lik i po privilegiranom socijalnom i po kulturnom zaleđu i po jeziku poprilično razlikuje od ostalih zatvorenika te gaji čak i averziju prema njihovu habitualnom načinu izražavanja (žargonu). P. Gaitet zapaža da pripovjedač shvaća sleng kao parazita, bradavicu, odvratnu izraslinu na „normalnome“ jeziku (1992: 2), pričem osobito uvredljivim smatra njegov zvuk, koji ga asocira na nemoral. Koncentrirajući se na materijalnost njegovih označitelja, spomenuti lik taj jezik uopće ne prepoznaje kao prenositelja značenja, već ističe njegovu ružnoću, odnosno neestetičnost. Takvoj percepciji ovoga naratora, kako smatra autorica, bliski su i Hugoovi postupci izdvajanja žargonskih riječi u kurzivne popise (s prijevodima u zagradama)27 i njihova prevođenja u fusnotama. Prema njoj oni su jasan signal da autor smatra da je žargon jednako nepoznat i čitateljima, a utemeljeni su na pretpostavci da čitatelji i narator dijele zajedničko društveno i kulturno zaleđe. Žargon slično prikazuje i Balzac u nekim svojim djelima. Unatoč pohvalama njegovoj slikovitosti, energičnosti i odvažnoj metaforičnosti prikazuje ga kao „divljački“, ograničavajući ga u svojoj prozi na upravni govor likova. No čak i tada se pojedine žargonske riječi ili izrazi stavljaju u kurziv, a njihovi prijevodi donose u zagradama. Takvim postupcima, smatra P. Gaitet, ovi pisci žargon na stanovit način stavljaju onkraj literarnosti vlastitih tekstova te jasno signaliziraju da proizvode diskurs namijenjen prvenstveno vlastitoj klasi, istovremeno čuvajući granice književnoga polja i vlastitu poziciju unutar njega.

Što se tiče grafostilističkih i (orto)grafijskih28 tema u našemu korpusu, prethodno smo prikazali i komentirali razne postupke grafostilizacije govor(e)nog jezika koji se pojavljuju u njoj, no kojima bi, smatramo – iako većinom podrazumijevaju i narušavanje pravopisnih pravila, pa su stoga potencijalno zanimljivi za razmatranje eventualnih ideoloških konotacija – uglavnom bilo pretjerano pripisati kakve političke konotacije (ili intencije). No čini se da ipak i u suvremenoj žargonskoj/žargoniziranoj prozi možemo razabrati nekoliko ideološki konotativnih tipova grafostilističkih ili pismovnih postupaka. Za razliku međutim od prethodno komentiranih slučajeva iz viktorijanske književnosti i francuskog realističkog romana, gdje slični postupci impliciraju svojevrsno stigmatiziranje nekih sociološki specifičnih varijanti kolokvijalnoga jezika iz pozicije bliskosti autora dominantnim društvenim ideologijama i diskursima, u suvremenoj se hrvatskoj prozi potonjima pretežno nastoji oponirati. Kao zanimljive teme u vezi s time ovdje izdvajamo grafostilistička obilježja Ivančićeva Robija K., uzus grafodomesti(fi)kacije kolokvijalnih/žargonskih anglizama, (ne)uporabu apostrofa pri bilježenju raznih varijanti kolokvijalnoga jezika i postupke pismovne reprezentacije nekih palatala (zagrebačke) kajkavštine, tj. zagrebačkog slenga u suvremenoj prozi.

Jedno je od prepoznatljivih stilskih obilježja Ivančićeva Robija K. specifična grafija, kojom se stilizira diskurs dječjih pisanih sastavaka u kojima djeca, zbog neovladanosti standardnim jezikom i njegovom ortografijom, pišu „kao što se govori“, u ovom slučaju grafijom prilagođenom splitskom vernakularu. Kao što je već komentirano u drugim dijelovima ove studije, naglasne se cjeline često pišu sastavljeno, pa tako i one gdje dolazi do redukcije glasova i ostalih glasovnih promjena, bilježi se čak i tzv. intervokalno j (iskobečijo, dreknijo), a i riječi i izrazi na engleskom i njemačkom grafijski se prilagođavaju hrvatskoj latiničkoj grafiji. Spomenuti postupci mogu se tumačiti kao aspekti stilizacije dječjeg pisanja, ali i kao ironijski dijalog s uvriježenom i vrlo otpornom obuzetošću pravopisanjem na ovim prostorima.

