E-biblioteka

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Frano Petris (1529. – 1597.) i utopija (?) mu »Sretni Grad«

Prvo pa prijeporno – kako nam se creški filozof zove? Talijanski: Francesco – Patrizi, Patrizio, Patrici, Patritio; latinski: Franciscus – Patritius, Patricius; hrvatski: Franjo, Frano, Frane – Petricić, Petriš, Petrišević, Petrič/Petrić, Petris?

Zavrzlamu oko pojavnih oblika prezimena »iz rakursa stručnjaka za pomoćne povijesne znanosti« razmrsio je P. Strčić (Filozofska istraživanja, sv. 1 – 2, Zagreb, 1995.); dokazi: da »pripadnici filozofove obitelji in continuo žive prije filozofa, u njegovo doba i danas, i to pod jednim te istim prezimenom – Petris«; vjerodostojna je i analogija: rabljanskog filozofa Markantuna de Dominisa (1560. – 1620.) »zovemo Dominis, a ne Dominić ili Dominiš [...] creske Solise [...] ne zovemo Solić ili Soliš«.

Množina grafijskih likova filozofova prezimena (i imena) potječe od njegove korespondencije i od, što za života što postumno, knjigama objavljenih djela: na talijanskom – dvadesetipet, na latinskome – šesnaest; još su u rukopisnoj ostavštini: latinskih trinaest, talijanske četiri; hrvatski nije pisao niti se potpisivao (v. Bibliografiju iz recentne/decentne monografije: Lj. Schiffler, Frane Petrić – Franciscus Patricius, Zagreb, 1997.); i drugi ga domaći istraživači jednako neujednačeno imenuju...

Sretnim slučajem biografija Frane Petrisa nije prijeporna: pisao ju je sȃm, dakako – talijanski, i to skromno, u neupravnome govoru (3. lice), a na zahtjev svojega firentinskog prijatelja i zaštitnika po imenu Baccio Valori (šaljući mu popratno bacio la mano = rukoljub), koju je biografiju N. Žic prijevodno objavio u časopisu Napredak, br. 11 – 12/1934., a u svoju monografiju Franciskus Patricij, Beograd, 1968., fotokopijom prenio V. Premec. U znatnim pokratama tek, zbog autentičnosti – bez prepričavanja, evo prvoga dijela te filozofove autobiografije:

Franjo Patricij rodio se dne 25. travnja 1529. u Cresu [...] na Kvarneru [...] i to od oca odličnoga plemića Stjepana [...] i od majke Marije. No kakvo može da bude plemstvo u maloj i siromašnoj zemlji? [Ma che nobilità può essere in terra piccola e povera?] [...] Ovaj rod vjeruje da potječe iz Bosne od kraljevske krvi. [La casa pretende di venire di Bosnia, del sangue regale.] Stalno jest da je neki mali Stjepan s nešto imetka prebjegao iz upropaštene Bosne i kupio na Cresu velik dio pašnjaka. [...]

Kad je dijete poslano u školu, učitelj se čudio kako je već prvi dan naučilo čitati. [...] Godine 1538. [devetogodišnjaka?!] posla ga otac sa svojim bratom [Franinim stricem] koji bijaše kapetan na galiji otoka Cresa [...] i učestvovaše u bojevima kod Preveze i Castelnuova, a zatim u proganjanju turskoga paše. [...] Poslije [...] u nekoj prigodi posla ga otac na nauke u Ingolstadt u Bavarsku, gdje je ostao do rata Karla V. s protestanima, zbog kojega se nakon 15 mjeseci povrati kući [...] no u svibnju 1547. bje poslan na nauke u Padovu. [...] Ondje [...] već prvoga ljeta bez ičije upute i pomoći nauči grčki jezik. [...] goraše od želje da prouči Aristotelov tekst [...] nauk Platonov. [...] Takav bijaše početak onoga studija kojemu ostaje vjeran zauvijek.

Godine 1551. umre mu otac. [U autobiografiji ne spominje F. P. da mu je otac umro u progonstvu, na to osuđen od venecijanske inkvizicije pod optužbom za protestantizam; ima tomu i izravnih rodbinskih razloga: naime, na Cresu je propagirao protestantizam očev šura, Franin ujak, fra Baldo Lupetina (1502. – 1556.), onaj isti Labinjanin što je po ženskoj lozi bio u svojtinskom odnosu s drugim dičnim Labinjaninom, Matijom Vlačićem alias Flaciusom, najučenijim protestantskim teologom (1520. – 1575.), a fra Baldo mu bio početnim duhovnim patronom; tako je i Matija s Franom bio daleka, ali svojta te se odatle razumije kako to da mlad Petris s nešto starijim Vlačićem zajedno putuje u Bavarsku – Ingolstadt. Otac Stjepan prognan, ujak fra Baldo suđen doživotno, pa na smrt, pa utopljen u venecijanskoj laguni; no ni filozof nije pošteđen spletaka s ideološkom motivacijom: htjelo ga, kao potomka s Cresa izagnana heretika, razbaštiniti, pa se godinama gnjavio parničeći...] 1553. objavljuje prvu knjigu, La città felice.

Onda slijede burna događanja s putovanjima, podukama, najmom u vođenju imanja, novčanim poslovima/neuspjesima, knjižnim preprodajama, novim izdanjima vlastitih djela, dok se od 1577., napokon, nije »smirio« na poziciji profesora platonske filozofije na Sveučilištu u Ferrari novčano svejedno i dalje kubureći; 1591. objaviv svoje kapitalno djelo Nova de universis philosophia te istu predavačku karijeru otad dosmrtno (1597.) vrhunuvši na Sveučilištu Sapienzi u Rimu.

Časopis 15 dana, člankom R. Pavića Franjo Petrić u sretnom gradu, oglasio se 1979., o četiristotineipedesetoj godini filozofova rođenja (1529.), gdje je interes bio na urbanističko-ekološko-ambijentalnom sadržaju Petrisova djelca-prvijenca. Nas će zanimati jednako znatan, ali drugačiji aspekat Sretnoga grada: filozofijsko-političko-socijalni... Ali ćemo rado zajmiti, početno, što je autoru Paviću bilo dovitljivo završno:

»Ako želiš nove ideje – čitaj stare knjige«!

Još je, među istraživačima, jedan prijepor: da li je Petrisov Sretni grad utopija? Sofistički: i jest, i nije; u usporedbi s dvojicom tematskih srodnika (drevnim Platonom i njegovom Državom, i tek djelomice suvremenim mu T. Morusom i njegovom Utopijom, 1516.) – Petrisu u Sretnome gradu nedostaje metaforizirane beletrizirane stilizacije, pak po tome ne bi bio utopijski pisac. Ali kako tamo na opojmovljen, tj. diskurzivan način raspravlja o projekciji fikcijskog – dakle nepostojećeg – idealna, savršena grada, uvjetno bi ipak mogao pripadati tematskome krugu utopijskih tekstura (a posve nalik na svoj drevni predložak – Aristotelovu Politiku)...

