E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Gomilanje riječi

Sintakse krika. ICR, Rijeka, 1986.

Upotreba brojnih epiteta i uopće gomilanje riječi također je jedna od karakteristika Krležine sintakse.

Najčešći je tročlani oblik uporabe epiteta.

i kad se cjeluju sjene crvene, zlatne, žute,

(Pjesma čovjeka i žene u predvečerje)

I tonovi mutni pijani i reski,
dopiru u sobu.

(Badnja Noć)

Ta krvava, strašna, ludjačka trka dana.
(...)
u treskotu i prasku barikadâ, prevratâ i minâ

(Pjesma naših dana)

U tročlanom se obliku javljaju i imenice-subjekti, pa i čitave rečenice.

Arene, katedrale, klaonice su pune,

(Pjesma naših dana)

što poju o laži bogova i nacijâ,
o borbi, u kojoj pobjedjuje nitkov,
hulja i senzacija.

(Pjesma novinara)

Nek popaljeno zgori,
nek sprženo se mrvi,
i nek se podavi u rodjenoj krvi,
to prokleto juče,
i bolno prekjuče.

(Duga Stiha)

Tročlani oblik gomilanja riječi može imati neke varijante. Pogledajmo nekoliko primjera.

o jao vama, roblje najvećega roba,
roblje života!
Roblje boga, žene, i krvavog globa,

(Duga Stiha)

i ludu poju pjesan krvavu i velju,
pjesan groznih neprovidnih tmina.

(Pjesma novinara)

U prvom se primjeru roblje ponavlja tri puta, svaki put s drugim epitetom: prvi i drugi epitet su jednočlani, a završni je tročlani.

U drugom je primjeru pjesan prvi put karakterizirana tročlanim epitetom, koji je razbijen umetanjem imenice; drugi put pjesan je karakterizirana prividno tročlanim epitetom: ritmički se radi o tročlanom elementu, ali epitet je tek jedan: imenica u funkciji epiteta karakterizirana sa dva epiteta.

Da je tročlani oblik u gomilanju riječi posebno drag Krleži, pokazuju i neki primjeri u kojima se tročlanost ostvaruje u prividnoj ili stvarnoj višečlanosti.

a pastiri poju poluglasno, tiho, svečano u koru,

(Božićna pjesma 1917.)

U navedenom se primjeru četveročlani epitet eliminacijom zareza iza svečano reducira u tročlani.

U slijedećem primjeru aliteracija ističe i povezuje tri elementa četveročlanog epiteta.

Tajna tiha pjesma, tužna, bona,
dira moju puklu žicu.

(Pjesma)

Višečlano se nabrajanje rezimira tročlanim ponavljanjem.

A sve one datulje i naranče i djavolčići od šljiva
i srebrne zvijezde i bonbona kutije,
i soldati iz olova i tutije,
sve je to propalo.
I datulje i igračke i djavolčići od šljiva.

(Balada u prvo snježno jutro)

Posljednji nam primjer lijepo ilustrira Krležine kontraste građenja i razgrađivanja tročlanog izraza: odlomak se završava, rezimira tročlanim oblikom gomilanja, ali ritmički, to je četveročlani oblik.

Evo i primjera gdje se u četveročlanom gomilanju jedan element ponavlja (plakali) i tako se četveročlano gomilanje svodi u tročlano (plakali, klečali, molili).

A nujni su ljudi cijelu noć plakali.
Ljudi su plakali, ljudi su klečali,
i bogu se molili u tuzi i pečali.

(Balada u prvo snježno jutro)

Dvočlana su gomilanja rjeđa i obično se javljaju u parovima.

Klokotalo je more. Svjetlucavo i živo
i jecalo u tmini samotno i bono.

(Saloma)

Tihi i zeleni bol
kaplje na brdo i dol,
i bukte bolovi ranâ,
ori se glazba dana.

(Glazba umirućega dana)

Ima i primjera gdje dvočlani elementi tvore tročlanu cjelinu.

Što može dati žena?
Strasti i užitka prekipjeli vrč.
Bolesni i ludi sladostrasni grč.
Smrt nervâ i bol otrovanih venâ.

(Pjesma o mrtvoj ljubavi)

Tendenciju očuvanja tročlanog gomilanja vidimo i u slijedećem primjeru.