Piscima koji posežu za kolokvijalnim jezikom, žargonima i dijalektima otvara se mogućnost da u većoj mjeri osamostale njihove grafije simbolično tako uspostavljajući ili ističući posebnost stanovitoga varijeteta i/ili oponirajući standardnom jeziku i njegovoj ortografiji. Primjerice u tekstovima suvremene žargonske/žargonizirane proze već komentirano vrlo uobičajeno grafodomesti(fi)ciranje kolokvijalnih/žargonskih anglizama predstavlja opću tendenciju koja u pravilu indicira afirmativan dijalog teksta spram slenga mlađih generacija (u kojemu su oni vrlo brojni), a potencijalno i (nekih) njemu inherentnih svjetonazorskih elemenata. Taj se afirmativan dijalog ogleda i u redovitom izostanku kurziviranja i sličnih tipova markiranja kolokvijalizama i žargonizama u našem korpusu, pa i u onim romanima i pričama u kojima se obilježja kolokvijalnoga jezika i žargona pojavljuju u hibridnim spojevima s obilježjima standardnoga jezika ili različitih tipova diskursa karakterističnih za standardni jezik (npr. knjiškog). Takva označavanja primjerice posve izostaju u diskursu protagonista Popovićeve i Mraovićeve fikcijske proze, u Radakovićevu romanu Sjaj epohe, u diskursu perišićevskoga protagonista u zbirci priča Užas i veliki troškovi i romanu Naš čovjek na terenu. To je pak posve u skladu s pretežno afirmativnim prikazima pripovjedača i likova u toj prozi, u pravilu obrazovanih mlađih urbanih frajera, čiji hibridni diskurs indicira da su oni podjednako familijarizirani sa svim njegovim sastavnicama (Košćak 2012: 48-49).

Kao simboličko afirmiranje slenga i kolokvijalnoga jezika moglo bi se tumačiti i pretežno propuštanje uporabe apostrofa pri njihovu reprezentiranju u odabranom korpusu. To izostavljanje apostrofa gdje bi se on prema pravopisnim pravilima očekivao redovito se pojavljuje u grafostilizacijama zagrebačkoga kajkavsko-štokavskog vernakulara i slenga u suvremenoj hrvatskoj prozi. Tako u Perišićevoj zbirci priča Možeš pljunuti na onoga tko bude pitao za nas nalazimo ‹viiš› (161) umjesto ‹vi’iš› prema vidiš i ‹gleat› (168) umjesto ‹gle’at› prema gledat, u njegovu romanu Naš čovjek na terenu ‹kuiš› (2007: 65, 126) umjesto ‹ku’iš› prema kužiš i dr. Evo i primjera iz Šimpragine proze Kavice Andreja Puplina:

Mislim kurac, ko je mene pital jel mi se bori il mi se ne bori. Da nisam otišel u gardu, ionak bi me pozvali prije ili kasnije. Kuiš, ono, kad sam bil u Gracu kod tete, mislim se, nekak mi je bed bil, ono, ja na sigurnom a stara mi u Zagrebu. Dobro, trebala je i ona doć za koji dan, kuiš, al onaj filing kad si tam, ono, mir totalni, škvadra živi, a na njihovoj telki vjesti kak je u Zagrebu frka, uzbuna, ono. (Šimpraga 2002: 7)

I odem ja z Brankom u velku sobu [...] reko daj jel moeš minutu šutit [...] (Šimpraga 2002: 13)

Sjećaš se one Renate iz Prečkog kaj sam je trošil tam u onoj vodostanici? Ma one, čovječe, kaj sam je zbaril u Pongri Futaču ispred nosa, no, one kaje imala muf ko nacionalni park, jeboti, seamdest hektara, i one velke sise? (Šimpraga 2002: 39)

A viš ga sad. (Šimpraga 2002: 15)

Balenović pak učestalo spominjanje upitne konstrukcije kaj je osobito negativnog lika Krpe redovito bilježi bez apostrofa i sastavljeno, kao ‹kae› (21, 22, 67, 74), umjesto mogućeg ‹ka’ ’je›.29 U Šimpraginim Kavicama pak ta se upitna konstrukcija redovito bilježi u obliku ‹kaje›, a i druge konstrukcije sa zamjenicom kaj pišu se bez apostrofa i razmaka između riječi (bold N. K.):

A kaj Futač, cugali su šljivu i derali po beli, kaje on uopće i mogel delat u ratu. (2002: 37)

Kaj nije ko ostali bil nekaj normalno, ćato, trpezarac, kapijaš, kaja znam, razvodnik. (37)

Kuiš, gnojil bi tu po kvartu da je kajaznam Prnja nasprejal iza dućana ono ha-de-ze na ćirilici, kuiš, a Futač je bil z menom kad sam to napisal [...] (37)

U nekim tekstovima suvremene hrvatske proze čak se osobito bilježi i reduciran („srednji“) izgovor dugog jata karakterističan za zagrebački vernakular i žargon, pa tako u romanu Metastaze nalazimo graf ‹je› i ondje gdje bi prema pravopisu trebalo pisati ‹ije›, tj. gdje bi se moralo staviti apostrof umjesto slova i: ‹sljepac› (Balenović 2006: 21) umjesto ‹slijepac›, ‹pomješal› (isto: 42) umjesto ‹pomiješal›, ‹cjeli› (isto: 70) umjesto ‹cijeli› itd.30 Evo i primjera iz Šimpragine proze Kavice Andreja Puplina:

[...] a na njihovoj telki vjesti kak je u Zagrebu frka [...] sam se straha naužil za cjeli život [...] bu mu krv pila cjeli život, bu riknul u cvjetu mladosti [...] veli joj Vedrana poslje da imam malo klempava uha [...] (Šimpraga 2002: 7–9)

U suvremenoj hrvatskoj prozi i jezik „Vlaja“, karakterističan po glasovnim redukcijama i često ismijavan u suvremenoj hrvatskoj kulturi,31 grafostilizira se najčešće bez apostrofa, pa Ivančić u Robiju K. piše ‹stante› umjesto ‹stan’te› (prema stanite) ili ‹nemoš› umjesto ‹ne mo’š› (prema ne možeš). Kod Bulića primjerice nalazimo ovako grafostiliziran govor lika „Vlaja“:

Šta š pit? (...) a di š se zaposlit (...) moš cipat ruzinu (2006: 54/55, bold N. K.)

umjesto

Šta ’š pit?, a di ’š se zaposlit [...] mo’š cipat ruzinu

prema

Šta ćeš pit?, a di ćeš se zaposlit, možeš cipat ruzinu.

I u Perišićevu romanu Naš čovjek na terenu nalazimo primjere istog tipa: „moš mislit“ (Perišić 2007: 75, bold N. K.), „‚Pa znan ga dok još nije ni prooda‘, reče Milka.“ (isto: 253, bold N. K.)

Moglo bi se izdvojiti nekoliko glavnih funkcija komentiranih izostavljanja apostrofa, svojevrsnih suptrakcijskih figura pravopisnih znakova (iako je o figurativnosti možda pretjerano govoriti jer je začudnost takvih postupaka prilično oslabljena njihovom konvencionalnošću, ne samo u književnom nego i u privatnom diskursu). Prva je u vezi s estetikom zapisa: naime moguće je da bi dosljedno bilježenje svakog apostrofa u grafostilizacijama nestandardnih varijeteta isuviše odvlačilo pozornost čitatelja na sam zapis. Druga je funkcija u vezi s ciljevima grafostilizacije govor(e)nog jezika: ako se složimo s time da bi gomilanje apostrofa moglo čitatelja suviše prikovati uz površinu tiskane stranice, tada bi njegovo izostavljanje moglo pospješiti njegovo uživljavanje u proizvodnju iluzije živog govora. Unatoč tome zapisi u kojima se apostrofi izostavljaju katkad mogu rezultirati i efektom privlačenja pozornosti, pričem se može spekulirati i o intenciji autora. Možda se o takvoj intenciji može nagađati u slučajevima tipa gore citiranog zapisa ‹prooda›, prema prohoda, tj. u takvim slučajevima gdje zapis začudi svojim slovnim sastavom poput netom spomenutog, gdje se u nizu pojavljuju dva slova ‹o›, što je neuobičajeno u hrvatskom jeziku. Bilo kako bilo, pri nailaženju na zapise poput komentiranog čitatelja kao da se mjestimice trgne iz spomenutog uživljavanja u iluziju žive riječi. Što se tiče ideoloških konotacija, smatramo da se ovi postupci uglavnom istovremeno mogu tumačiti i kao afirmativni spram varijeteta koji se stiliziraju i kao svojevrstan – doduše, blag – otpor dominantnosti standardnog jezika. Pred potonjom je ipak podosta popustio roman Jeleni na kiši Tarika Kulenovića, pretežno poštujući pravila o bilježenju apostrofa. Ta su bilježenja čak i češća u zapisima diskursa likova, što se može tumačiti i kao signal relativnog distanciranja pripovjedača od likova, a apostrofi se čak pojavljuju i na mjestima gdje nisu pravopisno propisani ‹kak’› (bold N. K.):

K’o da je JNA namjerno u vezu gurala Hrvate i Šipce. (Kulenović 2003: 125)

Kak’ su nam sad odjednom četnici prijatelji? (Kulenović 2003: 136)

Jedna je od zanimljivih tema u vezi s bilježenjem nestandardnih varijeteta u suvremenoj prozi i pismovno reprezentiranje nekih palatala (zagrebačke) kajkavštine i zagrebačkoga žargona. U većini tekstova našega korpusa u kojima se rabi kajkavština autori tek donekle nastoje zabilježiti, tj. reprezentirati njezine fonološko-fonetske specifičnosti. Primjerice u grafostilizaciji diskursa Žendre, Zagrepčanina čiji je diskurs u znatnoj mjeri protkan obilježjima kajkavštine, u Kavicama Andreja Puplina, izgovor refleksa jata uglavnom se reprezentira s ‹e› (kajkavska ekavica) ili s ‹je›, pa i ondje gdje bi pravopis nalagao ‹ije›; ne rabe se apostrofi za bilježenje kajkavskih „ispadanja“ glasova („ispadanja“ ako ih se promatra iz vizure standardnog jezika), no ipak – dosljedno se poštuju standardnojezične ortografske razlike ‹dž›/‹đ› i ‹č›/‹ć›, unatoč tome što u zagrebačkoj kajkavštini nema fonemske razlike na koju se upućuje tim grafovima (bold N. K.):