Hrvatsko filozofsko društvo od 1992. naovamo organizira Dane Frane Petriša (sic: š!), međunarodan simpozij u filozofovu rodnome Cresu. Na šestome po redu (1997.) prve pomnje bje vrijedan profesor L. Hough, politolog s East Carolina University, u dva izborna navrata predsjednik Society for Utopian Studies = Društvo za utopijske studije. Svome je referatu (Frane Petrić’s Renaissance Utopia) dao odulji epigraf mirovnog nobelovca H. Kissingera, nekoč također profesora (harvardskoga) politologije, kojemu je (epigrafu) završetak tonom »tipičan« američki optimizam:

Tijekom naše povijesti vjerovali smo da uložen trud ima nagradu u sebi samome. [...] Na Utopiju nije se gledalo kao na puste sanje već kao na naše logičko odredište. [...] Naše pokoljenje prvo je da je shvatilo kako je put beskonačan, kako se put taj putujući ne pronalazi utopija, već da njime nalazimo sebe same. (H. K.)

Pa profesor Hough referira: – Zašto je utopijsko društvo toliko izašlo na glas? Frane Petrić na to pitanje odgovara u svojoj renesansnoj utopiji kad piše da usamljen pojedinac »nije kadar steći sve za život potrebito, već da treba ispomoći drugih ljudi« te da je tako »uspostavljen grad«. Ljudski je rod odvajkada nastojao analizirati društvene pojavnosti tapkajući im za uzrocima i tragajući za rješenjima glavobolnih zapletaja snivajući o boljim staništima, utopiju (kako se veli u jednoj od pisanih Povijesti utopijske misli, New York, 1926.). A sanje i težnje bitni su elementi u preobrazbi društva jednako kad je posrijedi pojedinačan život ili životni vijek jedne vladavine. Posebice je to bjelodano za povijesnih razdoblja s političkim nemirima i društvenim kaosima poput burnih razdoblja duhovnih i političkih prekreta u 16. stoljeću. Utopijska književnost čuva od zaborava zamašitost ondašnjega intelektualnog i pučkoga nezadovoljstva. U nemirnim vremenima filozofi morahu biti na oprezu da im pismèna ne bi stavilo na index librorum prohibitorum = lat. popis (crkveno) zabranjenih knjiga. Nezadovoljno intelektualni kritici stvaraju utopije, tȇ divot-uzorke od vrednota, ufanja i spoznajnih dosega. Čak se veli da je svako utopističko djelo kritika piščeve sredine. A pisci često bjehu zaprečivani biti kritični prema svojoj okolini. Pa da bi se osvrtali na tekuću stvarnost, znaju se satirički, fikcionalno razračunavati s izmišljenim društvom. U zapadnoj kulturi neka klasična djela prikazuju načine kako se zbivaju obrtaji spekulativnih ideja o politici. Primjeri idu od Platonove Države do Orwellove 1984. Tu da pripada i Sretni grad F. Petrića kao vrstan primjer filozofskog i urbano-planskog djela, »standardnog uzorka za kasniju talijansku utopijsku književnost« (L. Hough).

Doista je kuriozno spomenuti kako sȃm referat prof. Hougha ima dvadesetijednuipol »karticu« (1,3 »autorskog arka«), a više od toga nema ni ukupna tekstura Petrisova djelca La città felice, dok mu anteriorni srodnici imaju po autorskih araka tridesetak (Platon i Aristotel), petnaestak (Morus)! Posrijedi je nešto kao studentski referat, pisan 1551. (kad su Petrisu bile dvadesetidvije) premda je djelce knjigom tiskano dvije godine kasnije (1553.) zajedno s Dijalogom o časti, Raspravom o razlikosti pjesničkih uzleta...

Još i veće pomnje vrijedan je drugi američki profesor, filozofije, s istoga Sveučilišta (Istočna Karolina) Eugene E. Ryan: on se referatom uhvatio u intelektualni koštac s kapitalnim, zrelim filozofskim djelom »našijenčevim«: – Teleology in Franciscus Patritius’s »Nova de universis philosophia« / Teleologija u »Nova de universis philosophia« Frane Petrića. No ono »još i veće pomnje vrijedan« prof. Ryan zavrijedio je što je svakomu zainteresiranu ponudio www stranice: La Città felice with text in Italian and an English translation (adresa na Internetu)!

U knjižici gusto i kontinuirano složen talijanski izvornik prof. Ryan u elektroničkoj engleskoj verziji (The Happy Town) podnaslovio je šesnaest puta te tako raspravicu učinio tematski uočljivijom i prijemljivijom; prijevodno u hrvatski preimenovat ćemo te podnaslove te ih (uz vlastita isticanja) izredati do zadnjega uz odlomke iz prvog (a jedinog) hrvatskoga prijevoda – Franjo Petrić, Sretan grad, preveo V. Premec, SNL, Zagreb, 1975.:

1. O ljudskoj prirodi:

Duša je besmrtna i neraspadljiva, dovoljna samoj sebi. [...] tijelo [...] sastavljeno je iz nepostojanih dijelova [...] samom sebi nedovoljno [...] teži za životom i saobraćanjem u zajednici s drugim ljudima.

2. »Potrebno« da se dosegne sreća:

Neopozivo smatram da samo ono tijelo može postati sretno, čija se životna nit produžava čitavim prostornim tijekom ljudskog vijeka [...].

3. Potrebno za dušu, za tijelo:

Za svoj grad ja predviđam prirodno zdrava i dobro građena tijela ljudi kojima se ne može dogoditi da ne uzimaju hranu. [...] Za neimaštinu je jedini lijek blagostanje.

4. Prijeke potrebe i zvanja:

Budući da se čovjek hrani kruhom, varivom, voćem i mesom, a pije vino, vodu ili umjetna pića, dok živi da živi bez zapreka, za nj su neophodne sve te stvari. [...] treba priučiti mnoštvo mlinara, maslinara, pečenjara, pekara, mesara i kuhara. [...] nadopunjuje ih druga gruša obrtnika: kamenoresci, zidari, drvodjelci i kovači koji proizvode neophodne alate prethodnima.

5. Smještaj grada:

Da bi čitav grad imao [...] udobnost, treba ga izgraditi dijelom na brežuljkastoj uzvišici [...] a da na tom mjestu ne bude suviše izložen hladnoći [...].

6. Sretni grad:

U našem gradu neće biti ličnih neprijateljstava, ako će među sugrađanima vladati ljubav. [...] Zato je neophodno da se sugrađani međusobno poznaju [...]

7. O zakonima i sucima:

Mislimo na strahopoštovanje pred zakonima kojima zabranjujemo nanositi zlo i žalost koju netko pričinja drugom. Za istinsko izvršavanje zakona brinu činovnici, sudske ustanove i suci. [...] neophodno je da oni koji teže za gradskom upravom budnu veoma razboriti i mudri.

8. O upravljanju gradom:

[...] za upravljače treba birati vrlo stare ljude, a mlađe treba voditi tako da se na pravednost najprije naviknu [...].