U potresu će onda strahotnom
Rasplinut se simvoli kletve i tamjana,
Komedijâ i crkvi bolnicâ i kavanâ,
Ludnica, bordela i samostana,
(…)
A pjevati će zvona,
Stijegovi i glazbe i gnjev kazniona;
Pjevati će plamen vjetar, svetu pjesmu vatre, haosa i eona:

(Plameni Vjetar)

Nizanje imeničkih epiteta u prvom dijelu navedenog primjera počinje sa tri dvočlana epiteta, a završava jednostavnim tročlanim oblikom. Slično je i s drugim dijelom, gdje se četveročlano (ritmički peteročlano) nizanje završava jednostavnim tročlanim oblikom: vatre, haosa i eona.

Izgleda kao da trostruko ponavljanje dvočlanog oblika nalazimo i u slijedećem primjeru.

Vi ginete prokleti i ludi
u kletvi i strahu, užasu.
I bludi –
mudrost vaša garištem kô izbijeno pseto.

(Duga Stiha)

Ipak, očekivani se tročlani oblik razbija: treći je element (užasu. / I bludi) tek ritmički ekvivalentan prethodnima: bludi nije imenica, već glagol, pa se tako i ne vezuje s prvim dijelom završnog elementa gomilanja: to je jasno označeno interpunkcijom i izdvajanjem u zasebni stih. Ipak, veza postoji, vjerojatno još čvršća zbog neočekivanog nastavka: bludi se rimuje s ludi (riječ je čak o eho rimi, koja u cijelosti sadrži prethodnu riječ), pa se tako i formalno i logički, a ne samo ritmički, bludi potvrđuje kao element postupka gomilanja. I ovaj primjer lijepo ilustrira Krležine kontraste građenja, razgrađivanja i ponovnog građenja tročlanih izraza.

Ponekad dolazi do prave provale riječi u postupku gomilanja:

– bilo da se radi o jednostavnom nizanju velikog broja elemenata:

To je sada uskrs svih mrtvih oblikâ,
punih, toplih, radosnih i jadnih,

(Ples mrtvih stihova)

I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,
Tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,

(Plameni Vjetar)

– ili o raznim i brojnim (kombiniranjima tročlanih, dvočlanih višečlanih oblika:

Ja borbe pjevam pjesmu sablasnu!
Ja pjevam pjesmu groblja, rovova i jama –
Pjesmu Mamona krupnog, pjesmu božice Mode,
Pjesmu prodane crkve i palih bolesnih dama,
O, krvavu pjesmu groblja, rovova i jama.
U kasarni i smradu, balegi i jadu,
Kad knuta zviždi i bliješte bajoneti,
Ja pjevam pjesmu Čovjeka, koji leti,
Ja pjevam pjesmu Genija, koji svijeti.
Nad lažima i bogom na zvjezdanoj meti.

(Svibanjska pjesma)

To modri tren je jutarnji, svemiran, čist,
kad pobjedjuju kaos
pero, struna, kist.
O sad se boje, plohe, napjevi i crte
sve svečano smiju, sve svečano vrte
i plešu ples sklada na platnu i papiru,
u boji i pjesmi i u glasoviru.
Da!
To je sada uskrs svih mrtvih oblakâ,
punih, toplih, radosnih i jadnih,
to svečana je gozba,
to blagdanja je cika
i modri ples jutarnji
uskrslih oblikâ.

(Ples mrtvih stihova)

Jer Stih nije magla, što se puši siva,
nit' zmijska nečist, nit' krvavi sram.
Stih gori kao sunce i suklja kao plam
nad zemljom i nad dušom i nad ženom.

(Duga Stiha)

Zanimljiv je i slijedeći primjer gomilanja, koji djeluje kao ogromna masa stvari, zvijeri, ljudi; to je masa u kojoj se detalji i ne razabiru, pa i nisu odijeljeni zarezima.

I panorame viču i vuci laju
i Talijani s pijemonteškom zvijezdom
i Magjari s kletvom magjarskom
i Rusi s laži slavjanskom
i naši domaći od dvadesetipete i žene i sve je to
Uskrs rimokatolički hiljadudevetstoisedamnaesti.