A sam ti pričal kak sam karal Tinu na onom tulumu kod Zvjezdane? Kak nisam, čovječe, pa to je fakat bilo pozorište u kući. Sjećaš se, ono, kak se tri mjeseca pričalo kak bu Zvjezdana imala tulum prvi put kad joj starci odu na vikendicu. I niš, kaja znam di si ti bil, valda na moru, jedne subote počne se nekaj po Pongri šuškat da bu naveče tulumiška. (Šimpraga 2002: 28)

Istu dosljednost nalazimo i u pričama i romanima R. Perišića, u romanima Baba Z. Pongrašića, Putovanje u srce hrvatskoga sna V. Bulića, Metastaze Ive Balenovića i Jeleni na kiši T. Kulenovića. Premda u svojemu pisanju uvelike nastoje pismovno reprezentirati osobitosti kajkavske fonetike i fonologije, gotovo svi pisci iz našeg korpusa spomenute kajkavske palatale uglavnom dakle podvrgavaju razlikama koje u kajkavštini ne postoje, nego tek u standardnom jeziku i u njegovoj grafiji.

Nasuprot tome Borivoj Radaković, kada stilizira kajkavštinu, bilo urbanu (zagrebačku) bilo ruralnu – uz to što uvelike nastoji reprezentirati i njezine druge fonološko-fonetske specifičnosti (ekavski refleks jata: lepi, čoveka, mišlenje; zapisi poput fkral, nafčil, zapraf; zrušila itd.) – spomenute kajkavske palatale bilježi po jednim grafom: ‹č› (iduči, reč, ič i dr.) i ‹dž› (ludžakinja, ledža i dr.). Doduše, te prakse još nema u romanu Sjaj epohe, ali od zbirke Ne, to nisam ja iz 1999. ona je redovita u njegovim tekstovima. Evo primjera iz priče Životinjsko gospodarstvo iz zbirke Porno, također objavljene 1999. (bold N. K.):

To kaj sam sad pal na selo, to su tragične okolnosti o kojima rajše ne bi sada – mogu samo reč to da je ženska kod koje sam dugo stanoval bila jedna fina gospodža, a kad je ona otišla f nebo, njezina me sestra dala na selo. To joj ne bum zaboravil, al sad – kaj je, tu je... (...) Joj, sad vidim da preveč povedam, a ko zna je 1 bum imal z čim do kraja pisat, pa da ispričam celu priču o tom kaj se dogodilo i kaj se dogadža na ovom čudnom i tužnom Živinskom gospodarstvu. (...) Sve je počelo jedan dan kad je neko rekel da naš Gujdaš, najstariji pajcek na imanju, poziva svu živinu da nam nekaj važnoga veli. Svi su bili jako uzbudženi celi dan i čim su se zgasila svetla svi su odbežali f štalu. I ja sam odlučil otič, da vidim kaj se dogadža, pa se ni nisam uvlačil f hižu.

Kak je ispalo, f štalu sam došel zadnji. Tam su več bili svi - pajceki, konji, krave, stoka sitnoga zuba, hoču reč: ovčad i koze, pa onda, piceki, pesi, purani: velim, svi. Zapraf, bolje je reč skorom svi. (1999: 153/154)

Premda se takvo bilježenje srednjih kajkavskih palatala (moglo bi se kazati: radikalno, ali možda samo zato jer se u kontekstu srodnih tekstova ističe kao posebnost) može činiti i ponešto artificijelnim, ono je s obzirom na fonetsko-fonološku jezičnu stvarnost, tj. govor (zagrebačkih) kajkavaca ipak vjerodostojnije od onog koje se povinuje standardnojezičnoj grafiji.