9. Obrana grada i milicija:

Iz ljubavi prema zajedničkom dobru proizići će spremnost na otpor prema bijesu neprijatelja, ako svi branitelji budu rođeni u istoj domovini [...] naš grad [...] neće dovoditi plaćenike.

10. O trgovini i religiji:

[...] korisno je za grad da ima ljude koji se privatno bave poslovima i trgovinom, pa da od carine i pravednih daća novčano ojača, kako bi kasnije mogao podnijeti izdatke. [...] zbog duševnog zadovoljstva građana neophodne su u gradu osobe koje poučavaju vjeronauk, štuju tajnu vjere i žrtvama čine dobra i bogougodna djela.

11. Tko i što su sastojni/organski dijelovi grada?

[...] proizlazi da je za ustanovu sretnoga grada potrebno šest staleža: seljaci [...] obrtnici [...] trgovci [...] vojnici [...] državna uprava [...] svećenici [...].

Staleži seljaka, obrtnika i trgovaca ne mogu [...] postići blaženstvo [...] a dosljedno ne mogu uživati u pravima građana. Tako će jedni uživati u povlasticama, bezbrižnosti i udobnosti, a drugi raditi, truditi se, jednom riječi podnositi oskudicu.

12. O sreći građana:

[...] samo izuzetan građanin [vojnik, sudac, svećenik] može postići moralne i spekulativne vrline, njihovom pomoću biti sretan. [...] iznad svega [zakonodavac] mora upućivati na dokolicu i mir, kao najbolja stanja [...].

13. O začeću i rađanju:

Sjeme će biti zdravo i snažno [...] kad se muškarac nalazi [...] u dobi svojega cvata [...] od tridesetičetvrte do četrdesetidevete [...] kod žena od osamnaeste do četrdesete. [...] neophodno je da se potomstvo rađa [...] zbog osobne sreće i državnih obaveza [...] imajući na umu vlastiti i državni interes, trudnice moraju odbacivati sve štetne misli i biti vesele.

14. O podizanju djece:

[...] sve do sedme godine treba dijete prema zakonu navikavati da odabire ono što pogoduje jačanju i tijela i duše.

15. O odgoju djece:

[...] zakonodavac utemeljuje javne ustanove gdje ih se [djecu] nadzire i upućuje u moralne vrline zapovijedima i primjerima koji se u mladu dušu utiskuju, čitavu je oblikuju, i na taj način tako žigošu da se to može samo vrlo teško izbrisati. [...] filozofija u kojoj razum širi krila svojih moći. [...] Da bi u tome uspjeli [mladići] moraju neizostavno poznavati gramatiku.

16. Najmiliji grad na svijetu:

Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ će se u njemu moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sipe [...].

(Tako gradoljubno uznosito završuje Petrisov mladenački traktat o Sretnome gradu; dakako – u prijevodnoj inačici V. Premeca.)

* * *

Sada nešto malo usputnoga uza dvije aloglotske verzije La città felice. Nije kuriozno reći da je Ryanova engleska verzija aloglotska, tj. inojezična, ali jest da je to Premečeva; hrvatska; no kad se uzme u obzir da je »našijenac« Petris svoj mladalački traktat napisao talijanski, onda takvoj začudnosti nema mjesta...

A jedna je pretpòstavka lingvističke teorije o prevòđēnju obeshrabrivo agnostička: glosematička, kopenhaška – kako se prevoditi jednostavno ne može jerbo da je ideal ostvaraja barem aproksimacije, tj. približnòvrednosti supstancije izraza i ostvaraja adekvacije, tj. jednakòvrednosti supstancije sadržaja u drugome jeziku – ideal nedosegljiv!

Stoga se ostavljam »ćorava posla« daljega teoretiziranja – terorìzantna – pak se obraćam bližoj i bliskijoj izvjesnosti: prevodilačkoj empìriji, upuštajući se u gramatičko-tvorbènī, ter semantički stiloòpis nekolikih primjerića iz paradigmatike i sintagmatike rečènīh trojih predložaka: izvornika (talijanskoga) i dviju prijevodnih verzija (hrvatske i engleske).

Umah ću imenovati fenomene što ću ih staviti pod sitnozor:

  • sopratraduzione – sottotraduzione
  • overtranslation – undertranslation
  • natprevòđēnje – potprevòđēnje;

tròimenovana je jedna dvojčàna opreka, alias binarna opozicija, i to terminima zvanim indikatorima, što inače, metodološki, razlikuje H(a) D(e) Z(e) = humanističko-društvènē znanosti od egzaktnih (znanòstī nam) – jer, u ovima potonjim, termini su vazda fiksni, jednoznačni, brojčano iskazljivi i opòjmovljeni.

Pod natprevòđēnjem razumijeva se pojav kad u prijevodu uzbude čega – česa u izvorniku – nije, npr. stilske markiranosti/obilježenosti, a pri potprevòđēnjuvice je versa, tj. obrnuto je.

E, onda, Petris tako – na jednome mjestu ovako:

E perché nelle guerre (e massimamente quando a lungo durano) e in altre’ opere ed edificii publichi si fanno delle spese e ci vanno de’ dinari assai, i quali dal territorio solo e da poderi non si possono cavare a sofficienza, è bene che nella città ci sieno delle persone, che si diano all’esercizio del traficare e del mercatantare per il privato, e che da questo il publico, con le gabelle e con le giuste esazioni, si accresca in dinari, per potersi poi a bisogni mantenere nelle spese.

Isto mjesto u Premeca:

Budući da se za dugotrajne ratove, javne djelatnosti i građevine gomilaju veliki izdaci, pa se tako troši dosta novca, kojeg se s teritorija i od posjeda ne može dovoljno namaći, korisno je za grad da ima ljude koji se privatno bave poslovima i trgovinom, pa da od carine i pravednih daća novčano ojača kako bi kasnije mogao podnijeti izdatke.

Ryanova verzija:

Since in wars (most of all when they last a long time) and in other public activities and construction there are expenditures requiring adequate funds that cannot be raised in a sufficient amount from the territory alone and from its holdings, it is important that there be some individuals in the city who are dedicated to the activitiy of business and private merchandising, and that from this the community, by means of tariffs and fair taxes, might increase its assets so as then to be able to meet its needs for expenditures.

(By the way: da prostite, savkolik onaj izdašan navod dao bi se, bez iole natege, aktualno kontekstualizirati ter – zlopòrabitʼ čak – kao apologija Pe-De-Ve-ta iz naše sinkronije... No nama je do traduktoloških komentarića.)

Iz obila navoda iznimimo sintagmu le gabelle e giuste esazioni! Odmah je zamijetiti da pridjev giuste (pravedne, fair) implicira etičku dimenziju u fiskàlijama! Prijevodna verzija carine i pravedne daće primjer posredne, prijemetne naknade za povijestan izraz gabella (što ga kompetentna Garzanti leksikografija bilježi pokratom stor(ico)/ant(ico) za suvremene sinonime imposta/tassa; tako daća preuzima/kompenzira vrijednost povijesne/starinske evokacije; verzija tariffs and fair taxes primjer je stilističkoga potprevòđēnja (undertranslation/sottotraduzione) – mistranslation čak! – rabeći suvremenu fiskalnu nomenklaturu tarífā i tȃksā; povijesne, dakle, i antikne konotacije izvornika – ishlapjele.