(Hiljadu devetstoisedamnaesti katolički uskrs)

I u višečlanom gomilanju ponekad se naoko sitnim promjenama stvaraju tročlani izrazi. Tako se npr. izostavljanjem veznika u zadnjem stihu slijedećeg primjera tvori tročlani izraz.

Cerimo se kao kavez pijanih majmuna,
Ludjaka i žena i zmija i pauna,
Harlekine, svetaca i bluna.

(Svibanjska pjesma)

U primjeru koji slijedi ponavljanjem prijedloga uzalud višečlano se gomilanje zaključuje tročlanim.

Uzalud polet, grč, brzina, krik i bijes,
uzalud trzaj, ludilo, progres,

(Badnja Noć)

U postupku gomilanja svi elementi djeluju kao cjelina, ali i svaki element sadrži, ponavlja cjelinu; svaki dio uključuje sve druge. Tako se jedan bogati sadržaj višestruko opetuje i u svakom ponavljanju još više obogaćuje. Pogledajmo primjere koji to jasno pokazuju.

A ovo vaše tužno sivo vrijeme

(Pjesma naših dana)

i ja kao ranjena se lasta
u krvavoj oluji utapam,
nestajem
i gubim.
O čovječe! Ja te ljubim!

(Pjesma čovjeka i žene u predvečerje)

U prvom primjeru možemo reći da su tužno i sivo znaci istog sadržaja, tek promatranog iz različitih uglova; naše ulazi u istu konstelaciju, dakle poistovjećuje se s drugim elementima niza: (naše = sivo = tužno) = naše = sivo = tužno.

Tročlano nizanje glagola u drugom primjeru rezimira se jednočlanim izrazom; tročlani i zaključni jednočlani izraz tako su ekvivalentni, a u tome izjednačavanju izjednačuju i sve elemente tročlanog niza: (utapam = nestajem = gubim) = ljubim.

Elementi gomilanja često se prividno osamostaljuju. To se najčešće provodi ponavljanjem veznika i pred svakim elementom.1

Na jarmarku su boje, i radost i smijeh.
(...)
A mene bije bol i očaj i sram.

(Badnja Noć)

Suton je danas crveni akvarel,
po kome vjetrić igra,
modar i žut i bijel.

(Crveni Suton)

Predvečerje žalosno i krvavo i sivo
(...)
I Kajo dobro znade, da su za nju dim,
i snaga i mudrost i pjesme i Rim,

(Saloma)

Rjeđe se osamostaljivanje elemenata gomilanja provodi ponavljanjem prijedloga ili uzvika.

Plešite nad paščad, nad bolove, nad guje,
plešite nad vatre i zvjezdane oluje,

(Duga Stiha)

a nad svim, nad borom, nad kućom, nad gradom i
nad kuglom što se kolje,
pjevaju korovi himnu »ljudima dobre volje«.

(Božićna pjesma 1917.)

u strahu, u stidu i u groznici,

(Ples mrtvih stihova)

kad ćeš pobjesniti
o Ulico, o Počelo, o Rijeko!

(Pjesma naših dana)

Ponekad se gomilanje riječi poistovjećuje s postupkom pucanja rečenice zbog njihove blizine i jednakog – tročlanog – oblika.

Tajna ga crna krvava i slijepa
siše. Pije. Boli.

(Saloma)

A Jeruzalem šuti. Kužan. Blatan. Crn.
I ridjovke sikću na križnome putu,
što se penje kršan, trnovit i strm.

(Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti)

U posljednjem nas primjeru rima upućuje na poistovjećivanje dvaju postupaka.

I upravo kao što smo postupak pucanja rečenice opisali kao postupak u kojem svaki element sadrži, ponavlja sve ostale,2 to isto možemo reći i za gomilanje riječi.

Gomilanje možemo označiti i kao nizanje sinonima: svaki element kazuje nešto novo, ali i sadrži, ponavlja sve ostale, jednakovrijedne elemente niza. Tako se gomilanje epiteta izjednačava u funkciji s postupkom ponavljanja: u prvom se postupku ponavlja tek oblik (pridjev, imenica, glagol), dok se u drugome ponavlja doslovce ili s manjim izmjenama čitav tekst. Gomilanje se izjednačava i s postupkom pucanja rečenice, gdje također jedan element, jedna rečenica, sadrži i sve ostale. To približavanje i izjednačavanje funkcije dvaju postupaka pokazuju i brojni prijelazni oblici i vrlo često jednak – tročlani ritam u nizanju epiteta i u pucanju rečenice.