Radakovićeva posebna grafija za (zagrebačku) kajkavštinu konotira intenciju da se potonja u većoj mjeri autonomizira, pa i da se ovome varijetetu prida dignitet jezika. (Za laike, i ne samo njih, varijeteti koji se nazivaju jezicima obično se prepoznaju /i/ po tome da imaju osobitu grafiju, barem u kontekstu pisanih kultura.) Preferiranjem po jednoga grafa za srednje kajkavske palatale i tendiranjem bilježenju ostalih fonološko-fonetskih specifičnosti kajkavštine Radaković zapravo piše u skladu s nekim svojim javno izrečenim stavovima. Dovodeći ih u vezu s komentiranim pismovnim postupcima – koji su bitnim, spram standardnojezične grafije razlikovnim elementom njegove literarne kajkavske grafije – moglo bi se kazati da njima pisac oprimjeruje svoju ideju o kajkavštini kao jeziku, a ne pukom dijalektu. No ne radi se tek o lingvističkim tezama. Naime Radaković ne samo da smatra kajkavštinu jednim od triju hrvatskih jezika nego štokavštinu, standardni jezik, pa i štokavce smatra invazivnim spram kajkavštine.32 Ne ulazeći u podrobnije razmatranje opravdanosti Radakovićevih stavova, možemo zaključiti da slučaj njegovih pismovnih postupaka ilustrira kako se autonomnost kojega varijeteta, odnosno njegova razlika spram standardnoga jezika i drugih dijalekata, pa i razlika spram drukčijih ili sukobljenih svjetonazora koji su (navodno) svojstveni govornicima ovih jezika, može sugerirati/implicirati i simbolički – posebnim grafostilizacijama.

Nasuprot Radakovićevoj tendenciji, opozicijski ili subverzivni potencijal kakvoga nestandardnoga varijeteta, pa i svjetonazora koji on utjelovljuje ili može utjeloviti, svakako se može i otupiti njegovim podređivanjem (orto)grafiji standardnoga jezika. No prilagođavanje grafije pojedinih nestandardnih varijeteta onoj standardnojezičnoj može biti i prvenstveno u funkciji olakšavanja komunikacije s (ciljanom) publikom. Na to da pojedina „nevjerodostojna“ ili „nerealistična“ prikazivanja kakvoga varijeteta, pa i na grafijskoj razini, mogu biti uvjetovana komunikacijskim razlozima podsjeća i komentar Ive Žanića u vezi s jezikom TV-serija Mejaši i Gruntovčani:

[N]estandardni se idiomi, kako to čini G. Ritchie i većina drugih autora, mogu stilizirati kako bi s jedne strane sačuvali posebnost i nastavili funkcionirati kao socijalni i situacijski markeri, a s druge postali razumljiviji pretpostavljenoj širokoj publici. Upravo to činili su, primjerice, autori hrvatskih tv-serija Mejaši i Gruntovčani, o čemu svjedoči glumica Smiljka Bencet, fikcionalna Regica Katalenić. Scenarij Mladena Kerstnera bio je, kaže ona, leksički, morfološki i prozodijski gotovo kao dijalektološki zapis, ‚ali mi smo na snimanju to stilizirali‘, u čemu je i on pomagao, ‚tako da svi mogu razumjeti‘. (2007: 29/30)

Slično tome, to da se bez(orto)grafijski nestandardni varijeteti u kakvome (fikcijskom) tekstu reprezentiraju standardnojezičnom (orto)grafijom ne mora automatski podrazumijevati njegovu stigmatizaciju. Razumljivost, tj. čitljivost kakve na nestandardnom varijetetu ostvarene pisane poruke naime može imati i veću važnost od toga da li je odabrano „pravo“ ili „krivo“ slovo, primjerice u onim slučajevima kada je tekst subverzivan na nekim drugim razinama.

Dakako, ne treba ni pretjerivati u traganju za ideološkim, pa i subverzivnim implikacijama pismovnih postupaka. Na to podsjeća Jeremy Campbell ironizirajući neke teze Frankfurtske škole u vezi s navodnom subverzivnošću hermetičnog modernističkog pisma:

Markuze se također slagao da filozofski način pisanja treba da dopre da samog praga nerazumljivosti i priznavao je da dobar deo Adornove proze prevazilazi i njegovu pamet, podrazumevajući da tako i treba da bude. Kako je on objasnio: ‚Običan jezik, obična, pa čak i prefinjenija proza, toliko su prožeti establišmentom, do te mere izražavaju kontrolu i manipulisanje koje nad pojedincem vrši struktura moći da čovek – da bi se suprotstavio tom procesu – mora već i u samom jeziku kojim se služi da naznači svoj nonkonformizam. Otuda i pokušaji da se taj raskid sa n[on]konformizmom izrazi u samoj sintaksi, gramatici, rečniku, pa čak i u interpunkciji‘! Zapete mogu da započnu revoluciju. (Campbell 2005: 407)

Campbellova primjedba potiče oprez i kod prepoznavanja subverzivnih implikacija pismovnih postupaka u ovdje odabranom korpusu.

Premda se prema našem istraživanju čini da među autorima čiji su tekstovi ovdje poslužili kao korpus nema ni dvoje koji bi rabili posve podudarne postupke, ipak je razvidno da u suvremenoj hrvatskoj prozi postoje i relativno stabilni uzusi grafostilizacije govor(e)noga jezika i slenga.