... A natprevòđēnje (sopratraduzione) jest kad se, bit će bez umišljaja, u proznome diskurzu pojavi rima (ono: kako od carine i dáćā oliti haráča – grad ili država – se škudama zjača)... koje rime kakti stihovna uresa u talijanskome izvorniku ni od korova...

Potprevòđenje je (sottotraduzione/undertranslation) i kad za izvornu sintagmu cupidità di regnare nije kao u Ryana što jest – the lust to reign – jednakòvrednost supstancije sadržaja – već kad je tek približnòvrednost. Premečeva primjerice: nagon za vlašću konotirajući tek fiziološku, instinktivnu dimenziju, ne i mentalnu, karakternu: pohotu, pohlepu, požudu – gramzljivost, nezasitnost, neutaživost, nezajažljivost želje za vlašću, dok se vlada – malo je nad stvarima, već ljudima, što je tek vlast kao sȑsnā strast, kao pervertiran erotizam: cupidità di regnare!

Kad afektivno neutralno opisuje dva moguća načina borbe s potencijalnim napadačem na grad, Petris kaže da se to izvodi o stando alle mura o uscendo fuora... o lontano, o presso, što je Ryanu either staying by the walls or going outside... either far away or close, dok je to za Premeca: ili stojeći na zidinama, ili jurišom napolje... boriti se na daljinu ili prsa o prsa – kojim jurišem i onim prsa o prsa (česa u izvorniku, a ni u Ryanovoj verziji – nije) postade to metaforska hipertrofija euforične ratničke dispozicije ka full-contactu-u!

A kad za izvorne guidatori i governatori, koji su Ryanu »andante« opisno those who guide (a multitude) i governors, Premec sveudilj rabi kategoriju rukovodioci, bizantskoga modela χειϱαγωγός, a za reggere altrui (Ryanu je to to rule others) Premec opet ima rukovoditi druge, onda je to znak kako se prepustio kalkovnoj màtici tvorbènē matice sovjetizantnoga (рукоbоgumeль/рукоbоgumь) ideologizirana nòvgovora: George, Orwell – nazva new-speak totalitarna društva; a i ta matrica ima svoj mitsko/mistički model u kompozitima ritualne primjene pri promaknuću kad se primjerice klerik ima rukopoložiti, tj. χειϱоτоνίζειν u đakona...

Pa ipak, jedno je Premečevo natprevòđēnje (sopratraduzione/overtranslation) bilo prikladno, čak sordinantno lirizirano u odnosu na plošan, neslikovit izraz izvornika:

Petris:

Se tale sara la nostra città, quale descritta l’abbiamo, abbondantissimamente si potrà trar la sete e saziarsi dellʼacque che dal beato gorgo sopra lei caderanno.

Ryan:

If our city will be such as we have described, it will be able most abundantly to relieve the thirst and to be sated with waters that will fall upon it from that blessed stream.

Premec:

Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ u njemu će se moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sípē.

Pa dok Petrisove acque ponad grada mu padaju (caderanno)...

  • dok Ryanove waters jednako meteorološki egzaktno padaju (fall)...
  • dotle Premečeve po slikovitosti natprijevodno, lirski:
    sipe li... sipeeee...
    &td., i ovomu sl. ...

Ovo nešto od mojega uratka imalo nakanu majušne pretencioznosti – per far un piccolo divertimento della musica di linguaggio!! (tj. da sačinim zabavicu jezične glazbenosti).

* * *

Iznimno kritički vrijedna problematika Petrisova mladalačkog djelca sažeta je u ovim tezama:

  • Sretni grad napisan je pod prevladavajućim utjecajem Aristotela (premda mu autor, Petrić, kasnije izrazit neoplatonist, tj. antiaristotelovac?!);
  • već i svojim naslovom da izravno proizlazi iz Aristotelova eudaimonizma, odnosno uvjerenja da je svrha polisa – »blaženo i lijepo življenje«;
  • da je šest staleža nužnih za opstojnost države podjedno imenovano u obojice filozofa;
  • da mladi Petrić te referira, te prepričava identične pojedinosti iz Aristotelove Politike i sl. (M. Kukoč, Petrićeva socijalnofilozofska misao između realizma i utopizma, »Filozofska istraživanja«, Zagreb, 1 – 2/1995.).

Platon

(427. – 347.)

Svima mitskim helenskim bozima i Zeusu samome »fala«: ponajljepši/ponajveći mislilac svjetske povijesti dobrano se naživio (80!). A djetinjstvo-dječaštvo i mladost žestoko mu obilježio, ogavan i katastrofalan kao i svaki drugi (dojdući) – Rat (veliko slovo nepravopisno »iz poštovanja«) znan i zvan kao peloponeski; trajao punih 27 godina (431. – 404.), u kojem se vojnička i tiranska Sparta krvavila s kulturnom i demokratskom Atenom; politički bolan posljedak: atenska aristokracija zgrabila vlast. O tome svjedoči Mislilac nam sȃm (Platon) u jednom sačuvanome pismu:

U mladosti sam iskusio što i toliki drugi mladi ljudi. Namjeravao sam se odati državnim poslovima čim postanem svoj gospodar. A onda su se dogodile neke stvari u državi. Poredak [...] srušen, a tridesetorica postadoše neograničeni gospodari cijele države. Neki su bili moji rođaci i prijatelji te me odmah pozvali da s njima surađujem u državnim poslovima. Tada sam se gorko razočarao. [...] Nadao sam se, naime, da će oni učiniti kraj bespravlju i nasilju i da će zavesti pravednu upravu. [...] Ti ljudi su za veoma kratko vrijeme postigli da je raniji poredak izgledao ljudima kao pravo zlato. Između ostaloga, moga prijatelja Sokrata, već postarijeg čovjeka, koga ja bez ikakva ustezanja nazivljem najpravednijim čovjekom svoga vremena, htjeli su poslati na ispomoć u lovu na jednoga odbjegla građanina kako bi ga priveli na gubilište, a Sokrata sama umijesiti u svoje političke rabote. Ali Sokrat ih ne poslušao, i radije se izložio pogibelji nego da se s njima uortači u zlodjelima. Kad sam sve to vidio [...] razgnjevio sam se i okrenuo od te bijede i jada. [...]

Ali, po nekom zlu udesu, neki od vlastodržaca opet pozovu pred sud onog istog Sokrata, mog prisnog prijatelja [i Učitelja!] na osnovu veoma zločinačke optužbe. [...] Kao bogohulnika optužili ga jedni, a drugi osudili ter pogubili što ne htjede, dok su još i sami živjeli u bijedi izgnanstva, sudjelovati u bezbožnu lovu na jednoga od njihovih prognanih prijatelja. [...]