Sa stajališta gomilanja epiteta posebno je zanimljiva Pjesma Gospodinu, koji je nad mojim Skladom i nad mojim Grčem: nemogući se dijalog ljudskih pitanja i božanske šutnje u cijelosti reflektira u sukobu ljudskih i božanskih epiteta: dijalog se ostvaruje suprotstavljanjem epiteta. U ovoj pjesmi ima trenutaka ravnopravnog dijaloga, kada je količina ljudskih epiteta jednaka količini božanskih epiteta, koji joj se suprotstavljaju.

Ja sam u tmini brodolomna ladja,
A ti u crnom goriš, kô svjetionik žut.
Ja divljih veprovâ sam pobješnjelo krdo.
Ja pokajnik sam;
Ti crkva si i brdo,
i šestilo si, Bože, i pravilan si kut.
Ti medena si čaška, a ja sam gojan trut.

Međutim, ima trenutaka kada božanski epiteti dominiraju količinom, kada je njihova brojnost potvrda njihove istinitosti i snage.

Ja ploča sam, a Ti si slovo i plameni rez.
Ja mrva sam Tvoje silne tajne
i maglena sam para, Ti klisura si, kremen!
(...)
I vidokrug je moj vidokrug sitne bube,
o, neznatne i sitne kô izgubljena igla,
I znanje je moje titraj gnjilih ticala,
pa kako mi duša ne bi klicala,
kad me je snaga Tvoja u visine digla,
o, čudo Ti, o, Zvijezdo, o, ognjeno kube!

Na kraju pjesme više uopće nema ljudskih epiteta: božanski epiteti naviru u nepreglednoj bujici: monolog ljudskih pitanja paradoksalno postaje božanski odgovor.

I sada tu plešeš preda mnom kô sjena bajadere.
I kô čarobnjak grozni, što vatru guta i nože.
O, zelenooki, stokraki, crni Bože!
U svakoj ti ruci gori po jedna šarena lopta!
I vjere,
kô igračke zvonke u tvojoj ruci trepere.
O, što me proždireš plamom, mene, pobožno zvijere?
Što će mi boje Tvoje i ulje i zanos i kajde,
o, što će mi žene i berbe, kad smiju se gajde,
što će mi brojke, morali, vrijednosti i mjere,
o, što me proždireš plamom, mene, pobožno zvijere?
Čuj, dude i svirale grme i gajde rože,
O, što će mi mudrost Tvoja, padavičavi, grozni Bože,
koji se mene hvataš – kad tebe savija grč,
i koji me bolom ispunjaš, kô otrovom vrč.
O ti, luda harlekinska šalo, ornjavo, praporče,
Zidaru Babela, koji se ruši –
Ti Edena – nedohvatnoga – Tvorče,
što sanje šaraš u poganoj nam duši,
vrhunče, vatrometu, golube nad vodom,
zvjezdani koture, krv, mlijeko i med,
glazbo, laži, tajno ispod ženskog pasa,
otrove i kletvo, ludjačka grimasa,
Sunčani, Silni, Svijetli, Rabbi!
Neizmjerno je bolna lakrdija ta sva,
U kojoj ginem ja
sa srcem u ludnici, a mozgom u grabi.
O Sunčani, Grozni, Nacereni Rabbi!

Pjesma počinje i završava božanskim epitetima; prvi stih glasi: O, Svijetli, O Sunčani, O Nacereni, Grozni!; a završni je stih: O Sunčani, Grozni, Nacereni Rabbi! Ovakav početak i završetak pjesme najavljuju i potvrđuju dominaciju božanskih epiteta. Čitava konstelacija epiteta u pjesmi govori o čovjeku koji se uzalud suprotstavlja Bogu; o čovjeku čija se slabašna brana epiteta ne može uspješno suprotstaviti golemoj količini božanskih epiteta, koji je razdiru, ruše, raznose, guše. Čovjek se konačno gubi u Bogu; utapa se u vlastitoj slici – suprotnosti, koju ne priznaje, ali koja ga savlađuje.

1 V. Ponavljanje veznika, str. 47–48.

2 V. Pucanje rečenice, str. 28–34.