Nađe se, doduše, i pokoji tekst ili dio kojeg autorskog opusa u kojemu ima i nekih osobitosti, poput „forsiranja apostrofa“ u Kulenovićevu romanu Jeleni na kiši ili Radakovićevih posebnih grafova ‹č› i ‹dž› za osobite kajkavske palatale. Ti Radakovićevi postupci mogu se smatrati i jednim od začudnijih, a uz to i najočiglednije demonstriraju da taktike grafokolokvijalizacije nisu ograničene na pokušaj stvaranja iluzije govorenog jezika, uz mjestimične humoristične efekte, već da mogu imati i političke konotacije i raditi na otporu spram hegemonije standardnog jezika i s njime povezanih ideologema.

Tijekom istraživanja zapazili smo i da tekstovi odabrana korpusa naginju interpunkcijskom pojednostavljivanju – kao da sve interpunkcijske znakove tendiraju zamijeniti točkama i zarezima. Smatramo da je ta tendencija – kojom se možda najlakše predočava pismovna neformalnost o kojoj je već bilo riječi – u analogiji s neformalnošću jezičnih – fonetsko-fonoloških, sintaktičkih, leksičkih i frazeoloških – obilježja spontanoga usmenoga diskursa koji se stilizira. Usto, premda su pripovjedači rijetko konstruirani kao da bi ujedno bili i zapisivači svojeg pripovijedanja (pogotovo ne u skazovima), interpunkcijska simplifikacija ovih tekstova može se katkad tumačiti i kao svojevrstan pandan jezičnoj limitiranosti kazivača, pa čak i kao samobrisanje autora, koji bi preknjiškom grafostilizacijom možda suviše skretao pozornost na sebe.

Ako ih se usporedi s grafostilističkim taktikama u reklamnom diskursu i poeziji, postupci grafokolokvijalizacije u suvremenoj hrvatskoj prozi ipak ne spadaju i među začudnije pismovne postupke općenito, iako se često mogu promatrati kao figure zapisa (najčešće adicijske, suptrakcijske i supstitucijske). Primjerice, s obzirom na to da se otklanjaju od pravopisnih pravila i jer su intencionalna, neka od komentiranih interpunkcijskih dodavanja, izostavljanja i zamjenjivanja (neka interpunkcijska odvajanja članova sintaktičke strukture, izostavljanja zareza u suprotnim i inverznim zavisnosloženim rečenicama) mogla bi se nazvati interpunkcijskim figurama, no ako se atribut figurativnosti pri takvim slučajevima doima presnažnom kvalifikacijom, oni se – zajedno s postupcima koji su pravopisno sasvim korektni (umetanja zareza i točaka te zamjena zareza točkama pri naknadnim dodavanjima; uporabe trotočki) – mogu nazivati i manje tendencioznim terminima pismovni ili grafostilistički postupci. Na zamišljenoj liniji čiji bi jedan smjer bio usmjeren prema praktičnoj funkciji, a drugi prema figurativnosti te bi postupke bilo moguće smjestiti između praktičnih (nefigurativnih) pismovnih uputa za interpretativno čitanje u zapisima poezije (poput označavanja naglasaka i uporabe crte kao oznake za dulju stanku) i „napadnijih“ figura zapisa u reklamnom diskursu i u poeziji.33 Napokon, mnogi se od njih rabe i svakodnevno u hrvatskoj neformalnoj pisanoj SMS- i internetskoj komunikaciji, primjerice na društvenim mrežama, forumima i blogovima – kao markeri neformalnosti, često i s ludičkim intencijama – pa je i iz toga razvidno da su već prilično konvencionalni.34

Premda dakle uglavnom nisu izrazito začudni, postupke grafostilizacije govor(e)noga jezika i slenga ipak nerijetko obilježava svojevrstan paradoks: oni često nastoje biti transparentnijim prozorom u akustičku realnost jezika od zapisa koji bi slijedio (orto)grafijska pravila, no upravo zbog toga što predstavljaju otklon od tih pravila, na koja je čitatelj (barem onaj relativno pismen) navikao, simultano mogu i zadržavati njegov pogled na samome zapisu, na površini tog prozora. Bi li nas to trebalo zabrinjavati? Smatramo da ne bi, iz barem nekoliko razloga. S jedne strane, to zadržavanje pogleda nije istog tipa kao zastajkivanje pri pravopisnim greškama, i s time bi svakako napokon trebalo biti načisto, čak i u slučajevima kada nam se pokoji postupak učini stilski nezgrapnim ili neoptimalnim. S druge strane, to zadržavanje na površini može biti i poticaj osvješćivanju kompleksnog odnosa između literarnih grafostilizacija, „žive riječi“, ortografije te grafemskog i fonemskog sastava jezika, i to ne samo standardnog. S treće – ono možda može biti i poticaj da se proširi, čak i usavrši, repertoar taktika koji se ovdje istraživao. Napokon, (orto)grafijom se standardnog jezika ipak ne može izreći baš sve ono što je vrijedno izricanja, a izricati se katkad može i samim zapisom, čak i mimo zapisane jezične poruke, čemu bi nas grafostilistika između ostaloga željela poučiti, a na što upućuju i neki postupci o kojima je ovdje bilo riječi.