Osim toga, pisano pravo i moral pogoršali su se u nevjerojatnoj mjeri. Ako sam, dakle, isprva izgarao od žudnje da uđem u politički život, mene je, kad sam promotrio te prilike i vidio kako se sve kovitla, uhvatila na kraju vrtoglavica. Nisam, istina, prestao razmišljati kako bi se mogle poboljšati i te prilike i ukupno državno uređenje. [...] I tako sam došao do toga da tvrdim u slavu filozofije e da se spomoću nje može saznati sve što je pravično u životu države i pojedinca, a da se ljudski rod neće osloboditi nevolja sve dok ne uzmu vlast u svoje ruke pravi i valjani predstavnici filozofije, ili dok se upravljači država, nekim božanskim promislom, ne počnu baviti filozofijom!

(Sedmo pismo)

Iz Platonove Države

(Polemički dijalog među Trazimahom, pjesnikom i Sokratom, filozofom, tj. Platonom.)

T – Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi stupe u zajednicu, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dužnostima prema državi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga imetka više prinosi, a nepravednik manje; kad se što dobiva, jedan ne dobiva ništa, a drugi mnogo. Ta i onda kad su jedan i drugi u kakvoj javnoj službi, pravedniku, ako ništa drugo, kuća nazaduje zbog zanemarivanja privatnih poslova, a od države pravednik ne vuče nikakvu korist, jer mu to zabranjuje pravednost; k tomu se zamjera svojti i znancima kad im neće ništa da pomaže protiv prava. Kod nepravednika je sve protivno od toga [...]. [...] ogledaj ga ako hoćeš suditi koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno. [...] zločince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi, provalnicima, otimačima i lopovima. Ali kad tko državljanima otme imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloži, umjesto onih sramotnih imena nazivaju ga sretnim i blaženim ne samo državljani, nego i stranci koji za njega čuju da je činio nepravde na veliko. [...] Tako, Sokrate, dovoljno jasno proizlazi da je nepravda jača, slobodnija i silnija od pravednosti [...].

(343 d, e; 344 a, b, c)

* * *

S – Što ćemo pak reći za život? Da je posao duše?

T – Da, posve sigurno.

S – Nećemo li sad reći da duša ima i nekakve vrline?

T – Da.

S – Zar će onda ikada, Trazimaše, duša moći lijepo obavljati svoje poslove bez svoje vlastite vrline? Ili je to nemoguće?

T – To je nemoguće.

S – Nužno dakle bez svoje vrline duša zlo vlada i upravlja, a s njom sve to dobro radi.

T – Nužno.

S – Nismo li priznali da je pravednost vrlina duše, a nepravednost porok?

T – Ta priznali smo.

S – Dakle će pravedna duša i pravedan čovjek dobro živjeti, a nepravedan zlo.

T – Čini se po tvom razlaganju.

(353 e, d)

* * *

S – Nikada dakle, blaženi Trazimaše, nije nepravda korisnija od pravednosti.

T – To dakle neka ti bude, Sokrate [...].

(354 a)

* * *

(Govori Sokrat, tj. Platon.)

[...] onaj koji hoće da svoju službu obavlja dobro, tj. po umijeću, nikada ne radi za svoj boljitak, nego za boljitak podložnika. [...] dobri neće da vladaju ni radi novca ni radi časti. Jer niti su voljni otvoreno primati plaću za vladanje pa se zvati plaćenicima, niti kao vladari sami potajno uzimati pa se zvati lopovima. [...] A najveća je kazna, ako tko sam neće da vlada, to da vlada gori. [...] pravi vladar nije stvoren zato da se brine oko svoje koristi, nego oko koristi podložnika.

(347 a, b, c, d)

A kad oni sami steknu svoju zemlju, kuće i novac, bit će gazde i ratari umjesto čuvari, a umjesto saveznika postat će mrski gospodari ostalim državljanima. Cijeli će život provesti mrzeći i omrznuti, progoneći i izloženi progonima, bojeći se mnogo više i većma neprijatelja iznutra nego izvana; ali tada se već i oni sami kao i cijela država kreću putem propasti.

(417 b)

[...] zakonu nije stalo do toga da jedan stalež u državi bude osobito sretan, nego da to nastoji pribaviti cijeloj državi [...]. [...] I tako ćemo i upravljati državom, ne kao u snu, kako danas većinom država upravljaju ljudi što se među sobom bore za sjenu i otimaju se za vladu, kao da je vlada veliko dobro. A istina je otprilike ovo: nužno se najbolje i najblaženije upravlja onom državom u kojoj su najmanje voljni vladati oni koji imaju vladati [...].

(519 e; 520 c, d)

[...] može ti se ostvariti savršena država, jer će vladati ljudi zaista bogati, ne zlatom, nego onim čime treba da je bogat sretnik, naime dobrim i razumnim življenjem. Ali ako će u državnu upravu ići ljudi [...] požudni za blagom, mislit će da im blago treba odande grabiti; onda pak [...] savršena država ne može nastati, jer dolazi do otimanja za vlast, pa takav građanski i unutarnji rat upropašćuje i njih i ostalu državu.

(521 a; SNL, Zagreb, 1977., prev. M. Kuzmić)

Aristotel

(384. – 322.)

Živio znatno manje od svojega učitelja Platona (svega: šezdesetidvije), u čiju je Akademiju (filozofijsko učilište) primljen s osamnaest te u njoj ostao punih dvadeset godina, sve do Platonove smrti. I sam je bio učitelj, kućni odgojitelj (tri godine) jednoga od – leksikoni vele – velevojskovođa svjetske povijesti: Aleksandra Velikoga (356. – 323.: svega tridesetitri godine života?!), a koji je sa šesnaest od oca (Filipa II. Makedonskoga) proglašen punoljetnim pa namjesnikom, s dvadeset kraljem, a onda carski redom poosvajao taj Aleksandar grčke gradodržave, Babilon, Perziju, Egipat, prodro u Indiju... ali je osnovao i Aleksandriju, koja postade rasadištem helenističke kulture; karakterom svirep svadljivac, pijandura, osvetoljubac, praznovjer... sjedinjujući poroke plemenskoga poglavice s bjesomučnošću orijentalnoga satrapa – u ovome vojničini od formata kao da nije ostalo ni traga od druženja sa sofisticiranim filozofom; doduše, atensku civilizaciju »zarezivao« je snobovski (nek bi se zaključilo kako mu dinastija nije barbarska); ipak, bez njega, svijet je mogao ostati prikraćen za pisanu duhovnu baštinu helenske civilizacije/kulture. No, još više začuđuje da sȃm Aristotel, promišljajući politiku i Politiku (svoje pisano djelo o vladavinama i državama) nije nimalo prispodobljavao epohi carstava ostajući dosljedan predodžbi o idealu gradodržave (= politeje) od do stotisuća stanovnika... Kad umrije Aleksandar (323.), Atenjani su i Aristotela (na vlas isto kao ranije i Sokrata) optužili zbog bezbožništva, no ovaj je kazni umakao emigriravši pak umrijevši svega godinicu kasnije.

U knjizi Politika nema tako ni spomena o Aleksandru o Velikome, ni o prekretu što ga je on izazvao u svijetu. Počinje se upozorenjem o važnosti države kao najviše vrsti zajednice, a svrha da joj je »sretan i čestit život«. Zbunit će, ako ne i zapanjiti, današnjeg (mogućega) čitaoca da Aristotel ropstvo smatra i korisnim i pravednim (?!) jer da su po prirodi, već rođenjem jedni ljudi predodređeni za potčinjavanje, drugi za vladanje, a dakako da robovi ne smiju biti Grci, već pripadnici kakve inferiorne rase s manje duha (Politika, 1255 a i 1330 a).

Što se rata tiče, on da je »pravedan kad se povede protiv ljudi koji neće da se pokore iako im je od prirode namijenjeno da se pokoravaju (1256 b); i smatra se da će u tom slučaju biti pravično ako pobijeđeni postanu robovi. Ovo bi, izgleda, bilo dovoljno da opravda svakog osvajača koji je ikad postojao; jer nijedan narod neće priznati da ga je priroda odredila da se pokorava, a jedini dokaz o namjerama prirode mora se izvoditi iz ratnog ishoda. Otuda su u svakome ratu pobjednici u pravu [...].«.

Vrlo utješno! – komentira engleski filozof B. Russell (u svojoj History of Western Philosophy = Povijest zapadnjačke filozofije, London, ¹1946.), komentira vlastitu parafraznu interpretaciju: Aristotelovo o pobjednicima, i to na način koji je typical British understatement, tj. tipično britanska izravna nedorečenost, kojom se takva tvrdnja svodi na svojstvenost manju od iskazane. Istom se načinu utekao Russell kad tumači Aristotelovo o oligarhiji, tj. političkom gospodstvu maloga broja eksploatatora/bogatuna:

Oligarsi su, tako bi se reklo, bili snažne ljudine. U nekim gradovima, kažu nam, oni su polagali zakletvu: »Bit ću neprijatelj naroda i nanosit ću mu sve zlo koje budem mogao.« U današnje doba reakcionari nisu tako otvoreni. (ibid.)

I još primjer: kad Aristotel za samosilnika = tiranina veli kako stalnim nametanjem sve novih daća osiromašuje svoje podanike te tako sva imovina građana ode u državnu blagajnu kao porez; i kako, tiranin, potiče na rat e da bi podanici njime bili obuzeti i neprestance u potrebi za (vojsko)vođom. Aristotel, dakle, zaključuje da nema toga nevaljalstva koje bi bilo suviše veliko za jednog tiranina. Pa sljeduje nov Russellov understatement:

Žalosno je kad pomislimo da se, od cijele knjige, ovo mjesto najbolje može primijeniti na današnjicu!

Ovakvim, »tipično britanskim« komentarima, B. Russell opravdava znakovit podnaslov svoje knjige gdje je povijest rečene filozofije i njezina povezanost s političkim i društvenim prilikama od najranijega doba do današnjice! – neprestance motrena s gledišta prošlosti i s gledišta (njegove/naše) suvremenosti.

Iz Aristotelove Politike

Bjelodano je dakle kako oni državni poreci koji uzimaju u obzir zajednički probitak, ti su i ispravni, budući prema onome što je naprosto pravedno; oni pak koji se obziru samo na probitak vladatelja, pogrešni su [...]; ti su naime samosilnički [= tiranski], a država je zajednica slobodnih ljudi.

(1279 a 17 – 23)

Krepost ne uništava onoga tko je ima, niti ono što je pravedno uništava državu [...]. [...] Ali zar je pravedno da vladaju malobrojni i bogati? Ako [...] pootimaju i pooduzimaju imovinu mnoštva, zar je to pravedno? Bjelodano je dakle kako su sve te stvari nevaljale i nepravedne. [...] Jer vlasti kažemo kako su časti; i vladaju li uvijek isti, ostali su nuždno obeščašćeni. [...] Nego možda bi kazao tkogod kako je uopće loše da čovjek bude vrhovna vlast, a ne zakon, jer mu je duša podvrgnuta slučajevima strasti [...].

(1281 a 20 – 37)

Kraljevstvu [...] najčešće propast potječe od njega samoga. Ono propada na dva načina: jedan je kad se bune jedni protiv drugih sami članovi kraljevske obitelji: drugi je način kad kraljevi teže vladati samosilnički, proširivši svoju vlast i mimo zakona. [...] zavlada li tkogod na prijevaru ili silom, već se to čini samosilničkom vladavinom. [...] jer [...] samosilnik ostaje na vlasti i kad ga podanici neće.

(1312 b 39 – 40, 1313 a 1 – 16)

Koliko je manja vrhovna ovlast, dulje će trajati cjelokupna vlast. [...] Postoje već odavna propisana pravila za održavane samosilničke vladavine: istaknute ljude suzbijati i ukloniti one uznosita duha, te ne dopustiti zajednička blagovanja, ni udružbe, odgoj, ni bilo što slično [...] ni znanstvene razgovore, ni bilo kakve druge zajedničke skupove u dokolici; i mora se činiti sve da se ljudi što manje uzajamno upoznaju [...]. [...] I svi građani moraju uvijek biti na oku [...]. [...] Tim i takvim perzijskim i barbarskim načinima treba se služiti (jer svima se postiže isti učinak). Isto tako samosilnik [= tiranin] treba doznati što koji od njegovih podanika govori ili čini i mora imati uhode [...]. [...] Tirani uživaju da im se laska, što pak neće učiniti nitko tko je slobodna duha. [...] A opaki su korisni za opačine [...]. [...] onaj pak tko se s tiraninom nadmeće u dostojanstvu ili slobodi, oduzima prvenstvo ili gospodstvo samosilničke vladavine; takve mrze kao rušitelje vlasti. [...] Te i takve značajke pripadaju samosilništvu i njima se održava dotična vladavina, i u njima ne manjka nikakve opačine. Jer silništvo [= tiranija, despotizam] smjera trojemu: prvo, učiniti podanike poniznima (malodušnik se, naime, neće urotiti ni protiv koga); drugo, izazvati međusobno nepovjerenje (jer samosilništvo ne propada prije nego ljudi ne izgube pouzdanje jedni u druge; zbog toga i ratuju samosilnici protiv čestitih ljudi kao škodljivih po njihovu vlast [...]); treće, izazvati nemoć za djelo (rušenja tiranske vlasti). Na ta se tri pravila, dakle svode nakane u samosilnika. Jer sve njihove zasade mogao bi tkogod svesti na ove pretpostavke: da se ljudi ne pouzdaju jedni u druge, da su nemoćni djelovati, te da su ponizni.