Bilješke

9 O užoj i široj fonetskoj transkripciji v. Trask 2005: 366.

10 O tom postupku v. i Košćak 2015a: 405.

11 Majuskula međutim može evocirati vikanje čak i bez opozicije u ko-tekstu, zahvaljujući konvencijama diskursnoga žanra, npr. kada se primi isključivo velikim slovom pisan e-mail ili SMS-poruka.

12 Kao što je poznato, verzalom se katkad i u znanstvenim tekstovima istakne kakav važniji termin ili dio teksta, doduše rjeđe nego kurzivom ili boldom: „(...) uzi/duzi NE znače, ali: IZRAŽAVAJU! Nemoćan su i nemušt KRIK faukalne semiartulativnosti, a cjelina pjesme po svim tim elementima biva protest-song, protestna protiv nestajanja najvrednijega bivstvovanja: životnog, URLIK, suprotivu: NE BITI.“ (Pranjić 1998: 207) Takav postupak, dakako, nema direktne veze s reprezentiranjem govor(e)nog diskursa, ali evocira rečenična naglašavanja u mediju govora.

13 Komentirani postupci mogu se uvrstiti među majuskulizacije, osobit tip supstitucijskih figura slova. Među majuskulizacijama takve su taktike osobite po tome što se njima slovni sastav čitavih riječi ili rečenica zamjenjuje velikim slovima (u kontrastu spram opisanog standardnog tipa zapisa), dok se ostalim majuskulizacijama mala slova zamjenjuju velikima bilo unutar riječi, pa se zapisi riječi ostvaruju kao sporadične alternacije malih i velikih slova, npr. u logotipima zagrebačkog kazališta „Kerempuh“ i proizvođača prehrambenih proizvoda „Franck“, bilo na počecima riječi, pa se ostvaruju kao osobite kapitalizacije. Više o majuskulizacijama i miniskulizacijama kao figurama zapisa u Košćak 2014: 411-413.

14 Kurzivno se pismo konvencionalno rabi kao oznaka značenjskoga isticanja dijela rečenice, npr. kada je njime u znanstvenim tekstovima označen kakav termin ili definicija. U primjerima poput sljedećega kurziv međutim istodobno evocira i rečenična naglašavanja u govorenom diskursu, što je postupak analogan gore već komentiranom koji se ostvaruje verzalom: „Autori koji ne žive samo za nego i od poezije gotovo vazda ‚otpravljaju u traljama u svijet djecu svoju‘.“ (Matoš 1952: 94/95)

15 Više o adicijskim figurama slova u Košćak 2015a: 406.

16 Više o supstitucijskim figurama slova u Košćak 2015a: 411-426.

17 Ti se postupci u članku Figure slova uključuju, uz grafodomesti(fi)kacije, među figure fonetsko-fonološke transkripcije (grafostilizacije) (Košćak 2015a: 414).

18 Više o figurama bjelina u Košćak 2015b.

19 Kao jednu od iznimaka spomenimo Radakovićev roman Sjaj epohe, u kojemu se takvi izrazi ipak pišu nesastavljeno. Iznimaka ima i kod Perišića: „Otvori oči i ustani, jebo ga bog!“ (Perišić 2002: 33, bold N. K.)

20 Dakako, takav suptrahiran način zapisivanja izraza koji sadrže vulgarizme čest je i u neformalnijim tipovima pisane komunikacije, npr. na društvenim mrežama i sl. (U takvim slučajevima međutim nije uvijek jasno radi li se o intencionalnom grafostiliziranju ili o pravopisnoj neumješnosti.) Takvi se zapisi katkad mogu doimati i kao svojevrsni grafoeufemizmi (vulgaran glagol kao da se prikriva „sastavljen“ sa susjednim riječima). S druge strane, pravopisno korektno pisanje tih izraza katkad posljeduje suprotnim efektom, pa istakne oštrinu doslovne semantike koja se pri afektom obvladanom izgovaranju ili naviknutom slušanju ne zamjećuje.

21 Spomenimo da u Perišićevu romanu Naš čovjek na terenu ima i varijacija pri bilježenju ove upitne konstrukcije, pa uz sastavljeno pisanje bez apostrofa nailazimo i na pisanje s apostrofom (bold. N. K.): „Jel’?! A zašto ne idemo pogledati taj stan?“ (Perišić 2007: 103); „A jel’ sad lud?“ (Perišić 2007: 218).

22 Zanimljivo je da u nekim tekstovima suvremene žargonske proze nalazimo i izvorno bilježenje kolokvijalno i žargonski podomaćenih stranih riječi (katkad i propisno kurzivirano), primjerice u romanu Metastaze: ‹buffet› umjesto ‹bife› itd. Anglizmi koji nisu udomaćeni u žargonu i kolokvijalnom jeziku u pravilu se bilježe originalnom grafijom: „Zato je, velim, očuh imao viziju. Vidio me je, sasvim jasno, na velikom platnu, u tehnicoloru i sve to, kao perspektivnog tehničara zaposlenog u njegovoj firmi.“ (Popović 2007: 76, bold N. K.)

23 Više o grafodomesti(fi)kaciji u Košćak 2015a: 417-419.

24 Više o interpunkcijskim figurama u Košćak 2015b.

25 „U hrvatskim se pravopisnim knjigama od 1892. do 1994. godine uočavaju znatnije promjene i to u korist semantičke interpunkcije.“ (Badurina 1995: 47) Od 1994. do danas situacija se nije bitno promijenila.

26 https://en.wikipedia.org/wiki/Eye_dialect

27 O postupcima prevođenja žargonskih riječi na standardni jezik u Burgessovoj Paklenoj naranči i Borroughsovome Golom ručku te dvjema oprečnim strategijama koje su (navodno) s njima povezane v. Fowler 1981: 153-155.

28 Termin grafija i pridjev grafijski rabe se ovdje u značenju pismovnoga sustava nekog jezika.

29 Takvo pisanje uočeno je i u jednom grafitu na zagrebačkoj Opatovini, uz upitnik – ‹KAE?›. U romanu Jeleni na kiši nalazimo pak ‹ka’e›.

30 Ipak, autor nije uvijek dosljedan toj praksi, pa nalazimo i pravopisno korektno ‹vrijeme› (34).

31 U suvremenom se hrvatskom kontekstu i same glasovne redukcije karakterističan za ovaj regiolekt počesto konotacijski povezuju s primitivizmom, agresivnošću, neznanjem i zatucanošću njegovih govornika, na što upućuje i sljedeći citat iz jednog novinarskog članka Viktora Ivančića: „Kerum u svojem pećinskom izdanju koji na polupraznoj rivi guta samoglasnike, proklinje „urbane Jugoslavene“ i gavranovim glasom pjeva neku pjesmicu o sokolovima, dok se slučajni prolaznici cerekaju i razmjenjuju recepture za bojanje uskršnjih jaja...“ http://www.novossti.com/2011/04/sok-s-motkom/

32 U jednome intervjuu Radaković zagrebačku kajkavštinu naziva svojim „drugim jezikom“ (http://www.nacional.hr/clanak/12954/borivoj-radakovic-od-autsajdera-do-gurua-fak-ovske-generacije), a u drugome na pitanje novinara („Vaša je proza, kako mnogi kažu, ‚smeštena u jezik‘. Na književnoj večeri ste rekli da ne pišete na dijalektima, već na jezicima. Šta zapravo to znači?“) elaborira svoje stavove u vezi s hrvatskim varijetetima, dovodeći ih u vezu sa svojim gledištima na suvremenu domaću sociokulturnu situaciju: „Smatram to jako važnim, jer je dosadašnja, ona udžbenička lingvistika, sledila političarsku lingvistiku, koja naravno nije lingvistika, pa se u Hrvatskoj stalno govori da su čakavski i kajkavski – dijalekti. Naravno, treba se pitati kojeg to jezika. Svakako, to nisu dijalekti štokav[š]tine. Ti jezici su zbog unitarizma, kao nekad u Jugoslaviji, potiskivani na nekakvu ravninu dijalekta. I tako su i tretirani. Ne postoji televizijski i radio program na tim jezicima, i tako dalje. Tvrdim da se radi o samostalnim jezicima koji imaju svoju povijest, svoje govornike, svoju književnost i gramatiku. Naravno da tu zalazim u političke nezgodne stvari, jer politika bi jako rado da sve funkcionira prema odnosu – ‚jedan narod, jedan jezik, jedna religija, jedan vođa‘. / Da, postoje tri jezika u Hrvatskoj, a kajkavski je jedan od njih. Ja na njemu pišem. Premda nisam kajkavac. Ja sam štokavac, ali štokavski standard je razoran. Osim toga, danas su štokavci jedna invazivna polugan[g]sterska struja, odnosno govornici to[g] jezika su invazivna, gan[g]sterska struktura i ja se borim protiv njih tako što sam odabrao svoj jezik, a to je kajkavski.“ (http://govori.tripod.com/kajkavski_jezik.htm)

33 Rijetko se koji od komentiranih postupaka grafostilizacije kolokvijalnog jezika može po začudnosti mjeriti npr. s grafoalijenacijama, grafopermutacijama, a osobito s grafostopljenicama, kojima odnedavno vrvi reklamni diskurs (v. Košćak 2015b).

34 Možda bi se čak moglo govoriti i o prestižu nekih od postupaka grafokolokvijalizacije u pisanoj komunikaciji mladih, o svojevrsnom grafožargonu koji oponira pojedinim pravopisnim pravilima, npr. onima o pisanju interpunkcije, pridržavanje kojih se od strane njegovih korisnika katkad smatra snobovskim (?).