(1313 a 25 – 40, 1313 b, 14a)

Koji je najbolji državni poredak i koji je najbolji život glavnini država i većini ljudi? [...] U svima državama postoje tri dijela države: oni koji su veoma imućni, oni koji su veoma neimućni i treći koji su sredina između tih. Budući da je umjereno i srednje ono najbolje, bjelodano je i onaj posjed poželjnih dobara koji je srednji ujedno i najbolji od svih; jer tada je najlakše podvrgavati se razumu. Naime, prejaku ili prebogatu, te – suprotno tome – presiromašnu, preslabu teško je slijediti razum. Jer jedni postaju obijesni i velezlikovci u velikome, drugi pak zlotvori i sitni prijestupnici u neznatnome. I od tih nepravednina jedne nastaju zbog obijesti, druge zbog zlotvorstva. Uz to, takvi najčešće ili izbjegavaju službu ili gramze za službom, a obje su te sklonosti škodljive državama. [...] Tako dakle nastaje država robova i samosilnih gospodara, a ne slobodnih ljudi [...]. [...] Poželjno je da se država što je moguće više sastoji od jednakih i sličnih [...]. [...] Bjelodano je dakle kako je najbolje državno zajedništvo sastavljeno od građana srednjeg staleža, i onim se državama može dobro upravljati u kojima je srednji stalež mnogobrojan i snažniji od oba ostala [...]. [...] prirodan, on uspostavlja ravnotežu i priječi prevlast bilo koje oprečne krajnosti, zbog toga je najveća dobra sreća kad oni koji upravljaju državom posjeduju srednji i dostatan imutak; jer ondje gdje jedni imaju veoma mnogo a drugi ništa nastaje [...] ili puka vladavina manjine ili pak samosilništvo zbog obje te krajnosti [...]. [...] srednje je stanje u državama najbolje jer jedino je òno bez bune i razdora među građanima.

(1295 a, 1295 b, 1296 b 6 – 9; SNL, Zagreb, 1988., prev. T. Ladan)

Thomas More – biografija

(lat. Thomas Morus, 1478. – 1535.)

– Rimska Katolička crkva 1935. (?!) proglasila ga svecem-mučenikom; dalo bi se – kaže se – raspravljati oko toga da li je on bio pogodan kandidat za kanonizaciju sa svojega k Bogu usredotočena života ili i zbog svoje smrti. Rođen Londonac, student u Oxfordu, diplomirao pravo u Londonu, primljen među odvjetnike, a već 1504. ulazi u Parlamenat. Bio je naumio odati se samostanskomu životu, ali je (ipak) oženio Jane C. izrodivši s njome tri kćeri i sina; nakon rane smrti ljubljene žene, uzeli se on i udova Alice M. da bi djeca imala mater. More bješe humanist i reformator, gentleman silne učenosti u pravu, umjetnosti i bogoslovlju; podjedno čovjek od duha, vedrine i ozbiljnosti.

Prisni mu prijatelji bili biskup John Fisher (s istoga razloga kad i More proglašen katoličkim svecem, samo što je – bivši onemoćalo bolestan – na gubilište nemilice bio donesen u svojoj kardinalskoj stolici), pa Erazmo Rotterdamski; 1516. More objavljuje čuvenu Utopiju. Za kraljevanja Henrika VIII. vršio mnoge visoke službe i važna poslanstva; 1529. imenovan lordom kancelarom, a kao sudac bio je slavom ovjenčan zbog svoje nepotkupljivosti, nepristranosti i učinkovitosti. Kao vrstan teolog u prijeporima što ih je bio razjario Martin Luther (začetnik protestantizma) – svrstao se Th. More na stranu tradicionalnoga katoličanstva kao Lutherov protivnik.

Ali kad mu slava i ugled bjehu na vrhuncu, od kralja Henrika (VIII.) stiže zahtjev za poništenjem njegova braka s Katarinom Aragonskom. More je bio prijateljski blizak s kraljem, ali o njegovu karakteru nije imao nikakvih iluzija; vjerovao je da brak mora ostati pravomoćan, pa se 1532. odrekao kancelarstva te povukao iz javnoga života. Zajedno s biskupom Fisherom 1534. odbio je prisegnuti da ne priznaje papinsku vjersku vlast te je bačen u tamnicu. Petnaest mjeseci tamnovanja proveo je u pisanju: devet dana nakon Fisherova pogubljenja i sam je bio suđen pod optužbom za veleizdaju jer je poricao kraljevo zemno vrhovništvo nad Crkvom u Engleskoj, proglašen krivim te osuđen na smrt. Neprestano je ponavljao sudu da nije mogao ništa protiv svoje savjesti. Osuda je izvršena glavosijekom, a on do posljednjeg trena ostao duhovit i zabavan pomno si pred pogubljenje očešljav bradu. (prema The Penguin Dictionary of Saints [= Rječnik svetaca], Harmondsworth, ³1995.)

Iz Morusove Utopije

Za kralja je sve bolje što njegovi podanici imaju sve manje jer njegova sigurnost baš u tome i leži ako mu narod ne pliva u bogatstvu i slobodi, jer kad ljudi uživaju bogatstvo i slobodu, oni nisu raspoloženi da podnose grubu i nepravednu vlast dok, naprotiv, bijeda i siromaštvo omekšavaju karaktere ljudi, čine ih pokornim i kod potčinjenih ugušuju svaku želju za pobunom.

Onaj tko ne umije drukčije da popravlja život svojih građana no lišavajući ih životne ugodnosti, treba lijepo da prizna kako nije sposoban vladati slobodnim ljudima. [...] neka se odrekne svoje oholosti. Ne postupi li tako, te će mu mane ubrzo kod naroda stvoriti prezrenje ili mržnju.

Tamo gdje svi sve mjere novcem jedva ikad može biti da u državi vlada bilo pravda bilo napredak, osim ako ne misliš da se pravično radi ondje gdje sve što je najbolje dolazi u ruke najgorih, ili da vlada blagostanje ondje gdje šaka ljudi drži sve, pa se ni oni ne osjećaju posve ugodno dok su svi ostali u najvećoj bijedi.

Kad svatko, pozivajući se na kakve povlastice, grabi za sebe koliko god više može, onda čitavo bogatstvo zemlje, ma koliko ono bilo, između sebe podijeli nekolicina ljudi, a ostale ostavi u siromaštvu.

U čemu se sastoji ljudska sreća? [...] da život provodimo sa što manje trzavica i sa što više radosti, a isto tako da i svima ostalim s kojima smo po prirodi vezani, pomažemo da i oni to isto postignu. [...] Ista ta priroda svakome od nas naređuje da se stalno čuva kako pri ostvarivanju svoje koristi ne bi nanosio štetu drugome.

Zar nije znak bezumlja kad se onoliko polaže na prazno i beskorirno odavanje počasti?

Duhovna zadovoljstva: razumijevanje i ona milina koja se javlja sagledavanjem istine [...] [čestit rad/pošten život].

Tjelesna zadovoljstva: čudna slast [...] pri obnavljanju unutarnjom toplotom [...] kad jedemo ili pijemo, bilo pri oslobađanju od svega onoga što je prekomjerno u organizmu, npr. kad izbacujemo izmet, spolno općimo ili kad nam trljanje ili češkanje ublažuje kakav nelagodan svrab.

[...] napredak ili propast svake države zavisi od morala onih koji njome upravljaju. [...] dva zla, koristoljublje i pristranost, čim zasjednu na sudačka mjesta, ubijaju pravdu – žilu kucavicu svake države.

Kod Utopljana veoma je malo zakona jer je njihovo društveno uređenje takvo da im je i onih nekoliko posve dovoljno. Inače, ostalim narodima zamjeraju upravo to što imaju čitave knjižurine zakona i mnoštvo njihovih tumača, pa im ni opet nije dosta. [Ova je spoznaja najsažetije izražena u čuvenoj maksimi (načelu/geslu) rimskoga historičara Tacita (55. – 117.): corruptissima re publica plurimae leges = u naj-pokvarenijoj/podmitljivijoj državi najviše zakona.]

A što da se kaže tek o onome kako bogatuni svakoga dana pomalo zakidaju nadnice siromašnih radnika. [...] svuda vidim, tako mi Boga, samo neku zavjeru bogatih koji se, tobož za račun i u ime državnih interesa, bore jedino za svoje vlastite. Smišljaju i izmišljaju sva moguća sredstva kako će [...] sačuvati sva dobra što su ih na nepošten način stekli, a zatim, kako će uza što nižu cijenu unajmiti te iskoristiti rad i trud sirotinje. Čim bogataši donesu odluku da ovakve smicalice treba primijeniti u interesu zajednice [...] one odmah postaju zakoni.

Utop, osnivač i prvi (demokratski izabran) vladar Utopije donio je »[...] zakon da svatko može ispovijedati vjeru koju hoće, da može i druge u svoju vjeru prevoditi, ali se pri tome mora truditi da svoju vjeru propovijeda blago i umjereno te da razlozima uvjerava, a ne da tuđe vjere oštrim pogrdama unizuje. [...] Utop je smatrao besmislenom drskošću upotrebljavati nasilje i prijetnju sa svrhom da i druge prisiliš da prihvate kao istinu ono isto što i ti držiš da je istina. [...] Ako se vjere međusobno bore oružjem [...] u toj će borbi pobijediti najžilaviji, a to su istovremeno i najgori ljudi.«

Univerzalne spoznajne vrijednosti iz opisa idealna društvenoga poretka u Morusovoj Utopiji, s Eldoradom vjerskih sloboda, gotovo panteonom svih dobrih bogova – odolijevaju već samo što ne pola milenija svojom besprijekornošću/nepogrešivošću. No nad koncepciju nadvila se bila disonantna sjena autorskog, Morusova, praktičkog ponašanja. Naime, Sir (tj. lord) Thomas žestoko se suprotstavio Lutherovu protestantizmu i njegovim antipapističkim tezama (1517.): netolerancija tolerantnoga! A njemački filozof E. Bloch (1885. – 1977.) ocijenio ju je ovako:

[...] onaj Thomas Morus koji u »Utopiji« snubi za rezultate jedne socijalne revolucije posve je drugačiji od onoga koji je [...] kada ta revolucija bijaše izbila u Njemačkoj, branio postojeću državu, kraljevstvo, kler [...]. A sadržaj za koji je mučenik na kraju umro nije bila socijalna, pogotovu ne vjerska tolerantnost; umro je vjerski pristaša papske crkve, čija je uspomena ostala sačuvana katoličanstvu jedino u tom liku.

(Princip nada, Zagreb, 1981., str. 599)

Druga sjena već je prava pukotina, jedina u tekstu inače harmonične Utopije; dok je riječi O vojnoj vještini Utopljana, tamo s početka stoji nešto što je kako prošlosno tako i sadašnjosno, dapače i budućnosno zavodljivo/zanesljivo kao nedosegnut u povijesti ideal:

Utopljani preziru rat kao nešto zvjersko iako mu ljudi pribjegavaju kudikamo više no ijedna vrsta zvjerova. Slavu stečenu na bojnom polju oni smatraju, protivno gotovo svim drugim narodima, nečim što je najmanje slavno od svega na svijetu.

Do u »unebovapećem« je protuslovlju pređašnji antimilitaristički stav sa stavom iz poglavlja O uzajamnim odnosima gdje se pomno i postupno razrađuje/opravdava želja Utopljana za aneksijom, tj. ratničko-osvajačkim pripajanjem tuđih (susjedskih) teritorija; ovako:

Ako slučajno cio otok postane prenaseljen, onda se [...] određuju građani koji [...] osnivaju naselja [...] tamo gdje urođenici raspolažu s mnogo zemlje koju ne obrađuju. Nova naseobina [...] prima i urođenike. [...] Združeni, istim načinom života i istim običajima, oni ubrzo postaju jedan narod. [...] Ukoliko urođenici odbiju da s njima žive po novim zakonima, doseljenici ih istjeruju. Ako se urođenici tome opiru, prisile ih ratom. Jer doseljenici smatraju da je sasvim opravdano ratovati kako bi se dobilo zemljište koje neki narod ne koristi već ga samo posjeduje kao neobrađenu i praznu površinu, a ipak ne dopušta drugome narodu, koji po prirodnoj nuždi mora da živi od tog zemljišta, da ga zaposjedne i koristi.

Jedno novije njemačko izdanje Utopije naglašuje da navedeni »marcijalni pasus« nema više uopće ništa zajedničkog s izoliranom miroljubivom egzistencijom Utopljana, ali dakako da ima s praksom kasnije Engleske i njezina modernoga (kapitalističkog) imperijalizma.

A već spomenuti filozof E. Bloch još je nesmiljeniji:

Tako »Utopija« nipošto ne izgleda izlivena u jednom komadu [...]. Ali ono eminentno englesko [...] pokazuje kako je i Morus bio vješt pukotinama [...]. [...] Nema ideologije koja bi bila engleskija od ideologije moralno pravednog kolonijalnog rata, kao što ga uči »Utopija« [...]. (ibid., str. 599 – 600)

* * *

Osvrnemo li se samo još jednoč preštivši na pregršti spoznajnih dosega, i to u krasno sročenu ruhu, kojima bređaju montirani citati iz Platona (od pred i više nego dvijètisućeičetiristo godišta), iz Aristotela (od pred gotovo dvijètisućeičetiristotine godišta), iz Morusa (od pred petstotinjak) – teško se oteti dojmu kako nepotrošene, svevremene ideje jalovo samotare u drevnim librima; i kako one iz noetičkog hermetizma nikako da makar – ne: malo, nego – sutra prijeđu mèđu što gnoseološke (s)tečevine dijeli od »implementacije« u dnevno ponašanje; što tomu još jednako nije tako, u krivici nam zasluga – u zasluzi krivica. Ipak, čitanje nek bi nam ne postalo isprazan scijentizam ilʼ esteticizam, već ostalo hȏd po i za mislima; kad štivo doista postaje bijeg, no ne od života – već u nj!

A kako su i Aristotel, i Platon, i Morus, pa i Petris – historija, kulturna i politička; i kako znamo kamo se (u)djela njihova duhovna baština kroza historiju, onda nju, historiju, možemo algebarskom simbolikom predočiti kao 6 × N (reče jedan Profesor historije):

Nikad Nitko Ništa Nije Naučio – Nažalost!

* * *

(Sve ovdje nàvođenō najvećma po-na-is-po-paljetkovao ter pre-po-složio: K. P.)

Izvor: O Krležinu stilu & koje o čem još, 2002, Zagreb: ArTresor naklada